Poznato je iz literature je da je maršal Poljske Jozef Pilsudski 1910. boravio u Opatiji. Prema nekim dokumentima iz Državnog arhiva u Rijeci, izgleda da je Pilsudski namjeravao doputovati u Opatiju, ali nam pomanjkanje daljnjih vijesti ne dopušta zaključiti je li 1929. godine stvarno ponovno bio u Opatiji ili su, možda, snage sigurnosti Italije preuzele pitanje njegove sigurnosti i time osigurale potpunu anonimnost njegovog boravka i zaštitu.
Kako je Pilsudski bio čovjek koji čvrstom rukom vlada iza sjene predsjednika Ignacyja Mościckog, kojeg je sam na to mjesto predložio nakon državnog udara svibnja 1926.godine, skoro je nevjerojatno da je mogao sebi u vrijeme diktature dozvoliti putovati izvan Poljske.
| 
Poljski predsjednik
Ignacy Mościcki |
Pilsudski je umro 1935. godine, nakon što je 1934. godine potpisao s Njemačkom i Sovjetskim savezom Pakt o nenapadanju, smatrajući da obje zemlje pretendiraju na Poljsku, ili bar na neke njezine teritorije.
Tek nakon njegove smrti Ignacy Mościcki mogao je zaista biti predsjednikom Poljske.
Ignacy Mościcki je rođen 1867., iste godine kada i Pilsudski, u malom mjestu stotinjak kilometara udaljenom od Varšave, koja je tada bila u ruskom dijelu podijeljene poljske države.
Tijekom završetka studija kemije na Politehnici u Rigi (tada carska Rusija) Mościcki, kao i Pilsudski, pristupa tajnoj poljskoj ljevičarskoj organizaciji Proletariat, pa kada se nakon završenih studija vraća u Varšavu, carska policija ga doživotno osuđuje na izgon u Sibir, odakle on uspijeva pobjeći u London 1892. godine.
Nakon kratkog zaposlenja u Švicarskoj, gdje je patentirao jeftinu industrijsku proizvodnju dušične kiseline, vraća se 1912. godine u Lavov (Ukrajina), i prihvaća mjesto profesora dviju katedri na Politehnici.
Kada je 1918. godine ujedinjena i oslobođena Poljska, Mościcki se vraća u Varšavu, izabran je za rektora Politehnike u Varšavi 1925. godine i tu je želio nastaviti pedagoškim radom i znanstvenim istraživanjima.
No, nakon državnog udara 1. lipnja 1926., kada je Piłsudski odbio biti predsjednik republike, zadovoljivši se samo dužnošću ministra vojske, Mościcki, koji je sa Pilsudskim bio skupa u Socijalističkoj stranci, izabran je, na njegov prijedlog, za predsjednika. On je otada bio krajnje lojalan Pilsudskom sve do njegove smrti 1935. godine.
Nakon smrti Piłsudskog smrti, njegovi sljedbenici podjelili su se: na sljedbenike Edwarda Rydz-Śmiglyja, kao nasljednika Pilsudskog, i na one koji su podržavali premijera Waleryja Sławeka.
Mościcki je sklopio savez sa Edwardom Rydz-Śmiglyjem i marginalizirao Waleryja Sławeka. Tim je zaokretom Rydz-Śmigly, sve do izbijanja Drugog svjetskog rata, bio stvarni lider Poljske, dok je Mościcki predstavljao umjerenu liniju u "režimu pukovnika", kojeg je karakterizirala visoka prisutnost vojske u svim institucijama režima.
Nakon Anšlusa 13. ožujka 1938. godine te proglašenja ujedinjenja Njemačke i Austrije, iza čega je slijedila okupacija Češke i Moravske, 26. i 27. ožujka Hitler postavlja pitanje Danziga, a u kolovozu iste godine ističe program aneksije Danziga i koridora.
Vrijeme koje je Mościcki proveo u Lovranu spada u jedno od najdramatičnijih trenutaka u povijesti Europe, Poljske svakako. To je posljednja godina dramatičnog mira pred izbijanje Drugog svjetskog rata. Može se slobodno reći da je za i Mościckog u Lovranu započela poslednja godina njegova predsjednikovanja i poslednja godina relativno normalnog života. Vrijeme koje je Mościcki proveo u Lovranu svakako nije bilo vrijeme za odmor i ljetovanje, osobito ne za tako dugu odsutnost (mjesec i pol dana), predsjednika u vrijeme dramatičnog razvoja poljske krize.
Stoga se kao logično nameće pitanje je li možda boravak Mościckog u Lovranu bio motiviran nekim drugim ciljem, a ne samo odmorom.
Nekoliko podataka potkrepljuje tezu da to nije bio samo puki odmor, već pregovori za čije je odvijanje i krajnji dogovor bila potrebna potpuna diskrecija i određeno vrijeme.
To se iz arhivske građe dostupne u Državnom arhivu u Rijeci ne može zaključiti, ali se iz nekih dokumenata vezanih za ovaj slučaj može pretpostaviti da se možda radilo o traženju savezništva sa Musolinijem, traženju Mussolinijevog posredovanja kod Hitlera ili o istraživanju mogućnosti za jedan (hipotetski) duži boravak u egzilu predsjednika zemlje pod prijetnjom bliskog vojnog napada. Drugim riječima, možda je Mościckijev boravak u Lovranu bio jedna vrst "probe" za egzil za slučaj rata sa Njemačkom.
Hipotezu o planiranju eventualnog dužeg boravka u egzilu potkrepljuje opremanje i podizanje standarda privatne Vile San Michele (Vile Luppis, danas poznatija kao Frappar) u visini određenog novčanog iznosa, za što je pristanak odmah dalo Ministarstvo vanjskih poslova Italije.
.....