Rijeka i njezin “corpus separatum” naći će se poslije završetka Prvoga svjetskog rata pod talijanskom dominacijom i upravom jer novostvorena Država Slovenaca, Hrvata i Srba ujesen 1918. godine nije imala moći kako bi to spriječila. Štoviše, “preko mosta”, na sušačkoj strani grada, talijanske trupe, najprije međunarodne, potom D'Annunzijeve, a onda i talijanske regularne, ostat će sve do početka ožujka 1923. godine, kada će ih zamijeniti kraljevska jugoslavenska vojska, koju će, u oduševljenju što je nastupilo za Hrvate “oslobođenje”, i pod slavolukom na kojemu je pisalo “Jugoslavija”, podignutom tik do Trsatskoga svetišta i Crkve Majke Milosti, pozdraviti župnik Andrija Rački, ushićen jer “naš je narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće”. Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, “kome tu slobodu moramo zahvaliti?”, župnik Rački upro je svoj pogled prema “junačkoj braći Srbima”, tvrdeći kako je “Srbija naš Pijemont”.
| 
Sušak 1925. godine
|
Na lijevoj obali Rječine razvijao se novi grad, Sušak, a njemu nasuprot bila je Rijeka, Rika ili Reka, tada Fiume, u sastavu Kraljevine Italije od početka 1924. godine i pod fašističkim Mussolinijevim režimom. Rječina, dugačka od svoga izvora do ušća jedva sedamnaest kilometara, bila je međa dviju kraljevina – Italije i Jugoslavije. Rječina, međutim, nije bila i granica vjera, jer su s obje strane njezinih obala živjeli pretežno katolici, koji su moleći Vjerovanje svakoga dana ponavljali kako priznaju i papu kao svoga vrhovnog poglavara. Achille Rati, papa Pio XI. (1922.-1939.) bio je Talijan po narodnosti, pripadnik nacije koja je pod Mussolinijevim vodstvom željela zagospodariti istočnim obalama Jadrana. Ne samo Sušačanima, već i mnogim Hrvatima na Jadranu ta je činjenica izazvala izazivala dvojbe, pa i o tome treba li se ili ne odreći katoličanstva.
Na Sušaku su mnogi Hrvati podržavali unitariziranu jugoslavensku kraljevinu pod žezlom Karađorđevića koja je zatirala prava hrvatskoga naroda jer se smatralo da i takva država može odgovoriti na Mussolinijeve prijetnje. Primjerice, Milan Banić, po narodnosti Hrvat, ali po uvjerenju unitarni Jugoslaven, kao jedan od sušačkih političkih prvaka podržao je u početku diktaturu kralja Aleksanrda I. Karađorđevića, zaključivši kako “doklegod u Italiji vlada fašizam, po mir na Jadranu, Balkanu i Dunavu jednako bi bilo opasno zavođenje pune demokracije kao i punog fašizma u Jugoslaviji”, jer “čitava Jugoslavija (…) danas instinktivno osjeća da joj fašistička Italija radi o glavi”, a “uzme li se u obzir još i to da između Talijana i Jugoslavena i u najširim narodnim masama postoji vjekovni odnos antagonizma, evidentno je da i fašizam i puna demokracija u Jugoslaviji, postavljeni vis-a-vis fašističke Italije, predstavljaju jednaku opasnost za mir Evrope (…) što je uvidio i osjetio kralj Aleksandar Karađorđević”.
Neriješeno jadransko pitanje, formalno otvoreno 1915. godine, kada je Italija potpisivanjem tajnoga Londonskog ugovora zatražila od zemalja članica Antante teritorijalne ustupke i na istočnim obalama Jadrana kako bi promijenila stranu i priključila im se u Prvome svjetskom ratu, usmjerilo je mnoge sušačke Hrvate prema unitarnom jugoslavenstvu. Kao najistaknutija točka tadašnje jugoslavenske zajednice, Sušak je bio izložen prijetnjama Mussolinijeve ekspanzionističke politike, premda je međudržavna granica između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, bila “čvrsta” nakon što je Italija i formalno anektirala Rijeku 1924. godine. Kada je Albanija Tiranskim paktom 1926. godine postala talijanskom kolonijom, Sušačani su imali razloga biti zabrinuti, jer je bilo jasno kako fašistička Italija kani postati kolonijalnom velesilom. Mussolini je militarizirao svoju državu, koja je, odijeljena tek nekoliko metara širokom Rječinom i uskim mostom, praktički doticala središte susjednoga grada Sušaka, i odakle su se jasno mogle čuti talijanske prijetnje. Njih su na svojoj vlastitoj koži osjetili i mnogi Hrvati, među njima i trsatski župnik Andrija Rački, koji je bio uznik u fašističkom zatvoru. O tim neveselim danima napisao je 1933. godine istarski pjesnik Mijo Mirković ili Mate Balota, potresnu pjesmu: Na Sušaku, u Rečini / kalna voda teče. / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Preko mosta lipi grad / Pun je naših brati, / a do mosta jedna žica: / tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati će, / ufati će / ćeš li moći doći.
Unitarizirana jugoslavenska država, pod upravom dinastije Karađorđevića, nije, međutim, odgovorila na temeljne izazove vremena. Hrvatsko pitanje ostalo je neriješeno, a posebni prijepori nastali su na Sušaku, gdje se dio Hrvata, među njima i trsatski župnik dr. Andrija Rački, svrstao na stranu režima i unitarnoga jugoslavenstva. Suprotno tomu, na Sušaku je postojao snažan nacionalni i vjerski katolički pokret u samostanu Časnih sestara sv. Križa pod vodstvom senjsko-modruškog biskupa Ivana Starčevića i župnika Martina Bubnja s kojim će Andrija Rački doći u dugogodišnji otvoreni sukob.
| 
Andrija Rački
|
Bakarski municipij je bio patron, pokrovitelj, trsatske župe od 1778. do 1874. godine kada su naselja, tada još sela, Sušak, Podvežica i Trsat formirala općinu, koja je teritorijalno bila istovjetna sa župom sv. Jurja. Općina je prvotno imala sjedište na Trsatu, a potom na Sušaku, a kao pokrovitelj trsatske župe potvrdila je dr. Adriju Račkog (Fužine, 1870. – Rijeka, 1957.) trsatskim župnikom 14. travnja 1902. godine.
On je imao iznimnu svećeničku, ali i političku biografiju. Bogosloviju u Senju pohađao je od 1883. do 1892. godine, a za svećenika zaređen je 1893. Nakon toga odlazi na teološko usavršavanje u Innsbruck te u Zagreb, gdje je doktorirao. Bio je predavač crkvene povijesti na senjskoj bogosloviji od 1895. do 1902. godine. Politički je angažiran te je 1909. godine kao trsatski župnik potpisao s još 28 svećenika riječkoga i bakarskoga dekanata predstavku zagrebačkome nadbiskupu Jurju Posiloviću protiv mađarskog posezanja za riječkom župom. Kanonikom modruškog Stolnog kaptola imenovan je 1911. godine, a ubrzo počinju njegova razmimoilaženja s biskupom i klerom te je 1933. godine umirovljen.
Rački je do svoje smrti 1957. godine bio ne samo vjeran svećenik Crkve već i politički aktivan, a u Titovoj Jugoslaviji (p)ostao je lojalan novome komunističkom režimu udaljivši se od službene crkvene hijerarhije. Za vrijeme vladavine Austro-Ugarske bio je sljedbenik Strossmayerovih ideja jugoslavenstva i protivnik mađarskoga posezanja za hrvatskim teritorijima na jadranskim obalama Lijepe Naše. Nakon raspada Monarhije, 1918. godine, bio je član Narodnoga vijeća Države Slovenaca, Srba i Hrvata, za Rijeku–Sušak, čije je središte bilo u Zagrebu. Uhićen je stoga početkom srpnja 1920. godine, u prvim mjesecima talijanske okupacije Rijeke i Sušaka te zatočen u Puli i Trstu. Nakon puštanja iz uzništva protjeran je u rodne Fužine, gdje je rođen i njegov rođak dr. Franjo Rački, prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), što ju je utemeljio biskup Josip Juraj Strossmayer, čije je ideje slijedio i Andrija.
Dosljedan svojim političkim stajalištima, dr. Andrija Rački, prvi povjesnik Sušaka, bio je čvrsto uvjeren da ovim pograničnim krajevima nema spasa od talijanskoga fašizma ukoliko iza njih ne stoji snažna jugoslavenska država. Kada je kralj Aleksandar Šestojanuarskom diktaturom ukinuo Vidovdanski ustav iz 1921. godine i time uveo administrativnu podjelu države na oblasti te 1931. ustanovio banovine, koje su također ostavile razmrvljen hrvatski nacionalni i povijesni teritorij, Sušak je pripao Savskoj banovini, čije je sjedište bilo u Zagrebu. Novim ustavnim promjenama okolnosti u Kraljevini Jugoslaviji nisu se izmijenile. Oporba nije mogla djelovati, jer “taj novi ustav nije bio ništa drugo nego smokvin list, koji je imao pokriti golotinju diktature”.
| 
Martin Bubanj u školi
|
Vladko Maček, vođa Hrvatske seljačke stranke (HSS) bio je u izolaciji, potom i u zatvoru. Za vrijeme izbora 1931. godine, kada je bila istaknuta jedino vladina lista generala Petra Živkovića, podržao ju je u izbornoj jedinici Kastav-Sušak svećenik Vjekoslav Spinčić, koji je bio izabran za poslanika u beogradskoj Skupštini. Spinčić je bio član Jugoslavenske radikalne seljačke demokracije (JRSD), a od 1933. g. pripadao je Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci (JNS) koju je podržavao i tadašnji trsatski župnik dr. Andrija Rački .
Crkveni vrh takvo djelovanje dvojice župnika nije odobravao, te je njihov politički rad ispitala posebna biskupska komisija. Tadašnji senjski i modruški kapitularni vikar, dr. Ivan Starčević, koji je upravljao biskupijom poslije smrti biskupa Josipa Marušića, potpisao je prijedlog za umirovljenje dr. Račkog, a upravu župe Trsat povjerio je franjevcu o. Kalistu Medvedu.
Andrija Rački se već uoči Prvoga svjetskog rata sukobio s prvacima Hrvatskog katoličkog pokreta koji su imali svoje sjedište u kapucinskom samostanu na Žabici u doba gvardijana Bernardina Nikole Škrivanića. Rođen u Omišu 1855. i pripadnik kapucinskog reda od 1899. godine, Škrivanić će ostati zapamćen i po tome jer je u Rijeci, koja je tada pripadala senjsko-modruškoj ili krbavskoj biskupiji, počeo graditi crkvu Gospe Lurdske. Kripta je bila dovršena 1908. godine i posvećena Tješiteljici duša u čistilištu, a iznad nje je podizana crkva Majke Božje Lurdske, dovršena 1929. godine. Nakon što je Italija anektirala Rijeku, Škrivanić je protjeran 23. prosinca 1922. Devet mjeseci ostao je u Karlobagu, a potom do konca života 1932. godine radi i djeluje u Splitu.
U njegovo doba trajala je kampanja protiv “zle štampe” kojoj je prema mišljenju katoličke hijarerahije pripadao i Riječki novi list Frana Supila, te je senjsko-modruški biskup Roko Vučić 1. svibnja 1913. u okružnici svećenstvu i narodu zabranio njegovo čitanje. Riječki kapucini su utemeljli 1910. godine Kuću dobre štampe koja će ubrzo postati jedan od najznačajnijih nakladnika u hrvatskim krajevima. Tiskali su, među ostalim, Škrivanićev molitvenik Ave Maria, koji je u šest izdanja dosegao nakladu od 100.000 primjeraka. Škrivanić pokreće apologetski tjednik Il Quarnero (1905.) na hrvatskome i talijanskome jeziku, a povodom pedesete obljetnice lurdskih ukazanja utemeljuje mjesečnik nazvan Naša Gospa Lurdska (1908.-1919.), koji je u jednome trenutku dosegao nakladu od čak 40.000 primjeraka. Između 1911. i 1915. izdaje se Almanah ili Kalendar Gospe Lurdske, od 1911. do 1914. izlazi list Obitelj, koji je uskoro preimenovan u Hrvatska obitelj. U kapucinsku tiskaru krčki biskup Antun Mahnič, predvodnik Hrvatskoga katoličkog pokreta, prenosi 1911. godine tiskanje i svoje Hrvatske straže, a najznačajniji nakladnički pothvat Bernardina Škrivanića bio je pokretanje hrvatskog katoličkog dnevnika - Riječkih novina, čiji prvi broj izlazi 8. prosinca 1912., uz početnu nakladu od 6.000 primjeraka. Riječke novine su trebale biti protuteža Riječkome novom listu Frana Supila. Prvi hrvatski katolički dnevnik izlazi u Rijeci do 1914. godine kada ga je zabranila austrijska vojna cenzura. Urednici Riječkih novina bili su svećenik Milan Pavelić (Krivi Put, 1878. - Zagreb, 1939.) i svjetovnjaci dr. Rudolf Eckert (Travnik, 1889. - Rijeka, 1915.) te dr. Petar Rogulja (Sarajevo, 1888. – Sarajevo, 1920.).
Kada je 1913. godine, zahvaljujući i Supilovom Riječkome novom listu, izbila afera u slučaju takozvane “svete Johance”, izvjesne Ivanke Jerovšek, koja je pune dvije godine obmanjivala javnost, ali i svećeničke krugove, svojim lažnim “krvavim znojem” koji se cijedio iz njezina tijela, Andrija Rački iskoristio je priliku i obrušio se na Bernardina Škrivanića jer je uspjela i njega obmanuti. Uzrok sukoba bio je, međutim, dublji, politički i državotvorni, a slučaj “sv. Johance” bio je samo povod napada Račkog na Škrivanića. Jer, prije početka Prvoga svjetskog rata pripadnici hrvatskog katoličkog pokreta, među njima naravno i Škrivanić, zastupali su starčevićanske ideje o nacionalnim pitanjima, dok je Rački promicao ideje jugoslavenstva.
| 
Biskup Ivan Starčević
|
Nakon što je sjedište katoličkog pokreta početkom tridetih godina uspostavljeno u samostanu Časnih sestara sv. Križa na Sušaku, zaslugom senjsko-modruškog biskupa Ivana Starčevića (1932.-1934.), Andrija Rački se usprotivio hrvatskim državotvornim idejama smatrajući kako se Hrvatska samo u jugoslavenskoj zajednici može oduprijeti talijanskim prijetnjama.
Časne sestre stigle su na Sušak upravo zalaganjem Bernardina Škrivanića, koji je bio zauzet planovima gradnje nove kapucinske crkve na Žabici te je smatrao kako bi one trebale doći na Sušak gdje im je Marijan Kalić ostavio svoje imanje s kućom na uživanje. Kao pripadnik kapucinskog reda Škrivanić je pratio njihovo djelovanje, čiji je utemeljitelj bio švicarski kapucin o. Teodozije Florentini. Sestre su u Hrvatskoj imale svoje sjedište u Đakovu, a u pismu njihovoj provincijalnoj poglavarici 1905. godine Škrivanić poziva pripadnice toga reda na Sušak i navodi kako njegov poziv ima pristanak senjsko-modruškog biskupa Antuna Maurovića. Naslijedivši poslije smrti svoga oca Marijana na Sušaku prostrano imanje s kućom, Nina Kalić i Amelija Bakarčić, rođena Kalić, bile su voljne ustupiti časnim sestrama posjed uz obvezu da ih dohrane do smrti. Na tome je imanju o. Bernardin dao urediti kuću i u njoj kapelicu s pravom čuvanja oltarskoga sakramenta. Kao dugogodišnji zaštitnik tih sestara, Bernardin Škrivanić je nesumnjivo imao na njih znatnoga utjecaja, te je bilo logično da se u njihovom samostanu na Sušaku ponovno utemelji katolički pokret.
Katolička crkva i organizacije Katoličke akcije (KA), bile su od uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. pa sve do 1935. godine jedine institucije unutar kojih se na hrvatskim prostorima moglo i nacionalno djelovati. Zagrebački je nadbiskup, dr. Antun Bauer (1914.-1937.) u ime hrvatskih biskupa poslije atentata što je 20. lipnja 1928. godine izveden u beogradskoj Skupštini na braću Radić, u svojoj poslanici svećenstvu, a objašnjavajući ciljeve Katoličke akcije i način djelovanja unutar nje, istakao kako su “svećenici državljani, pa je stoga svaki svećenik slobodan da se služi pravima što mu ih državni zakoni daju i da nesmetano vrši dužnosti koje mu zakoni kao državljaninu nameću; slobodan je dakle da se u širem smislu riječi bavi politikom. Toga svećenicima nitko ne može poreći niti zabraniti”. Biskup Bauer je u više navrata boravio u samostanu sušačkih časnih sestara, a ne kod fratara na Trsatu, čime je jasno izrazio i svoje političke stavove.
| 
Zabavište, Sušak, 1910. godina
|
Martin Bubanj bio je iznimna osoba sušačkoga katoličkog pokreta. Njegovo je ime gotovo pola stoljeća bilo prešućivano, kao uostalom i djelatnosti sušačkoga katoličkog pokreta. U Albumu svećenika senjske i modruške biskupije šture biografske natuknice o Martinu Bubnju neupućenima bi malo mogle pomoći da shvate ulogu ovoga čovjeka u političkim i vjerskim zbivanjima na Sušaku. Spomen-ploča, postavljena pokraj ulaza u sušačku župnu crkvu 27. travnja 1995., na pedesetu obljetnicu tragične smrti “apostola Božje riječi, neumorna dobrotvora, istaknutog hrvatskog domoljuba i žrtvi komunističkog nasilja”, kako na njoj piše, tek upućuje na tragičan kraj jednoga života. U povijesnim okolnostima u kakvima je živio i djelovao takav ishod gotovo je bio logičan, jer je u “olovnim vremenima” taj župnik, gorljivi promicatelj vjere i nacije, mnogima koji su poricali pravo sušačkim Hrvatima na vjersku i nacionalnu pripadnost, bio opasan politički protivnik.
U Matičnoj knjizi župe Križišće-Mali Dol, kbr. 285, piše kako je sin Vicka i Alojzije Bubanj, Martin, rođen 12. studenoga 1898., te da je sv. potvrdu primio 1910., a svećenikom postao 1921. godine. Poslije ređenja službovao je u Ogulinu kao kapelan i vjeroučitelj u pučkoj školi. Vjeroučiteljem na sušačkoj muškoj realnoj gimnaziji imenovan je 7. travnja 1927.
| 
Martin Bubanj i Blažina pred crkvom
|
Mladi vjeroučitelj prof. Martin Bubanj bio je već tada suočen s činjenicom da su “Hrvati poniženi i uvrijeđeni u svojem ponosu i u svojoj nacionalnoj časti”, a “u svojoj kući nemaju nikakvih prava” stoga što je “srbijanska hegemonija zauzela pozicije”, jer je “dvor srpski, srpska je diplomacija”, a “iz naših škola izbačeni su hrvatski udžbenici i uvode se srpski (…), inferiorni po sadržaju i štampani ćirilicom”. Štoviše, “mi smo to na Sušaku još više osjetili stoga što je sv. Sava ujedno i krsna slava gimnazije katoličkoga i hrvatskoga Sušaka”. Srpski i pravoslavni blagdan sv. Save proglašen je općim blagdanom u hrvatskim školama te su i hrvatski, katolički učenici morali slaviti praznik koji nije odgovarao njihovim uvjerenjima i htijenjima. Sliku o tome jesu li učenici sušačke muške gimnazije imali pravo izbora, (ne)sudjelovanja u proslavi tada državnoga praznika posvećenoga sv. Savi, nalazimo u Primorskim novinama. Takvi i slični politički stavovi, koje je javno isticao, stajali su života Martina Bubnja.
Nakon ulaska partizana na Sušak 21. travnja 1945. župnik Bubanj uhićen je odmah među prvima i odveden u školu u Kostreni, gdje je bio zadržan nekoliko dana. Strijeljan je i bačen u jamu Bezdan u Kostreni najvjerojatnije već 27. travnja iste godine. Naknadno je protiv njega podignuta optužnica Vojnog suda u Ogulinu koju je sastavio izvjesni Benedetti u svibnju 1945. nakon što je župnik Bubanj već bio pogubljen! U toj se optužnici navodi, među ostalim, što je kao “pristalica Pavelićeve NDH” održavao “konferencije s biskupom Srebrnićem, Krešom Vranićem i drugim četničkim i bjelogardejskim prvacima”, kako je “simpatizirao Angloamerikance”, ali “nije pristajao uz ustaški pokret koji je kritizirao i ismijavao”. Osim toga je bio “vrlo pametan i inteligentan, prijazan i dobar prema ljudima, tako da su ga svi voljeli. Pomagao je svima, pa čak i partizane je izvlačio iz zatvora. Na taj način htio je sakriti svoj pravi rad.” Martinu Bubnju su presudili vjerojatno i stoga što je za Božić 1944. godine nastupio u jednoj radijskoj emisiji i usputno spomenuo brutalni partizanski zločin na otočiću Daksi kod Dubrovnika, koji se dogodio u listopadu 1944.
U doba kad je bio vjeroučitelj na sušačkoj gimnaziji i upravitelj kapele Presvetog srca Isusova sušačkih časnih sestara sv. Križa, Martin Bubanj je bio premješten u državnu realnu gimnaziju u Gospiću kako bi se u prvoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća ublažile vjerske i političke napetosti na Sušaku. Jer, protiv njega su bili neki utjecajni članovi gradske uprave koji nisu podržavali djelovanje prvaka domagojskog pokreta i katoličke akcije na Sušaku. Privremenim upraviteljem crkve sušačkih sestara sv. Križa imenovan profesor i vjeroučitelj Petar Turina, a kao njegov duhovni pomoćnik i od 1933. godine kao upravitelj crkve Presvetog srca Isusova bit će postavljen Josip Blažina (1905.-1987.) također istaknuti pripadnik sušačkoga katoličkog pokreta i glavni urednik tjednika Istina. Izvrstan pisac-satiričar Jožčenko, Josip Blažina, sumještanin Martina Bubnja iz Križišća-Maloga Dola, rođen je 14. ožujka 1905. godine. Teologiju je završio u Zagrebu, gdje je i zaređen 29. lipnja 1932. godine. Mladu misu služio je na Sušaku. Početkom 1934. godine biskup Ivan Starčević imenovao ga je glavnim urednikom Istine, (dvo)tjednika koji je do 1938. svoje sjedište imao u samostanu ovih sestara sv. Križa. Tjednik za katoličku prosvjetu i socijalnu pravdu, kako je bilo istaknuto u zaglavlju lista, osmišljen u krilu sušačkoga katoličkog pokreta, pokušao je odgovoriti na izazove vremena šireći ideje katolicizma i socijalne pravde, suprotstavljajući se, istovremeno, nadirućem liberalizmu i komunizmu, antipapinstvu, odnosno antikatoličanstvu, te pokušajima nametanja pravoslavlja kao državne religije. Blažina je uspostavom Nezavisne Države Hrvatske otišao u Zagreb, a nakon sloma Pavelićeva režima završio je prvo u Austriji, a potom u Boliviji gdje je u gradu Cochabamba i umro 13. prosinca 1987.
Na Trsatu je djelovao u to doba i župnik Adam Muchtin (Velike Rovne, 4. prosinca 1908. - Trsat, 21. kolovoza 1994.), rođenjem Slovak, koji dolazi s roditeljima 1910. godine na Sušak. Nakon završene teologije u Zagrebu (1927.-1931.), mladu misu služi u crkvi Gospe Trsatske. Bio je kapelan i vjeroučitelj u Senju, duhovnik tadašnje Banske bolnice na Sušaku te župnik na sušačkoj Vežici i Trsatu. Na Visokoj teološkoj/bogoslovnoj školi u Rijeci predavao je crkvenu umjetnost, arheologiju i arhitekturu (1948.-1955.). Od 1984. godine je u mirovini. Ostat će zapamćen i kao nadahnuti graditelj župne crkve sv. Terezije (1940.-1942.) na Vežici.
Dolazak Josipa Blažine i privremeni odlazak Martina Bubnja iz Sušaka u Senj bit će potaknut, također, političkim motivima, a politika će, nažalost, pratiti cijeli životni vijek obojice svećenika. Bubanj je bio vođa sušačkoga Domagoja, izrazito nacionalno osviješteni svećenik. Prvi put se javno istaknuo 1931. godine, kada je povodom proslave 25. obljetnice crkve sušačkih časnih sestara sv. Križa proširena tadašnja kapelica, nakon što su propali pokušaji da se na Sušaku podigne nova crkva.
| 
Sušački most |
Prvotna zamisao o gradnji crkve na Sušaku na darovanome zemljištu Marijana Kalića, koju je podržao i biskup Josip Juraj Strossmayer svojim novčanim prilogom, smjerala je k tome da se pozovu riječki kapucini da ostvare taj naum, ali oni, zauzeti nakanom izgradnje velikoga svetišta posvećenoga Gospi Lurdskoj, i ograničeni tadašnjim vjerskim i političkim (ne)prilikama u Rijeci, nisu mogli prihvatiti ponudu. Prvotnu samostansku kapelicu, posvećenu Presvetome Srcu Isusovom, počelo se graditi 19. studenoga 1909. Zabilježeno je, kao kuriozitet, da je svoj prilog od 1.000 franaka za gradnju sušačke kapelice dao i tadašnji bugarski car Ferdinand, jer je njegova majka Klementina Koburška sagradila u Sofiji bolnicu kojom su upravljale sestre reda sv. Križa. Kada je tadašnja provincijalna nadstojnica, s. Radegunda Polz, bila u posjeti sofijskoj bolnici, imala je priliku razgovarati s caricom Eleonorom i od nje zatražiti prilog za gradnju sušačke kapelice, čemu se carski par i odazvao. Temeljni kamen blagoslovio je župnik Andrija Rački, a budući da nije prikupljeno dovoljno sredstava, crkvu se gradilo sporo, te je tek nakon godinu dana, opet na dan sv. Elizabete, mogla biti blagoslovljena.
| 
Crkva Srca Isusova
|
Kada je bilo izvjesno kako ima malo izgleda za gradnju nove velike crkve, odlučeno je da se proširi kapelica Presvetoga Srca Isusova. Provincijalna poglavarica sestara, s. Karitas Alt povjerila je u rano proljeće 1931. godine posao tadašnjem upravitelju crkvice Martinu Bubnju. Zamisao je podržao i dr. Ivan Starčević, premda je postojao otpor gradskih vlasti. Bubanj će u listu Istina zapisati: "Sa Sušaka se pisalo dr. Starčeviću, ondašnjem kaptolskom vikaru, upravitelju naših biskupija, da se ta molba ne uvaži, neka se spriječi ovo proširenje, jer će ono tobože smetati akciji za gradnju velike crkve na Sušaku. Baš tih dana putovao sam u Jablanac, da održim propovijed kod mlade mise g. Jure Matijevića. Došli smo u Senj oko 12 sati (…). Pošao sam u stan pok. Biskupa (…). Zapitao sam ga kako misli riješiti molbu za proširenje crkve, a on odmah, bez oklijevanja, reče: Ne samo da sam odobrio molbu za proširenje crkve, već sam čitav posao pohvalio i dao mu svoj blagoslov, a sad Vam obećajem, da ću je lično doći blagosloviti, kada bude gotova. A onima, koji su od mene tražili, da ne dam dozvole, odgovorio sam da bih se bojao doći pred lice Božje kad bih ovakovu akciju zaprečio."
Temeljni kamen proširene crkve Presvetog Srca Isusova, koja je (p)ostala župnom crkvom sv. Ćirila i Metoda, blagoslovio je 26. srpnja 1931. godine Martin Bubanj, uz asistenciju o. Stipana Josafata i mladomisnika Jure Matijevića, a “liberalno novinstvo u Sušaku cijelu je tu akciju oko proširenja crkve upravo na bogohulni način izvrglo ruglu”. Na gradilištu je podignut provizorni oltar gdje je služena svečana sveta misa. Potom je blagoslovljen temeljni kamen. Ostalo je zabilježeno kako na svečanosti posvećenja temeljnog kamena nije bilo nikoga iz sušačke gradske uprave, a izostao je i tadašnji trsatski župnik dr. Andrija Rački, koji je 1909. godine blagoslovio početak radova prilikom izgradnje prvotne kapelice Presvetoga Srca Isusova. Dr. Račkoga neće biti ni na svečanome misnom slavlju posvećenja, 22. studenog 1931. godine kada je biskup Starčević posvetio oltar i blagoslovio crkvu.
| 
Posljednja slika Viktora Bubnja
|
Poveznica riječkoga i sušačkoga katoličkog pokreta, kapucina i sušačkih sestara sv. Križa, bit će uspostavljena i 1935. godine, kada su zalaganjem Martina Bubnja, predsjednika seniorskoga društva Domagoj, preneseni iz Rijeke na Sušak posmrtni ostaci dr. Rudolfa Eckerta, jednog od najistaknutijih članova Hrvatskog katoličkog pokreta i urednika Riječkih novina. Rijeka je tada bila već jedanaestu godinu dijelom Kraljevine Italije, a ovaj događaj, istovremeno vjerski i politički, imao je pokazati kako katolicizam ne kani uzmaći pred tada veoma snažnim protukatoličkim pokretom na Sušaku, te iskazati nacionalno jedinstvo hrvatskih žitelja tada raspolućenoga grada.
Događaj, koji je okupio mnoštvo hrvatskih katolika, imao je znatno širi odjek, i u biti političko-vjerske razloge, kao i kasniji prijenos zemnih ostataka biskupa Ivana Starčevića iz Senja u Mrkopalj, premda je pokojnik izričito želio da ga sahrane na senjskome groblju. Obje manifestacije imale su nakanu iskazati političko i vjersko jedinstvo u tim godinama. One će mnogo jasnije i snažnije nego dotada istaknuti hrvatsko pitanje i promovirati, odnosno potvrditi dr. Vladka Mačeka, vođu hrvatske seljačke stranke (HSS) kao «predsjednika» i glavnu osobu koja bi to pitanje trebala riješiti. Vjerske i nacionalne težnje u vrijeme kada je diktatura i unitarizacija jugoslavenske kraljevine počela uzmicati pred sve glasnijim postavljanjem hrvatskoga pitanja, osjećale su se i na Sušaku, gdje su klerici i vjernici nastojali uspostaviti novu, nacionalnu i političku ravnotežu u jugoslavenskoj zajednici, a u konačnici i srušiti “staru” Jugoslaviju.
| 
Biskup Viktor Burić
|
U takvim okolnostima će senjsko-modruški ili krbavski biskup Viktor Burić, poštujući volju svoga prethodnika Ivana Starčevića, utemeljiti na Sušaku novu župu. Starodrevna Župa sv. Jurja mučenika na Trsatu postojala je 1288. godine, kada se u Vinodolskom zakoniku spominje “iz Crsata Vazmina plovan”. Trsatska župa je mogla biti utemeljena u doba kralja Bele IV., koji je darovnicama iz 1242. i 1251. godine osigurao obitelji Krčkih knezova, kasnije nazvanih Frankapanima, nasljedno pravo u Vinodolu. Drugi trsatski plovan koji se spominje koncem XIII. stoljeća, Aleksandar Jurjević, sudionik je predaje o prijenosu Svete kuće na Trsat 1291. godine. Od tih dalekih vremena sve do 1938. godine područje s lijeve strane utoka Rječine imat će samo jednu župu. Podjelom trsatske župe 1938. godine utemeljena je Župa sv. Ćirila i Metoda na Sušaku. Župa na Donjoj Vežici postoji od 1942., na Pećinama od 1963., a na Gornjoj Vežici od 1971. Župljani na Pećinama (Sv. Obitelji) i Gornjoj Vežici (Sv. Ane) još nemaju svoje župne crkve.
Biskup Starčević nije uspio urediti pastvu na Sušaku jer ga je u tome pretekla prerana smrt. Proces razdiobe (dismembracije) župe na trsatsku i sušačku bio je pokrenut njegovim zalaganjem, a taj veoma složen proces, koji se našao u kolopletu političkih zbivanja i sporenja toliko tipičnih za tadašnji Sušak, dovršen je za vrijeme biskupa dr. Viktora Burića (1935.-1983.). Spor je trajao dugo, i predugo. Kada je prijedlog iznio dr. Starčević, a nakon što je to pitanje naglasio i biskup Burić, sukob je dospio do javnosti u veljači 1936. godine.
| 
Sprovod Jurja Marijevića u Gerovu
|
Nakon umirovljenja dr. Andrije Račkoga (1933.) uprava ove župe predana je franjevcima, koji su se 1935. godine također bavili mišlju da na Sušaku izgrade novu crkvu, za koju je već bilo određeno i zemljište, a nacrte za nju izradio Ivan Meštrović. Neki sušački gradski vijećnici smatrali su kako bi tek u tom slučaju bilo moguće podijeliti župu, ali na način da objema upravljaju trsatski fratri.
Dekret biskupa Burića o kreiranju župe sv. Ćirila i Metoda za grad Sušak potpisan je 13. siječnja 1938. godine, kada je dugogodišnji proces završen. Prilikom svečanoga otvorenja nove župe, 30. siječnja, ponovno je pokrenuto pitanje gradnje nove župne crkve na Sušaku, ali to se nije nikada ostvarilo. Drugi svjetski rat, a potom i Jugoslavija u kojoj je vjera bila “opijum za narod”, onemogućili su gradnju nove crkve na Sušaku. Prvi sušački župnik Martin Bubanj, već je spomenuto, smaknut je 27. travnja 1945. godine i bačen u jamu Bezdan kod Kostrene. Tragično će završiti i život župnika Jure Matijevića koji je bio blizak suradnik Martina Bubnja i njegov politički istomišljenik. Matijevića su ubili partizani sredinom listopada 1943. godine u Gerovu. U župnom uredu sv. Hermagora i Fortunata u Gerovu sačuvana je fotografija s njegovog sprovoda 6. studenoga 1943. na trsatskom groblju. Josip Blažina umro je 1987. godine u emigraciji, a njegov književni rad suvremenim hrvatskim čitateljima ostat će gotovo nepoznat premda je Jožščenko, kako se običavao potpisivati, bio plodan pisac. Zahvaljujući dr. Dušku Wölflu bit će objavljena Jožščenkova knjiga Glavom o globus (1997.), ali kao elektronski zapis čitateljima uglavnom nedostupan.
| 
Župnik msgr. Josip Manjgotić u molitvi Viktoru Bubnju i drugim žrtvama nad jamom Bezdan u Kostreni
|
Sadašnji sušački župnik Josip Manjgotić već godinama na dan pogubljenja Martina Bubnja, 27. travnja, slavi u župnoj crkvi spomen-misu za njega, a i prije demokratskih promjena odlazio je s nekolicinom svojih župljana nad kostrensku jamu Bezdan gdje su palili su svijeće i molili za pokojnog župnika, kao i za sve druge žrtve nasilja. U atriju sušačke župne crkve postavljena je 22. travnja 1998. spomen-ploča na tragičnu pogibiju Martina Bubnja, ali planirano obilježavanje stote obljetnice rođenja nije tada moglo biti održano. Stožer za obranu digniteta Domovinskoga rata Primorsko-goranske županije podigao je 2002. godine spomenik nad jamom Bezdan u Kostreni. Nagađa se koliko je žrtava bačeno u kostrensku “fojbu”, jer do dana današnjeg Bezdan nije istražen. Ostalo je, međutim, sačuvano pismo Tinka, kako su svoga sina Martina od milja zvali njegovi roditelji, koje im je on 11. travnja 1945. godine, dva tjedna prije svoga smaknuća, poslao sa Sušaka u Mali Dol kod Križišća. U tome potresnom svjedočanstvu Martin među ostalim piše: “Ako stanem i poginem, znajte da je to zato što sam katolički svećenik koji sam propovijedao i branio svoju vjeru, koji nisam bio svećenik samo zato da misim i pobiram novce, nego kada je trebalo ustati na obranu vjere, ustao sam neustrašivo. Drugo zato što sam se uvijek osjećao Hrvatom, i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod, i pomagao tome narodu, koliko god mi je to bilo moguće. Naškodio nisam nikome, zla nisam učinio nikome, radio sam samo za svoju vjeru i za svoj narod. Drugo sve neka bude u rukama Božjim!”