| 
Crtež sukoba kršćanskih i muslimanskih snaga iz 1571. godine
|
Razdoblje koje se u povijesnoj znanosti označava kao rani novi vijek (15.-18. stoljeće) uglavnom je obilježeno raznim ratovima, a dijelovi današnjeg hrvatskog teritorija na meti su prodora Osmanlija (često kolokvijalno i krivo spominjani kao Turci). Osmansko Carstvo koje se prostiralo na tri kontinenta (Afrika, Azija i Europa) ugrožavalo je ne samo zemlje istočne Europe već i interesne sfere tadašnjih europskih velesila, osobito Mletačke Republike, čija se moć zasnivala najvećim dijelom na posredničkoj trgovini između Azije i Europe. Tijekom 16. stoljeća Osmanlije su postupno zauzimale mletačke posjede na Peloponezu i grčkim otocima. Za mletačku trgovinu te su točke bile od vitalne važnosti, a s druge strane sukobi s njihovim najvećim „trgovačkim partnerima“ - Osmanlijama nisu bili u njihovom interesu. Osmanlijama je pak smetalo mletačko „vršljanje“ po istočnom Sredozemlju, te su na svaki način nastojali smanjiti njihov utjecaj. Pri tome je glavnu prepreku činila jaka mletačka mornarica s kojom se još uvijek nisu mogli nadmetati. Kada je 1569. godine do sultana Selima dopro glas o velikoj eksploziji u mletačkom arsenalu koja je navodno uništila većinu mletačke mornarice, ubrzao je diplomatske pripreme za novi rat protiv Republike i pod traljavim izgovorom zatražio od Mlečana da predaju Cipar koji je, navodno, nekad bio muslimanski otok. Takvo što, naravno, Mlečani nisu mogli prihvatiti, ali je Selim dobio povod za jedan relativno kratki rat, koji se međutim proširio i na sva područja mletačko-osmanske granice, uključujući i mletačku Dalmaciju i Albaniju. Tamošnje su lokalne osmanske velmože (mahom poturice) jedva dočekale da otvoreno krenu u osvajanje plodnih područja dalmatinskih komuna, pa su na njihovu izravnom udaru bili gradovi od Zadra do Ulcinja. Od osmanskih gusarskih zalijetanja iz njihova uporišta u Obrovcu na Zrmanji nisu bili pošteđeni ni kvarnerski otoci, osobito tijekom mletačko-osmanskih ratova, kada Jadranom haraju osmanski gusari iz Drača (Dulcigno) i otoka Sv. Maure (Lefkada). Krčki mletački providur Andrea Bondumier piše 1571. godine da je uspio spriječiti napad jednog poturice iz Obrovca koji je sa svojih deset gusarskih lađa namjeravao napasti Bašku, a presreo ih je podno Velebita. Poučen tim primjerom, naredio je držanje straže u svakom mjestu na otoku kako bi se stanovnici na vrijeme pripremili na obranu od gusara. Gusari su često napadali otoke znajući da su slabo branjeni, prepušteni malobrojnoj straži, ženama, djeci i starcima, dok su muškarci služili na mletačkim galijama. U Mletačkoj Republici, naime, svi su zdravi i odrasli muškarci morali znati rukovati samostrelom kako bi u svakom trenutku opasnosti mogli priskočiti u obranu svoje komune. Kako se tijekom 16. stoljeća sve više upotrebljava vatreno oružje, organiziraju se i vježbe gađanja iz mušketa i arkebuza. Od toga su bili izuzeti samo suci, sindici (pučki predstavnici u komunama), tribuni, odvjetnici te plemići koji su uživali privilegije.
| 
Andrea Vicentino, Gospa od Ruzarija, Krčka katedrala
|
Glavninu mletačke obrane činila je njena mornarica. Ratna mornarica građena je i opremana isključivo u arsenalu u Veneciji, a pomorski sukobi 16. stoljeća dokazali su njezinu kvalitetu. Ovdje su se proizvodili svi brodovi i dodatna oprema za flotu, kao i municija, a obavljali su se i popravci i prepravci brodova. Arsenal je prema potrebi zapošljavao i do 3000 ljudi, te je bio najveći radni pogon cijelog kršćanskog svijeta u to doba. Za potrebe mletačke ratne mornarice u Ciparskom ratu ti su radnici u samo dva mjeseca, u proljeće 1570. godine, proizveli 100 galija. Galije su zatim bile opremane u mletačkim komunama koje su morale osigurati određeni broj veslača – galijota i ostalih mornara i vojnika. Galije su tako dobivale ime po svojim zapovjednicima ili po komunama koje su ih financirale i iz kojih su dolazili zapovjednici i momčad, kao na primjer Padovana, Trevisana, Chersina ili Giustiniana. Glavninu mletačke flote u Lepantskoj bitki činile su galije tzv. trireme, koje su imale po tri reda vesala, jedan iznad drugog. Na takvim su galijama veslači sjedili na klupicama, tako da su oni u gornjim redovima mogli položiti noge na donje redove. Pojedine mletačke galije mogle su imati čak po 400 ljudi. Najveći je problem ipak predstavljala regrutacija momčadi (ciurme) za galije, osobito kad je to bilo pod pritiskom ratne opasnosti. U proljeće 1570. godine, odmah na početku Ciparskog rata, Mletačka Republika počela je regrutirati sve raspoložive ljudi na Terrafermi, ali najviše u Dalmaciji, Kreti i jonskim otocima. Uspjelo se sakupiti momčadi za 60 lakših i 12 teških galija. Pored toga opremljeno je i 16 galija tzv. forzati, s veslačima osuđenicima koji su umjesto izdržavanja zatvorske kazne služili kao okovani veslači na galijama. Frederich C. Lane, poznati povjesničar Mletačke Republike, uspoređuje tu potpunu mletačku regrutaciju s racijama, koje su s druge strane provodile Osmanlije gotovo na istom teritoriju istočne obale Jadrana i Peloponeza ne bi li skupili dovoljan broj robova za svoje galije. Već te prve godine rata umrlo je oko 20.000 ljudi na galijama uglavnom zbog epidemija uzrokovanih lošom prehranom i nikakvim higijenskim uvjetima. Dizenterija, tifus i slične bolesti desetkovale su momčadi prije nego što ih je dočekala neprijateljska sablja. Broj raspoloživih ljudi na koje je Republika mogla računati u svojim prekomorskim provincijama bio je ograničen i zbog pada broja stanovnika poradi epidemija koje su poharale kopno i ratova s Osmanlijama, koji su uzrokovali brojne migracije, ali i gubitka teritorija. Tako je Republika jedva uspijevala za svaku od svojih galija sakupiti po šezdesetak ljudi, dok su, primjerice, na španjolskim galijama bile momčadi od stotinjak ljudi. To je i dovelo do toga da je neposredno pred sukob s Osmanlijama u Lepantskoj bici dio španjolskih vojnika bio raspoređen na mletačke brodove.
Svjesna svoje slabosti u zaštiti posjeda i interesa na Sredozemlju pred rastućom osmanskom mornaricom, Mletačka Republika obratila se za pomoć kršćanskim zemljama. Pomoć u kršćanskom apelu dao je papa Pio V., na čiji su se poziv (ali i zbog svojih interesa,) odazvali španjolski Habsburgovci, Genova, Savoja, Lucca, Toscana, Mantova, Parma, Urbino, Ferrara te malteški vitezovi. Iako je tražilo mnogo diplomatskih napora da se pomire oprečni interesi talijanskih saveznika, i prevlada nepovjerenje između Mlečana i Španjolaca, zahvaljujući papinim diplomatskim aktivnostima, 25. svibnja 1571., sklopljena je Sveta liga koju je predvodio polubrat španjolskog kralja Filipa II., Don Juan Austrijski, nezakoniti sin Karla V., kojemu je tada bilo 24 godine. Iako prilično mlad, Don Juan stekao je iskustvo u borbama protiv Maura u Granadi. Kršćanske snage okupile su se u kolovozu u Mesini na Siciliji. U međuvremenu osmanske snage bile su već zauzele Nikoziju na Cipru, a Famagusta, koju je branio mletački guverner Marcantonio Bragadin, odolijevala je opsadi punih jedanaest mjeseci. Kada je 2. kolovoza Bragadin odlučio predati Famagustu i dogovorio uvjete da se njegovi vojnici puste, osmanski paša Mustafa Lala ipak je izigrao dogovor i dao zarobiti i staviti u okove mletačke vojnike, a Bragadina živog oderati kao osvetu za izgubljenih 52.000 vojnika tijekom višemjesečne opsade. Kršćanska flota u želji da presretne osmanske lađe otplovila je krajem rujna na Krf, koji je zatekla posve opustošen osmanskim upadima. Tu su dobili i vijesti o događajima na Cipru. Od tada je samo čekana prilika za obračun između kršćanskih i muslimanskih snaga na moru. Ambicija Don Juana da svoje vodstvo okruni slavnom pobjedom u okršaju s muslimanima susrela se s jednakom takvom ambicijom osmanskog admirala Ali - Paše, a oba su gotovo neplanirano dočekala svoju priliku u listopadu 1571. godine. Cijela je ta situacija dodatno ideološki zaoštravala kršćansko-muslimanske oprečne pozicije.
LEPANTSKA BITKA 7. LISTOPADA 1571.
Ključna, iako ne presudna, bitka Ciparskog rata odigrala se već na početku, u zaljevu Patrasa, ispred grčkog grada Nafpaktosa, gdje su se sukobile kršćanske i muslimanske pomorske snage. Taj je tjesnac u mletačkim izvorima poznat pod nazivima Lepanto. Osmanska je flota ušla u zaljev sredinom rujna, radi pojačanja u ljudima i opskrbi. Već spomenute promjene u veličini i težini galija tijekom 16. stoljeća diktirale su i način pomorskih bitaka, koje su se sada odvijale negdje u blizini pomorskih baza, rješavajući sukob frontalnim napadima. Tako je bilo i u slučaju sukoba kršćanskih i muslimanskih snaga kod Lepanta.
Mletačke snage raspolagale su s ukupno 110 galija, prema sljedećem rasporedu:
| lake galije (galere sottili) s momčadi iz Venecije (slobodne) | 38 |
| s momčadi iz Venecije (osuđenici) | 16 |
| Kreta | 30 |
| Jonski otoci | 7 |
| Dalmacija | 8 |
| Gradovi mletačke Terraferme | 5 |
| teške galije (galere grosse) s momčadi iz Venecije (slobodne) | 6 |
Pod zajedničkim imenom dalmatinskih galija, sudjelovale su galije: creske komune Sveti Nikola, kojom je zapovijedao Collane Drassio, krčke komune Uskrsli Krist, pod zapovjedništvom Ludovica Cicute, hvarske komune Sveti Jerolim, kojom je zapovijedao Giovanni Balsi, rapske komune Sveti Ivan, pod zapovjedništvom Ivana de Dominisa, La Dona iz Trogira, pod zapovjednikom Alvisom Cipicom, Sveti Juraj šibenske komune, Sveti Tripun iz Boke Kotorske, pod zapovijedi Gerolama Bisantia, i koparska galija Il Leone pod zapovjednikom Dominicom del Tacco. No to nisu bili jedini galijoti s istočne obale Jadrana s obzirom da su istarske komune bile obvezne poslati gotovo tisuću ljudi na razne galije, pa čak i na papinske. Osim toga, mletačke galije koje na polasku iz Venecije nisu imale dovoljan broj ljudi zaustavljale su se uzduž obale od Istre do Boke Kotorske radi nadopune broja momčadi, a uzimani su i plaćenici-dragovoljci s habsburškog teritorija od Rijeke do Senja. Na galiji pod komandom Nicole Suriana, kapetana Jadrana (capitano del Golfo), bio je i određeni broj uskoka. Na kraju je udio ljudi iz Istre i Dalmacije koji su sudjelovali u Lepantskoj bitki na raznim galijama iznosio jednu petinu od ukupnog broja kršćanskih snaga, odnosno svaki treći čovjek u mletačkom dijelu flote bio je iz Dalmacije ili Istre.
Ostatak kršćanskih snaga koje su se okupile u Otrantu brojile su 98 galija, i to:
| lake galije s momčadi iz Napulja i Sicilije | 36 |
| Genova | 22 |
| Papinska država i ostale talijanske države | 23 |
| Španjolska, Malta i dr. | 17 |
| 
Bitka kod Lepanta, Bogišićeva zbirka, HAZU, Cavtat
|
Tako su kršćanske snage raspolagale s ukupno 208 galija, a osmanske s 274 i 100 pomoćnih lađa.
Iako se čini da je do njihovog sukoba došlo gotovo neplanirano, samim ulaskom u Lepantski zaljev, oba su zapovjednika, Don Juan na kršćanskoj i Ali-Paša na muslimanskoj strani, imali dobro isplaniranu taktiku borbe i korištenje strateških pozicija u zaljevu. Sukob je započeo prijepodne, u nedjelju 7. listopada 1571. Kršćanske su snage bile raspoređene na sljedeći način. Na lijevom krilu bile su raspoređene galije kojima je zapovijedao mletački providur Agostino Barbarigo, dok je na desnom krilu zapovijed držao Andrea Doria iz Genove. U sredini su bile španjolske snage pod zapovjedništvom Don Juana. Među njima je bila i hvarska galija Sv. Jeronim. Također u sredini, ali s lijeve strane, bile su galije pod zapovijedi mletačkog kapetana Sebastiana Veniera, a s desne je bio zapovjednik papinih snaga Marcantonio Colonna. Dalmatinske galije bile su pomiješane s ostalim galijama, i to dijelom na lijevom, a dijelom na desnom krilu. Krčka je galija, zajedno s koparskom i creskom, bila na lijevom krilu, dok su rapska, trogirska i kotorska galija bile na desnom krilu. Kako su mletačke galije bile slabije opremljene ljudima, ali i s razloga da pojedini zapovjednici ne bi djelovali previše samostalno, Don Juan nagovorio je Veniera da se dio španjolskih vojnika prebaci na mletačke galije. Međutim, to nije bila dobra odluka s obzirom da je i prije borbe došlo do sukoba između mletačkih i španjolskih vojnika, pri čemu su jedan mletački mornar te još dva galijota sa šibenske galije ubijeni. Španjolski pobunjenici su čak nasrnuli i na samog Veniera, na što ih je on dao objesiti na jarbole za primjer ostalima. To je dovelo do nesuglasica između Veniera i Don Juana koji je smatrao da mu Venier, kojemu je tada bilo 75 godina, ruši autoritet. No, u ime zajedničke kršćanske pobjede, Venier je popustio i pristao na to da ne sudjeluje u zajedničkom ratnom Savjetu, već ga je na tom mjestu zastupao Agostino Barbarigo. Sebastian Venier je kasnije požalio za takvom odlukom.
Po svemu, bitka je bila sukob kršćanstva i islama. Muslimanske galije, koristeći povoljan vjetar, napredovale su prema kršćanskima uz udaranje bubnjeva i sviranje flauta, krećući se u obliku polumjeseca, dok su kršćanske nakon pozdrava glavnog zapovjednika Don Juana, stajale u potpunoj tišini. Galija glavnog muslimanskog zapovjednika Ali-Paše, tzv. Sultana, vijala je zelenu zastavu na kojoj je 28 900 puta zlatom bilo izvezeno ime Alaha, dok je na galiji Don Juana bio ogroman plavi stijeg s prikazom Krista na križu. Ali-Paša je krenuo izravno u napad na zapovjednika kršćanskih snaga s jedinim ciljem da ga smakne jer bi to odmah označilo njihov pad. Don Juanu su s obje strane pomagali Sebastiano Venier i Marcantonio Colonna, dok je u pozadini bio Don Alvaro de Bazan, markiz de Santa Cruz sa svojim galijama i s tri galije malteških vitezova. Kršćanska je armada bila mirna na liniji, čekajući zapovijed Don Juana. U prvoj borbenoj liniji stajalo je 6 teških mletačkih galija s topovima pod zapovjedništvom Francesca Duoda. Upravo je tih šest teških galija s topovima, koje su držale prvu liniju kršćanskog napada na muslimanske snage, bilo, nedugo prije, iz trgovačkih pretvoreno u ratne. Inženjeri mletačkog arsenala iskoristili su njihovu glomaznost za opterećenje s četiri-pet topova i ostalom manjom artiljerijom koja je mletačkim snagama davala prednost, ne samo pred Osmanlijama već i Španjolcima koji su bili puno slabiji što se tiče upotrebe teškog vatrenog naoružanja mornarice.
| 
Tlocrt mletačke galije, trireme, Paris. Die grosse zeit der Galeeren und Galeassen, Leipzig 1973.
|
Nakon prve pomutnje koje su izazvale te galije kad su ispalile topovske plotune i pogodile neke osmanske galije, ostatak osmanskih galija ih je prestigao i ostavio gotovo beskorisne u pozadini, ali su topovi, iskorišteni u početku bitke, označili premoć kršćanskih snaga koje su brojem bile slabije od muslimanskih. Pokazalo se da su bili jedan od presudnih čimbenika za kršćansku pobjedu. Osim što su stvarali puno dima, topovi su predstavljali i psihološku premoć. Važnu je ulogu odigrala i kršćanska premoć u ručnom vatrenom naoružanju, dok su se Osmanlije još uvijek velikim dijelom koristile samostrelom. Vjetar koji je u početku išao na ruku Osmanlijama, odjednom je promijenio smjer, sada u korist kršćanskih snaga, pa su se osmanske lađe našle pod kišom kršćanskih metaka. S obzirom da su kršćanske galije bile više, mušketiri su imali povoljniji položaj da bez opasnosti od prevelikog izlaganja pucaju na neprijatelje koji su ih gađali samostrelom. Na nekoliko muslimanskih lađa izbila je vatra, te su vojnici panično skakali u more. Glavnina borbi odigravala se upravo u tom središnjem dijelu. Zbog izravnog napada, borbe su vođene prsa u prsa.
Na osmanskoj je strani stajala premoć u većem broju lađa i ljudi i njihova je namjera bila okružiti kršćanske snage, znajući da je slabost kršćanskih galija bila upravo u njihovoj sporoj pokretljivosti. Tako je osmanski zapovjednik Mehmed Shoraq (guverner Egipta) krenuo u napad na kršćansko lijevo krilo pod zapovjedništvom mletačkog providura Agostina Barbariga. Imajući na umu da teške mletačke galije nisu mogle brzo manevrirati, Shoraq je htio iskoristiti obalnu stranu, koja je bila plitka i gdje se mletački brodovi nisu mogli kretati, kako bi ih okružio te odvukao od središnjih kršćanskih snaga, koje je tim taktiziranjem trebalo oslabiti. Međutim, Barbarigo ga je u tome spriječio, naredivši potpunu paljbu, pri čemu je Mehmed Shoraq bio je ranjen i zarobljen. Tom je prilikom koparska galija Il Leone zapovjednika Del Tacca uspjela zarobiti jednu osmansku galiju, koju je kasnije dovukla i do istarske obale kao ratni plijen.
Gotovo na isti način, Ulugh Ali (poturica iz Kalabrije, alžirski beg) taktizirao je na desnom kršćanskom krilu kojim je zapovijedao Andrea Doria. Kako bi spriječio okruženje, Doria je otplovio sa svojom ekipom dalje prema pučini, što je otvorilo jednu prazninu između njegova desnog krila i kršćanske središnjice kojom je zapovijedao Don Juan Austrijski. To je omogućilo bijeg dijelu osmanskih snaga predvođenih Ulugh Alijem kad je kršćanska pobjeda postala izvjesna.
Snage Don Juana okružene papinskim i mletačkim galijama uspjele su iznijeti pobjedu ubivši osmanske zapovjednike. I Ali-Paša je pogođen arkebuzom, a kasnije i obezglavljen, iako se Don Juan protivio tome. No, i kršćanski su gubici bili veliki. Između ostalog, mletački porovidur Agostino Barbarigo bio je smrtno ranjen, kao i dvadesetak mletačkih zapovjednika.
Na muslimanskoj strani bilo je oko 30.000 ljudi što mrtvih, što ranjenih, što zarobljenih, a kršćanskih oko 8.000. Bilo je zaplijenjeno 137 osmanskih brodova, a 50 potopljeno, te je oko 10.000 kršćanskih robova bilo oslobođeno s muslimanskih galija, dok su kršćanske snage imale 15 izgubljenih lađa. Borba je trajala gotovo do sumraka. Nakon više od pet sati, sukob je okončan. More je bilo prekriveno razbijenim dijelovima lađa, mrtvim tijelima i ranjenicima koji su vapili za pomoć.
Tog istog dana papa Pio V. navodno je imao viziju kršćanske pobjede i prije nego što je dobio vijesti o tome, te je pozvao na molitvu zahvale Djevici Mariji obvezavši se da u litanijama zazivlje njeno ime kao kršćanske pomoćnice (Auxilium christianorum). Kasnije, na potvrdu kršćanske pobjede Pio V. ustanovio je 7. listopada danom zahvale Blaženoj Djevici za pobjedu nad muslimanima. Mletački je Senat također želio dati doprinos zahvali Djevici Mariji za kršćansku pobjedu s proglasom: Non virtus, non arma, non duces, sed Maria Rosarii, victores nos fecit (ni sposobnost, ni oružje, ni vođe, već Marija od Krunice učinila nas je pobjednicima).
Christian Egenolf, Von Gebure lillicheit des furteflichen, hochberumptem romers, Marci Tulij Ciceronis..., Frankfurt am Main, Januraij, 1550. Fundus Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, Rijeka. |
Nakon Lepantske bitke Sebastian Venier bio je vrlo nezadovoljan zbog odnosa među kršćanskim saveznicima, smatrajući da su mletačke galije podnijele najviše tereta i žrtava, a dobile najmanje plijena. Njemu je osobno pripalo 505 dukata, 2 lire, 6 soldi, nekoliko noževa, jedan red koraljnog bisera te dva crna roba koji bi jedva mogli veslati na gondoli. Zbog toga je Venier podnio ostavku, ali je prije toga postavio u red ostatak mletačkih mornara i vojnika, rasporedivši ih tako da je na svakoj od preostalih galija bilo po 160 galijota i 25 vojnika. Iako ranjen u nogu, na povratku prema Jadranu organizirao je napad na otok Sveta Maura, ali bez uspjeha. Pri tom okršaju stradala je šibenska galija. Ostatak mletačke mornarice uputio se prema Krfu i jednim dijelom prema Kreti.
Vijest o kršćanskoj pobjedi u Dalmaciju stigla je tek 18. listopada. Ranim jutrom toga dana prošla je mimo Zadra galija Giustiniana razbijenog kljuna, ali puna plijena. Zapovjednik galije poslao je kao prethodnicu kurirsku brodicu s tri čovjeka da obavijeste Zadrane o velikoj pobjedi kod Lepanta, na što je u gradu nastalo slavlje i zvonjava zvona. Uvečer je služena misa, a nakon toga gradom su bliještali vatrometi. Pretpostaviti je da se iz Zadra vijest dalje proširila po cijeloj provinciji, pa tako stigla i do Krka.
Do kraja Ciparskog rata uglavnom se ratovalo na Jadranu. Konačno, 7. ožujka 1573. godine, sklopljen je mirovni ugovor na osnovi kojeg je Mletačka Republika izgubila Cipar, ali su Osmanlije trebali vratiti sve što su osvojili u Dalmaciji, što se kasnije ipak nije dogodilo, tako da je nakon Ciparskog rata mletačka Dalmacija zauzimala tek uski obalni pojas, a osmanski su se podanici mogli golim okom vidjeti s gradskih zidina Zadra i Splita. Ipak, nakon toga zavladalo je duže razdoblje relativnog mira s Osmanlijama, a u prvi su plan izbili problemi između Mlečana i Habsburgovaca i njihovih podanika uskoka.