Kad narod namiriše rat, onda je već kasno. Tako je i ta 1914. svim onim blaženo neinformiranim Lovrancima, kao i neupućenima u visoku politiku iz čitava svijeta, osvanula okupana i mirisna kao nijedna dotad. Daleki bubnjevi netom okončanih ratova na balkanskoj pustopoljini, nejasna prekrajanja granica i tučnjava slavenske braće s Turcima promatrana su kao rukovet priča zgodnih za gradska kavanska dosadna jutra i seoska duga večernja prela. Turisti su pristizali i obećavali nadmašiti onih 12 000 iz 1913., kada je uvedena i Knjiga gostiju u koju su se mogli nadopisati i mađarski premijer Khuen-Héderváry, bečki gradonačelnik i protonacist Karl Lueger, ban Nikola Tomašić. To je već vrijeme kada je Lovran ležerno nagnut nad turističkim jaslama, zajedno sa svoja četiri hotela (zadnji, Excelsior – današnji Bristol – dovršen je 1913.), dvadesetak pansiona, četiri sanatorija, tri kupališta i devet liječnika, kad već ima tržnicu i novo groblje (1906.) i kada od ribolova živi još samo pet profesionalaca. Štoviše, Lovran počinje privlačiti i opatijske zanatlije koji, kao fotograf Edoardo Betty ili trgovac orijentalnim suvenirima Abukhalil, otvaraju ovdje filijale svojih dućana. Kao simboličnu krunu jednoj ekspanziji, godine 1914. Karl Seidl dobiva na 39. godišnjoj izložbi Künstlerhausa zlatnu državnu medalju za vilu Frappart.
Dakako, medalja ima i drugu stranu: u Lovranu ne šire svoja vrhunaravna pluća samo grofica Stadnicka, barun Scherpon i general Schmelzer, dobročinitelj čiji će ostaci biti prenijeti na novo groblje, već i sirotinja kao Elena Sepčić iz Tuliševice, kojoj Općina izglasava pomoć, kao i ona trećina nepismenih u kotaru Volosko (1911.).
Lovran je 1913. godine posjetilo trideset tisuća turista.