Kanal Vela vrata stoljećima je bio glavni prilaz riječkoj luci. Svi veći brodovi, čiji zapovjednici nisu dobro poznavali međuotočno područje južno od otoka Krka, obično su kao najširi i najsigurniji prolaz u Kvarnerski zaljev za svoju plovidbu birali upravo Vela vrata. Za jedrenjake pružao je dovoljno prostora za križanje u vjetar, dok je za brže i veće parobrode on predstavljao najlakši i najbrži put.
U Prvom svjetskom ratu Austro-Ugarska je položila prve morske mine u prolaz Vela vrata, a Talijani su u Drugome svjetskom ratu minama pokušali zapriječiti sve prilaze Kvarneru i riječkoj luci. Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. na Jadran nadiru Nijemci, potiskujući partizanske jedinice prema jugu i na dalmatinske otoke. Njemačka ratna mornarica odmah je počela provoditi planove jačanja obrane cijelog istočnojadranskog područja zbog opasnosti od iskrcavanja Saveznika, koji su u međuvremenu osvojili cijelu južnu Italiju. Stoga je njemačko zapovjedništvo mornaričkih grupa Jug izradilo niz planova za polaganje novih minskih polja koja su trebala zaštititi sve važne sjevernojadranske luke. Među njima je Rijeka bila jedna od najznačajnijih. Čim su Nijemci u jadranskim brodogradilištima osposobili prve brodove – minopolagače, započeli su s polaganjem minskih polja. Položili su nekoliko minskih zapreka u Velim vratima, pojačavši tako već ranije položena talijanska minska polja. No ta operacija nije prošla bez gubitaka. U noći 18. ožujka 1944. prilikom pokušaja polaganja minskog polja, njemačka torpiljarka TA 36 STELLA POLARE naišla je na minu u Velim vratima. Nakon čega je potonula s polovicom posade. O tome smo pisali na stranicama Sušačke revije. Nijemci usprkos tome nisu odustali od polaganja mina, već su u narednih nekoliko mjeseci položili još na stotine mina u Velim, Srednjim i Malim vratima, a dodali su i neka minska polja usred Kvarnera.
| 
Giuseppe Dormio - povijesna fotografija broda
|
Na nove žrtve morskih mina nije trebalo dugo čekati. No, prve žrtve nisu bili saveznički brodovi, nego opet brodovi u njemačkoj službi. Tako je u rano jutro 11. kolovoza 1944. godine na minu naišao parobrod GIUSEPPE DORMIO. O tome događaju piše u dnevniku Admirala Jadrana, njemačkog zapovjednika svih pomorskih snaga na Jadranu sljedeće :
„Parobrod GIUSEPPE DORMIO, na maršu iz Pule za Rijeku, poslije jedne eksplozije do koje je došlo 11.08. oko 03,30 sati potonuo je na oko 200 m istočno od rta Mašnjak. Samo jedan član posade broda vidio je, navodno, jednu podmornicu na površini, zbog čega se ovaj podatak ne može uzeti kao pouzdan. Brazdu kretanja torpeda nije primijetio. Eksplozija je uslijedila s desne bočne strane broda između prostorije za pogonski stroj i parnog kotla. Nestalo je 6 članova posade broda talijanske narodnosti.
Postoji velika vjerojatnost da je brod naišao na minu u jednoj od naših prepreka, koje su položene u kanalu Vela vrata. Jednu izronjenu podmornicu bez sumnje bi uočio veći broj članova posade broda. Gubitak broda se prema tome mora pripisati netočnom vođenju navigacije. Sa brodom je izgubljeno oko 800 tona cementa, koji je bio namijenjen pionirskim jedinicama kopnene vojske za utvrđivanje“.
Kako se vidi iz dnevnika Admirala Jadrana, Nijemci nisu ostavili nikakvu sumnju da je brod potopljen eksplozijom mine. No točna lokacija parobroda GIUSEPPE DORMIO ostala je dugo vremena tajnom, sve dok se naša ronilačka ekipa nije prvi puta spustila na njegovu palubu, točno 64 godine poslije njegova potonuća.
PRONALAZAK OLUPINE
Parobrod GIUSEPPE DORMIO izgrađen je daleke 1904. godine u brodogradilištu Napier & Miller Ltd. u Glasgowu. Bio je to teretnjak dužine 74,73 m, širine 10,98 m i visine 4,32 m. Imao je 1.008 BRT, a pokretao ga je parni stroj trostruke ekspanzije snage 1.000 KS. Paru su proizvodila dva kotla Rowan-Glasgow, a postizao je brzinu od 10 čvorova. Naručitelj je bila ruska kompanija FC Zvorono, i prvo mu je ime bilo ITALIA. Godine 1928. prodan je kompaniji Giuseppe Dormio iz Barija. Poslije kapitulacije Italije brod preuzimaju Nijemci, ali ga ne naoružavaju već ga putem kompanije Deutsche Mittelmeer Rederai koriste za dužobalnu plovidbu. Na brodu je bila ukrcana talijanska posada, koju su regrutirali Nijemci.
| 
Jedna od soha (dizalica) za čamce za spašavanje.
|
Mjesto potonuća ovoga broda bilo je dugo vremena predmetom spekulacija raznih ronilačkih skupina koje rone na našim brojnim poznatim i nepoznatim olupinama. Neki su tvrdili za jednu nedavno pronađenu olupinu u Kvarneriću da je ona GIUSEPPE DORMIO, no ustanovilo se da je to talijanski parobrod LINA, koji je na minu naišao i potonuo neposredno poslije 2. svjetskog rata. Za DORMIO se tvrdilo da se njegova olupina nalazi nekoliko milja sjevernije od LINE, no za tu smo olupinu kasnije utvrdili da nije parobrod nego norveški motorni brod ARGO. Tek kada sam u dnevniku Admirala Jadrana pronašao preciznije podatke o potapanju broda DORMIO, mogli smo sa sigurnošću suziti područje gdje se nalazi olupina - na prostor Velih vrata. U međuvremenu sam od talijanskih povjesničara dobio nekoliko fotografija broda kao i osnovne povijesne podatke o brodu.
Na novoj pomorskoj karti Hidrografskog instituta označeno je nekoliko „novih“ olupina, pa sam pretpostavio da je među njima i brod kojega tražimo. Najizglednija pozicija bila je usred kanala, nešto južnije od današnje trajektne linije Brestova-Porozina. Tako smo u rujnu 2006. godine organizirali ekspediciju s ciljem da napokon lociramo olupinu. Naša baza bio je brod SLOW MOTION, odlično opremljen za ovakva ronjenja, s prostranom pramčanom palubom i velikim prostorom za boravak više ronilaca. Vrijeme je bilo toplo a more posve mirno, što je olakšavalo precizno pretraživanje morskog dna dubinomjerom. Pretraživanje smo započeli na mjestu koje je označeno na karti, no svuda uokolo dno je bilo posve ravno, bez ikakvih većih predmeta. Poslije nekih pola sata premjestili smo polje traženja nešto zapadnije, i već nakon prvih nekoliko minuta na ekranu dubinomjera ocrtala se velika masa, koja se izdizala iznad dna za nekoliko metara. Nije bilo sumnje da se radi o olupini broda, pa smo se odmah počeli spremati za ronjenje. U more je bačeno tanko uže s plutačom i utegom, nadali smo da je pao točno na olupinu i da će zapovjednici trajekata izbjegavati naš jasno označeni ronilački brod.
More je bilo bistro, i naš je ronilački trojac brzo propadao u dubinu. Iskusni tehnički ronioci Marino Brzac i Dejan Mavrič bili su moje društvo za ovaj uron. Fotoaparat je bio spreman, i kada smo prošli trideset metara dubine, počeo sam zuriti u dubinu ne bih li prvi ugledao obrise olupine. No oko nas se počelo sve više smračivati i pod nama se nazirao neki zelenkasti sloj, što me je uvjerilo kako na dnu neće baš biti bistro. Marino je rukom pokazao prema predmetu što se izdizao iz mutnog sloja. Dejan je zaplivao prema njemu. Bio je visok, izgledao je kao neki stup i sav je bio obrastao školjkama. Bez sumnje - bio je to jarbol. Nedaleko od njega iz mutnog sloja virile su četiri sohe za čamce za spašavanje. Da bismo se spustili na palubu, morali smo zaroniti u mutni sloj i vidljivost se naglo smanjila. Nije iznosila više od tri metra, no i to je bilo dovoljno da se možemo nekako orijentirati. Dubina je iznosila 59 metara, pa sam procijenio da do dna preostaje još oko 3-4 metra Preda mnom je bilo nisko nadgrađe na kojem je ležao jedan ogroman valjkasti predmet, na čijem su se gornjem dijelu nalazile čelične stepenice. Bio je to dimnjak koji je srušen ležao poprijeko na nadgrađu. Nekoliko vjetrolovki oko dimnjaka bilo je bogato ukrašeno žutim spužvama.
| 
Marino Brzac pokušava ući u strojarnicu. Zbog vrlo uskog otvora morao je odustati.
|
Iako je bilo teško točno orijentirati se, pretpostavili smo u kojem je smjeru pramac, pa smo krenuli prema tome dijelu. Ubrzo poslije dimnjaka naišli smo na prostor koji je trebao biti zapovjednički most, no budući da je bio drvene konstrukcije, oplata je posve istrunula i od njega nije ostalo gotovo ništa. Jedino je osovina kormilarskog uređaja bila potvrda da se nalazimo na dijelu gdje je nekada zaista stajao zapovjednički most. Dalje se vidio otvor jednog od prednjih skladišta i ostaci jarbola što su se pružali uvis, prekriveni velikom mrežom što je sezala sve do pramca.
Zato smo se vratili prema središnjem dijelu broda. Prošavši pokraj dimnjaka Marino je otkrio jedan četvrtasti otvor kroz kojega se vidjela unutrašnjost strojarnice. Pokušao se zavući, no rubovi uskog otvora obrasli tvrdim i oštrim školjkama prijetili su da će rasjeći suho ronilačko odijelo, pa je odustao. Plivajući iznad bokova starog parobroda zamijetili smo da je neobično duboko utonuo u mulj, jer je glavna paluba bila samo koji metar iznad morskoga dna.
Pogledao sam na manometar – pokazivao je 120 bara, što je bila krajnja dogovorena granica za povratak. Na dnu vrijeme od desetak minuta proletjelo je u trenu, i morali smo krenuti prema površini. Uzdižući se prema svijetlo modroj površini, s dubine od trideset pet metara još sam jednom pogledao prema dnu. Iz zelenkastog sloja koji je poput oblaka prekrivao olupinu još su se jasno vidjele sohe čamaca za spašavanje i jarbol obavijen ribarskom mrežom, no njihova se slika uskoro stopila u jednoliko zelenkasto plavetnilo iz kojega kao da su se pružale sunčeve zrake prema površini.
Izronivši na površinu još sam neko vrijeme bio u nedoumici oko identiteta olupine. Naime, točnu potvrdu da se radi o brodu kojega tražimo može se dobiti ako olupina odgovara povijesnim snimkama broda ili ako se na brodu negdje može pročitati njegovo ime ili pripadnost. No potvrdu da se zaista radi o olupini broda GIUSEPPE DORMIO donio je nenadano drugi par ronilaca koji su zaronili poslije nas. Slovenski par Gabrijel Hrovat i Bojan Štefančič su iz prednjeg brodskog skladišta izvukli uzorak tereta i ponosno ga pokazali nama ostalima koji smo nestrpljivo čekali na palubi ronilačkog broda. Bio je to komad cementa, što se slaže sa navodom iz dnevnika Admirala Jadrana da je brod prevozio 800 tona cementa namijenjenog izgradnji obalnih utvrda. Stoga nije ni čudo da je trup broda, zbog kompaktnog tereta velike težine, neuobičajeno duboko utonuo u žitki mulj na dnu Velih vrata. Time je GIUSEPPE DORMIO konačno prepoznat, pa je još jedna bezimena olupina u Jadranu dobila svoje ime.
Srušeni brodski dimnjak na kojemu su još pričvršćene metalne stepenice.