Ove se godine, prema zakonu iz 1992.g., navršava petnaest godina od ustroja općina i gradova u Republici Hrvatskoj. Petnaest je godina prošlo od sukcesije bivše Općine Rijeka i utemeljenja grobničkih općina Čavle i Jelenje. Možda će se nekome činiti da petnaest godina i nije nekakvo dugo razdoblje, ali ipak je to vrijeme dovoljno dugo da se zbroje pozitivne i negativne strane toga zakona i posljedica koje su proistekle njegovom primjenom. No da bismo bolje i pravilnije ocjenjivali sadašnje stanje, potrebno je najprije prisjetiti se povijesti, a to znači svega onoga što je prethodilo ovome što imamo danas. To je tako sa svakim krajem, pa i s Grobnišćinom. Grobnišćina ovakva kakva jest nije samo posljedica zbivanja u ovih petnaest godina, nego je to proces koji je trajao stotinama godina a kroz taj dugi niz godina djelovali su nebrojeni čimbenici na njezino formiranje. Kako netko reče: da bismo shvatili sadašnjost, upoznajmo prošlost.
Najbolje je početi s prvim spominjanjem imena Grobnika. Vratimo se stoga na početak XIII.st. u godinu 1223. kada su knezovi krčki, kasnije Frankopani, dobili od hrvatsko-ugarskoga kralja Andrije II. Vinodolsku knežiju. Knežija se sastojala od devet utvrđenih gradova, svaki s pripadajućim posjedom, a jedan od tih gradova bio je i Grobnik zajedno s gospoštijom koja mu je pripadala. Vinodolska se knežija protezala od Klenovice kraj Novoga pa sve do Rječine. Znači da je Gospoštija grobnička bila najzapadniji dio Vinodolske knežije, a područje Gospoštije grobničke poklapalo se s područjem ondašnje župe sv. Filipa i Jakova u Grobniku, koja se prvi put spominje 1105.godine. Kraljevskom su darovnicom Frankopani prešli s otoka Krka na kontinentalni dio Hrvatske i postali jedna od dviju najmoćnijih velikaških obitelji u Hrvatskoj, a Grobničani su dobili gospodare koji će njima vladati 350 godina. Sto godina ranije Hrvatska je u ratu s Nijemcima izgubila područje od Brseča do Rječine, te se zapadna granica Hrvatske ustalila na Rječini. Stoga je Gospoštija grobnička postala granično područje, a njezino pučanstvo, Grobničani, postalo graničarsko. Ovakvo stanje ostalo je neizmijenjeno niz stoljeća, može se reći do kraja Drugog svjetskog rata, pa je to višestoljetno življenje uz granicu utjecalo na stvaranje jednoga posebnoga mentaliteta Grobničana po kojem se oni ponešto razlikuju od svojih susjeda.
| 
Vinodolska knežija sastojala se od devet utvrđenih gradova, a jedan od tih gradova bio je i Grobnik. Knežiju su knezovi krčki, kasnije Frankopani, dobili od Andrije II., čime su Frankopani zavladali Grobnikom. |
Vratimo se natrag u XIII.st. kada je Europi zaprijetila tatarska opasnost. Naime, Tatari su pod vodstvom kana Ogotaja, sina Džingis-kana, i njegovih pomoćnika i rođaka Batu-kana i Kagana provalili u istočnu Europu i ubrzo je poharali i pokorili. Kralj Bela IV. skupio je vojsku i sukobio se s Tatarima, ali je njegova vojska bila potučena, a sam je kralj pobjegao u Hrvatsku. Tatari su opustošili Mađarsku, a onda preko zaleđene Drave prešli u Hrvatsku zimi 1242. godine. Poharali su gotovo cijelu Hrvatsku, a do odlučujuće bitke došlo je, prema predaji, ali i prema izvješću Ivana Tomašića (umro 1562.g.), upravo na Grobničkom polju, gdje je hrvatska vojska potukla tatarsku, a Tatari su se u neredu povukli natrag u Aziju. Povjesničari nisu jedinstveni kada je riječ o provali Tatara i boju na Grobničkom polju, ali među Grobničanima ova uspomena živi i nakon 766 godina i oni vjeruju da se to sve zbilo upravo onako kako legenda govori. Godine 1992. organizirana je veličanstvena proslava 750-e obljetnice boja s Tatarima na Grobničkom polju, pod pokroviteljstvom prvoga predsjednika samostalne Hrvatske dr. Franje Tuđmana, koji je Grobnišćinu počastio i svojim posjetom.
Kako smo već ranije spomenuli, Vinodolsku knežiju darovao je kralj Andrija II. knezovima krčkim, koji će se kasnije nazvati Frankopani. Kako su interesi feudalnih gospodara i kmetova često suprotni, osjetila se je potreba da se odnosi između njih utemelje pravnim dokumentom koji će obvezivati i jedne i druge. Tako je već 6. siječnja 1288.g. u doba kralja Ladislava IV. Kumanca, u gradu Novom donesen Vinodolski zakon koji je na snazi na području svih devet gradova Vinodolske knežije. U donošenju ovoga zakona sudjelovali su i predstavnici Grobnika: plovan Kirin, satnik Slovan, Domijan Kinović, te Paval i Slavina Vukodružić. Osim pravnoga i književnoga značenja, za Grobničane Vinodolski zakon ima posebno značenje jer je u njemu po prvi puta u povijesti zapisano ime Grobnik.
| 
Bitka s Turcima. U vrijeme turske opasnosti Turci su više puta harali i pljačkali po Grobniku. |
Trinaesto stoljeće prolazi, knezovi krčki izmjenjuju se kao gospodari Grobnika. Krajem toga stoljeća i početkom narednoga gospodar Grobnika je Nikola IV. koji uzima ime Frankopan. Njega nasljeđuje sin Stjepan, a ovoga njegov sin Bernardin. Bernardin Frankopan je bio oženjen Lujzom Aragonskom, bliskom rođakinjom kraljice Beatrice, žene kralja Matije Korvina. Gospodario je Grobnikom sve do svoje smrti 1529. godine Njegovo je doba obilježila nova pogibelj – turska. Turci su već odavno pokorili Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, ali i dio hrvatskih zemalja. Na Krbavskom je polju 1493.g. došlo do bitke između hrvatske i turske vojske. Hrvatska je vojska doživjela težak poraz, izginuo je velik broj hrvatskoga plemstva, a turska se opasnost opasno približila i Grobniku. Kanonici Modruškoga kaptola dolaze na Grobnik i osnivaju Grobnički kaptol a na Grobnik dolazi i tu živi poznati pop Martinac, koji je opisao tragediju hrvatske vojske na Krbavskom polju. Bilo je više provala Turaka na Gospoštiju grobničku, bilo je poginulih u sukobima s Turcima i odvođenja u tursko ropstvo. Turci su više puta harali, palili i pljačkali po Grobniku. Spominju se turske provale 1470., 1522. i 1524.godine Bernardin Frankopan je nadživio svu svoju djecu, te ga je naslijedio njegov unuk Stjepan, čija je sestra Katarina bila udana za Nikolu Šubića Zrinskoga koji će se kasnije nazivati Sigetski. S obzirom da Stjepan nije imao svoje djece, on je s Nikolom Šubićem Zrinskim sklopio ugovor o nasljedstvu i za svoje nasljednike odredio njegove sinove, a svoje nećake, Jurja, Nikolu i Krstu Zrinskog.
Godine 1995. otkrivena je na zvoniku župne crkve sv. Filipa i Jakova u gradu Grobniku glagoljska ploča iz 1572.g. koja govori o zajedničkom upravljanju Grobnikom Stjepana Frankopana i njegovih nećaka. Tako nakon smrti Stjepana Frankopana Grobnik prelazi u ruke Zrinskih i njihova uprava traje budućih sto godina. Godine 1626. naslijedila su imanja Zrinskih malodobna braća Nikola i Petar Zrinski. Braća su 1638.g. podijelila imanja, te je Grobnik pripao Petru Zrinskom, koji je bio oženjen Katarinom Frankopan, sestrom Franje Krste Frankopana. Nezadovoljni vladanjem kralja Leopolda I., sklopili su protiv njega urotu kojoj je na čelu bio Nikola Zrinski, a poslije njegove smrti Petar Zrinski. Urota je propala, urotnici otkriveni, pa su Petar Zrinski i njegov šurjak Franjo Krsto Frankopan pošli u Beč moliti oprost od kralja Leopolda I. Međutim, bili su odmah utamničeni i nakon godinu dana pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu 30.travnja 1671. godine. Tako nestaju dvije najjače velikaške obitelji u Hrvatskoj, a Grobnik nakon temeljite pljačke dobiva za feudalne gospodare strance.
| Fran Krsto Frankopan (desno) čija je sestra Katarina bila udata za Petra Zrinskog (lijevo). Zajedno su pošli u Beč moliti oprost od kralja Leopolda I. zbog urote u kojoj su sudjelovali, međutim, zatvoreni su i nakon godinu dana pogubljeni. |
Grofovi Perlasi upravljaju Grobnikom od 1725. godine. Oni ga prodaju grofovima Batthyanyma, a ovi pak grofovima Thurn und Taxis, koji su ujedno posljedni feudalni gospodari Grobnika. Grobničani nisu voljeli strane gospodare pa se tako na Grobnišćini još i danas prepričava legenda o lijepoj grobničkoj djevojci Luciji u koju se zagledao grof Perlas. Ona ga je uporno odbijala i izbjegavala. Kako nije ništa postigao lažima i obećanjima, poslao je svoje vojnike da ju dovedu na silu u njegov dvor. Djevojka je bježeći pred njegovim vojnicima došla do nabujale Rječine, te je nemajući više kamo skočila u vodu i u njoj se utopila, a Grobničani i dan – danas zovu to mjesto Lucijski vir.
Već je spomenuto da je područje Gospoštije bilo ujedno područje župe sv. Filipa i Jakova u gradu Grobniku. To se stanje mijenja 1780.g. kada se od ove jedinstvene župe odvaja župa sv. Mihovila u Jelenju, a potom 1830.g. župa sv. Bartola u Cerniku. Takva podjela postoji do danas.
Hrvatski ban Josip Jelačić ukida kmetstvo 1848.g. a već 1870.g. formira se na prostoru Gospoštije grobničke upravna općina Grobnik sa sjedištem u Čavlima. Ova općina traje do 1895.g. kada se dijeli na tri općine: Grobnik, Cernik-Čavle i Jelenje. Područja ovih općina podudaraju se s područjima župa Grobnik, Cernik i Jelenje. Na prostoru Grobnišćine formirano je sedam poreznih (katastarskih) općina: Cernik-Čavle, Grobnik, Pašac, Podrvanj, Podhum, Dražice i Jelenje. Prvi načelnici grobničkih općina bili su: Za Cernik-Čavle Lovro Solerti, za Grobnik Jakov Juretić i za Jelenje Ivan Štiglić. U to doba na Grobnišćini živi oko sedam tisuća žitelja i 99,1 % su Hrvati. Početkom XX.st. dosta brzo raste broj stanovnika tako da prema popisu iz 1910.g. na Grobnišćini živi 7824 stanovnika, iz čega bi se moglo zaključiti da uoči Prvoga svjetskoga rata na prostoru triju grobničkih općina živi oko osam tisuća stanovnika. U to vrijeme Grobničani se općenito bave ovčarstvom, govedarstvom i ratarstvom. Dosta značajan prihod u području uz Rječinu nosi voćarstvo i vinogradarstvo. Bave se Grobničani i obrtom, ugostiteljstvom, prijevozništvom a stanovit broj radi na Sušaku i u Rijeci, najviše na Delti i u Tvornici papira.
Godine 1914. započinje Prvi svjetski rat, koji je ostavio teške posljedice za cijelu Hrvatsku, pa tako i na Grobnišćini. Na bojištima u Galiciji, Besarabiji i Bukovini izgubilo je živote blizu dvije stotine Grobničana. Pred kraj rata zavladala je glad i neimaština, a najvažnija je posljedica rata raspad Austro-Ugarske Monarhije. Sabor Trojedine Kraljevine Hrvatske donosi odluku o kidanju svih državnih i pravnih veza s Austrijom i Mađarskom. Vode se pregovori o ulasku u novu državnu zajednicu južnoslavenskih naroda. Kraljevina Italija okupira Rijeku, Sušak i Grobnišćinu. Okupacija dodatno pojačava teško gospodarsko stanje nastalo tijekom rata. Talijanska okupacija Grobnišćine trajala je do 1921. g., a Sušaka do 1923. g., dok je Rijeka ostala pod talijanskom vlašću. Te su godine za stanovništvo Grobnišćine bile izuzetno teške, a tek se je prestankom okupacije Sušaka stanje donekle popravilo jer oživljavaju gospodarske aktivnosti, a s tim u svezi povećava se mogućnost zapošljavanja.
Kraljevina SHS stvorena je 1.prosinca 1918.g. i što se tiče administrativne podjele, na Grobnišćini se nije ništa promijenilo. Ona je podijeljena na tri upravne općine: Cernik-Čavle, Grobnik i Jelenje. Sve su tri općine pripadale kotaru Sušak,a skupa s njim županiji Modruško-riječkoj. Kasnije je formirano devet banovina, a Grobnišćina je pripala Savskoj banovini. Tek je pred sam Drugi svjetski rat nagodbom između Hrvata i Srba stvorena Hrvatska banovina u kojoj se je, normalno, našla i Grobnišćina.
Prilike u Kraljevini Jugoslaviji bile su izuzetno nepovoljne, kako gospodarske tako političke i nacionalne. Bila je to jedna zaostala agrarna zemlja, s vrlo malim udjelom industrijskoga stanovništva (11%) i s ekstenzivnom poljoprivredom. Još je gore stanje bilo u Hrvatskoj jer su gospodarska i porezna politika bile takve da su imale za cilj čim veće iskorištavanje Hrvatske. Kraljevina Jugoslavija bila je prividno parlamentarna monarhija, međutim u stvarnosti je vlast bila koncentrirana u rukama kralja i uskoga kruga ljudi oko njega. Političke su slobode bile vrlo skučene, a vođe i članovi oporbenih stranaka uhićivani, osuđivani i zatvarani, pa čak i ubijeni (Stjepan Radić i ostali – atentat u Skupštini). Najgore je pak bilo s nacionalnim slobodama i pravima. Na mnogim važnim mjestima u državnim službama bili su Srbi, a također u vojsci, policiji i žandarmeriji. Nakon atentata u Skupštini na zastupnike HSS-a i Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra zabranjeno je čak i spominjanje nacionalnoga imena te uporaba i isticanje nacionalnih obilježja i znakova. Htjelo se stvoriti jedan jugoslavenski narod, što je bilo drugo ime za srbizaciju cijeloga jugoslavenskoga prostora.
Političko opredjeljenje Grobničana uvijek je bilo uz nacionalne stranke. Tako su na svim skupštinskim izborima koji su se održali u Kraljevini Jugoslaviji od 1923.g. pa do 1938.g. apsolutnu većinu osvajale nacionalne stranke HSS ili HPS, na nekim izborima čak 80%. Kada se uspostavom Hrvatske banovine konačno naziralo rješenje hrvatskoga pitanja u Kraljevini Jugoslaviji, započeo je 1939.g. Drugi svjetski rat, koji nije poštedio ni naše krajeve.
| 
Petar Zrinski, kojem je Grobnik pripadao, i njegov šurjak Franjo Krsto Frankopan pogubljeni su u Bečkom Novom Mjestu, nakon čega nestaju dvije najjače velikaške obitelji u Hrvatskoj, a Grobnikom su zavladali strani feudalni gospodari. |
Nakon kratkotrajnoga travanjskoga rata 1941.g. dolazi do kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i do njezinoga raspada te okupacije od strane Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. Na prostorima Bosne i Hercegovine i Hrvatske stvorena je Nezavisna Država Hrvatska u koju ne ulaze mnoga hrvatska područja, pa tako ni Grobnišćina koju su okupirali Talijani. Odmah je zavladao teror okupacijskih vlasti. Ukinuto je školovanje na hrvatskom jeziku, u državnu upravu uvodi se talijanski jezik, zatvara se i strijelja ljude i šalje ih se u internaciju. Mjestima i naseljima mijenjaju se imena, a najtragičniji je rezultat terora talijanske okupacije spaljivanje sela Podhum i strijeljanje više od stotinu muškaraca iz tog sela.
Grobničani se ne mire s takvim prilikama nego odlaze u partizane koji jedini na ovim prostorima pružaju oružani otpor okupaciji. Većina njih odlazi u partizane isključivo vođeni motivima nacionalnoga oslobođenja, dok im nekakva socijalna revolucija nije bila ni na kraj pameti. Što se tiče upravnih općina, na Grobnišćini ostale su funkcionirati sve tri općine, a kasnije se javlja ideja o osnivanju jedinstvene općine pod nazivom Grobnik. Tijekom 1942. i 1943.godine jača partizanski pokret. Prilike na svjetskim ratištima dovode do kapitulacije Italije u rujnu 1943.g. Mjesec dana traje partizanska vlast, a onda Nijemci stavljaju pod svoju kontrolu cjelokupno područje koje je do kapitulacije bilo pod talijanskom vlašću. Na Sušaku se formira Hrvatsko mjesno zapovjedništvo na čelu s domobranskim potpukovnikom Hinkom Reschom, koji se osobito angažira na oslobađanju onih koje su zarobili Nijemci prilikom zauzimanja ovih prostora. Pritom ima velikih uspjeha tako da su od deportacije u Njemačku spašeni mnogi naši ljudi, a ugled potpukovnika Rescha jako raste. Na samoj Grobnišćini smješta se ustaška i domobranska posada od oko 130 vojnika. Tijekom 1944.g. i do kraja rata jača i partizanski pokret, koji postaje sve više komunistički. Sve se više ističe njegova socijalna dimenzija, a sve manje nacionalna, tako da su nakon sloma sila Osovine i završetka rata komunisti zauzeli sve položaje u vojnoj i civilnoj upravi. Inače su žrtve Drugoga svjetskog rata na Grobnišćini bile brojne, stradalo je više od 900 Grobničana, što čini blizu 10% stanovništva budući da je na Grobnišćini uoči rata živjelo nešto manje od deset tisuća stanovnika.
Poslije rata nastaje na prostoru nekadašnje Kraljevine Jugoslavije Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), koja kasnije mijenja naziv u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). To je država u kojoj vlada jednostranački sustav, ustrojena je formalno federalno, a u stvarnosti je strogo centralistička. Do početka pedesetih godina na teritoriju Grobnišćine egzistiraju dvije upravne općine: Čavle-Jelenje, a onda se formira Općina Sušak u koju ulazi i Grobnišćina da bi na kraju bila ustrojena Općina Rijeka. Iza Drugoga svjetskoga rata odvaja se od Grobnišćine katastarska Općina Pašac s naseljima Pašac, Svilno i Orehovica i pripaja Gradu Rijeci, a Grobnišćini se pripaja katastarska općina Rečina s naseljima Kukuljani, Trnovica i Baštijani.
Na prostoru Grobnišćine formira se šest mjesnih zajednica: Cernik-Čavle, Grobnik, Jelenje, Svilno, Pašac i Orehovica. Kako mjesne zajednice nemaju izvornih prihoda, znači da se u njima ne može ni odlučivati o njihovom razvitku.
Vrijeme od 1945. pa do 1990.g. ima neka zajednička obilježja u gospodarskom i političkom životu Grobnišćine. Kad je o gospodarstvu, riječ propada poljoprivreda. Smanjuju se obrađene površine i stočni fond. Kako je sve manje stoke, nema potrebe za sijenom, pa sve više ledina ostaje nepokošeno. U tom razdoblju stalno se povećava broj ljudi čija je egzistencija ovisna o plaći koju dobivaju u državnim poduzećima. Kopanjem pijeska na području Kikovice i Dubine devastiraju se ti dijelovi Grobnišćine, a da ona sama nema od toga nikakve koristi. Istjerivanjem ljudi sa zemlje i tjeranjem u državne tvornice i ustanove stvara se sve veći broj ovisnika o državnoj plaći, a time i sve više režimskih poslušnika koji od straha da ne izgube plaću postaju pokorne sluge režima i države. Provodi se gruba antivjerska propaganda od dječjeg vrtića pa do fakulteta. Paralelno s time zatire se nacionalno, a ističe jugoslavensko i internacionalno. Hrvatsko se često izjednačava se s ustaštvom.
No, kada se mislilo da je posao oko zatiranja nacionalnoga osjećaja pri kraju, došlo je do Hrvatskoga proljeća 1970. i 1971.godine.
| 
Žitelji Grobnišćine uvijek su imali izražen nacionalni osjećaj. On je došao do izražaja i za hrvatskog proljeća u kojem je jedan od lidera bio Dragutin Haramija, sin Grobnišćine.
|
Ono je imalo velikoga odjeka i na Grobnišćini čiji su žitelji oduvijek imali jako izražen nacionalni osjećaj. Jedan od lidera Hrvatskoga proljeća bio je i Dragutin Haramija, sin naše hrvatske Grobnišćine. Iako je Hrvatsko proljeće kratko trajalo, ipak je ono bilo predigra događanjima koja će se zbiti dvadeset godina kasnije. Kako se povijest ne može zaustaviti nego ponekad samo malo prikočiti, moralo je doći do rušenja jednoga nenarodnoga i neprirodnoga sustava i do ponovnoga uspostavljanja nacionalne slobode i demokracije. Međutim, to nije išlo glatko, nego su Hrvati i Hrvatska to ostvarili u jednom užasnom i krvavom ratu u kojem su Grobničani i ovoga puta dali svoj golemi prilog oslobađanju Hrvatske. Iako Grobnišćina nije bila neposredno ugrožena ratom, dala je više od tisuću dragovoljaca koji su se borili na raznim ratištima, a najviše u Lici.
Na Grobnišćini, gdje danas živi oko 13 000 žitelja, formiraju se dvije općine – Čavle i Jelenje, dok naselja Pašac, Svilno i Orehovica ulaze u područje Grada Rijeke.
Danas nakon petnaest godina možemo bez dvojbe reći da je to bila vrlo mudra odluka. Sada kada Grobničani sami biraju ljude koji će voditi brigu o kulturnom i gospodarskom napretku Grobnišćine, stvoreni su uvjeti da taj razvitak bude usmjeren onamo kamo to sami Grobničani žele i kako njima najviše odgovara. Kroz ovih petnaest proteklih godina učinjen je veliki napredak u gospodarskom, komunalnom, prometnom, ali posebno u kulturnom smislu. Vodi se velika briga o očuvanju običaja i grobničkoga govora, potiče se stvaranje literature na našem govoru, potiče likovno stvaralaštvo, glazbena i scenska kultura, a radi i na očuvanju i revitalizaciji kulturnih i povijesnih spomenika. Samo se prisjetimo što smo mogli pročitati o Grobnišćini, a to znači prije stvaranja samostalne Hrvatske, gotovo ništa. Danas imamo o grobničkim temama napisano više od dvadeset knjiga, to su tisuće stranica najrazličitijeg sadržaja. Možemo reći da je Grobnišćina danas kraj u kojemu kultura diše punim plućima. Kada ovome dodamo ostale vidove napretka na Grobnišćini, doći ćemo do zaključka da je u ovih petnaest godina napravljeno toliko da bi nam prije za to malo bilo i stoljeće, a očekivati je da će taj zamah općega napretka u dolazećim godinama biti još i brži. Razvijanjem svoga zavičaja dajemo najbolji prilog općem napretku i preporodu naše domovine Hrvatske.