U rano proljeće 1918. godine, pod konac Prvoga svjetskog rata, jedan je maturant Sušačke gimnazije otišao u hodočašće glasovitom hrvatskom pjesniku Vladimiru Nazoru, tada četrdesetogodišnjem učitelju mjesne Učiteljske škole. Spomenuti je srednjoškolac pješačio iz Sušaka kako bi se upoznao s Kastavskim pustinjakom, čovjekom čije je pjesme nosio na samotnim šetnjama po Primorju i Istri, zamišljajući ga kao poganskog šumskog boga, mitskog diva s glavom u oblacima. Kao i drugim mladićima iz njegove generacije, imponirao mu je Nazor svojim kultom snage, zdravlja i prkosa. Silno ga je volio, znao je napamet njegove pjesme, maštao s njime i o njemu. Maturant se zvao Gustav Krklec.
| 
Vladimir Nadzor u zrelim godinama |
Pripadao je tada Krklec mladom nacionalističkom naraštaju borbene omladine, predvođene Vladimirom Čerinom, koja će Nazora proglasiti pjesnikom nas sutrašnjih, jer je u njegovim stihovima osjetio buđenje i jačanje narodnih energija za buduće bitke i pobjede. Nešto se buntovno i prkosno, vedro i ljudsko javljalo u njegovim pokličima i pozivima za borbu za narodnu slobodu i za obranu rodne grude, u jedno davno doba, kad je svuda u književnosti vladao sumor, pesimizam i potpuni nehaj za sudbinu naroda. Nazor je, naime, svoju poeziju temeljio prvenstveno na kolektivnim, nacionalnim mitovima koji su svjedočili o našoj ukorijenjenosti u svoju zemlju, u njezinu prapovijest i povijest, i time jamčili budućnost. O svom posjetu Nazoru i njihovu prvom susretu u Kastvu Krklec je s velikim oduševljenjem, u posve impresionističkoj maniri, pisao u svome đačkome feljtonu, objavljenom tog istog proljeća, u zagrebačkom dnevniku Glas SHS:
Onog se dana nasmijalo sunce. Poslije hladnih vjetrova i mlazova umorne kiše, ono je donijelo svu radost vedroga neba i sjaj sunčanog dana. Nad morem su se dizale bijele magle, i valovi su igrali nestašno kao djeca, prskajući plavim ogledalom površine srebrno biserje. Onog su dana morske trave osvježile zrak slanim mirisima, zašumile su bogate krošnje lovora, i probudio se puk mahovina na morskim grebenima. Negdje na dnu procvjetale su grančice rujnog koralja u gustom zelenilu haluga. Morski račić izronio je, zagledao se svojim krupnim očima kao dvjema crnim tačkama u svijetlo nebo, pa se strmoglavio na dno, u šumu gustih trava. Bijeli se galeb opio suncem, zavrištao, i strasni je njegov krik umirao nad dragama i uvalama. Prvi proljetni dan prosuo je bogatim rukama radost, pupanje, boje; zaljuljao se u krošnjama lješnika i trešanja; zavalio se u svježu travu, paprat i drač i škropio plave valove sunčanom kišom. Odoh u šetnju. Iz lirskog, sjevernohrvatskog, kajkavskog pejsaža Matoša i Vidrića dođoh u divlju, primorsku, čakavsku romantiku, donijevši sa sobom radost gledanja i čežnju doživljavanja.
Za mladoga Krkleca pohod svom starijem književnom kolegi u Kastvu predstavljao je u neku ruku odlazak na svojevrsni Parnas. Kao dijete zamišljao ga je kao helenskog, šumskog i planinskog boga Pana, s rogovima, kozjim nogama i sviralom, gorskog i mitskog diva s glavom u oblacima. To hodočašće u pjesnikov grad, ma koliko bilo naporno, u svakom se slučaju moralo isplatiti. Prema sačuvanoj Nazorovoj korespondenciji s dr. Brankom Vodnikom Literat Krklec bio je prethodno najavio svoj dolazak. U tom trenutku nitko još nije naslućivao da će on postati jedan od najvažnijih hrvatskih književnika prošloga stoljeća. Vjerojatno ni on sam to još nije mogao naslućivati, premda je tom dječaku prvi bio probudio pjesničku žicu Mihovil Palmović, brat pjesnika Andrije Palmovića, tadašnji direktor pučke škole, kod kojega je neko vrijeme stanovao u Varaždinu. Rođen u Udbinji kraj Karlovca, kao sin općinskoga bilježnika, svoje će djetinjstvo Gustav provesti u Hrvatskom zagorju. Pučku školu pohađao je u Maruševcu, selu nedaleko od Varaždina, koje će smatrati svojim pravim zavičajem.
Od rane se mladosti odlikovao žustrim i borbenim temperamentom, što će mu donijeti mnoge nevolje s redovitom školom i pohađanjem nastave. Prvo je zbog sudjelovanja u đačkim prosvjedima protiv bana Cuvaja morao napustiti varaždinsku i upisati se u zagrebačku Gornjogradsku gimnaziju. Zbog loših ocjena, međutim, mora opet mijenjati gimnaziju. Završivši sedmi razred „s drugim redovima iz vjeronauka, hrvatskog jezika i matematike“, 1916. prelazi na Sušak, gdje nastavlja školovanje i dvije godine kasnije uspješno polaže maturu, s pismenim zadatkom posvećenom Dubrovačkoj trilogiji Ive Vojnovića. Kao sušački maturant surađuje u Primorskim novinama, gdje „polemizira protiv Koroščevih parlamentarnih koncepcija buduće Jugoslavije“, a javlja se i u zagrebačkim antidržavnim novinama Glas SHS osvrtima na kulturne priredbe u Rijeci, prikazima poezije i proze Vladimira Nazora, Dragutina Domjanića, Sime Matavulja i drugih.
No, davno je već prije bio taj devetnaestogodišnjak odlučio vidjeti velikoga i voljenoga pjesnika, onoga koji mu je svu mladost prožeo sanjama, zanosima i oduševljenjem. I kako se približavao krajnjem cilju svoga puta, u sebi je osjećao sve veće nestrpljenje i radoznalost za ono što će uskoro uslijediti. Iza Kantride, na austrijskoj granici, susreo je žene što krijumčare hranu i živež iz Hrvatske. Na vrhu kamenitoga vapnenačkoga brda dočekao ga je drevni Kastav – nekoliko starih, čistih kućica, nekoliko uskih ulica, mnogo stepenica i kamenja: Dugo sam se penjao uz brijeg, širokom cestom kraj mora, kraj kamenih stijena obraslih niskim grmljem i busenjem, u društvu žena primorkinja, koje su morale da preko istarske granice kriomčare hranu, slomljene od napora i briga, ali uvijek žilave, nesustale, noseći u duši mnogo jada i mnogo nada. Nije daleko bio od tadašnje austrijske granice pjesnikov grad. Gore, na vrhu brijega od sivog vapnenog kamena, kao mrki stražar, miran, tih i dostojanstven, čuvao je Kastav tihe sjene svoje prošlosti. Uspeo sam se gore strmim klancem, punim oštra kamenja, pokraj zidanih ograda kojima se penje bršljan, rastu mahovine i sivi lišaj. I dođoh do prve kapelice odakle put vodi kroz snene sjene arkada, kraj čitavoga reda mrkih čempresa u grad Kastav: nekoliko starinskih kućica, nekoliko tijesnih ulica i mnogo stuba i kamenja.
U to vrijeme Nazor je već punih deset godina djelovao u toj „kuli hrvatstva na Kvarneru“ kao ravnatelj mjesne Učiteljske škole i ravnatelj ispitnoga povjerenstva za pučke i građanske škole u Istri. Ta turris eburnea iznad Rijeke i Kvarnera, iznad cijele Liburnije, bila je kao stvorena za pjesnika sklona kontemplaciji, ljubitelja jednostavnih primorskih ljudi, iskonske prirode i lijepih krajolika, koje će zdušno prigrliti kao svoje zavičajne. Predavao je hrvatski, matematiku, prirodoslovlje, poljodjelstvo, talijanski i prirodopis. Bio je dobar i vrlo savjestan organizator rada kao ravnatelj preparandije, strog kao profesor i autor školskih udžbenika. Surađivao je u listu Mladi Istranin, koji će 1909. promijeniti ime u Mladi Hrvat, glasilu što će ga u Opatiji zajednički uređivati Viktor Car Emin i Rikard Katalinić Jeretov. Zajedno s njima i drugim domoljubnim istarskim narodnjacima zdušno se borio za hrvatski nacionalni identitet Istre. U tom su kastavskom razdoblju bile izdane Nazorove pjesničke zbirke Lirika, Nove pjesme, Intima, Pjesni ljuvene, Pabirci i Hrvatski kraljevi, koje će hrvatsko čitateljstvo s oduševljenjem prihvatiti, životinjski ep Medvjed Brundo, romantički ep Utva zlatokrila pripovijest Mrtvo ostrvo, priče Stoimena i knjiga proze Istarske priče. Na nagovor dr. Branka Gavelle bio se bavio prevođenjem Shakespeareova Macbetha, a na vlastitu pobudu i prevođenjem Danteova Pakla. Osim toga, došavši iz Kopra u Kastav, Nazor je posebno obuzet istarskom/liburnijskom čakavštinom, u kojoj otkriva mogućnosti nove i drugačije poetičnosti. Ukratko, doba njegova pustinjaštva u Kastvu, bilo je najplodnije Nazorovo doba stvaranja.