Mali intimni i ugodni bistro u centru Zagreba. Upravo završena uspješna promocija novog broja Sušačke revije u obližnjem Europskom domu. Nas četvoro za stolom; delicije i piće po guštu. Bio sam zadovoljan. Zbog više razloga. No, svakako je najvažnije bilo da sam napokon uspio, u opuštenom ambijentu, spojiti glavnog urednika Alena Čemeljića, odgovornog urednika Danka Pavešića i Darka Glavana. Razgovori ugodni. Teme brojne. Kultura. Umjetnost. Izložbe. Zajednički znanci. Likovnost. Rock-glazba. Zagreb. Sušak. Rijeka. Kombinacije, prijedlozi za moguće priloge – suradnju u Sušačkoj reviji. Darko po običaju sjajno društvo. Elokventan, širok. Po potrebi precizno stručan i dubok; s jasnim i promišljenim stavom, ali istovremeno uvijek i druželjubiv, tolerantan. Inspirativna atmosfera, koju je tek povremeno prekidao konobar svojim neizbježnim dolascima. Na kraju srdačni pozdravi i dogovori za konkretnu realizaciju. Ali vrijeme i život i... čine svoje. Tko bi uopće mogao pomisliti... nakon svega, ipak, opet smo skupa na jedan posve drugačiji, ovaj, način.
A vrata su se bila otvorila, pa zatvorila, pa , evo i sada , opet otvorila. A meni se u glavi neprestano vrte Darkovi omiljeni Doorsi i The end – ne, ne, nikako. This is not the end, my friend, no way, nikako.
Iz tupe, guste tišine, polako, pa sve glasnije i jasnije dopire onaj pucketavi, topli, prizvuk vinila. Izranjale su neke singl – priče iz naših long – play davnina... jedna pa druga... u nizu... a svaka posebna, jedinstvena...
Pogled polako klizi po sobi. Tisuće plejki i CD-a. Desetak metara vinila. Metri CD-a. I kilometri sjećanja. Trenutaka radosti u otkrivanju nekog novog svježeg autorskog imena, nadahnute pjesme za koje osjećaš i znaš da su jake, bitne, bez obzira postale hit ili ne..., ....