U proljeće 1945. godine kada je Njemačka bila u vrlo teškoj vojnoj, ekonomskoj i političkoj situaciji, kada je propala tzv. »ardenska ofenziva« uz strašne gubitke od oko 220.000 vojnika, najmodernijeg naoružanja i opreme, i kad su uludo utrošene posljednje strateške rezerve, kad je kroz Italiju po probijanju tzv. gotske linije prema sjeveru nadirala 15. armijska grupa, a na sjeveroistoku nakon forsiranja rijeke Odre 16. travnja pod zapovijedanjem maršala Žukova tzv. 1. bjeloruski front započinjao pakao bitke za Berlin, u našem kraju otpočinjala je jedna od najžešćih bitaka ikada vođenih na ovom ozemlju, Riječka bitka.
| 
Borbe u Martinšćici
|
Nakon osnivanja u ožujku mjesecu 1945. godine IV. armija JA, pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina nezadrživo je napredovala prema svom krajnjem odredištu rijeci Soči, povijesnoj razdjelnici slavenskih naroda, a potom i Julijskim alpama kako bi zatvaranjem lijevog kraka ogromnih »kliješta«, spajajući se na rijeci Dravi sa snagama III. i I. armije JA, zatvorila obruč oko okupatorskih snaga. Već ranije izgubljenim bitkama na sjeveroistoku, na zapadu te na talijanskom poluotoku, ni Von Löhrova grupa armija »E« nije mogla opstati i povlačila se pod borbom prema matičnom teritoriju, a s njima i ostaci kvislinških formacija. Razbijanjem njemačkog 15. planinskog korpusa u Lici postrojbe IV. armije, 19., 26. i 13. udarna divizija te 43. divizija dolaze u početne postave za napad na Rijeku, na liniju Šmrika–Križišće–Plase–Fužine. Tu obrambenu crtu brani njemački 1048. puk dok na potezu Mrzle Vodice–Lokve pristiže 237. divizija iz sastava njemačkog 97. armijskog korpusa. Prethodno, na tom dijelu ne uspijeva prodor 1046. puka prema Delnicama.
Zapovjednik obrane, iskusni njemački general Ludwig Kubler shvaćao je svoj položaj nakon što mu je zapovijeđeno braniti utvrđenu liniju Ingrid po svaku cijenu i do posljednjeg vojnika. Naime, prodorom IV. armije u Istru i na Soču ugrožava se ozbiljno plan njemačkih snaga da se anglo-američkim snagama omogući zaposjedanje jugoslavenskog etničkog prostora i da se predaju njima, a ne partizanima. U nekoliko dana snage IV. armije razbijaju vanjsku obranu Rijeke i oslobodivši Bakar, Krasicu, Hreljin, Grobinšćinu, Škrljevo, Kostrenu 19. udarna divizija otpočinje u rano jutro 20. travnja boj za Sušak. Nakon cjelodnevnih borbi ne uspijevaju ostvariti u potpunosti cilj zbog jake zaprečne vatre njemačkog topništva sa Sv. Ane i Sv. Katarine. U noći, koristeći zaštitu mraka i vremenskih neprilika, manje grupice boraca napadaju topničke bitnice na Sv. Ani, što kod ostalih njemačkih posada izaziva paniku i u toj zbrci ujutro 21. travnja 1945. godine 5. brigada i borci 26. divizije kreću u opći napad s Trsata, Vežice i Martinšćice. Nakon žestokih uličnih borbi oko 14 sati izbijaju na Rječinu gdje su Nijemci za sobom porušili sve mostove. Trinaesta divizija istovremeno odbacuje Nijemce iz Podhuma i pred kraj dana izbijaju pred nekadašnju granicu, veoma utvrđenu liniju s gusto postavljenim otpornim točkama, betoniranim utvrđenjima i podzemnim opskrbnim prilazima i kavernama, tzv. Ingridstellung, koju su branile 237. divizija, borbene grupe »Reindal« (Marčelji–Drenova) i »Fiume« (Rijeka–Drenova) s oko 12.500 vojnika i 15 topničkih bitnica, te 188. divizija (Marčelji–Klana–Gumanac–Ilirska Bistrica) s oko 13.000 vojnika i 3 topničke bitnice. Nastavak linije Ingrid sjeverno od Klane branile su razne manje SS-postrojbe, Srpski dobrovoljački korpus, Primorski četnički korpus te Dinarska divizija.
Nakon žestokih borbi na sektoru Rijeka–Klana i nakon što su u noći 20./21. travnja dijelovi 19. divizije forsirali Rječinu kod Martinova Sela, 
Zoretića i Lukeža te formirali mostobran i na juriš zauzeli kotu 499-Luban, Kubler, shvaćajući važnost tog uzvišenja za obranu grada, zapovijeda protuudar i Nijemci ponovno zauzimaju Luban. Lukavi Kubler sa svježom 188. divizijom, nakon proučavanja situacije, odlučuje izvršiti protuudar kod Klane i općim pravcem Klana–Grobnik–Sv. Kuzam izbiti na Bakar i tako dovesti u okruženje glavninu snaga IV. armije koje su napadale Rijeku. Istovremeno, ne znajući da se Nijemci koncentriraju u rajonu Klane, štab IV. armije planira za 24. travnja zauzeće Klane, okruženje 97. planinskog korpusa te napredovanje prema Trstu. Tako je tijekom jutra došlo do strahovitog sraza dvije najjače formacije na našem prostoru, njemačke 188. brdsko-lovačke divizije i 26. dalmatinske udarne divizije, s velikim obostranim gubicima. Ni jedna strana nije nadjačala, iako su sve do 26. travnja vođene iznimno teške borbe. Tog 26. travnja ostvarena je najsnažnija topnička vatra u završnim operacijama za oslobođenje zemlje, šest topničkih divizija koncentriranom paljbom podržavalo je napad 14. brigade 19. udarne divizije, ali njemačka obrana kote 499 (Luban) nije bila razbijena. S druge strane u to vrijeme snage 9. divizije desantiraju s Cresa u Istru i kreću preko Brseča, Mošćeničke drage, Ičića i Opatije, gdje uništavaju njemačke garnizone. Namjera je bila zatvarati lijevi krak oko poluokruženog protivnika s ciljem da izbiju na Matulje i spoje se s desnokrilnim formacijama IV. armije. Po kiši, magli i nevremenu 2. bataljon 14, brigade uspijeva se 27. travnja privući koti 488 i na juriš osvaja Luban. U tom trenutku bila je ozbiljno ugrožena obrana Rijeke i jako otežan položaj njemačkim vojnicima, već izmorenim višednevnim borbama. Istovremeno 20. divizija oslobađa Ilirsku Bistricu i po zapovijedi generalštaba zajedno s 9. divizijom hita prema Trstu kako bi preduhitrile savezničke snage koje su već bez ikakvih ozbiljnijih borbi nadirale kroz Furlaniju.
Već 1. svibnja dijelovi 9., 20., 29. i 43. divizije vodili su ulične borbe u Trstu. U to vrijeme riječka operativna grupa zatvorila je obruč oko 97. korpusa na prostoru Klana–Rijeka–Lipa. Kubleru stiže zapovijed da organizira kružnu obranu i pokuša se probiti preko Ljubljane u Austriju i on u noći 2./3. svibnja kreće u proboj i istovremeno ruši lučka postrojenja, industrijske pogone i komunikacijska čvorišta u gradu. U ranim jutarnjim satima 3. svibnja borbena grupa »Reindal« zaposjeda Šapjane, a dijelovi 188. divizije Rupu, borci 19. divizije oslobađaju Viškovo, Marčelje i Kastav, a oko 13 sati potpuno je uništen otpor njemačkih zaštitnica i 3. bataljon 14. brigade oslobađa Rijeku. Istog dana oslobođeni su Volosko i Matulji te se predvečer ostvaruje kontakt lijevih i desnih krila partizanskih formacija kod Permana. Tijekom 5. svibnja glavnina 97. njemačkog korpusa uspijeva se probiti do Ilirske Bistrice, ali izostankom pomoći na koju je računao general Kubler (obećano mu je da će u pomoć stići 7.SS divizija), i unakrsnoj paljbi postrojbi IV. armije koje su 6. svibnja krenule u opći napad, zatraženo je predvečer primirje. U rano jutro 7. svibnja bezuvjetnu kapitulaciju korpusa, bolje rečeno onog što je od njega ostalo, potpisao je u selu Zagorje pukovnik Reindl. Za IV. armiju, koja se već prilično iscrpila bitkom za Rijeku, bilo je dobrodošlo zarobljeno naoružanje i streljivo jer je njena zadaća bila napredovati prema Koruškoj i potpuno osloboditi sve krajeve bivše Jugoslavije.
Na padinama Sv. Katarine i Lubana, po šumama kod Klane i Gomanca prestalo je kucati mnogo hrabrih ratničkih srdaca, ali je njihova žrtva zauvijek »izbrisala neprirodnu granicu« na Rječini i vratila Rijeku svom narodu i domovini. Danas, kada se navršava šezdeset godina od tih junačkih vremena, dok šetamo po mostu ispred »Konta« ili uz Rječinu, zastanimo trenutak i prisjetimo se porušenih mostova i kuća i značenja riječi žrtva. Nastojmo s poštovanjem pamtiti ljude koji su oslobodili grad nakon dugih, i najčešće krvavih, godina tuđe vladavine.