Jedanaestog ožujka 2010. godine u Državnom arhivu u Rijeci održana je donatorska konferencija na kojoj je gospođa Vesna pl. Draganić Vrus iz Opatije poklonila Državnom arhivu u Rijeci arhiv plemenite obitelji Draganić-Vrančić iz Pirovca, iz razdoblja od 16. do 20. stoljeća. Tako je najzad realizirano nekoliko projekata te obitelji. Jedna je želja gospođe Draganić da se obiteljska grobnica u Pirovcu (u kojoj je smješten gotički sarkofag iz 1447., rad Jurja Dalmatinca) stavi pod kontinuiranu skrb Općine Pirovac.
Drugi je projekt poklon obiteljske knjižnice plemićke obitelji Draganić-Vrančić, koja broji 339 knjiga vrlo starih naslova tiskanih od početka 16. stoljeća do početka 20. stoljeća, Općini Pirovac za Narodnu knjižnicu i čitaonicu u Pirovcu, koja je još u osnivanju, a Općina će je otvoriti sljedeće godine. Riječ je o obiteljskoj knjižnici Draganićevih koja je nastala u Pirovcu 1505. godine, gdje je postojala sve do kraja Prvog svjetskog rata. Po iseljenju obitelji u Zagreb knjižnica je otputovala s njima i kasnije prešla u Karlovac (gdje je u jednoj poplavi između dva svjetska rata jako stradala, te su brojne knjige nepovratno uništene) i potom je nakon 1945. stigla u Opatiju i do ove godine bila u obiteljskom vlasništvu, a nakon potpisivanja darovnice prenijeta je u Pirovac.
| 
Gospođa Vesna Draganić-Vrančić sa suprugom dr. Duškom Vrusom, Opatija 2009.
|
A treći je projekt – poklon cjelokupnog obiteljskog arhivskog gradiva Državnom arhivu u Rijeci, koji će se u budućnosti brinuti za ovu, od prvorazredne važnosti za hrvatsku povijest, značajnu zbirku dokumenata.
Gospođa Vesna Draganić i njezin suprug dr. sc. Duško Vrus sačuvali su i jedan od najstarijih naslova te knjižnice koji je tiskan 1556. godine s potpisom Karla Vrančića (1609. - 1689.), sina Kazimira Vrančića, brata poznatog hrvatskog polihistora leksikografa i izumitelja Fausta Vrančića (1551. – 1617.). U Pirovcu su stoljećima pripadnici obitelji Draganić-Vrančić knjižnicu čuvali i popunjavali, a danas se ona vraća kući kao znak kontinuiteta kojim se malo koji grad, mjesto ili knjižnica u Hrvatskoj mogu pohvaliti.
Na donatorskoj konferenciji na kojoj su potpisani darovni i skrbnički ugovori sudjelovali su Vesna pl. Draganić Vrus, prof. Goran Crnković, ravnatelj Državnog arhiva, i Ante Šparica, načelnik Općine Pirovac, uz nazočnost predstavnika medija i zainteresiranih posjetitelja (vidi tekstove Nela Valerjev Ogurlić: Oporuka Fausta Vrančića u Rijeci, Novi list, 12. ožujka 2010. str. 50; Luka Benčić: Grofica Vesna darovala Pirovcu svoju knjižnicu, Slobodna Dalmacija, 12. ožujka 2010. str. 52; Patrizia Venucci Merdžo: Preziosa donazione dei Draganić Vrančić, La voce del popolo, 12. marzo 2010. str. 18). Ravnatelj Goran Crnković naglasio je kako je arhiv obitelji Draganić-Vrančić najznačajniji od svih obiteljskih fondova što Državni arhiv u Rijeci posjeduje, te je ukratko predstavio impozantnu povijest ove značajne hrvatske plemićke obitelji. Na popisivanju građe predane Državnom arhivu u Rijeci i na sastavljanju popisa knjiga za buduću knjižnicu u Pirovcu radili su arhivisti Boris Zakošek i potpisnik ovih redaka.
U tom arhivskom gradivu pohranjen je katastik Pirovca iz 1750., iz kojeg se vidi popis svih obitelji koje su tada živjele u mjestu, sudska dokumentacija sporova s kolonima, sudski spisi sporova između pojedinih članova obitelji, oporuke, više glagoljskih zapisa koji se odnose na ugovore i oporuke (rukom pisana oporuka Fausta Vrančića iz 1615. i drugo), darovnice careva, kraljeva, vladara, biskupa (darovnica biskupa Stjepana iz Nitre u Slovačkoj kojom 1591. godine Faustu Vrančiću poklanja posjede u Senju i Ledenicama kod Novog Vinodolskog), potom dokumenti koji potječu iz prijelaza 18. u 19. stoljeće, a koji se odnose na pravnu borbu Draganićevih za povratom nasljednih dobara Petrovopolje kninsko, Muć i Žrnovicu kod Klisa.
| 
Panorama Pirovca danas
|
Posebno je važna korespondencija članova obitelji sa znamenitim osobama toga doba, ali i njihovi pjesnički i prevoditeljski zapisi pisani na hrvatskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku te originalna znanstvena djela dr. opata Jeronima Petra Draganića o poljoprivredi i sadnji krumpira, maslina itd.
Tu su i mnogi dokumenti koji se odnose na gospodarsku i političku povijest Dalmacije i Hrvatske, kao i dokumenti koji se odnose na financijsko poslovanje obitelji; dokumenti nastali u Šibeniku, Pirovcu, Prvić-Šepurinama, Beču, Bratislavi, Veneciji, Zagrebu, Trstu, Rijeci i drugdje.
Na groblju Sv. Jurja u Pirovcu nalazi se grobnica obitelji Draganić Vrančić u kojoj je smješten gotički sarkofag s reljefnim prikazom Majke Božje s Djetetom među anđelima, što su ga 1447. prema nacrtu Jurja Dalmatinca (Zadar, početak XV. stoljeća – Šibenik 1473/75.) izradili majstori Andrija Budičić i Lorenzo Pincino. Radi se o djelu neprocjenjive vrijednosti koje po važnosti i vrhunskoj umjetničkoj izvedbi ulazi među najznačajnije kulturne spomenike na području Hrvatske.
Gospođa Vesna Draganić se s načelnikom Antom Šparicom dogovorila da Općina Pirovac preuzme skrb o održavanju grobnice, što je regulirano posebnim ugovorom između obje strane. To je vrlo značajno zbog toga što obitelj Draganić-Vrančić od 1918. godine ne živi u Pirovcu, a sarkofag predstavlja vrijedan kulturni spomenik, pa je važno da se o tome dobru kontinuirano brine Općina Pirovac uz nadzor Konzervatorskog odjela u Šibeniku.
Današnji najstariji dio Pirovca, opasan zidinama, nekada je bio otočić, nekoliko desetaka metara od kopna, što se dobro vidi na katastarskoj karti iz 1807. godine. Vremenom je nasipavan, tako da stara jezgra danas predstavlja dio kopna. U starom naselju nalazi se neorenesansna palača obitelji Draganić- Vrančić (16. stoljeće) koja je, pak, izgrađena na mjestu jedne starije palače, vjerojatno one obitelji plemenitih Mišića koja je prije njih vladala Pirovcem.
U neposrednom susjedstvu te palače danas je zapuštena kuća moje obitelji Urem, stara više od 500 godina. Zahvaljujući predanom gradivu saznao sam i da su moji pretci u kontinuitetu od najmanje tri stoljeća bili nasljedni kapetani u Pirovcu, zapovjednici obrambene linije od turskog osvajača (linija Vransko jezero-Šibenik), mjesni suci i harambaše. Kako jedna od ulica u Pirovcu nosi ime Urem kapetanâ, shvatio sam, dobivši uvid u novo gradivo da se ne radi o samo jednom kapetanu, već o obiteljskom kontinuitetu koji je trajao stoljećima. O tome svjedoče brojna pisma, ugovori, katastik Pirovca iz 1750. godine i drugo gradivo iz zbirke obitelji Draganić-Vrančić. Jedan od najznačajnijih hrvatskih Urema bio je astronom i matematičar Ivan Ureman (Split 1583. - Nanking, Kina 1621.). O njemu u knjizi Žarka Dadića: Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata (Zagreb, 1982.). Obujam postojećih novih podataka ponukao me da se podrijetlom imena Pirovac/Zlosela/Slosella/Zlosella, podrijetlom svoga i drugih prezimena u Pirovcu te brojnim drugim povijesnim i kulturnim temama opširnije pozabavim, te ću nove spoznaje (koje prelaze okvire ovoga teksta) objaviti u zasebnoj knjizi o Pirovcu, mjestu prebogate, ali zapretene povijesti, o kojem do danas nije napisana niti jedna knjiga.
|  Faust Vrančić (1551. – 1617.) hrvatski polihistor, leksikograf i izumitelj, nećak Antuna Vrančića. Porijeklom iz ugledne šibenske obitelji koja se spominje već u XIV. stoljeću. Na njega je formativno i odsudno utjecao njegov stric Antun Vrančić, koji ga je uzeo k sebi u Ugarsku na odgoj i školovanje, a potom 1568. ga poslao na studij u Padovu i Veneciju. Nakon studija vraća se u Šibenik 1571. ali se ubrzo vraća stricu u Ugarsku. Tu se posvetio znanstvenom radu. Tek će 1581. biti postavljen za tajnika imsko-njemačkoga cara i hrvatsko-ugarskog kralja Rudolfa II., koji je na svome dvoru na Hradčanima u Pragu okupio mnoge ugledne europske umjetnike, znanstvenike i graditelje toga doba. Potom je boravio u Šibeniku i Italiji a bio je i imenovan i naslovnim čanadskim biskupom; pošto mu je rano umrla žena, zaredio se 1600. te je postao kraljevim tajnikom za Ugarsku i Transilvaniju. Borio se protiv reformacije, odbio biskupske časti, prišao redu barnabita. U Rimu je radio na svojoj novoj knjizi o strojevima, za što je 1614. dobio povlasticu od francuskog kralja Luja XIII., a 1615. od toskanskoga vojvode Cosima II. de Medici. Te je godine teško obolio. U obiteljskoj arhivskoj građi Vesne Draganić-Vrus sačuvana je njegova rukom pisana oporuka iz iste godine. Napisao je knjižicu na hrvatskom jeziku Život nikoliko izabranih divic (1606.), a pod pseudonimom Justus Verax Sicenus objavio je knjige Logika oblikovana samim svojim dokazima (1608.) te Kršćanska etika (1610.). Oba je djela objavio pod pravim imenom za boravka u Veneciji 1616. U rukopisu su ostala djela O Slavenima ili Sarmatima (objavljeno tek 1985. na madžarskom jeziku), te Pravila kancelarije Kraljevine Ugarske. Ipak, glavna su mu djela peterojezični Dictionarium i Novi strojevi (Machinae novae) s kojima je već za života stekao svjetsku slavu. Najpoznatiji je Vrančićev izum Leteći čovjek (Homo volans), konstrukcija padobrana za koji se pretpostavlja da je iskušan skokom s nekoga tornja u Veneciji. Važne su mu i konstrukcije Mlin s pomičnim krovom (vjetrenjača s horizontalnim rotorom s lopaticama kakve imaju današnje turbine), Magareći mlin (veliki kotač koji pokreću zaprežne životinje), Mlin obješen o stijenu (s kotačem kakav ima suvremena Francisova turbina), Mlin u morskom tjesnacu (iskorištavanje plime i oseke s akumulacijskim jezerom), Most od zvonovine (bronce, kakav će se prvi izvesti tek 1773. u Engleskoj), Željezni most (konstrukcija od visećega, lančanoga mosta kakav će biti sagrađen tek 1874. u Francuskoj, Most s jednim užetom, prvi je poznati nacrt žičare. Njegove su izume pripisivali drugima, pa tako i njegov padobran Leonardu da Vinciju. Također su mu pripisivali talijansku, mađarsku i druge nacionalnosti, premda se znalo da je bio Hrvat. Posljednjih nekoliko desetljeća pojačan je interes za ovog znamenitog znanstvenika, te je u mnogočemu istražen i rasvijetljen njegov život. Jedan je od najznačajnijih Hrvata svih vremena. | |
Između ostalog, istraživao sam i etimologiju naziva mjesta Pirovac, koje se do 1930. zvalo Zlosela, međutim uz to se vezuje niz nelogičnosti. Naime, ako je prvo spominjanje Zlosela prema hrvatskoj historiografiji smješteno u 1298., znači da ne može biti vezano uz turska osvajanja. Prema legendi, jedan Urem kapetan (pogledaj na www.pirovac.hr) za turske opsade Pirovca polijevao ih je vrelim uljem sa zidina, pa su bježeći s poprišta bitke poraženi janjičari vikali; "zlo selo, zli ljudi" i navodno je tako Pirovac dobio svoje ime Zlosela, koje je onda 1930. godine promijenjeno u Pirovac. Ipak, prvi spomen Pirovca kao Slosleina/Slosella seže u vrijeme križarskih ratova kada je u blizini Pirovca, na Vranskom jezeru, postojalo jako uporište vitezova templara i ivanovaca, a tim putem uz obalu tisuće i tisuće vitezova avanturista iz cijele Europe spuštale su se (što pješice, što na konjima) u Svetu zemlju. Dakle, na kartama iz vremena 16. i 17. stoljeća (postoje uglavnom njemačke i talijanske jezične varijante, za turske ne znam) Pirovac se označava kao Sloßeln, Sloslein što na njemačkom znači inačicu umanjenice od dvorac, dvorci, dvorčići, kojih inače ima puno u okolici Pirovca, pa pritom ne isključujem da je i Pirovac bio svojevrsna "utvrda/dvorac na moru" za križare s Vranskog jezera.
Sam naziv Sloslein/Sloßeln u slavenskoj varijanti je vjerojatno vremenom pučkom etimologijom evoluirao u Slosel - Zlosela. I to mi se čini jednim od mogućih logičnih objašnjenja naziva toga mjesta. Dakle, vitezovi templari s Vranskog jezera bili su uglavnom Hrvati, Nijemci, Mađari i Talijani. Međutim, ne isključujem mogućnost da je na prvobitno označen lokalitet kao Sloslein, pučkom logikom postalo Sloselo/Zloselo. To, dakako, nikako ne znači da je taj dio Hrvatske bio pod germanskim utjecajem, može značiti samo jedno germansko-templarsko (kartografsko!) imenovanje lokaliteta (s pozicije Vranskog priorata) koje se prilagođava značenjski bliskom dominantnom hrvatskom jeziku u obliku Zlosela, i, rekao bih, ništa više.
Također u Pirovačkom zaljevu, ispred samog mjesta nalazi se otočić Sustipanac, kojeg mještani stoljećima zovu Mojster. Kod Lelje Dobronić (Templari i ivanovci u Hrvatskoj, 2002., str. 104) pronašao sam da ime Mojster povezuje s magister (poglavar templarske pokrajine). I zaista, preko puta Sustipanca, uz obalu postoji lokalitet Porat, na kojemu nema nikakvih ostataka naselja, međutim ime lokaliteta upućuje na postojanje luke o kojoj su pisali povjesničari, pretpostavljajući da je na tom području morala postojati za prihvat robe koja je dolazila morskim putem i potom se vozila jezerom do templarske utvrde na Vrani. Drugi će pak reći da Mojster znači derivat od monastero/samostan (tamo su zaista, nakon benediktinaca, od 1511. do 1810. bili franjevci trećoredci), ali u svakom slučaju, zbog nedostataka adekvatnih podataka, ostaju nam brojne mogućnosti interpretacije.
Još je važno reći da Pirovac nije dobio ime prema nekom „zlu“ koje se u njemu dogodilo (bolesti, rata, nasilja ili sličnog). O tome sam vodio dopisivanje s kolegicom dr. Dubravkom Mlinarić, zaposlenoj u Institutu za migracije i narodnosti, iz Zagreba. U jednom pismu mi je, između ostalog, napisala sljedeće:
„…pogledala sam u svoje bilješke vezane uz pučku (slavensku) etiologiju za ravnokotarski kraj i premda nailazim na inačicu palače tamo gdje zasigurno nije bila, što je kontraargument mojoj prethodnoj tvrdnji (Morpolača - prema vrlo visokom pomoru u "palači" tj. mortalitetu izazvanim endemičnom malarijom u nizinskom kraju na sustjecištu vodotokova kroz 3-4 stoljeća), za Pirovac moram potvrditi upravo suprotno, dakle obzirom na minimalno veću nadmorsku visinu i izostanak (bližih) zaraženih vodotoka ili lokvi zaraženih anofeličnim komarcem, Pirovac se nalazi u skupini naselja s najmanjim zabilježenim pomorom od malarije (odnosno potpunim izostankom). Dakle po toj liniji nije mogao dobiti naziv Zloselo/Slosela. Ali pretpostavljam da se o nekoj zlosretnoj epizodi (možda čak o medicinsko-sanitarnoj, premda teško da je bila kuga, jer je ona bolest gušće napučenih prostora) iz ruralne povijesti zasigurno radilo, premda ja osobno nisam naišla na tragove o kojoj točno.“ (iz pisma Dubravke Mlinarić Mladenu Uremu, 7. rujna 2009.).
Vratimo se opet na Draganiće-Vrančiće, koji su bili gospodari Pirovca više od četiristo godina.
Gospođa Vesna pl. Draganić Vrus unuka je posljednjeg gospodara Pirovca Ljubomira Draganića-Vrančića (1848. – 1932.), koji je bio oženjen za Mariju Bradaš i u braku su imali devetero djece. Kao sudski činovnik radio je u Šibeniku, Biogradu i Zadru, te s bratom Vladimirom podijelio vlasništvo nad Pirovcem, a kći je njegovog najstarijeg sina Antuna Draganića-Vrančića (1887. – 1965.) koji je kao građevinski inženjer zaposlen u Rijeci 1917. godine upoznao i oženio Milicu Tomašić (1893. – 1984.), kćerku Pavla Tomašića iz ugledne hrvatske obitelji hotelijera u Opatiji.
Antun Draganić je u braku s Milicom Tomašić imao dvoje djece. Vojislava (1917.–1982.), poznatog mostograditelja i konstruktora, zastupljenog u Hrvatskom biografskom leksikonu (sv. 3, str. 543, Zagreb, 1993.) i Vesnu (1931.) koja je studirala građevinu, a u braku s dr. sc. Duškom Vrusom, pomorskim kapetanom i umirovljenim sveučilišnim docentom ima dvoje djece: Iris (1959.) i Tomislava (1965.). Gospođa Vesna Draganić Vrus i njezin suprug Duško Vrus zaslužni su za očuvanje ove izuzetno značajne knjižnice i isto tako vrijedne arhivske građe čiji će dosada nepoznati sadržaj s mnogo novih detalja obogatiti hrvatsku povijest.
| 
Grb sjedinjene obitelji Draganić-Vrančić
|
Obitelj Draganić-Vrančić jedna je od najstarijih plemićkih obitelji čiji korijeni sežu do prve polovice 14. stoljeća. Iz Šibenika su došli u Pirovac kojeg su kupili oko 1503. Tu su ostali, već je spomenuto, do svoga financijskoga sloma pred kraj Prvog svjetskog rata kada su se preselili u Zagreb i Karlovac.
Kod plemićke obitelji Draganić-Vrančić valja razlikovati tri odvojene kategorije prezimena.
To su:
1. Obitelj Draganić, koja je pod tim imenom postojala od 1332. do 1737.
Plemićka obitelj u Šibeniku zabilježena je u dokumentima kao Dragani, Draganich, de Draganis. Kao predak obitelji navodi se Vuk, pripadnik jedne grane plemenite obitelji hrvatskih velikaša Šubića iz Bribira u Dalmaciji (dali između ostalih značajnika i slavne banove Hrvatske i Bosne, Pavla I. Šubića /1245.-1312./ i Mladena II. /1275.-1341./, a kasnijim preseljenjem u Zrin ili Zrinj postaju Šubići Zrinski te naknadnim ženidbama i Zrinski Frankopani). Mladen je imao sina Goluba i unuka Dragana ili Dragoja. Prema Duišinu (Zbornik plemstva, 1938.): “…obitelj je hrvatsko praplemstvo, jedna od najstarijih plemićkih i vlasteoskih šibenskih porodica. Potječu od “obiteljskog nestora” Dragoja, sina Goluba, spomenutog u Kronikama grada Šibenika 1332 godine”. Dragoja je prvi Draganić koji se spominje u kronikama grada Šibenika, i to 1332. godine, da bi dvadesetak godina kasnije Draganići već bili registrirani kao šibenski patriciji (plemstvo). Nikola, šibenski rektor 1442. i odvjetnik, sudski pomiritelj, sudac Velikog dvora, ispitivač dokumenata, s bratom Stjepanom sklopio je 1447. ugovor s klesarima Budičićem i Pincinom da će isklesati prema nacrtu i uputama Jurja Dalmatinca sarkofag s reljefom Bogorodice s Djetetom između dva anđela za crkvu Sv. Frane u Šibeniku. Sarkofag je poslije prenesen u kapelu obitelji Draganić-Vrančić u Pirovcu. Nikolin sin Petar Draganić je kupnjom Zlosela, između 1500. i 1503., i velikog dijela okolice od grofovske obitelji Mišić te gradnjom zidova i gradnjom crkve postao nasljednim grofom. Interesantno je da se osim u Šibeniku obitelj Draganić spominje na otoku Murteru 1440. godine, dakle prije kupovine Pirovca koji je pripadao (bez obzira što je mjesto Pirovac na kopnu) u murterski distrikt u to doba. Možda je područje Murtera i ranije bilo boravište Draganićevih, te su kupnjom posjeda Pirovca u tome kraju zapravo ostali u svome zavičaju!? Ipak, članovi grofovske obitelji Draganić bili su u Šibeniku, tijekom sedam proteklih stoljeća, ugledni gradski službenici, suci, odvjetnici, trgovci, diplomati, vojni pukovnici mletačke, mađarske, austrijske i francuske vojske, gradski kapetani, borci protiv Turaka, brodovlasnici, opati, benediktinci, poglavarice samostana, ali nadasve pismeni i obrazovani ljudi, što je u prošlim vremenima bilo presudno za očuvanje vlastitog identiteta u stvaranju nacionalne povijesti. Iz pronađenih podataka proistječe da je Pirovac u biti bio njihov posjed, polazište, ladanjsko mjesto iz kojeg su upravljali poslovima i posjedima u Šibeniku, Prviću, Skradinu, Zadru, Veneciji i drugdje.
| 
Opat grof dr. Petar Jeronim Draganić-Vrančić
(1738.-1821.)
|
O obitelji Draganić postoji mnoštvo podataka; u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici, Muzeju grada Šibenika, a osobito u Državnom arhivu u Zadru, gdje postoje 6 velikih fascikla dokumenata o obitelji Draganić i rukopisa pojedinih njenih članova, ali u Hrvatskoj najviše u osobnom obiteljskom arhivu gospođe Vesne Draganić-Vrančić Vrus u Opatiji – koji je sada prešao u nadležnost Državnog arhiva u Rijeci. Opsegom zauzima 0,8 d/m arhivskog gradiva koje je smješteno u osam arhivskih kutija. Nažalost, nitko do sad još nije sustavno i znanstveno istraživao taj dio naše povijesti. Velika je i brojna njihova pokretna i nepokretna imovina, primjerice i danas u Šibeniku (u Calle Largi) postoji palača Draganić, ali više nije u obiteljskom posjedu. Danas se u njoj nalazi uprava Nacionalnog parka. Na temelju postojećih dokumenata o ovoj obitelji moglo bi se izdati barem nekoliko povećih knjiga koje bi zorno opisale taj dio naše povijesti.
2. Obitelj Vrančić, tal. Veranzio, koja je pod tim imenom postojala od 1360. do 1737.
Prema Galvaniju (Il Re d’Armi di Sebenico, 1885.), staro su “ugarsko- bosansko” praplemstvo. Grb s ljiljanima dobili su od ugarsko-hrvatskog kralja Ladislava (1077.-1095.) i u Šibenik došli već kao plemići. Nazivali su se Wranijchijch, Wranchijch i Veranchijch, pa zatim talijanizirano Veranzio. Potječu od (“obiteljskog nestora”) Nikole (zvan „Cimador“), koji je, prema kronikama grada Šibenika postao građanin Šibenika 1360. godine. Obitelj je prvotno pripadala bosanskom plemstvu. Ladislav I., sveti (1077.-1095.) ugarski kralj, dodijelio je obitelji 3 zlatna ljiljana u grbu. Slijedom političkih neprilika, nekoliko se Vrančića naselilo u Hrvatskoj, a jedan od njih došao je u Šibenik. U Šibeniku se po prvi put 1360. godine jedan Vrančić spominje u kronikama kao građanin Šibenika, i to je Nikola, zvan Cimador. Njegov sin Zuanne (Ivan, Giovanni) primljen je 1444. godine u vijeće plemića grada Šibenika. Antun Vrančić (1504. – 1573.), služio je tijekon XVI. stoljeća kralja Ivana Zapoljskog, Cara Maksimilijana II., Cara Rudolfa II., kao diplomat u Turskoj, Francuskoj i Engleskoj, kao državnik (carski kancelar) i konačno nadbiskup, kardinal, primat i podkralj Mađarske. Za Antunove zasluge austrijski car Maksimilijan II. je njemu, Antunu i njegovoj braći Mihaelu i Petru, Diplomom od 10. rujna 1568., darovao veći dio dalmatinskog hinterlanda, od Knina do Splita, (tada pod Turcima), te imenuje njega, njegovu braću, legitimne potomke nasljednim grofovima Eszetergona (Strigoniae).
Faustu Vrančiću (1551. – 1617.), Antunovom nećaku, austrijski je car Rudolf II., 1587. godine, novom poveljom potvrdio Maksimilijanovu Diplomu iz 1568. godine.
Obitelj Vrančić bila je stoljećima jedna od najimućnijih i najuglednijih u Šibeniku a njeni su članovi, poput onih obitelji Draganić, obnašali mnoge časne dužnosti u gradu i šire. Detaljno su obrađeni u Hrvatskom biografskom leksikonu, svezak 3/1993.
S Margaritom Vrančić (1715.-1776.), kćerkom Antona, gasi se obitelj Vrančić.
3. Obitelj Draganić-Vrančić (tal. Draganich-Veranzio),
koja pod sjedinjenim naslovom dva prezimena postoji nakon 1737.
Nestor zajedničke obitelji je grof dr. Franjo Draganić-Vrančić (Conte Dott. Francesco Draganich-Veranzio), padovanski student, doktor obaju prava, dugogodišnji odvjetnik u Veneciji i Šibeniku, šibenski i skradinski veleposjednik i jedini gospodar Zlosela (Pirovca).
Obiteljsko prezime Draganić-Vrančić (tal. Draganich-Veranzio)
Grof dr. Franjo Draganić Vrančić (1711.-1799.) i grofica Margarita Vrančić nose oboje, nakon njihove ženidbe (1737.), i nakon smrti Margaritinog oca, grofa Antona Vrančića, 1743. godine, a tako i njihovi potomci, prezime Draganić-Vrančić (tal. Draganich-Veranzio).
Franjo i Margarita imali su 6 sinova, od kojih je samo jedan, Nikola Mihael, (Nicolo’-Michele), imao potomke.
Osnivač loze Draganić-Vrančić je, dakle, dr. Franjo Draganić (1711. – 1799.) koji je, 1737. godine, oženio posljednju pripadnicu obitelji Vrančić, Margaritu Vrančić (1715. - 1776.).
U tome je braku rođeno devetero djece: najstariji Petar Jeronim (1738. – 1821.), zatim Paškval Anton (1739. - 1744.), Nikola Mihael (1740. - 1805.), Elena (1741. - 1776.), Anton (1742. – 1780.), Franja Marija (1744. – 1817.), Kazimir (1746. – 1820.), Faust (1749. – 1829.), i Marketa Marija (1750. 1751.).
Najznačajniji i prvorođeni sin Franje Draganića-Vrančića bio je:
opat dr. Petar Jeronim Draganić-Vrančić (1738. – 1821.), koji je studirao pravo u Padovi 1756-58. i tamo kao član Academie de' Ricoverati stekao mnogo prijatelja. Među njima su bili talijanski pisac i prevoditelj Melchior Cesarotti te biolog i putopisac, autor poznate knjige Put po Dalmaciji, Alberto Fortis, koji će ga na svom putu po Dalmaciji i posjetiti u Pirovcu, grof Ivan Luka Garagnin, iz Trogira, s kojim se dopisivao i mnogi drugi intelektualci toga doba. Bavio se književnim radom, ali i poljoprivredom, naročito poboljšanjem uzgoja maslina i krumpira.
Živio je na obiteljskom posjedu u Pirovcu (tada Zloselima), a da je bio uspješan u poljoprivrednim aktivnostima, svjedoči i nekoliko izvora. Prvo je pismo dvorskoga komesara u Dalmaciji Petra Goëssa (1804.) o uzgoju maslina, u čemu je Jeronim imao zapaženih rezultata (objavio Vicenzo Miagostovich s pismima Goëssa 1803. i guvernera Dalmacije T. Bradyja 1805. o pomoći koju je pružio stanovnicima na svom području u doba gladi 1802/03). Drugo je otvoreno pismo koje je generalni providur Dalmacije Vicenzo Dandolo uputio listu Kraglski Dalmatin (Zadar, 1807, 17. I) o koristi uzgoja krumpira, s molbom da pomogne uzgoj toga povrća u Dalmaciji (Visko Dandolo gospodinu opatu Jeronimu Draganichiu: Naçin za odminiti, i joschie posve odbignuti xalosne plode od glaada). Dandolo ga je 1807. imenovao nadzornikom bogoštovlja.
Zanimao se i za prirodne znanosti, pa je s talijanskim geologom i profesorom mineralogije u Padovi Giovannijem Arduinom objavio rad Memoria ed analisi di una nuova sorgente d'acqua scoperta in Dalmazia nell colle di Machirina, presso Sebenico (Nuovo giornale d'Italia, 1795, 4). Pratio je i razvoj filozofske misli svojega doba i bio dobar poznavalac djela Voltairea i J. J. Rousseaua. Dopisivao se i prijateljevao s piscem i prevoditeljem Antom Marinovićem a komentirao ih je i analizirao Nicola Tommaseo: Memorie poetiche…, Venezia 1838. Originalni portret (Petra Jeronima) u posjedu je Vesne Draganić-Vrančić u Opatiji. Zastupljen je u Hrvatskom biografskom leksikonu (Zagreb, 1993., sv. 3).
Još su dvojica sinova iz braka Franje Draganića (1711. – 1799.) i Margarete Vrančić (1715. – 1776.) dali značajne doprinose u javnom, društvenom i političkom životu toga vremena. To su :
Nikola Mihael Draganić-Vrančić (1740. – 1805.) – zapovjednik Šibenskog okruga (Capitan del Contado) te upravitelj obiteljskih poljoprivrednih imanja.
Nikola Mihael je jedini od sve djece Franje i Margarite imao nasljednike.
Kazimir Draganić-Vrančić (1746. – 1820.) – politički aktivist, koji je zagovarao Dalmaciju u Hrvatsko - ugarskoj kraljevini a bio je protivnik Austrije. Tajnik Gradske uprave Šibenik.
Vlasništvo Pirovca 1799. i 1821. godine problem primogeniture i problem nasijeđivanja
Smrću dr. Franje Draganića-Vrančića, 1799. godine, obiteljski posjed, Pirovac i okolinu, in toto, nasljeđuje opat dr. Petar Jeronim Draganić-Vrančić, najstariji sin, temeljem prava primogeniture. Jeronimova braća su nezadovoljna, obraćaju se sudu, ali bez uspjeha.
Smrću opata dr. Petra Jeronima Draganića-Vrančića, 1821. godine, posjed nasljeđuje Faust Kazimir Draganić-Vrančić (Fausto Casimiro), jedan od brojnih sinova njegovog brata Nikole Mihaela Draganića-Vrančića i Cassandre Felice de Petris, iz Cresa. Braća Fausta Kazimira, jedan od kojih je Fausto-Vincenzo, nezadovoljna su, obraćaju se sudu, ali bez uspjeha. Posjed ostaje u trajnom vlasništvu Fausta Kazimira.
Nakon ishoda sudskog spora, ubrzo nakon 1821. godine, obiteljski odnosi zahlađuju, nastaju dvije neformalne grane obitelji, i to:
Šibensko-pirovačka grana, Kazimira Fausta Draganića-Vrančića, koja će se, nažalost, nakon gospođe Vesne pl. Draganić-Vrančić Vrus iz Opatije i njenog bratića Josipa Draganića-Vrančića iz Trsta, koji nema sinove i nasljednike, ugasiti.
Šibensko-prvićka grana, Fausta Vincenza Draganića-Vrančića i njegovih nasljednika, neki od kojih (muški potomci) još danas žive u Šibeniku i na Prviću.
Šibensko-pirovačka grana Kazimira Fausta Draganića-Vrančića
Grof opat dr. Petar Jeronim Draganić-Vrančić, (1738.-1821.), sin Franje Draganića i Margarite Vrančić.
Grof Kazimir Faust Draganić-Vrančić, (1782.-1854.), sin Nikole Mihaela, (brata Petra Jeronima) i njegova supruga grofica Maria (Mimi) de Klespè, (vjenčani 1806., originalni portret Kazimira Fausta i portret Mimi de Klespè u posjedu su Vesne Draganić-Vrančić, Opatija).
Grof dr. Friderik Jeronim Draganić-Vrančić, (1807.-1880.), primarius Bolnice u Šibeniku, (sin Grofa Kazimira-Fausta Draganića-Vrančića). Njegova je supruga bila Maria Mayerhöffer (r. 1838.) (vidi Hrvatski biografski leksikon, sv. 3, str.544).
Grof Vladimir Draganić-Vrančić.(1838.-1918.), serdar i posjednik, (sin Dr. Fridricha-Jeronima), imao je nekoliko kćeri, ali samo jednog sina, Renata (1893.-1924.), bez potomstva.
| 
Ljubomir Draganić-Vrančić sa suprugom Marijom Bradaš i njihovo osmero djece:
Friderik, Aida, Ester, Kazimir, Anton, Miljenko, Uroš i Josip,
fotografirano u Biogradu na moru početkom 20. stoljeća
|
Grof Ljubomir Draganić-Vrančić, (1848.-1932., sin dr. Friderika-Jeronima), sudski činovnik u Šibeniku, Biogradu i Zadru. Njegova je supruga bila Marija Bradaš. On i brat Vladimir Draganić-Vrančić, posljednji su gospodari Pirovca.
Antun pl. Draganić-Vrančić, (1887.-1965.), sin Ljubomira, diplomirani inženjer građevine, građevinski poduzetnik i posjednik. Studirao je u Beču i Brnu i diplomirao 1911. godine. Supruga mu je bila Milica Tomašić (1893.-1984.), iz imućne, hrvatske, hotelijerske obitelji Pavla Tomašića, iz Opatije. Imali su jednog sina, Vojislava Draganića (1917.-1982.), inženjera građevine, vrsnog mostograditelja, koji nije imao djece, (vidi Hrvatski biografski leksikon) i kćerku Vesnu (1931.).
Uroš pl. Draganić-Vrančić, (1892.-1991.), sin Ljubomira, bankarski činovnik u Zagrebu i Trstu , bio je oženjen za Martu Gerolimich,(1907.-1980.). Sin jedinac : Josip.
Josip pl. Draganić-Vrančić, (1937~), sin Uroša, iz Trsta, porezni stručnjak, oženjen, dvije kćeri, ali bez sinova i nasljednika.
Vesna pl. Draganić-Vrančić (1931~), udata, (već 54 godine), za dr.sc. Duška Vrusa, iz Opatije. Dvoje djece : Iris (51),Tomislav (45).
Zahvaljujem gospođi Vesni pl. Draganić Vrus i njezinom suprugu dr.sc. Dušku Vrusu na podacima koji su mi omogućili pisanje ovog teksta. Posebno valja istaknuti dugogodišnji trud na ažuriranju podataka i čuvanju te značajne arhivske zbirke dr. sc. Dušku Vrusu, koji je u kontinuitetu od pet desetljeća a u suradnji s gospođom Vesnom i njezinim ocem Antunom pl. Draganićem-Vrančićem skrbio da se sve sačuva te posredovao kako bi sve bilo predano riječkom Državnom arhivu kao integralni fond koji se, barem posljednju polovicu stoljeća, nakon sedamsto godina postojanja i nastajanja, više nije rasipao.
Dodatne podatke pronašao sam u Hrvatskom biografskom leksikonu, Hrvatskoj enciklopediji, obiteljskom arhivu Urem, te u brojnim drugim izdanjima Gradske knjižnice Juraj Šižgorić u Šibeniku.
Najvažnije je na kraju reći kako će predano gradivo rasvijetliti značajan dio hrvatske povijesti, te da će rad naših znanstvenika na tom arhivskom fondu (Obitelj Draganić-Vrančić, HR-DARI 1000) baciti potpuno novo svjetlo na događaje i povijesne činjenice o kojima smo do danas imali jako malo podataka.
Rijeka, 4. svibnja 2010.