Jewish Agency for Palestine bila je organizacija koju je 1923. godine utemeljila Svjetska cionistička organizacija, a cilj joj je bio predstavljati i upravljati židovskom zajednicom tijekom razdoblja britanskog mandata nad Palestinom (1921.-1948.) godine. Ta je organizacija bila jedna vrst kvazivlade koja je radila u korist Židova učlanjenih u Svjetsku židovsku asocijaciju. Na njezinom čelu se sve do smrti nalazio poznati cionist Nahum Sokoloff (1859.-1936.).
Nahum Sokoloff (Sokolov) je bio poljski Židov i lider cionističkog novinstva. Godine 1906. postao je generalni sekretar Svjetskog cionističkog kongresa (World Zionist Congress), s ciljem promoviranja političke ideologije cionizma, pa je prokrstario Europu i SAD. Tijekom I. svjetskog rata živio je u Londonu, gdje je, skupa s Chaimom Weizmanom sudjelovao u pisanju Balfourove deklaracije (1917.), kojom je britanska vlada javno objavila svoj stav da će podržati utemeljenje židovske države u Palestini. Godine 1931. Sokolov je izabran za predsjednika Svjetskog cionističkog kongresa, dužnosti na kojoj je ostao sve do 1935. godine, na koju ga je 1936. godine naslijedio Haim Weizman (koji je i sam bio vođa cionističkog pokreta od 1920. do 1931. Umro je 1936. godine u Londonu.
Na početku svog postojanja Jewish Agency for Palestine otvorila je sjedišta u Jeruzalemu, Londonu i Ženevi, a njezina se temeljna djelatnost svodila na dogovaranje s vladama raznih zemalja o useljeničkoj kvoti Židova po pojedinim zemljama. Tijekom 1930.-ih godina Jewish Agency for Palestine nadgledala je transfer židovskog kapitala iz Njemačke prema Palestini, te legalno-ilegalno preseljenje tisuća Židova iz zemalja s fašističkim i profašističkim režimima prema drugim zemljama.
Prvog travnja 1935. Bernardo Nathan, tada predsjednik Židovske općine Opatije, obratio se predsjedniku Aziende di cuda di Abazzia u Opatiji, sa sjedištem u Vili Angiolini, odvjetniku Barberiju, predlažući mu da se u Opatiji održi kongres spomenutog židovskog udruženja.
Nathan je istaknuo da se, skupa sa vitezom Sterkom, vlasnikom hotela Eden, te tajnikom Židovske općine Opatije Paolom Szegöm susreo, na prethodno sazvanom sastanku u Trstu, sa predsjednikom Jewish Agensy for Palestine, Nahumom Sokolovim. Sokolovu je iznio prijedlog da se naredni kongres spomenute organizacije održi u Opatiji krajem kolovoza i tijekom cijelog rujna. Tom je prilikom Nathan također naglasio veliku gospodarsku korist koju bi Opatija imala u slučaju održavanja tog kongresa, a što se moglo zaključiti iz podataka ranije održanog kongresa u Karlsbadu, kojemu je prisustvovalo više od tisuću Židova iz cijelog svijeta.
Nahum Sokolov je očekivao u Trstu brod za Palestinu i, prema pisanom navodu predsjednika Židovske općine Opatije, s oduševljenjem je primio prijedlog da Opatija bude mjesto održavanja kongresa, budući da je to ljetovalište upoznao tijekom svojih brojnih posjeta.
Sokolov je prilikom susreta odmah predložio da se na adresu izvršnog odbora Jewish Agency u Jerusalemu pošalje službeni poziv. Židovska općina Opatije procijenila je da bi bilo korisnije kada bi poziv došao od strane talijanske vlade, a organizacija ostala na lokalnom nivou. Nakon toga se predsjednik Azienda di soggiorno di Abbazia obratio prefektu Riječke prefekture takvom molbom, pa je uz pismo priložio i pismo predsjednika Židovske općine Opatije.
Riječki prefekt je obaviješten 24.travnja 1935. da je predsjednik vlade osobno (Musolini!), uzeo u razmatranje pismo od 3. travnja, te se pokazao spremnim za odobrenje za održavanje kongresa u Opatiji. Međutim, već 29. travnja prefekt Kvarnerske provincije obaviješten je od Ministarstva vanjskih poslova Italije, te skupa s njim i talijansko veleposlanstvo u Londonu i Jeruzalemu, da se Ministarstvo ne opire održavanju kongresa u Opatiji, međutim, da ni u kom slučaju neće službeno potvrditi ovaj izbor te uputiti službeni poziv Jewish Agency della Palestina. Prefektu je naređeno da može verbalnim putem (podvučeno u orginalu) obavijestiti navedenu ustanovu, u konkretnom slučaju Aziende di cuda di Abbazia, da ona nadalje djeluje na privatan način, da sa svoje strane kontaktira Sokolova, ali da to ni talijanska vlada ni Ministarstvo vanjskih poslova neće učiniti službeno.
Nakon toga bilo je jasno da neće biti moguće u Opatiji organizirati planirani kongres Jewish Agensy della Palestina. Neuspjeh je bio očit pokazatelj promijenjenog statusa Židova u fašističkoj Italiji, tim prije što su negativan službeni stav zauzele institucije najvišeg državnog ranga.
Naime, sve predfašističke vlade Italije su se prema Palestini i cionizmu odnosile tolerantno, što je za posljedicu imalo jednako takav tretman i prema Židovma Opatije. I sam Mussolini je na početku predsjednikovanja održavao prijateljske odnose sa Židovima te predstavnicima cionizma, što se, između ostalog, ogledalo i u njegovim čestim susretima s visokim predstavnicima cionističkog i židovskog pokreta.
Godine 1927. Mussolini se sastao s Chaimom Weizmanom, tada predsjednikom Svjetske cionističke organizacije, koji mu je iznio situaciju s naseljavanjem Palestine Židovima te, u sklopu toga, naglasio važnost tršćanske luke kao tranzitne za iseljenje Židova u Palestinu.
Iste godine 19. listopada Mussolini je primio u posjet Nahuma Sokolova, tada predsjednika izvršnog odbora cionističke vlade, nakon čega je u jednom intervjuu Sokolov izjavio da je fašizam imun na antisemitizam, te izrazio puno povjerenje u Mussolinija i njegovu vladu.
I cionističko-revizionistički pokret, utemeljen 1923. godine u Parizu od grupe Židova podrijetlom iz Rusije (Alliance of Revisionist-Zionist), na čijem je čelu stajao Vladimir Jabotinsky (1880.-1940.), u fašističkoj Italiji našao je svoje mjesto djelovanja. Štoviše, talijanski fašisti-cionisti započeli su 1930. godine objavljivati u Milanu svoj list pod nazivom L'idea sionistica. U godinama 1932.–1933. izgledalo je da su između fašizma i Židova u Italiji svi odnosi uspješno riješeni na obostrano zadovoljstvo. Tijekom razdoblja fašizma Židovi jedino nisu imali pristup politici, ali je to bila mala cijena za sigurnost koju su osjećali u granicama ovog režima.
U sklopu politike prijateljskih odnosa s cionizmom Mussolini se ponovno sastao 16. veljače 1933. sa Sokolovim, tada u svojstvu predsjednika Svjetskog cionističkog kongresa, a zatim ponovno s Weizmannom i Nahumom Goldmannom, pa je to bio pravi znak za Židovsku općinu Opatije da uputi prijedlog.
Međutim, uspon Hitlera 1933. godine i donošenje Nirnberških zakona 1935. godine bili su razlogom priljeva njemačkih Židova u Italiju, pa i Opatiju. Ustvari, promjena stava prema Svjetskom cionističkom kongresu, cionizmu i Židovima uopće započinje u Italiji svjetskom krizom izazvanom italo–etiop-skom krizom (studeni 1934.), a nastavlja se tijekom Drugog talijansko–etiopskog rata (listopad 1935.). Još uvijek javno podržavajući cioniste, fašistička vlada nastoji koristiti se njima u stvaranju poteškoća Britancima u Palestini. No, nakon što je 7. siječnja 1935., kada je potpisan ugovor s Francuskom kojim je Italija dobila slobodne ruke u politici prema Etiopiji, zbog straha Francuske da se Italija ne pridruži Njemačkoj, „ojačani“ Mussolini polako priprema zaokret prema cionistima, istovremeno i prema Židovima u Italiji, čime oni režimu postaju sumnjivi.
Do restriktivnije politike prema doseljavanju Židova u Italiju dolazi nakon aneksije Austrije Njemačkoj – Anschluss 1938. godine. Italija tada zabranjuje useljavanje izbjeglica, ali dopušta izdavanje posebnih turističkih viza s trajanjem od šest mjeseci.
Naime, zakonskim aktom od rujna 1938. godine, talijanska je vlada zabranila da Židovi-stranci dobiju stalni boravak u Kraljevini Italiji, Libiji i posjedima u Egejskom moru. Naglasila je da će Židovi biti protjerani unutar šest mjeseci od dana stupanja na snagu navedenoga zakona te da će se ta mjera odnositi čak i na one Židove koji su dobili talijansko državljanstvo 1. siječnja 1919.
U Opatiji je tada živjelo oko 100 židovskih obitelji, s oko 250 članova. Od toga je 40 obitelji s 102 člana imalo talijansko državljanstvo, dok su preostali bili državljani različitih zemalja: 27 obitelji, 56 osoba madžarsko državljanstvo, 7 obitelji, 21 osoba čehoslovačko državljanstvo, 7 obitelji, 23 osobe poljsko državljanstvo, 7 obitelji, 16 osoba njemačko državljanstvo, 5 obitelji, 10 osoba jugoslavensko državljanstvo, 5 obitelji, 8 osoba austrijsko državljanstvo, 1 obitelj, 5 osoba palestinsko državljanstvo, 1 obitelj, 3 osobe, francusko državljanstvo, 1 obitelj, 2 osobe državljanstvo SAD-a, 2 obitelji, 3 osobe, apolidi.
Sve je njih čekala različita sudbina nakon donošenja rasnih zakona. Opatija je za njih bila prolazno, tek za neke možda i trajno utočište.