| 
Ante Škrobonja danas pred riječkim Medicinskim fakultetom (snimio Velid Đekić)
|
Jesu li sinonim za rock'n'roll električne gitare? One iste po kojima je cijeli prvi naraštaj ovdašnjih rock-bukača prozvan „električarima“? Naravno, odgovor je potvrdan. Međutim, što bismo od tih gitara i njihovih ponosnih vlasnika, kojima su se tijekom svirke njihale prve buntovne mladenačke frizure prateći tonove što su stizali iz ručno izrađenih pojačala, danas mogli vidjeti da nije bilo uređaja zvanog – fotoaparat?
Taj odgovor kao da je mnogima već ponešto manje jasan. Kojega god mladca u akciji s električnom gitarom promotrili na kakvoj staroj snimci, nerijetko se zaboravlja kako je naš pogled moguć samo zato što se u blizini gitariste našao – fotograf. Tamo gdje to nije bio slučaj, nema vizualnog svjedočanstva, pa samim tim, vrlo često, ni dokaza da je električne gitare u nečijim rukama uopće bilo. A što nije zabilježeno, kao informacija osuđeno je na nestanak.
Priča o riječkim Uraganima, također o dobrom dijelu ostalih riječkih rock-družina iz šezdesetih, na svu sreću, drukčija je. Ponajprije zahvaljujući čovjeku koji je cijelo mladenaštvo bio okružen gitaristima, bubnjarima i mikrofonima, ali se nikad nije odlučio prihvatiti izazov te vrste. Umjesto zvučnih tonova, njega su rock-veselicama privlačili vizualni tonovi koje je mogao dobiti na fotopapiru.
| 
VIS Uragani 1968. godine
|
Ovdje počinje priča o Anti Škrobonji i saga o prvim riječkim, hrvatskim i jugoslavenskim, koristimo se onodobnom terminologijom, vokalno-instrumentalnim sastavima. Škrobonja je bio svjedok, štoviše sudionik rađanja i višegodišnjeg djelovanja grupe Uragani. Priča o tomu vuče za rukav u Sušačku gimnaziju i tek načete šezdesete, kada na gimnazijskim hodnicima skupina školaraca započinje pokazivati zanimanje za rock-ritmove što su pristizali s druge, nedaleke talijanske strane granice. Da dečki misle ozbiljno, potvrdit će skoro uzimanje instrumenata u ruke i osnivanje školskog sastava.
Premda su pohađali Sušačku gimnaziju, nisu svi učenici stizali u školu iz tog dijela Rijeke. Za razliku od učenika sa Sušaka, Ante Škrobonja je krenuo u Gimnaziju s druge strane grada, s Belvedera, umjesto gitare ili bubnjarskih palica, u njegovim se rukama našao fotoaparat marke Kijev, što ga mnogi fotografi smatraju nekom vrstom sovjetske/ruske inačice, da ne kažemo kopije, Contaxa.
- Prvi probni snimak te glazbene ekipe – sjeća se Škrobonja dok razgovaramo u njegovu uredu na riječkom Medicinskom fakultetu, gdje danas radi kao redovni profesor i znanstveni savjetnik, a to isto je i na Medicinskom fakultetu u Splitu – napravio sam početkom veljače 1962. godine. Društvo se tada već nazivalo Uraganima i imalo je iza sebe prve nastupe. Grupa je djelovala u sastavu: Dario Ottaviani (solo gitara), Milan Marčan (ritam gitara), Marijan Peharda (klavijature), Sanjin Kajba (tenor saksofon), Zvonko Šepac (kontrabas) i Ratko Štiglić (bubnjevi). Kijev nije bio aparat velikih tehničkih mogućnosti, ali je uspješno služio svrsi. Dečki su bili pravi bend i razmišljali su poput profesionalaca, znajući kako treba izgledati, pa su svi došli u trapericama i istovjetnim sakoima – govori Škrobonja.
Što je u doba razmjerno ranog socijalizma značilo imati traperice, našem današnjem čitatelju, okruženu sveopćom konzumerističkom euforijom, nije lako predočiti. Prema Škrobonjinim riječima, pogrešno je mišljenje mnogih da su traperice smjesta doživljavane kao odjevni simbol tinejdžerske pobune protiv roditeljske kulture, time i svih autoriteta.
| 
Prijevoz instrumenata i opreme za nastup Uragana, snimljeno u Ulici Žrtava fašizma (Via Roma) (snimio Ante Škrobonja).
|
U najranijoj fazi oficijelni krugovi još nisu stigli biti zgranuti novotarijama te vrste i nisu stigli prema njima zauzeti ideološki stav. To je možda i logično, riječ je o vremenu u kojem ne postoje Beatlesi, priča o rocku još je u povojima. A traperice u Jugoslaviji još uvijek su bile velika rijetkost, pa se vlast nije morala njima ni previše baviti. Riječani su u tomu bili u prednosti. Zahvaljujući blizini granice i brojnim sugrađanima-pomorcima, do gramofonskih ploča, tiskanih magazina i ostalih proizvoda važnih za razvoj ovdašnje rock-kulture lakše smo dolazili od ostatka države. Kada je cijeli naš gimnazijski razred stigao na Zagrebački velesajam u trapericama, u Zagrebu ih je imao malo tko, pa smo, u njih grupno odjeveni, bili vizualna senzacija – kaže Škrobonja.
Otkud fotoaparat u rukama gimnazijalca s Belvedera? U okviru Osnovne škole Kozala, koju je pohađao, djelovala je Foto-sekcija, pa je, zahvaljujući njoj, fotoaparat prvi put došao u Škrobonjine ruke već 1958. Da to neće biti bez vraga, moglo se naslutiti iz podatka kako je malim tajnama snimateljskog zanata klince učio nitko drugi do Viktor Hreljanović, jedan od najuglednijih riječkih meštara objektiva, majstor fotografije. Konačan učinak? Počinjući snimati Uragane, Škrobonja će, i ne znajući to, okrenuti novu stranicu pop-kulture na ovim prostorima, postavši – prvi rock-fotograf na području tadašnje države.
Njegovo usmjeravanje objektiva prema rocku, naime, nije bilo nešto stihijski i usputno, kao što je to npr. novinskim snimateljima koji su se na kakvu rock-događaju znali i znaju naći tragom povremenog redakcijskog zadatka, po načelu: jučer tržnica, danas politički skup, sutra nogometni susret. Kad je Škrobonja smjestio Uragane u objektiv, oni mu otud nisu izlazili sljedećih desetak godina, skoro do kraja njihova postojanja (1971.). S grupom će od samog početka toliko srasti da će ga glazbenici smatrati članom benda.
| 
Grupa 777 (snimio Ante Škrobonja) |
U tih desetak godina pratit će ih na gotovo svim nastupima širom onodobne države, počevši od riječkog Amaterskog kazališta Viktor Car Emin - gdje su umjetnički život započeli Mustafa Nadarević, Lela Margitić, Koraljka Hrs i druga imena domaće glumačke scene, a Uragani od 1961. vježbali i redovito nastupali - i brojnih ostalih riječkih plesnih prostora (Uragani nisu poštedjeli svirke niti jedan). Škrobonja je s njima u Bitoli, gdje su riječki "električari" na Festivalu bratstva i jedinstva 1962. senzacija prve vrste (jedna od Škrobonji najdražih snimaka je ona s bitolskim transparentom „Uragani prvaci!“), također u Opatiji, Crikvenici, Zagrebu, Rabu i drugim gradovima. U nešto dalja mjesta putovalo se vlakovima Jugoslavenskih željeznica, ne jednom spavajući na njihovim podovima.
Fotografirajući Uragane do 1971. godine, kada će se privremeno odseliti i s Kvarnera u Vipavu, Škrobonja je snimio tisuće fotografija te pionirske hrvatske i jugoslavenske rock'n'roll grupe. Među njima je mnogo onih na kojima su Uragani ovjekovječeni kao vladari pozornice i plesnog podija, uključujući razdoblje kad je grupa od instrumentalne družine postala VIS, s pjevačima kalibra Saše Sablića i Dalibora Bruna. Nije mnogo manje ni fotografija iza pozornice, s putovanja, druženja s „konkurentskim“ bendovima te u sličnim neformalnim situacijama.
Kako su izgledala snimanja? Jedan detalj govori podosta. Poput današnjih kamera, Kijev je imao pridodanu bljeskalicu te akumulator prilično ograničena kapaciteta, pa je Škrobonja nakon svakog snimka morao juriti do utičnice da bljeskalicu iznova napuni, a onda hitro natrag. Kijev je nakon dvije-tri godine dopunjen češkim Flexaretom, potom mu u ruke 1969. stiže istočnonjemačka Exakta s izmjenjivim objektivima. Bila je to skupa oprema, a mladić ih nastojao isplatiti snimanjem maturalnih zabava i sličnih događanja.
| 
Rock-pjevač Roland Šuster u riječkom Amaterskom kazalištu Viktora Cara Emina (snimio Ante Škrobonja) |
Došavši kao fotograf na glas, Škrobonju su počeli tražiti s raznih strana, pa mjesto pred njegovim objektivom Uragani ne jednom prepuštaju drugim riječkim grupama iz pionirske faze domaćeg rocka. Njegova arhiva iz šezdesetih danas uključuje snimke Kockara, Sonora, Sirena, Sinova mora i drugih. Dio snimaka u doba kad su te grupe bile aktualne objavljivao je, a među redovitijim naručiteljima njegovih snimaka bila je redakcija u ono doba popularnog glazbenog magazina Ritam iz Novog Sada. - Dobro su plaćali - sjeća se danas.
Škrobonja, zanimljivo je, nije dosad priredio niti jednu izložbu fotografija iz svoje rock-kolekcije. To je tim neobičnije zna li se kako izložbi u njegovoj radnoj biografiji ne manjka. Premda mu je životno opredjeljenje s vremenom postala medicina, fotoaparat nipošto nije gurnuo u zapećak. O tomu u njegovim rukama svjedoči prva riječka titula AIFA majstora fotografije, zaslužena i nizom od dvadesetak samostalnih izložbi u Rijeci, Kopru, Poreču, Splitu, Zagrebu, Rovinju, Novom Sadu, Ljubljani, Novoj Gorici… Tomu valja pridružiti izlaganja na skupnim izložbama, kojih je dvjestotinjak. Nije teško pretpostaviti, rock-fotografija tu je poodavno ustupila mjesto novim tematskim interesima. Škrobonja je bio članom riječkih fotoklubova Color, Jadran i Rijeka, u društvu takvih uglednika objektiva kao što su Fernando Soprano, Gjergj Mjeda, Duško Žorž, Egon Hreljanović, Đoko Milekić, Ranko Dokmanović, Ljiljana i Andrea Zuanni te ostali.
Premda je danas jedan od rijetkih fotografa s titulom doktora znanosti i ima mnoštvo fakultetskih obveza – na Medicinskom fakultetu primarno vodi kolegij Povijest medicine, specijalist je medicine rada, također urednik stručnog časopisa Acta medica historia adriatica – nije prestao snimati.
Ipak, ma koliko ta činjenica bila pohvalna, teško se oteti dojmu kako neki stari dugovi čekaju nenaplaćeni. "Začinjavac" rock-fotografije na tlu Hrvatske i bivše države još nije doživio da se kronološki prvi dio njegova opusa vrednuje na način koji to zaslužuje. A rock'n'roll ne trpi zapećak, njegovo je prirodno mjesto reflektorima osvijetljena pozornica.