Engleski putopisac Peter Evan Turnbull osvrnuo se 1836. godine na Kraljevicu:
Mađari smatraju Rijeku svojom trgovačkom lukom, a na Kraljevicu gledaju kao na svoju ratnu luku, i to bolju za tu namjenu od bilo koje druge u carevom posjedu… Ipak, ima jedan nedostatak – uopće nema pitke vode. Tu nema izvora koji (kao u Bakru) izbijaju s dna, niti ih ima gore na obali, a nema ni vodenih tokova koji pritječu iz zaleđa. Sva potrebna pitka voda se ili skuplja u cisternama ili donosi iz Bakra. Ipak u Kraljevici postoji jedno malo brodogradilište s dva navoza i nekoliko velikih praznih skladišta, a pored njih tu su i dva kaštela. To je sve što čini to malo mjesto. Tu smo vidjeli, nedavno porinut, ali još uvijek bez strojeva, jedan veliki parobrod, nazvan Maria Anna, koji je neki Englez, g. Pritchard, sagradio za austrijsku vladu. Dug je 172 i širok 26 stopa, a treba ploviti između Trsta i luka u Egiptu i na Levantu. (Kostić: 2006., str.)
| 
Ratni brod Maria Anna izgrađen u Kraljevici 1836. godine (naslikao prema nacrtima Danijel Frka)
|
Joseph i Thomas Pritchard došli su iz Engleske u Kopar 1826. i tamo su, u tršćanskom brodogradilištu Panfili, izgradili 5 jedrenjaka i 5 parobroda. Godine 1835. prešli su u Kraljevicu zbog gradnje parobroda Ferdinad I., koji je potom preimenovan u Maria Anna. Porinut je pod nadzorom feldmaršala lajtnanta Lavala Nugenta, vlasnika frankopanskih kaštela Trsat, Bosiljevo i Dubovac, zapovjednika Primorja i velikog hrvatskog domoljuba, 25. siječnja 1836. godine. Dobio je ime po ženi cara Ferdinanda II., a bio je prvi parobrod austrijske ratne mornarice, još uvijek s kotačima na bokovima. Imao je istisninu od 500 tona, snagu parnog stroja od 120 KS, pomoćna jedra, dužinu od 50 i širinu od 7,5 metara, a bio je naoružan s 8 topova po 6 funti (po suvremenom sustavu – 57 mm). Na probnoj vožnji postigao je brzinu od 10 čvorova.
Orijentiranost braće Pritchard na parobrode vidi se i iz njihovog pisma, s kraja studenog 1839., u kojem traže informacije od poznatog engleskog graditelja Johna Penna, vezano uz parni stroj za brod od tisuću tona. Iste godine poslali su osam svojih kalafata u Bakar radi popravka peliga S. Gaetano, tada u vlasništvu Franje Ratka. Navodi se i da su u lipnju 1840., na molbu tršćanskog trgovca V. Molina, poslali u Ljubljanu svoje radnike, vjerojatno zbog popravka nekog broda na Savi. Potom se u rujnu 1840. braća razdvajaju, pa neko vrijeme Thomas djeluje samostalno u Kopru, a Joseph u Kraljevici. Te godine sagradili su u Kraljevici ukupno 11 jedrenjaka sa 2.246 reg. tona.
Braća Pritchard gradili su uglavnom jedrenjake za naručitelje iz Trsta, uključujući poznate brodovlasnike Rallija, Strudhoffa i Bonicellija, te najjačeg među njima – Spiridona Gopčevića. On je dao izgraditi od 1841. do 1847. godine u riječkim brodogradilištima desetak brodova i vjerojatno tek jedan u Kraljevici. Na vrhuncu ekonomske uspješnosti imao je, uključujući suvlasništva, tridesetak jedrenjaka, što je činilo impresivnih 10% tršćanskog brodarstva.
Prema oglasu objavljenom 21. rujna 1844. u riječkim novinama Eco del litorale ungarico (Odjek Mađarskog primorja) saznajemo da je brodogradilište braće Pritchard u Kraljevici ograđeno zidom i da ima površinu od gotovo 6.000 četvornih klaftara (klaftar ili hvat, malo manje od 2 metra). Veličina brodogradilišta bila je dovoljna za istovremenu gradnju četiri do šest brodova duge plovidbe, a po potrebi i više. Spomenuto je i da postoji natkrito skladište dimenzija 25x59 klaftara, u kojem se nalazi kovačnica.
Godine 1846. Joseph Pritchard samostalno je gradio dva broda u Kraljevici, no već u kolovozu 1847. umire, pa njegov brat Thomas nastavlja djelatnost još neko vrijeme. Najveći jedrenjak koji su sagradili bio je nava Amalia Giuseppina od 449 reg. tona, a najmanji goleta Perla od 196 reg. tona.
Također, odgojili su niz brodograditelja poput Hilarija Jurkotića, koji je u Senju sagradio brodove Hervatska, Grad Senj i Nehaj, te Kraljevčana Vatroslava Arčanina, koji je između 1855. i 1863. sagradio brik Dorka, luger Giustina i jedan manji brod obalne plovidbe.
| 
Milan Turković
|
U Rijeci, Bakru i Kraljevici 1847. godine sagrađena su 23 broda s 8.830 tona. O tome ponešto piše i engleski diplomat Andrew Archibald Paton, koji navodi da je glavna ekonomska djelatnost u Primorju brodogradnja, te da je vidio od Preluke do Kraljevice dvadeset i pet većih jedrenjaka koji su se istovremeno gradili.
U drugom braku Ivana Evanđeliste Turkovića i Marije Jakovčić rodio se u Kraljevici Vjenceslav Turković. Od 1842. godine djelovao je kod strica Ivana Nepomuka Turkovića u Karlovcu. Taj grad bio je tada centar trgovine drvom u Hrvatskoj. U vrijeme revolucionarnih previranja 1848. godine najveća tvrtka za trgovinu drvom, ona obitelji Ciotta iz Rijeke, predala mu je kompletnu manipulaciju robom u Karlovcu. Inače, Lorenzo Ciotta došao je iz Livorna, oženio se jednom od kćeri A. LJ. Adamića i s uspjehom je trgovao drvom. Umro je 1842., a njegov posao nastavili su sinovi Eugenio i Giovanni - kasnije iznimno uspješan riječki gradonačelnik.
Takmaci bili su kod iskorišćenja hrastovine u Hrvatskoj Vraniczani. U poslu bila su četiri brata, jedan Ivan u Senju, drugi na Rijeci, jer je neki dio dužica gravitirao onamo, treći Ambroz Vranicani vodio je proizvodnju u šumama, a četvrti Nikola obavljao je posao u Karlovcu. Osim drvarskog posla, bavili su se Vranicani – kao skoro svi domaći drvotršci – i preprodajom žita, zato je jedna sestra Vranicani boravila u Sisku. (Turković: 1938., str. 121)
Godine 1847. sagrađen je u Kraljevici bark Fucine, (380 reg. tona, potonuo kod Drača 1869.), a 1849. bark Niko (374 reg. tona). Njihovi vlasnici bili su Martin Polić i Luka Tomac. Polić je nabavio i brigantin Stipe (sagrađen na Sušaku 1831., 204 reg. tona) i brik Dorka (sagrađen u Kraljevici 1855., 388 reg. tona). Sredinom XIX. stoljeća u brodarstvu Kraljevice bili su prisutni i Tomac i Švrljuga iz Fužina, te Blažević i Gudac.
Godine 1849. danski admiral Hans Birch von Dahlerup, tek imenovani zapovjednik austrijske ratne mornarice, inzistirao je na početku izgradnje većeg broja ratnih brodova. Sagrađeni su tek jedna fregata na vijak i dva naoružana parobroda u Veneciji. Sljedeće godine admiral Dahlerup je, zajedno s feldmaršalom Lavalom Nugentom, obilazio istočnu obalu Jadrana s ciljem nalaženja lokacije za moguću glavnu ratnu luku Monarhije.
Krenuli su parnom jahtom Galeb iz Pule, zaboravljenog gradića s nekoliko stotina stanovnika, potom su bili u Rijeci, Bakru, Kraljevici, Zadru i Šibeniku. Laval Nugent, jedan od tri feldmaršala Monarhije (uz Radetzkog i Windischgrätza), zalagao se za Bakar i Kraljevicu, no Dahlerup se odlučio za Pulu. Ipak izgradnja ratne luke započinje tek nakon što je nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan postao vrhovni zapovjednik mornarice 1854. godine. To je omogućilo nevjerojatan uspon Pule od početka gradnje arsenala 1856. do 1914. godine, kad je narasla na 60.000 stanovnika, većinom vojnika.
Parobrod Maria Anna stradao je u oluji 1852. godine, ploveći iz Trsta za Veneciju, gdje se trebao staviti na raspolaganje caru Franji Josipu. Kapetan je morao isploviti na uzburkano more, iako se tome otvoreno protivio, svjestan pogibelji.
U Kraljevici je brodograditelj Anton Lovrić 1853. godine sagradio manji brod obalne plovidbe od 48 reg. tona. Godine 1855. bili su sagrađeni bark Luca (497 reg. tona) za Luku i Stjepana Tomca, te Victora Giustija i brik Dorka (388 reg. tona) za Martina Polića, Antona Zalampića iz Rijeke, te Franju Lončarića iz Selca.
U razdoblju od 1852. do 1862. godine na 22 riječka, bakarska i kraljevička brodogradilišta bilo je sagrađeno 227 brodova u vrijednosti 9.116.082 fiorinti, za koje je bilo potrošeno 487.724 kubne stope drva. Prema drugoj statistici na istom području od 1839. do 1869. godine sagrađeno je 506 jedrenjaka. Prema trećem izvoru ukupno je na cijeloj obali Habsburške Monarhije od 1853. do 1884. godine izgrađeno 1.420 jedrenjaka, a od toga 482 u Rijeci, Bakru i Kraljevici.
Godine 1856. bila je sagrađena nova cesta od Kraljevice do Križišća, umjesto stare Suzanićeve, a 1859. napokon je bila zatvorena kraljevička bolnica za škrljevsku bolest (endemski sifilis).
U Kraljevici je sagrađen brik Dorka (388 reg. tona) 1865., a škuner Biograd (98 reg. tona) 1867. godine. Brodogradilište dobiva novi zamah 1867. godine zahvaljujući veletrgovcu žitom i drvom Vjenceslavu Turkoviću, brodograditelju i brodovlasniku Vatroslavu Arčaninu i brodovlasniku Josipu Tomcu. Prvi brod tada sagrađen bio je bark Grad Karlovac (dužina 43 metra, 674 reg. tona) porinut 1869. godine.
U pismu gradskom zastupstvu Karlovca Turković je naveo:
Smatram svojom domorodnom dužnosti, da novosagrađeni brod nazovem imenom slavnoga grada Karlovca, koji riedkim primjerom pravoga i nepomućenoga rodoljublja kao i čeličnom postojanošću brani domaće historičko pravo. Uzdajući se u domoljubnu pripravnost slavnog gradskog zastupstva, očekujem da će gradsko zastupstvo dozvoliti da se tom brodu nadjene ime Grad Karlovac. (Barbalić-Marendić: 2004., str. 116) Brod je plovio idućih tridesetak godina pod hrvatskim plamencem.
Vjenceslav Turković vratio se u Primorje nakon što se obogatio trgovanjem drvom u Karlovcu i okolici. Dana 28. kolovoza 1869. porinut je u more jedrenjak pod imenom Josip Juraj Strossmayer (627 reg. tona) jer je Turković bio u srdačnim odnosima s utjecajnim đakovačkim biskupom. Ne smijemo zaboraviti da je biskup Strossmayer do ogromnih sredstava za svoje kulturne i karitativne poduhvate dolazio prodajući hrastovinu iz crkvenih šuma. Tom zgodom biskupu Strossmayeru bila su poslana tri brzojava:
Prvi glasi: Danas plovi po moru ponosita lađa Tvojim uzvišenim imenom ukrašena. Dao Bog da obilazeći daleke svijeta strane bude širila Tvoju već i onako neumrlu slavu. Turković i Tomac. Drugi su mu brzojav odaslali njegovi zastupnici kod ove svečanosti, hrvatski povjesničar dr. Franjo Rački i odvjetnik, novinar i političar Matija Mrazović. Brzojav glasi: Danas sretno otisnuti brod slavno Vam ime nosi po svijetu. Kraljevica kliče: Slava Strossmayeru! Sudac Niko Polić brzojavlja u ime općine: Mnogobrojno sakupljeno pučanstvo Kraljevice kliče Vam prigodom porinuća Vaše dično ime nosećega broda urnebesni: Živio! Neka znade i daleki sviet za prvog sina domovine. (Turković: 1938., str. 76)
Ekscentrični nadvojvoda Ludwig Salvator von Habsburg, obožavao je more, ali nije odviše volio Hrvate. Ipak, ostavio je zanimljih stranica o našoj obali, pa tako i o Kraljevici 1870. godine.
Pođemo li izvan ograde dvorca Zrinskih i spustimo se kosinom, dolazimo s jedne strane do uvale Kraljevica u kojoj stoji jedna tunara, a s druge strane do zidane obale luke Kraljevica i konačno do oštrih stijena koje se uvlače u more i na kojima stoji utvrda s imenom dvorca. U blizini je jedna propala kuća, a na izbočenju obale stoji utvrda trokutastog oblika, izgrađena klesanim kamenom, u međuvremenu crvenkasto-žute boje. Utvrda je opasana vijencem, a u donjem dijelu je sigurnosni topovski prostor srušenih svodova. Ispunjena je zemljom i pokrivena travom. Zanimljiva je žuta cigla kojom je utvrda napravljena. Do pred kratko vrijeme bila je oboružana, a danas je ruševina koju je jedan stanovnik Kraljevice otkupio za nekoliko guldena.
To malo, slavenski (!) zvano mjesto Kraljevica (Porto Rè) broji jedva 400 kuća… Neposredno uz more leže grede, na kojima se odlaže drvo spremno za prijevoz. Zidanim pristaništem dolazi se do sporedne luke, odnosno uvale Dražica. Sa obje strane Dražice postavljeno je dobro uzidano kamenje za vezanje brodova. Ono je postavljeno i na drugoj strani, ali među njima ima i željeznih stupova i nekoliko uzidanih topova u obali koji služe istoj svrsi. Nedaleko od toga stoji žuto obojena mala zgrada zdravstvenog ureda…
Od crkvenog trga dolazi se do Trga kavane i s te ulice vidi se niže položeno pristanište s uzidanim topovima za vezanje brodova u luci Dražica. Iznad jednog vrta i jedne velike kuće koja pripada najbogatijoj obitelji Tomac, vodi ulica zvana Veli zid, preko humka što dijeli malu od velike luke, pa do obale s velikim skladištem drva. Na kraju luke nalazi se čuveno brodogradilište koje je dao izgraditi Karlo VI. (Habsburg: 1998., str. 65-67)
U trenutku nadvojvodinog obilaska, gradio se za Turkovića bark Kraljevica (1870., dužina 44 metra, 719 reg. tona). Potom su porinuti u more i brik-škuner Tri brata (1871., 467 reg. tona) i bark Tri sina (1875., 839 reg. tona). Ovaj posljednji skrenuo je pažnju na sebe putovanjem između New Yorka i Wellingtona na Novom Zelandu, koje je trajalo 105 dana.
Osim Vjenceslava Turkovića kao brodovlasnici u Kraljevici figuriraju i Tomac, braća Giusti, sa šest brodova, te Lovro Blažević, sa četiri broda. Niz zainteresiranih brodovlasnika kupilo je u Trstu bark Veli zid (536 reg. tona) 1871. godine. Kao vlasnici navodili su se: Eduard i Josip Giusti, Mate Švrljuga, Lovro Blažević i Vatroslav Arčanin. Turković je odustao od brodogradnje 1875., da bi 1882. godine kupio veliki posjed Kutjevo i posvetio se poljoprivredi, uz sinove Petra i Milana.
Od 1870. do 1880. godine u Kraljevici gradilo se jedan do tri broda godišnje. Tako je 1875. godine Arčanin za Lovru Blaževića sagradio brik Dunaj ( Beč ) od 294 rt. Prvi zapovjednik bio je Paškval Blažević, kapetan iz Kraljevice. Arčanin je do 1878. sagradio 15 jedrenjake duge plovidbe: Grad Karlovac, J. J. Strossmayer, Kraljevica, Grad Zagreb, Tri brata, Trojednica, Pina, Tri sina, Dunaj, Oasi, Achille F. i kao posljednji Padoša. Zapošljavao je u vremenu prosperiteta i po 300 radnika, no najčešće oko sedamdeset.
Nakon 1882. godine okrenuo se samo popravljanju većih te izgradnji manjih brodova obalne plovidbe i čamaca. Između ostalog tijekom 1884. godine pet mjeseci popravljao je bark Grad Karlovac. Smanjeni obujam posla sveo je broj zaposlenih na četrdesetak, a 1895. godine prekinuo je s bilo kakvom brodograđevnom djelatnosti.
U posljednjim desetljećima XIX. stoljeća zbivali su se različiti, za Kraljevicu važni, događaji. Tako je ekscentrični nadvojvoda Ludwig Salvator, koji je često plovio Jadranom na jahti Nexe (Sirena), u društvu većeg broja žena, ali i različitih životinja, tiskao 1871. godine u Pragu luksuznu knjigu Der Golf von Buccari-Porto Re (Bakarski zaljev-Kraljevica) s raskošnim ilustracijama, što je izazvalo zamjetan interes u Beču.
Petrolejsko svjetlo petnaest metara visokog svjetionika na rtu Oštro upaljeno je 1872. godine. Njegovo upozorenje bilo je vidljivo do udaljenosti od 14 nautičkih milja.
Primorska štedionica utemeljena je 1873. godine. Od samog početka financirala je list Primorac, prve novine na hrvatskom jeziku koje su donosile vijesti, dopise i članke iz politike, gospodarstva i pomorstva. Pokretač i urednik bio je Martin Polić, sin istoimenog brodovlasnika, a list se tiskao u lokalnoj Primorskoj tiskari do 1878. godine.
Brodarsko društvo Kraljevica bilo je utemeljno 1876. godine, na inicijativu Nikole Polića. Nabavljen je brod Primorac od 54 BRT, no društvo je likvidirano poslije samo tri godine poslovanja.
Iste 1876. utemeljena je Parobrodarska i brodarska zadruga.
Kako navodi kroničar lista Primorac društvo je pobuđeno jednim odličnim glavničarom iz gornje Hrvatske i nekojimi iz Rijeke. Posve je razumljivo da je taj glavničar iz gornje Hrvatske bio Kraljevičan Vjenceslav Turković, veletrgovac iz Karlovca, koji je posljednjih godina mnogo poradio na unapređenju pomorstva i brodogradnje Kraljevice. Na konstituirajućoj skupštini bila su prihvaćena pravila zadruge, a u ravnateljstvo bili su izabrani Petar Pravdica, Lovro Blažević, Eduard Giusti, Nikola Bego i Nikola Hajdić. U nadzorni odbor bili su birani Niko Polić, N. N. Gudac i Josip Giusti. (Barbalić-Cerić: 1961., str. 47)
| 
Bark Tri sina
|
Od 1837. do 1880. godine bilo je u Kraljevici sagrađeno ukupno 50 jedrenjaka. Godine 1882. za brodogradilište u Kraljevici zainteresirali su se mađarski industrijalci Karol Keleti i Emerik Nemeth. Njih dvojica pojavila su se u Rijeci zbog formiranja mađarsko-engleske parobrodarske kompanije Adria. U ljeto iste godine je ing. Stepszky, inspektor riječke Pomorske uprave, obilazio luke Genovu, Speziu, Toulon i Marseille, radi razmatranja pitanja izgradnje doka u Kraljevici.
Venecijanski isusovci su 1883. godine, u dvorcu Nova Kraljevica, otvorili svoj kolegij s prirodoslovnim i fizikalnim kabinetom i bogatom knjižnicom. Oni su dogradili i kat na dvorcu. Godine 1886. bilo je u kaštelu 111 osoba, a među njima: 32 filozofa, 18 retoričara i 29 novaka skolastike. Isusovci su u Kraljevici ostali dvadeset i pet godina, a potom su prešli u Cremonu.
O izgradnji jednog brodogradilišta sa suhim dokom raspravljalo se 1886. godine, a tada je predloženo da se dok izvede na riječkoj Delti, dok se uopće nije spominjala Kraljevica. Senjska Trgovačko-obrtnička komora, koju su vodili istaknuti domoljubi Zimpermann i Sebald Cihlar, na sjednici od 20. lipnja 1888. prihvatila je izvješće svog člana Mije Poščića o potrebi izgradnje suhog doka u Kraljevici. Iste godine Zimpermann i Cihlar su s prijedlozima za unaprjeđenje luka, brodarstva i brodogradnje u Primorju u delegaciji kod riječkog guvernera Augusta Zichyja.
Krajem iste godine izaslanstvo Kraljevice – općinski načelnik Blažević, župnik Randić i kapetan Švrljuga (direktor brodarske kompanije Ungaro-Croata) – tražili su od bana Khuena-Hedervaryja ubrzanje rješavanja pitanja suhog doka u Kraljevici.
Godine 1889. Pomorska oblast na Rijeci preuzela je od državnog erara kraljevički škver sa namjerom da ovdje izgradi slipp, pa je dapače za gradnju suhog doka bila votirana svota od 24.000 forinti. No do gradnje doka nije došlo. U međuvremenu riječka Pomorska oblast razmotrila je pitanje stvaranja novog brodogradilišta i uspostave plutajućeg doka u Brgudima, što se kasnije i izvršilo. Pitanje kraljevičkog brodogradilišta ostalo je i nadalje otvoreno, a kada je kielsko brodogradilište Howaldts Werke tražilo da mu se dade koncesija za stvaranje brodogradilišta u Kraljevici, molbi se nije udovoljilo. Škver ostaje polako zapušten, a povlačenjem Arčanina sa posla, ovo je bilo posve zamrlo. (Barbalić-Cerić: 1961., str. 52)
Pokretanje gradnje metalnih parobroda u Rijeci vezano je uz tvrtku Howaldt iz Kiela, koja je 1892. godine tu utemeljelila dvije firme: Društvo za dokiranje i Društvo za brodogradnju. Vrlo brzo su predstavnici firme sklopili ugovor s ugarskim ministrom trgovine o desetogodišnjem ustupanju prostora u Brgudu, te o godišnjoj subvenciji, s ciljem izgradnje doka i brodogradilišnog pogona.
Kraljevička općina, uz podršku Trgovačko-obrtničke komore u Senju, upućuje Ministarstvu trgovine predstavku, u veljači 1892., u kojoj se navodi:
Prirodna luka Kraljevica zaista nuđa po svojem položaju, obliku i prostranstvu sjegurnu pristaju i laki navraćaj najvećim brodovima na jedra i paru te imajući vrlo prostranu brodarnicu, vlasničtvo države, koju oko triju taracanih dilja za gradnju i ponapravu brodovlja okružuju ogromni magazini, prikladni za radionice, sa svojom naravnom izdubinom stvara u istinu pravo pravcato mjesto za izgradnju suhog doka. (Barbalić: 1966., str. 127-128)
| 
Ostaci utvrde Srščica nasuprot Kraljevice
|
Pogon brodogradilišta Howaldt u Rijeci bio je dovršen 1894., a te godine bio je sklopljen i veliki dok, koji je odmah otegljen u riječku luku. Bio je dužine 60 m i širine 17 m, a mogao je podići brodove do 2.200 tona. Prvi brod na remontu bio je brod Croatia u vlasništvu društva Ungaro-Croata.
U siječnju 1896. stupio je na snagu novi mađarski zakon koji je predviđao velike povlastice i pomoć u gradnji putničkih, trgovačkih i ratnih brodova. Cilj je bio razviti brodogradnju u Rijeci, luci koja je trebala biti mađarski izlaz na Jadran. U državne i gradske napore, osim tvrtke Howaldt, dobro se uklopio poduzetnik Josip Lazarus. Taj inženjer, rodom iz Galicije, nije uopće zahtijevao subvencije, već samo odgovarajuću lokaciju u riječkoj luci. Dobio je koncesiju za prostor veličine 600 m2 na početku riječkog lukobrana, i to na 60 godina. No, prva faza gradnje i opremanja radionica otegla se gotovo četiri godine, nezavisno od povlaštenog statusa poduzeća.
Dok je Rijeka ulazila u svoje zlatno industrijsko doba, na rtu Oštro bilo je uređeno prvo kraljevičko kupalište 1896. godine. Bilo je jedno od najljepših na Jadranu, a ubrzo je i Bečanin Olschbauer otvorio hotel Liburniju, sa četrdeset soba. Ovi napori počeli su usmjeravati Kraljevicu značajnije prema tek probuđenom turizmu, no za grad je bilo važnije brodogradilište. Tako je odaslano izaslanstvo, na čelu s gradonačelnikom i kotarskim predstojnikom Matačićem, koje je, 3. ožujka 1899. godine, kod riječkog guvernera Laszla Szaparyja pokrenulo pitanje oživljavanja brodogradilišta.
U isto vrijeme tvrtka Howaldt u Rijeci dovršila je zidanu luku u Brgudu, doteglila je veliki dok, a u funkciju je stavila i još jedan manji.
U to vrijeme lošinjski brodograditelj Marko Martinolić bio je zainteresiran za širenje posla u Kraljevici, jer je imao veći broj narudžbi za obalne putničko-teretne parobrode riječke kompanije Ungaro-Croata. Početkom kolovoza 1900. dobio je i dozvolu hrvatske vlade za preuzimanje kraljevičkog brodogradilišta na dvanaest godina, no to se nikad nije reliziralo. Napokon je odustao od tog poduhvata, te je 29 željeznih parobroda izgradio samo u svom brodogradilištu na Lošinju.
Kako je Kraljevica inzistirala na rješavanju problema, a imala je podršku Županije modruško-riječke (sa sjedištem u Ogulinu!), cijela stvar prijetila je da se pretvori u politički problem šireg značaja.
Napokon je Josip Lazarus službeno pokrenuo djelatnost 19. listopada 1900. godine u Rijeci, a istovremeno je, s minimalnim ulaganjima, pokrenuo i pogon u Kraljevici. U Rijeci je lijevao sidra i lance, sklapao kotlove i popravljao brodske strojeve, a u Kraljevici se orijentirao na remont manjih brodova. Jedan od većih poslova bio je popravak teško stradalog parobroda Senj, vlasništvo brodara društva Ungaro-Croatea, koji je dovučen u škver u travnju 1901. godine. Potom je posao išao relativno loše. Ipak, Lazarus je imao dosta posla na održavanju engleskih putničkih transatlantika društva Cunard Line, koji su plovili na iseljeničkoj liniji Rijeka-New York. U desetak godina preko Rijeke je u Sjedinjene Američke Države otišlo 500.000 ljudi. Usputna posljedica velikog iseljeničkog vala bilo je podizanja dvadeset hotela u Rijeci, od kojih je najveći, Emigranti, imao 1.500 kreveta.
Kad je izgledalo da će Lazarus ostati bez dovoljno posla, što je dovelo do štrajka uposlenika tijekom ožujka i travnja 1902., uslijedila je narudžba ratne mornarice. Za tog važnog naručitelja izradio je niz plovila od sredine 1902. do početka 1905. godine. Prvi čelični parobroda bio je porinut u Kraljevici 25. lipnja 1902. godine.
Prvi brodić na paru konstruiran za mornaricu iz kantijera u Kraljevici uplovio je u pulsku luku na početku lipnja 1902. godine. Poslije izvršene probe naručitelji su bili vrlo zadovoljni obavljenim poslom na pogonskom mehanizmu i brodskom trupu. Ovaj mali parobrod, koji je mogao razviti brzinu od deset morskih milja, bio je namijenjen za potrebe komande obrane u Dalmaciji.
Drugi parobrod iz iste serije porinut je u more već krajem istog mjeseca (25. lipnja), uz veliko slavlje na kojem je, uz mnoštvo naroda, sudjelovao i kraljevički općinski načelnik. Dužina broda iznosila je 25 metara, a bio je izrađen od željeza, čelika i mjedi. To su bili prvi metalni brodovi na paru izrađeni u Hrvatskom primorju. Značajno je i to da su oni konstruirani po nacrtima vlastitih, Lazarusovih, projektanata koji su radili u kraljevičkom brodogradilištu.
Prema namjeni ti brodovi služili su kao teretna plovila: tenderi i barkače. Sveukupno je iz radionica u Kraljevici bilo isporučeno još osam sličnih brodova za potrebe ratne mornarice: pet tendera, dvije barkače za prijevoz konja i tender s postoljem za top. Posljednji je porinut u more 21. ožujka 1905., poslije čega narudžbe iz Pule više nisu stizale. (Lukežić: 1994., str. 41)
Lazarus je već u travnju na jednoj mauni povukao iz Kraljevice sav materijal koji je stajao u skladištima i škver je opet opustio, pretvorivši se vrlo brzo u kupalište. Svoje napore Lazarus je usmjerio prema uspostavi brodogradilišta u riječkim Brgudima. Planirao je dobiti, uz pomoć engleske firme Yarrow, velike narudžbe ratne mornarice, no taj plan mu se izjalovio. U Rijeku je ušla moćna firma Danubius iz Budimpešte, čiji su predstavnici 23. kolovoza 1905. potpisali ugovor s vladom o uspostavi novog brodogradilišta u Rijeci. Time su definitivno istisnuli i tvrtku Howaldt iz Kiela, čiji prostor su preuzeli, ali i tvrtku Lazarus, od koje su bili neusporedivo veći i ekonomski snažniji. Istim ugovorom dobili su na raspolaganje i brodogradilište u Kraljevici.
Lazarus je zapošljavao u tom trenutku 116 radnika i našao se u bezizglednoj situaciji. Sve je bilo dovršeno velikim požarom 22. rujna 1905., kad je riječki pogon posve izgorio. Nagađalo se da je riječ o sabotaži, no rezultat svega bio je povratak firme na razinu radionice. Prije Prvog svjetskog rata tri najvažnije riječke mehaničke radionice bile su: Lazarusova, Skullova (Škulj) i Cussarova (Kušar). Zajedno su zapošljavale 260 radnika. Lazarusovo brodogradilište povezat će se opet s Kraljevicom uoči Drugog svjetskog rata, no pod posve drugačijim uvjetima. Napokon brodogradilište u Kraljevici preuzima 1908. budimpeštansko-riječka firma Ganz-Danubius i osposobljava ga za izgradnju metalnih brodova. Kraljevičko brodogradilište vodio je od 1908. do 1925. godine Ivo Depolo, a broj radnika ubrzo je narastao na 350. Od većih radova treba spomenuti izgradnju plutajućeg doka od 3.450 DWT, dužine 75 m i širine 20 m, za riječko društvo Impresa del dock flottante. Vjerojatno bi razvoj brodogradilišta tih godina bio i spektakularniji da se nije pojavio problem nepostojanja željezničke pruge od Rijeke do Kraljevice, pa se Danubius odlučio na širenje riječkog pogona.
| 
Parobrod Ljubljana u doku
|
U brodogradilištu Kraljevica su od 1911. do 1914. godine sagrađeni razarači klase Tatra (tzv. razarači od 800 tona). Porinuto je šest brodova: Tatra, Balaton, Csepel, Lika, Triglav i Orjen (800/1.050 tona istisnine, naoružani s dva topa od 100 mm, 6 topova od 66 mm, dvije dvostruke torpedne cijevi od 450 mm. Bili su poznati kao izuzetno brzi brodovi, koji su više sati mogli ploviti vršnom brzinom od 32 čvora. Snaga njihovih parnih strojeva iznosila je impresivnih 15.347 kW.
Osim ovih razarača u Kraljevici je sagrađeno i 12 torpiljarki od 250 tona, vodonosci i remorkeri, te plovna dizalica. Izvodili su se i popravci i rekonstrukcije parobroda trgovačke mornarice, naročito društva Ungaro-Croata. Kako je posao dobro krenuo, firma je željela otkupiti i terene oko brodogradilišta, međutim Hrvati su odbili prodaju agresivnoj mađarskoj firmi.
Godine 1913. brodogradilište Kraljevica imalo je 900, a riječko, matično brodogradilište Danubius, 2.000 zaposlenih. Takve brojke bile su posljedica mračnih slutnji i naoružavanja uoči Prvog svjetskog rata. Inače, tada je 60% svjetske brodogradnje otpadalo na Veliku Britaniju, u kojoj je dominirao Glasgow, tada drugi grad po veličini u najvećem svjetskom imperiju ikada, s četrdeset i četiri brodogradilišta, koja su zapošljavala 55.000 radnika.
Na samom kraju Prvog svjetskog rata brodogradilište je ubrzano radilo na realizaciji 14 minopolagača. No, dugi i krvavi rat posve je iscrpio prostranu Monarhiju, a novi car Karlo nije bio na razini teških povijesnih izazova. Inzistiranjem američkog predsjednika Willsona na pravu na samoodređenje različitih naroda, fantastična crno-žuta tvorevina raspala se na sastavne dijelove.
Zbog propasti Austro-Ugarske generalna skupština dioničara tvrtke Ganz-Danubius u Budimpešti odlučila je 28. prosinca 1918. osnovati samostalno dioničko društvo u Rijeci te drugo za brodogradilište u Kraljevici. No, nasilnim dolaskom Kraljevine Italije, u Rijeci je već 1. veljače 1920. godine bilo dogovoreno formiranje novog brodogradilišta. Dana 20. veljače održana je konstituirajuća skupština dioničara S. A. Cantieri navali del Quarnaro (Kvarnerska brodogradilišta d. d.) čime su Mađari bili izgurani s Kvarnera.
S druge strane novostvorene granice na Rječini, u Kraljevini SHS, 1921. godine bilo je osnovano poduzeće Jugoslavenska brodogradilišta d. d., sa sjedištem na Sušaku, koje je upravljalo pogonima u Kraljevici i Žurkovu. Iako je brodogradilište u Kraljevici bilo za tadašnje pojmove vrlo moderno, ipak je ugovoranje poslova bilo loše, pa je uslijedio niz štrajkova, naročito tijekom ljeta 1926. godine. Iz tog vremena je jedan opis Kraljevice.
Na samom ulazu u Bakarski zaljev, bijeli se ubava Kraljevica, znamenita poglavito sa svog modernog brodogradilišta, a obljubljena i kao ljetovalište. To je brodogradilište najveće i najmodernije u našoj državi, a izgrađeno je još prije rata po mađarskoj firmi Ganz & Co. Danubius iz Budimpešte, prvenstveno za svrhe austrijske ratne mornarice. Po oslobođenju prekupljeno je to brodogradilište po novoosnovanim Jugoslavenskim brodogradilištima d. d. u tu svrhu s našim kapitalom sa sjedištem na Sušaku.
Kako naša država kao da i ne misli na izgradnju ratne mornarice, koja nam je za odbranu divne naše obale nužna bar kao i bilo koji drugi rod oružja, a jer su privatni brodovlasnici većinom upućeni na svoje stare brodograditelje i veze, koji se danas nalaze u inozemstvu, to ovo naše najveće i najmodernije brodogradilište već kroz godine proživljava jednu tešku krizu. Dok je ono prije i za vrijeme rata moglo zaposliti na hiljade radnika i činovnika, danas nalazi u tom poduzeću zaposlenje tek par stotina radnika. Pa i tih par stotina opskrbljenih obitelji velika je utjeha u crnoj bijedi ovog kraja. (Čabarski: 1926., str. 433)
Za novu 1927. godinu električna struja postala je stvarnost u Kraljevici, zahvaljujući velikoj dobiti od tunolova u uvali Grabrova. U studenom iste godine brodogradilište Kraljevica obustavilo je rad zbog stečaja. Tada je dio radnika prešao u splitsko brodogradlište Marjan, koje je imalo dosta posla na remontima, dok je dio ostao u Kraljevici, na održavanju brodova Jadranske plovidbe.
Novinar Toni Bognolo opisao je Kraljevicu 1930. godine:
Odmah kod ulaza u luku, na lijevoj strani, na mjestu gdje je stajala tvrđavica za zaštitu bakarskog zaliva, nalazi se Vila Nirvana; do nje se diže Novi grad, koji je od tvrđave bio najprije pretvoren u bolnicu, a kasnije po isusovcima u samostan, dok danas služi u vojničke svrhe; u njegovoj neposrednoj blizini, uz zgradu nekadašnjeg hotela Liburnija, smješteno je Državno lječilište.
Uzlazeći stepenicama, gotovo odmah sa parobrodarskog pristaništa, dolazi se pred Stari grad Zrinjskih, sa četverouglastim dvorištem i cisternom iz godine 1651., na čijoj su ogradi uklesani grbovi Zrinsko-Frankopanski. U nekadašnjoj tvrđavi smješteno je danas Gradsko načelstvo, kancelarija Društva za promet stranaca i crkva Sv. Nikole iz XVI.. stoljeća.
Luku… zatvara na zapadnoj strani brežuljak Oštro, izrastao jedinstvenom borovom šumom i ispresijecan uređenim i zasjenjenim putevima, koji vode do krasno uređenog kupališta sa 130 kabina. Odlike se kupališta sastoje u čistom kao kristal moru, sa finim pijeskom na dnu, koje se lagano spušta, tako da je u njemu kupanje prikladno za djecu i neplivače. (Bognolo-Violić: 1931., str. 190 )
U travnju 1930., u Beogradu, utemeljeno je, zahvaljujući poduzetnicima iz Glasgowa, Yarrow Jadransko brodogradilište, kako bi se pokrenula iz mrtvila brodogradnja u Kraljevici.
Po osnivanju novog društva, brodogradilište u Kraljevici dobilo je nov polet u radu. Odmah se pristupilo temeljnom preuređenju, zamjeni dotrajalih mašina, naprava i alatki, kao i postepenom upotpunjavanju brodogradilišnog uređaja. Koliko se u tome napredovalo najbolje svjedoči činjenica da je brodogradilište nedavno nabavilo plovni dok od 2000 tona. Dok je najnovije konstrukcije i znači jednu tekovinu za našu obalu, jer je to prvi i jedini privatni, moderni, plovni dok u našoj državi. Dok je od prispijeća u Kraljevicu u gotovo neprekidnoj upotrebi. Naše brodovlje je do sada moralo ići u inostranstvo na dokovanje, te je nabavkom plovnog doka za brodogradilište u Kraljevici podmirena jedna od nasušnih potreba našeg brodarstva. (isto, str. 191)
Broj zaposlenih, u razdoblju 1931.-1936. godina, kretao se od 90 do 140 radnika. Nabavljen je cementni dok od 1.700 DWT, sagrađeno je nekoliko minolovaca, većih jahti i sportskih brodova, uz ozbiljnu remontnu djelatnost koja je uključivala popravak brodova Ljubljane i Zagreba.
Na skupštini Jadranskog brodogradilišta d.d. u Beogradu, donesena je 27. listopada 1935. odluka o spajanju kraljevičkog pogona s onim u Splitu, u kojem je dominirao francuski kapital. Spajanje je posve dovršeno 1. veljače 1936. godine.
Pri fuziji firma Yarrow je zadržala pravo da isporučuje sav potreban materijal za gradnju brodova, kotlova, strojeva i pomoćnih uređaja, a ujedno u sklop novih brodogradilišta ulazi i dotadašnja mehanička radionica Lazarus sa Sušaka. Premda je ovom fuzijom novo brodogradlište došlo do novog inventara i opreme, djelatnost kraljevičkog brodogradilišta nije bilo tako jaka, kao u doba poslovanja pod firmom Yarrow; ona je uglavnom specijalizirana u popravcima i dokovanju brodova. (Barbalić: 1966., str. 130)
| 
Kraljevica
|
Godine 1939. u brodogradilištu bilo je zaposleno 250 radnika. Te godine Kraljevina Jugoslavija imala je 86 brodogradilišta i škverova, sa 1.483 radnika, a od toga je 1.016 otpadalo na Jadranska brodogradilišta u Splitu, Kraljevici i Sušaku.
Kroz to vrijeme uspjelo je da se najveći i pretežnio dio uzdržavanja trgovačke mornarice izvršuje radnjama kod kuće. Solidnim radom i povoljnim cijenama uspjelo je privući i strane brodovlasnike, da popravljaju svoje brodove kod nas. Kad je nedavno postalo aktuelno pitanje obnavljanja naše trgovačke i ratne mornarice, bila su naša brodogradilišta već potpuno spremna da izvrše i tu dužnost. U konkurenciji sa stranim brodogradilištima uspjelo im je da osiguraju sve nove gradnje za ratnu i trgovačku mornaricu. Dobrim radom i solidnim cijenama postiglo se i više. Izgrađene su među ostalim i dvije luksuzne jahte za engleske državljane. Dakle, došlo se do toga, da se kod nas izrađuju brodovi za mornaricu države, čija je brodograđevna industrija apsolutno prva na svijetu. (Bognolo-Violić: 1938., str. 83)
Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, talijanska vojska zauzela je brodogradilište, a plutajući dok bio je odvučen u Rijeku. Kraljevica je potom bila uklopljena u firmu Cantieri navali del Adriatico, sa sjedištem u Splitu. U brodogradilištu započeta je gradnja ribarskih i trgovačkih brodova, no 1943. godine pala je Mussolinijeva Italija.
U vrijeme njemačke vojne uprave, od 1943. do 1945., bilo je zaposleno 30-60 ljudi, no poslovne aktivnosti bile su zanemarive. Tijekom rata apsolutno vodstvo u svjetskoj brodogradnji preuzele su Sjedinjene Američke Države, s nevjerojatnih 83 %.
Situaciju u Kraljevici pogoršala su povremena engleska i američka bombardiranja, koja su onesposobila navoz. Kako su njemačke jedinice prilikom povlačenja minirale operativnu obalu, električnu centralu i radionice, stanje je bilo katastrofalno.
Dana 17. travnja 1945. Kraljevica je oslobođena. Već idući dan započela je obnova brodogradilišta, u čemu je sudjelovalo 300 ljudi, koji su radili i na vađenju potopljenih brodova u luci.
LITERATURA
Barbalić, R. F. i Cerić, V.: Što jesmo po moru jesmo, iz Više autora: Jubilej Narodne čitaonice Kraljevica 1861.-1961., Kraljevica, 1961.
Barbalić, R. F.: Pomorstvo Rijeke i Hrvatskog primorja, Pomorski zbornik, II, Zagreb, 1962.
Barbalić, R. F.: Historijski razvitak brodogradnje u Kraljevici od prvih početaka do konca Drugog svjetskog rata, Pomorski zbornik, br. 4, Zadar, 1966.
Barbalić, R. F.: Historijski razvitak brodogradilišta u Kraljevici od prvih početaka do 1969. godine, iz knjige Više autora: 240 godina brodogradnje u Kraljevici, 1729.-1969., Kraljevica, 1969.
Barbalić, R. F. i Marendić, I.: Onput, kad smo partili, Zapisi o posljednjim kvarnerskim jedrenjacima, Rijeka, 2004.
Bognolo, I. T.-Violić, M. F.: Almanah grada Sušaka, sa prikazom Gornjeg Jadrana, Sušak, 1931.
Bognolo, I. T.-Violić, M. F.: Almanah grada Sušaka, Sušak, 1938.
Čabarski, S.: Ekonomski i maritimni problemi sjevernog Jadrana, Almanah Jadranska straža, Beograd, 1926.
Gigante, S.: I libri del Cancelliere, I, Rijeka, 1912.
Habsburg, Ludwig Salvator: Der Golf von Buccari-Portorè, Prag, 1871.
Habsburg, Ludwig Salvator: Jahtom duž hrvatske obale (1870.-1910.), Hannover-Čakovec, 1998.
Herkov, Z.: Gradnja ratnih brodova u Kraljevici 1764.-1767., Rijeka-Pazin, 1979.
Hirc, D.: Gradnja i porinuće broda, iz knjige istog Hrvatsko primorje, Zagreb, 1891.
Karaman, I.: Kraljevica kao ratna luka i arsenal Habsburške monarhije (XVIII. stoljeće), iz knjige istog Jadranske studije, Rijeka, 1992.
Klen, D.: Izgradnja ratne luke i brodogradilišta u Kraljevici na početku XVIII. stoljeća, Pomorski zbornik, br. 17, Rijeka, 1979.
Klen, D.: Počeci kraljevičkoga brodogradilišta, Dometi, br. 5, Rijeka, 1979.
Klen, D. i drugi: 3. maj. Složena organizacija udruženog rada brodograđevne industrije Rijeka, Rijeka, 1984.
Kojić, B.: Brodogradnja na istočnoj obali Jadrana kroz vijekove, Pomorski zbornik, I, Zagreb, 1962.
Kostić, V.: Rijeka i okolica u starim engleskim putopisima, Rijeka, 2006.
Laszowski, E.: Hrvatske povijesne građevine, Zagreb, 1902.
Laszowski, E.: Gorski kotar i Vinodol, Zagreb, 1923. (1924.)
Lukežić, I.: Lazarusovo brodogradilište, Sušačka revija, br. 5 i br. 6-7, Rijeka, 1994.
Margetić, L.: Rijeka, Vinodol, Istra – studije, Rijeka, 1990.
Modrić, M.: 240 godina brodograđevne djelatnosti u Kraljevici, Pomorstvo, br. 3, Rijeka, 1969.
Trinajstić, P.: 3. maj, stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci, 1905.-2005., Rijeka, 2005.
Turković, M.: Autobiografija, Sušak, 1938.
Više autora: Jubilej Narodne čitaonice Kraljevica 1861.-1961., Kraljevica, 1961.
Više autora: 240 godina brodogradnje u Kraljevici 1729.-1969., Kraljevica, 1969.
Više autora: Iz prošlosti Kraljevice, Opatija, 1990.
Više autora: Riječka luka, Rijeka, 2001.