Valter Rukavina, doktor medicine, infektolog, sveučilišni profesor, podjednako uspješan praktičar i znanstvenik, erudit i poliglot, zaljubljenik u umjetnost, ali i osebujan slikar – samouk…, rođen je 17. travnja 1896. u Rijeci, u obitelji pomorskog kapetana Artura Rukavine i Gisele, rođene Schubert.
Bila je to jedna od, za Rijeku XIX. stoljeća, tipičnih mitteleuropskih obitelji iz kojih je u to doba poteklo niz vrsnih intelektualaca, napose liječnika (Ivan Dežman, Gjuro Catti, Franjo Kresnik) za koje je pokojna Radmila Matejčić znala reći da su u kući stekli bečki odgoj, u školi toskansku naobrazbu i pritom zadržali slavensku dušu.
Po završetku pučke škole mladi se Valter 1906. upisuje u Sušačku gimnaziju, školu zavidnog renomea u kojoj su tradicionalno predavali ponajbolji profesori iz svih hrvatskih krajeva, a đaci koju su tu maturirali bez problema su se zatim upisivali na sve fakultete diljem Monarhije.
Šezdesetak godina kasnije, tijekom nekoliko posjeta, autoru ovog prikaza (također ponosnom đaku Sušačke gimnazije) stari je profesor rado, ali i vrlo kritično pričao upravo o svojim gimnazijskim danima. Uspoređujući se s današnjim đacima smatrao je da je nama ipak puno lakše, da su programi praktičniji i prilagođeniji potrebama mladih, te da su odnosi s profesorima u mnogome humaniji. Budući da tada još nije bilo ni kina ni televizije, mogućnosti za stjecanja novih informacija ili za razonodu bile su znatno manje. No, upravo zbog toga bile su razvijene izvanškolske aktivnosti. Od kulturno-umjetničkih aktivnosti cijenilo se pjevanje u zborovima i sviranje u orkestrima, a bilo je i vrsnih literata. Mnogi su se učenici bavili sportom – vježbali u Sokolu, veslali u gimnazijskim čamcima, igrali nogomet, a đački klub Viktorija bio je jedan od najuspješnijih u Hrvatskoj. Uz to većina profesora i učenika bili su izrazito pozitivno politički i nacionalno orijentirani, što su i javno iskazivali te zbog toga imali problema s vlastima.
Na Asklepijevu putu od Innsbrucka do Zagreba
Nakon velike mature 1914. valjalo je odabrati buduće zanimanje i započeti studij. Premda je još u djetinjstvu želio nastaviti putovima predaka, na obveznom liječničkom pregledu potrebnom za nastavak pomorskog studija utvrđen mu je nedostatni kolorni vid, tj. nije razlikovao, u pomorskom prometu bitne dvije boje – crvenu i zelenu, ta mu je želja bila uskraćena i morao se odlučiti za neki drugi poziv. Nakon kraćeg kolebanja izbor je bio medicina, pa je mladi Valter umjesto na morska prostranstva krenuo Asklepijevim stazama koje su ga odvele od Innsbrucka preko Graza i Beča do Praga, gdje je u veljači 1921. promoviran na čast doktora opće medicine. U travnju iste godine dolazi u Zagreb za sekundarnog liječnika u Zakladnoj bolnici. No ponesen socijalno-medicinskim idejama uskoro napušta metropolu te će narednih 13 godina, do 1935., provesti kao kotarski liječnik u Vrbovskom, Križevcima, Osijeku i Zlataru. Zahvaljujući sklonosti prema socijalnoj medicini i epidemiologiji, te funkciji koju je obnašao, glavna preokupacija u tom razdoblju bile su aktivnosti usmjerene prema javnozdravstvenim problemima. Surađujući ponajprije s Bakteriološkim i epidemiološkim zavodom te Higijenskim zavodom i Školom narodnog zdravlja u Zagrebu upostiže u radu vrlo zapažene uspjehe. U međuvremenu (1924./1925.) u Epidemiološkom zavodu u Zagrebu usavršava se iz bakteriologije, epidemiologije, serologije, higijene i medicinske kemije. Uspješnim epidemiološkim akcijama započeo je još 1921./1922. sudjelujući u suzbijanju epidemije pjegavca u kotaru Velika Gorica. Opsežne akcije cijepljenja protiv škrleti organizira 1925. u kotaru Vrbovsko te 1927. i 1928. u kotaru Zlatar gdje je procijepio oko 6.000 djece. Narednih godina, 1929. i 1930., u organizaciji Škole narodnog zdravlja sudjeluje u provođenju opsežne akcije cijepljenja protiv difterije. 
Radeći u Vrbovskom od 1924. do 1926. osniva zdravstvene stanice u Bosiljevu i Ravnoj Gori, a premještajem u Zlatar osniva seoske zdravstvene stanice u Loboru i Orehovici. Usporedo na svom terenu pokreće školske kuhinje, održava popularna zdravstvena predavanja, domaćinske tečajeve, pokreće sanitetsko tehničku asanaciju (gradnju vodovoda, bunara, zahoda, gnojišta i sl). U Križevcima od 1932. do 1935. uz navedeno vodi i novu Školsku polikliniku.
Godine 1935. vraća se u Zagreb i postaje liječnik Bolnice za zarazne bolesti, a 1939. izabran je za v.d. ravnatelja i preuzima organizaciju nove Zakladne bolnice koja se gradila na Rebru. No, početkom rata nove vlasti smjenjuju ga s tog položaja te je premješten u Bosnu. Tu organizira i vodi privremene epidemijske bolnice u Bihaću, Slavonskom i Bosanskom Brodu te u Derventi. Krajem 1944. ponovo je u Zagrebu, gdje u funkciji gradskog epidemiologa radi na suzbijanju pjegavca te vodi nekoliko privremenih epidemijskih bolnica. Razdoblje od 1945. do 1946. provodi kao voditelj epidemijske bolnice na Rebru.
U međuvremenu upoznao je Vjeru Mance, kćerku ravnatelja Bolnice u Ogulinu, s kojom se oženio 1928. godine. Imali su dvoje djece – kćer Nadicu (1929.), koja je nažalost umrla u osmoj godini, i sina Vladimira (1937.), koji će postati internist - gastroenterolog.
Riječko razdoblje
Poput mnogih Primoraca, 1946. vraća se u zavičaj te s nekoliko nakon rata preostalih liječnika i skupinom novopridošlih aktivno sudjeluje u oživljavanju bolničke službe u Rijeci. Budući da prije rata u sklopu bolnice nije postojao samostalni odjel za zarazne bolesti, već samo karantenska baraka u Škurinjskoj dragi, dr. Valter Rukavina biva imenovan za primariusa i prvog šefa infektivnog odjela, smještenog u dotadašnji ženski dio odjela za psihijatriju. U novoosnovanom odjelu među inim opremio je i laboratorij, koji će 1950. poslužiti kao začetak budućeg centra za brucelozu.
Nakon što je 1955. u Rijeci osnovan Medicinski fakultet, prim. dr. Valter Rukavina uključuje se u nastavu. Karijeru sveučilišnog nastavnika nastavlja habilitacijom za privatnog docenta (1958.), od 1964. je izvanredni, te do umirovljenja redovni profesor iz infektologije.
Premda je već u predratnim godinama dr. Rukavina postigao zapažene stručno-znanstvene rezultate, o čemu je objavio i prve radove, puni znanstveni razvoj postigao je upravo u poslijeratnom razdoblju. Iz njegova vrlo zanimljivog znanstvenog opusa, što ga čine petnaestak respektabilnih stručno-znanstvenih radova, vidljivo je da su ga zanimali svi aspekti infektologije i graničnih područja - kako klasičnih zaraznih bolesti tako i epidemija, a najviše nove, nerijetko vlastite, spoznaje o mogućnostima rješavanja tradicionalnih epidemioloških problema u sredini u kojoj je djelovao. U tom smislu najviše je postigao sustavnim istraživanjem i provedbom uspješnih mjera zaštite te konačnim iskorjenjivanjem velike epidemije bruceloze (opasne zarazne bolesti koja se prenosi sa životinja na ljude) koja se u poslijeratnim godinama pojavila u Istri. O značaju epidemije najbolje svjedoči podatak da su se za nju zainteresirali i stručnjaci Svjetske zdravstvene organizacije te da je u Rijeci otvoren Centar za brucelozu, za čijeg je voditelja izabran upravo dr. Valter Rukavina.
| 
Autoportret dr. Valter Rukavina
|
Osim problematike iz područja uže specijalnosti, dr. Rukavina je pratio i ostala medicinska područja, aktivno je sudjelovao u radu tadašnjem Zbora liječnika u Rijeci i Zagrebu, bio je zapažen član Udruženja infektologa, aktivno je sudjelovao na brojnim domaćim i međunarodnim stručnim i znanstvenim skupovima, a istovremeno je bio i aktivni član Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske u Rijeci.
Za svoj rad dobio je više javnih priznanja i odlikovanja, a 1962. i nagradu Grada Rijeke.
Otišavši nakon više nego plodnog profesionalnog radnog staža u mirovinu, posvetio se sređivanju svojih uspomena sačuvanih u obliku skica učinjenih tijekom mnogih putovanja i nebrojenih obilazaka mjesta užeg i šireg zavičaja.
Završavajući ovaj tekst autor će si dopustiti malo nostalgije i prisjetiti se jednog od posljednjih susreta s profesorom Rukavinom, tamo negdje 1971. godine, i jedne njegove intrigantne misli, svojstvene samo odabranim sretnicima: «Ne znam kako može umirovljeniku biti dosadno. Meni bi trebao još jedan radni vijek s 48 satnim radnim danom, da naslikam dio onoga što sam skicirao ili zamislio…»
No, radeći i dalje neumorno, iznenada 1972. godine, u svakom slučaju prebrzo, jedan veliki liječnik zauvijek je zaplovio među svoje nikad dovršene pejzaže. Svojim radom potvrđuje da se na Asklepijevu putu može uz medicinu živjeti i za neke druge radosti.