SUŠAČKA REVIJA broj 57 sport GRADSKI DERBI Marinko LazzarichKantrida i Krimeja, ili vječno suparništvo Bijelih i Crvenih Nogometna povijest "najvažnije sporedne stvarina svijetu" potvrđuje da su najzanimljiviji i najžešći susreti odigravani između klubova iz istoga grada. Osim sportskog naboja za primat najboljeg u gradu, gradski je derbi katkad nosio daleko veće značenje, simbolizirajući sraz dvij uvjera (Celtic : Glasgow Rengers), suprotstavljenih klasa (Atletico Madrid : Real) ili političkih opredjeljenja (Barcelona : Espańol). Nerijetko susreti klubova iz istoga grada predstavljaju središnji događaj nacionalnoga prvenstva, a gradski derbi odlučuje i o naslovu prvaka države. Dvoboji londonskih momčadi nose posebnu draž otočkih derbija, lisabonska Benfica u borbi sa Sportingom odlučuje o prvaku Portugala, Partizan i Crvena Zvezda u ˝večitom derbiju ˝bivše države pune beogradske stadione, Francuzi, Nizozemci i Grci također imaju svoje specifične susjedske derbije. Među europskim predstavnicima najzanimljivijisusret gradskih rivala ipak nudi talijanski calcio: u glavnom se gradu Rimljani već po rođenju dijeleu dvije skupine – navijače Lazia ili poklonike Rome; torinski derbi nudi dvoboj moćnog Juventusa i nekada slavnog Torina... Ipak, ”majka svih derbija” igra se na milanskom San Siru: susreti Intera i Milana spadaju u spektakularne sportske događaje čija važnost nadilazi nacionalne okvire. Neroazzuri i rossoneri sukobljavali su se i u završnicama europskih kupova pa ne čudi da ovi glasoviti klubovi imaju poklonike i u našem gradu. Mada Rijeka ne spada u europske metropole, niti se može podičiti slavnim klubovima poput sličnih mediteranskih gradova, Napulja, Barcelone, Genove ili Marseillea, i grad na Rječini ima svoj nogometni derbi, u kojem se sastaju momčadi s Kantride i Krimeje – Rijeka i Orijent. Značaj i važnost susjedskog derbija kroz desetljeća varirao je ovisno o rangu u kojem su klubovi nastupali te o snazi igračkoga kadra crvenih s Krimeje i bijelih s Kantride. Riječki se navijački puk uglavnom geografski opredjeljivao, pa su Sušačani i Trsaćani bili deklarirani orijentaši, a stanovnici zapadnoga dijela grada navijali za Rijeku (Kvarner). Dugo je zbog političkih prilika početkom dvadesetoga stoljeća sraz klubova iz istočnog i zapadnog dijela grada nosio emotivni politički naboj. Grad na Rječini je početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća bio podijeljen na hrvatski i talijanski dio, te je Orijent slovio kao pravi hrvatski klub dugotrajne tradicije (osnovan 1919.god.), dok je Rijeka (Kvarner) nakon Drugog svjetskog rata slovila kao nelegitimni sljednik prijeratne Fiumane. Predratni susreti Orijenta i Fiumane nisu bile samo prestižne utakmice, gledateljima je dvoboj susjeda značio više od igre – potvrda nacionalne i političke moći. Unatoč neskrivenim navijačkim tenzijama, nikada se strasti nisu otele kontroli, niti je došlo do prekida utakmice. U periodu između 1932. i 1940. godine dva su gradska kluba odigrala točno deset utakmica: orijentaši su zabilježili samo jednu pobjedu (na Krimeji je 1938. Orijent slavio minimalnu pobjedu od 1 : 0). U svim ostalim susretima Fiumana je bila bolji suparnik, uz premoćnu gol-razliku 34 : 9. Riječki se klub u tom periodu natjecao u prvoj i drugoj talijanskoj ligi, pobjeđujući poznate klubove poput Parme, Lazia, Venezie i Udinesea. Za crvene su tada nastupali Vončina, Moro Brozičević, Dobrijevići drugi dok je Fiumana u svojim redovima imala asove poput Froglie, Osoinaka, Loika, braće Milinovich i braće Varglien. Premda je Fiumana nastupala u prvenstvu druge države i unatoč činjenici da je grad bio podijeljen na dva dijela, nogometne veze između Sušaka i Rijeke bile su vrlo čvrste i nisu se ostvarivale samo u prijateljskim utakmicama; igrači nisu priznavali granicu na Rječini te su mnogi ugledni sušački nogometaši nastupali u klubovima sa zapadnog dijela grada: u momčadi Magazzini generali do 1943. igrali su Ljudevit ”Bebo” Brazzaduro, Srećko Mrzljak, Ivan Smojver, Baldo i Jordan Foser, Milorad Ljubačev i Vilko Vakanjac. Orijent 1972. godine Orijent je nakon rata u više navrata mijenjao ime: od 1946. nastupa kao Jedinstvo, već sljedeće godine mijenja naziv u Primorje, početkom 1950. godine dolazi do reorganizacije, pa je klub preimenovan u Budućnost, da bi 1953. na glavnoj skupštini odlukom većine bilo vraćeno prvotno ime Orijent. Svih tih godina klub je ponosno isticao svoje hrvatstvo, simboličnom bojom dresova na kojima se očitovala nacionalna trobojnica s prepoznatljivim grbom.1 Mada je Kvarner 1954. godine preimenovan u Rijeku, bez obzira na brojne promjene imena, boje dresova i stadiona na kojima su klubovi nastupali, rivalstvo između najpoznatijih riječkih klubova ostalo je neizmijenjeno do današnjih dana. Nakon Drugog svjetskog rata državni su praznici u pravilu obilježavani sportskim manifestacijama, pa i prijateljskim susretima gradskih rivala. Za Dan Republike 1947. Kvarner je zgodicima Zikovicha i Krizmana svladao Primorje 2 : 1. Iako je susret bio revijalnoga karaktera, došlo je do međusobnog koškanja nakon čega je isključen napadač Kvarnera Starcich. Kao zanimljivost možemo navesti da je igrački kadar Kvarnera u sezoni 1948./´49. bio ojačan nogometašima sa Sušaka, pa su prugasti Kvarnerov dres odjenule neke Orijentove legende poput Vakanjca, Miculinića i Juranića. ”Pic” Miculinić upisao se i u strijelce, svladavši prekrasnim volejem vratara Kralja na gostovanju protiv Zagreba u 10. kolu, kada su se Riječani neporaženi vratili kući. U periodu Budućnosti, od 1951.-´53. Sušačani niti jednom ne uspijevaju pobijediti Kvarner: braća Foser, Švegović i ostali orijentaši imali su za protivnike ponajbolje riječke nogometaše toga vremena - Ravnicha, Legana, Osojnaka i Canjugu. Tada se gradski rivali prvi put natječu za prvenstvene bodove u Podsaveznoj ligi: u sezoni 1952. kvarnerovci slave u obje utakmice (3 : 0 i 4 : 1)2 Kvarner premoćno osvaja prvo mjesto, ali ne uspijeva u kvalifikacijama za viši rang natjecanja. No, u jugokupu 1953. Sušačani uzvraćaju pobjedom, nakon izjednačene borbe koja je, nažalost, kulminirala tučnjavom između igrača obiju momčadi. Najteže je prošao napadač Kvarnera Canjuga – kažnjen je suspenzijom od nekoliko mjeseci! Nakon uzaludnih pokušaja Orijent 1956. godine konačno postaje član Hrvatsko-slovenske lige. Treneru Jazbecu, nekadašnjem strategu Kvarnera, od velike su pomoći dojučerašnji kvarnerovci Zikovich, Krković i Mataja. Naime, već od prvih dana oslobođenja fluktuacija igrača među dvama klubovima bila je sasvim normalna pojava i pojedinci su nastupili i u dresovima Orijenta i Rijeke, a najzapaženiji su bili svakako nositelji igre Ljubačev, Kivela i vratar Brazzaduro. Novo imenovani klubovi ponovno će zaigrati u istom rangu u sezoni 1957.´58., u tadašnjoj Zonskoj ligi kada su bijeli pod dirigentskom palicom trenera Ognjanova premoćno osvojili prvenstvo. U zadnjem jesenskom kolu na prepunoj Krimeji (4000 gledatelja), Medle i Naumović stvarali su paniku u obrambenim redovima crvenih, pa je vratar Juranić dvaput morao vaditi loptu iz svoje mreže. U 26. kolu Rijeka je potvrdila epitet favorita visokom pobjedom na Kantridi: Orijent je svladan čak s 8 : 0, a trostruki je strijelac bio legendarni Pero Radaković. Bijeli će potom ući u Prvu saveznu ligu, a Orijent će pasti u niži rang natjecanja. U dugogodišnjoj povijesti nikada nije bila izraženija razlika u kvaliteti, pa je gradski derbi nakratko izgubio svoj draž. Tako su povodom 40-te obljetnice Orijenta bijeli visoko porazili slavljenika, rezultatom 11 : 1, uz sedam pogodaka brzonogog Veselice, a krajem iste godine crveni će doživjeti novi ”brodolom”: glatkih 0 : 7 protiv momčadi Stojana Osojnaka. Rijeka će 1962. u prijateljskoj utakmici ponoviti isti rezultat, sa Zadelom kao prvim strijelcem: popularni ”Bakulo” šest je puta svladao Orijentovog vratara. Brojni neuspješni pokušaji proboja u viši rang rezultirat će krizom u Orijentu te će se klub 1964. godine naći pred rasulom, što se nasreću ipak nije dogodilo. Rijeka stoga bez teškoća slavi protiv crvenih u jugokupu 1964. godine rezultatom 3 : 1. Klubovi su pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća nastavili suradnju u vidu razmjene igrača, te su mnogi istaknuti riječki nogometaši zaigrali u dresovima oba kluba. Tako su Krković, Pavletić, Doričić, Mataja i Demić ostavili trag i na Krimeji i na Kantridi. RESPEKTABILNO DRUŠTVO Unatoč izraženom sportskom rivalstvu, odnose dvaju klubova od uvijek je krasila i međusobna suradnja. Od trenera i sportskih djelatnika do igrača, dugačka je lista pojedinaca koji su istovremeno ostavili trag kako na Krimeji, tako i na Kantridi. Među istaknutim nogometnim funkcionerima koji su se našli u čelništvu Rijeke i Orijenta valja navesti legendarne zaljubljenike u liburnijski nogomet – Milana Blaževića i Ivicu Smolčića, u upravama gradskih rivala djelovali su još Milorad Doričić, Adam Sušanj, Zvonko Poščić, Duško Grabovac i mnogi drugi. Među stručnjacima koji su se našli za kormilom i crvenih i bijelih posebno su se istaknuli sljedeći treneri: Jazbec, ˝Đalma˝ Marković, Duković, Zikovich, Mrvoš, Mudrovčić, Skoblar, Šangulin, Brnčić, Vranković, Stilinović, Jantoljak, Tičić, a kraći period kormilo krimejskog ligaša našlo se u rukama jednog od najboljih igrača Rijeke svih vremena – Velimira Naumovića. U bogatoj povijesti najboljih gradskih klubova mnoštvo je igrača zaigralo i u crvenom i bijelom dresu. Velik broj omladinaca Rijeke nastavio je karijeru na Krimeji. Kada bi smo u ovom biranom društvu pokušali izabrati najbolju jedanaestoricu, to ne bi bio lagan posao. Svjesni da svaka generacija ima svoje favorite, ponudit ćemo našu ”selekciju”: Žganjer, Celić, Kivela, Milinović, Knežević, Peršon, Ražić, Čohar, Matrljan, Gračan i Veljačić. Doista, momčad vrijedna poštovanja, usudili bi smo se zaključiti da bi se u današnjoj Hrvatskoj nogometnoj ligi borila za naslov prvaka. Orijent 1966. uzvraća Rijeci istom mjerom, izbacujući je iz daljnjeg kup − natjecanja. To su teške godine na Krimeji kada sušački klub u skromnoj Zonskoj ligi osvaja tek deveto mjesto. No, već sljedeće godine uprava krimejskoga kluba na čelu s agilnim Ivicom Smolčićem i trenerom Đalmom Markovićem čini veliki podvig vraćajući Orijent u drugoligaško društvo. U kvalifikacijama će se na trenerskoj klupi crvenih naći i Nikola Demić, neumorna ”radilica” bijelih iz vremena Naumovića, Osojnaka i Radakovića. Kraći period pomagao je neiskusnoj momčadi u drugoligaškim izazovima kao trener-igrač. Stožerni igrači tadašnjeg Orijentova napada bit će nekadašnji juniori Rijeke – Brnelić i Veljačić. Neumorni sportski pregalac Smolčić polovicom sedamdesetih obilježio je renesansu kluba s Kantride: u eri predsjednika Ljube Španjola agilni Smolčić bio je među najaktivnijim članovima uprave i najzaslužniji za postavljanje rasvjete na stadionu. Isto tako, legendarni Đalma ostavio je dubok trag u riječkom nogoloptanju – kao voditelj omladinskog pogona Rijeke i kao strateg ”crvenih vragova” s Krimeje. Istrčavanje na Krimeji 1971. godine. U prvom planu glavni sudac Pino Glažar i kapetani momčadi Udović (Orijent) i Devčić (Rijeka). U međusobnim ogledima momčad s Kantride i dalje je neprikosnoveni ”gazda u gradu”, pobjeđujući u prijateljskim susretima i nautakmicama turnira povodom Dana JNA. No, u sezoni 1968./´69. Rijeka gubi svoj prvoligaški status i otvara se nova stranica u povijesti riječkog nogometa: Orijent se kao prvak Druge lige našao u kvalifikacijama za prvu ligu i zamalo se dogodilo da klubovi zamjene natjecateljski rang, ali je u kvalifikacijama momčad Crvenke bila uspješnija od crvenih s Krimeje. Tako se gradski klubovi ponovo natječu u istom rangu, boreći se za prestiž i prvenstvene bodove. U sezoni 1969./´70. Riječani uživaju u dobrim nastupima svojih klubova budući da Orijent i Rijeka zahvaljujući dobrim igrama i pobjedama drže vrh prvenstvene ljestvice. Stoga je njihov međusobni ogled u 15. kolu opravdao epitet derbija, iako nije imao sretan epilog. Krajem studenog 1969. zagrebački sudac Fresl prekinuo je susret već u 29. minuti zbog nasrtaja Orijentovih igrača pri vodstvu Rijeke 2 : 0 (Bursać i Živadinović). Trener Đalma u prvu je garnituru postavio nekadašnje igrače Rijeke Filipovića i Brnelića, a na vratima se našao Bobić, vratar koji je branio mrežu oba kluba. Moćna ekipa Orijenta na čelu s Kafkom, Bradvićem, Bećirbašićem i Cukonom očekivala je pobjedu, pa je 5000 gledatelja razočarano napustilo stadion na Kantridi prije kraja regularnog dijela susreta. Bio je to poraz nogometa u gradu na Rječini. Utakmica je naknadno registrirana rezultatom 3 : 0 u korist Rijeke. Nastojeći smiriti uzavrele strasti treneri Marković i Pašić dogovorili su u prosincu dobrotvorni susret u korist u potresu stradalih stanovnika Banja Luke. Rijeka je ponovo bila bolja momčad (3 : 0), ali je Orijent uzvratio još jednom pobjedom u kupu, krajem veljače 1970. godine. Gradski rivali se još jednom sreću u zadnjem kolu proljetnoga dijela prvenstva. Osiguravši već ranije prvo mjesto drugoligaške karavane, bijeli su s rezervnom garniturom (trener Zikovich je odmarao ključne igrače uoči kvalifikacijskih susreta) odigrali ”uspavanku” na Krimeji, ali su zahvaljujući pogotku ”Mićule” Poldrugovca odnijeli oba boda. Tim je susretom okončana sezona – Orijent je s 35 bodova bio četvrti, a Rijeka nije uspjela u kvalifikacijama za prvu ligu: i za Rijeku je fatalna momčad Crvenke. Zbog visokih tenzija i grubih startova na finalu Kupa regije 1970. godine Đalma Marković, trener poražene momčadi Orijenta, odbio je po završetku susreta pružiti ruku svom kolegi Pašiću. ORIJENT I RIJEKA U STATISTICI Orijent i Rijeka odigrali su od 1946. godine do danas stotinjak međusobnih susreta, natjecateljskog i prigodnog karaktera. Najzanimljiviji su svakako prvenstveni ogledi: 14 međusobnih susreta u četirima natjecateljskim razredima: dva susreta u podsaveznoj ligi, dva u zonskom natjecanju, osam u drugoligaškom i dva susreta u prvoligaškom natjecanju. Rijeka je daleko uspješnija – izborila je pobjedu u 11 susreta, dvije su utakmice završile neodlučnim ishodom, a Orijent je slavio samo jednom. Gol-razlika je 37:7 u korist Rijeke. I u kup -utakmicama Rijeka je dominirala, samo ne toliko nadmoćno: od sedam odigranih susreta četiri puta su slavili njezini igrači, dok je Orijent tri susreta riješio u svoju korist. Gol-razlika je vrlo tijesna, 6 : 4 u korist Rijeke. Zanimljivi su bili turnirski susreti na kojima su momčadi davale svoj maksimum bez obzira na revijalan karakter natjecanja. Na prvomajskim turnirima, turnirima ”četvorice”, kupovima riječkog podsaveza i turnirima povodom Dana JNA, Orijent i Rijeka sreli su se devet puta: bijeli su bili uspješniji, pobijedivši u šest navrata, dok je Orijent tri utakmice riješio u svoju korist. Naredne dvije sezone Riječani će pratiti dvoboj gradskih rivala u drugoligaškoj konkurenciji. Orijentaši su se u tom razdoblju uglavnom orijentirali na obranu svojih vratiju budući da su bijeli vodili glavnu riječ na drugoligaškom zapadu, sloveći kao neprikosnoveni favorit u međusobnim ogledima. Prepoznatljivi ”bunker” Orijenta rijetko je izdržavao riječkim naletima. Samo jedan susret u 1971. (sudio Riječanin Pino Glažar) završen je neodlučnim ishodom.3 Sve je ostale susrete Rijeka uglavnom rješavala u svoju korist. Posebno su se isticali Bursać i Srok, redoviti strijelci u međusobnim ogledima. U tom razdoblju s Kantride u pravcu Krimeje krenuli su Škrtić, Celić Tomić, Malvić i Čalović, a u suprotnom smjeru odlaze Bobić, Cukon, G. Kovačić, Volf i Čohar. Jedina Orijentova prvenstvena pobjeda zbila se 10. rujna 1972. godine kada se na kormilu bijelih našao Marcel Žigante.4 Rijeka je na svom terenu svladana rezultatom 2 : 1, a pogotke su postigli dojučerašnji njezini prvotimci Škrtić i Brnelić. No, bijeli su u derbiju 22. kola uzvratili istom mjerom, slaveći na Krimeji zgodicima Machina i Cukona. Redovito su glavni akteri susjedskih dvoboja bili igrači koji su nosili majice oba riječka kluba. Tadašnji klupski čelnici dogovaraju čvršću suradnju u cilju jačanja kvalitete nogometne igre na Kvarneru. Predsjednik Orijenta Milan Vujnović zadovoljno je konstantirao kako su razgovori s predsjednikom Rijeke Ljubom Španjolom bili vrlo konstruktivni, te će se suradnja između klubova ostvariti ”i u pogledu trenutnih sportskih rezultata, i na materijalnom i tehničkom planu.”5 Izgleda da su napori oformljenih koordinacionih odbora urodili plodom jer 1974. godine ”djeca s Kantride” konačno ulaze u prvu ligu. Nažalost, susreti gradskih rivala uglavnom će odisati revijalnim karakterom. U doba trenera Zeca i Spasojevića bijeli su suvereno dominirali riječkim travnjacima, a mnogi igrači koji se ne uspijevaju nametnuti treneru odlaze na kaljenje u Orijent. Rekord je oboren u sezoni 1978./´79. kada crveni dres oblači čak šestorica prvotimaca Rijeke. Rukovodstvo prvoligaša nastojalo je pomoći republičkom ligašu s Krimeje: ”... susjedu treba stvoriti mjesto u Drugoj ligi, jer grad Rijeka može i treba imati svoje predstavnike u Prvoj i Drugoj ligi.”6 Početkom osamdesetih trener Brnčić s Kantride seli na Krimeju, a u suprotnom pravcu kreće Josip Skoblar. Smjenu trenera slijede i igrači: daroviti omladinci i rezervisti odlaze na posudbu u Orijent, na Kantridu stižu Matrljan i Tičić. Najzvučnija poveznica dvaju klubova svakako je bio profinjeni tehničar Neno Gračan, standarni reprezentativac bivše države. Prvoligaš i dva ranga niži republički ligaš Orijent našli su se zajedno 1982. u četvrtzavršnici jugokupa, čime je riječki nogomet ponovo skrenuo pažnju na sebe. Brnčić i Đalma Marković (tada treći put na Sušaku) ponosno su isticali kako su susjedski odnosi na zavidnoj razini. ”Ruke u stisku nisu fotomontaža. Junaštvo i Brnčićevo i Markovićevo. Ni zelena bučna rječica ne razdvaja taj stisak. Ljudi kontaktiraju, surađuju. Uzajamna pomoć.”7 I dalje se nastavlja dominacija momčadi s Kantride u međusobnim susretima. Nakon podužeg ”posta” 1985. godine crveni uspijevaju minimalno poraziti bijele pogotkom bivšeg juniora Rijeke Juraseka. Krajem osamdesetih sušački republički ligaš ravnopravno će parirati prvoligašu iz zapadnog dijela grada. U Vrankovićevoj je eri zabilježen rekordan broj međusobnih ogleda: tijekom 1988. gradski su rivali čak pet puta odmjerili snage, da bi na otvaranju sezone, u srpnju iste godine, treneri Marijan Vranković i Mladen Brnčić isprobali čak 43 igrača u tijeku jedne pripremne utakmice! Travnjakom će tako prodefilirati orijentaši Skočić i Pučić, budući treneri Rijeke, dok će nadareni Sušačanin Peršon odjenuti bijeli dres iz kojeg će se vinuti u reprezentativne visine. Zajednički snimak igrača riječke Glorije i sušačkog Orijenta početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. U kolovozu 1989. gradski su se rivali sukobili u završnici jugokupa: pred 2000 gledatelja Rijeka je na Krimeji slavila pobjedu zahvaljujući pogotku Beširevića, ali su se crveni sjajno držali, ravnopravno parirajući prvoligašu. Za kormilom Orijenta našao se 1990. nekadašnji fantazist Rijeke Velimir Naumović, dok je na klupi kvarnerskog majstora sjedio njegov nekadašnji suigrač Vladimir Lukarić. Olovne devedesete donijele su u riječke klubove uz Domovinski rat i brojne nogometne potrese. Rastanak s jugoligom nije prošao bezbolno: nakon velike klupske krize i puča na Kantridi, vođenje prve momčadi preuzima Mladen Vranković. U prvom međusobnom susretu u novoj državi Šangulinov je Orijent pretrpio minimalan poraz – 0 : 1. Osnutkom Hrvatske nogometne lige dolazi do osjetnog pada kvalitete domaćeg nogometa, što zbog teške ekonomske situacije, što zbog suženog izbora kvalitetnih nogometnih sredina. Nadareni mladi igrači radije odlaze u inozemne klubove, što dodatno slabi domaće prvenstvo koje se svodi na nadigravanje Croatije (Dinama) i Hajduka. Mada Orijent i dalje nastupa u nižem rangu natjecanja, u odnosu na prvoligašku Rijeku nije u podređenom položaju – susreti dvaju klubova postaju sve ravnopravniji, a ishodi gradskog derbija neizvjesniji. Na ”Ratnom turniru” u Crikvenici, listopada 1991., Rijeka je teškom mukom svladala Orijent (1 : 0), u čijim je redovima zaigrala bijela legenda Damir Desnica. No, crveni s Krimeje nisu morali dugo čekati svoj trenutak: u prosincu 1993. Stilinovićev je drugoligaški sastav glatko porazio Juričićevu prvoligašku momčad rezultatom 3 : 0! Pogocima Dželalije, Ostojića i Sušića Orijent je pokazao tko je gospodar Krimeje. Legendarni riječki nogometni djelatnik Milan Blažević u društvu s Renatom Tichom Stilinović uspješno brodi s krimejskom momčadi koja 1995. godine postaje B-ligaš, da bi već sljedeće godine osigurala prvoligaški status. Sezona 1996./´97. ostat će zlatnim slovima upisana u analima riječkog sporta: grad na Rječini prvi put u povijesti ima dva prvoligaša, poput velikih europskih metropola. U drugom kolu HNL-a 1996. na Krimeji je odigrana povijesna utakmica između gradskih rivala8: pred 6000 gledatelja Rijeka je povela 2 : 0, zgoditkom Ostojića i autogolom Biškupa, ali su Krimejski feštari vatrenom podrškom nadahnuli orijentaše, koji su u furioznom ritmu izjednačili rezultat (Filipović i Škopljanac), pa je derbi završio miroljubivom podjelom bodova. Prekrasni, suncem obasjani ambijent sušačkoga stadiona nije doživio takvo ozračje još od kvalifikacija za Prvu saveznu ligu šezdesetih godina. Tako će 1997. oba riječka kluba voditi žestoku borbu za očuvanje prvoligaškoga statusa, tim Branka Ivankovića imat će više sreće. U proljetnom dijelu trenera Borisa Tičića smijenit će Ilija Lončarević, ali ni to neće pomoći mladićima u crvenim dresovima; na uzvratnom susretu doći će do izražaja razlika u kvaliteti – bijeli na Kantridi pogocima Brkića (2), Anića i Hasančića s lakoćom pobjeđuju Orijent, rezultatom 4 : 0, završivši natjecanje u gornjem dijelu prvoligaške karavane. Orijent, nažalost, ispada iz lige, pa Riječani neće imati prilike pratiti prvenstvene okršaje najboljih gradskih klubova. No, crveni će doživjeti satisfakciju u domaćem kup-natjecanju: u osmini završnice bili su bolji od Rijeke, uvjerljivo slaveći 2 : 0, pogocima Deluke i Prpića. U Gračanovoj eri Rijeka je odigrala nekoliko susreta s gradskim rivalom, među kojima je najzanimljiviji bio ”triangolo”, mini-turnir između Orijenta, Rijeke i Pomorca, u srpnju 2001. Jantoljakov ”dječji vrtić” retrpio je koncem iste godine visok poraz: bijeli, u čijim redovima su zaigrala tri Brajkovića, s lakoćom slave 4 : 0. To je teško razdoblje najstarijeg riječkog kluba kada kriza trese temelje krimejskog ligaša. Od srpnja 2002. Grad Rijeka preuzima vlasništvo nad Orijentom. Kriza se proširila i na zapadni dio grada, pa Rijeka u 2003. godini smjenjuje čak tri trenera. Na otvaranju nogometne sezone drugoligaš Orijent je pogotkom Bošnjaka uspio nadvladati prvoligašku momčad bijelih. Na klupama gradskih suparnika sjedili su nekadašnji suigrači – Robert Rubčić i Mladen Mladenović. Erozija kvalitete hrvatskog nogometa nije poštedjela ni Kvarner, gdje susreti susjeda više ne pobuđuju veliko zanimanje javnosti. Bijeli su u siječnju 2004. godine brzopotezno svladali crvene na njihovom ”bunjištu” (4 : 2) pred jedva stotinjak gledatelja. ”Bila je to utakmica daleko od prijašnjih pravih susjedskih derbija, a razloge treba tražiti u nikad slabijem Orijentu.”9 U godini obilježavanja 85. obljetnice klub se nalazi pred stečajem i pada u Treću ligu – zapad. Unatoč crnim slutnjama, rukovodstvo kluba uspijeva konsolidirati redove: mlada uprava na čelu s nekadašnjim igračem Močinićem dovodi trenera Tičića i publika se polako vraća na Krimeju. Rijeka je i dalje ”gazda” u gradu te s lakoćom izlazi na kraj sa svojim suparnikom iz istočnoga dijela grada: u srpnju 2005. stasiti vratar Riječana Žilić mirno se odmarao dok su Sharbini i Sertić ”punili” Orijentovu mrežu za konačnih 5 : 0. Na Krimeji je odigran i posljednji prijateljski ogled dvaju klubova, u srpnju 2006. Ni ovoga puta odaziv gledatelja nije bio značajniji, a pobjednik hrvatskoga kupa lako se obračunao s krimejskim trećeligašem (4 : 1). Izvjestitelj s utakmice nije zaboravio naglasiti kako je susret odigran u trećeligaškome ritmu. U sastavu Orijenta zaigrao je perspektivni branič Duje Baković, igrač koji će se ubrzo poput svog prethodnika Kneževića naći u dresu prvoligaša s Kantride. U gotovo devedeset godina postojanja Orijent je na sportskom polju bilježio i uspone i padove, od najnižeg ranga dospio je do prve lige, radost i tuga ciklično su se izmjenjivali u redovima riječkih klubova. Unatoč sportskom suparništvu odnose dvaju klubova oduvijek je krasila međusobna suradnja i poštovanje. Uz svestranu pomoć Kantride crveni se i u 2007. godini nadaju proboju u viši natjecateljski razred. Mnogi mladi igrači Rijeke ”tesali” su svoje nogometno iskustvo u Orijentovom dresu, dok su najzapaženiji orijentaši redovito pojačavali redove bijelih s Kantride. I danas su sportske veze dvaju vodećih klubova čvrsto uspostavljene: direktor HNK Rijeka Marinko Koljanin dugogodišnji je zapaženi vratar crvenih s Krimeje, u stručnom stožeru bijelih su nekadašnji orijentaši Matrljan i Ćaleta. Kormilo krimejskog trećeligaša preuzeo je pak legendarni reprezentativac s Kantride, ”Rambo” Mladenović. Sportsko rivalstvo, žestoku borbu i žarku želju za pobjedom, to je povijest Rijeke i Orijenta, riznica, bogatih događaja, međusobnih prožimanja, kako igračkih i sportskih, tako humanih i ljudskih odnosa. Nogomet je oduvijek bio igra koja zbližava ljude, između Krimeje i Kantride ruke su uvijek bile pružene, od čega je najviše imao koristi riječki nogomet. Rijeka 1971. godine LITERATURA : Burburan, Mornjak, Rijeka nogometa 1873. 1948., Grafika Zambelli, Rijeka, 2006. Cvijanović, Mišo. Klub veći od najvećih iskušenja, Sušačka revija br 21./1998., str.36. Dibenedetto, Lucca. El balon Fiuman, quando su la tore era l'aquila, Borgomanero, 2004. Kramer, Fredi, Nogometni leksikon, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 2004. Kvarnerski majstor, prigodna brošura povodom ulaska u Prvu saveznu ligu, Rijeka 1960. Kvarnerska rivijera, tridesetljeća, uredili T. Kraljić i O. Rivetti, Tipograf, Rijeka, 1982. Magdić, Zvonimir. Kantrida i Krimeja ruku pod ruku, SN revija br. 320., Zagreb, 1982., str.9-10 Matovinović, Izidor, Pola stoljeća "Orijenta" SD Orijent, Rijeka, 1970., Tipograf, Rijeka. Moravček, Goran, Rijeka između mita i povijesti, Adamić, Rijeka,2006. Orijent-mladić sa 60 godina, časopis NK Rijeka, 1979., str.6 Perović, Milan. Ruku pod ruku, časopis NK Rijeka, prosinac 1973., str.2. Pola stoljeća Kvarnerske rivijere, 1953. - 2002., uredio Orlando Rivetti, Grafika Zambelli, Rijeka, 2002. Volarić, Ivo. Osojnak prvi zatresao mrežu, Novi list, 25.VIII.1996., str. 28. BILJEŠKE 1 Isticanje prepoznatljive šahovnice u poslijeratnim olovnim vremenima nije bilo nimalo bezazleno pa su se tadašnji klupski funkcioneri posavjetovali s prvoborcem Vitomirom Širolom – Pajom. Na upit ovog istaknutog partijskog čelnika kakav je grb imao Orijent prije rata, odgovorili su mu da je i tada dres sušačkoga kluba krasio isti amblem. Pajo je zaključio kako ne treba mijenjati postojeći grb! 2 U prvoj utakmici pred 1500 gledatelja na Omladinskom igralištu momčadi su istrčale u sljedećim sastavima: KVARNER: Gabrić, Legan, Mihovilović, Vukelić, Mrvoš, Pavletić, Doričić, Zikovich, Osojnak, Lokošek, Butković; BUDUĆNOST: Juranić, Polić, Foser, I, Dukić, Ljubačev, Matković, Krištofić, Žakman, Kuss, Foser II, Klepac. Strijelci su bili Osojnak(2) i Mrvoš, a u drugom susretu na Krimeji pred 2000 znatiželjnika zgoditke su postigli Lokošek (3) i Chinchella za Kvarner te Ljubačev za Budućnost 3 Te je godine pod vodstvom trenera Mudrovčića i Korlevića Orijent imao veoma dobru momčad koja je krojila vrh drugoligaške konkurencije. Riječki RIO skrojio je lijepa modra odijela za orijentaše, na koji ma se posebno isticao crveni grb sa šahovnicom. Prilikom gostovanja u Zagrebu 1971., u vrijeme Hrvatskoga proljeća, nakon večere u hotelu Intercontinental, rukovodstvo kluba je naložilo igračima da se u odijelima prošetaju do Trga bana Jelačića. Momci su ponosno prolazili središtem hrvatske metropole izazivajući zadivljene poglede iznenađenih Zagrepčana. 4 U 5. kolu na mokrom travnjaku stadiona Kantride momčadi su istrčale u sljedećim sastavima: RIJEKA: Jurišak, Mustać, Kocijančić, Juričić, Radin, Cukon, Durkalić (Silić), Mohorović, Perčić, Mijač, Poldrugovac; ORIJENT: Klevisar, Celić, Škrtić, Čalović, Vakanjac, Kovačić, Husić (Aničić), Čohar, Volf, Malvić (Majnarić), Brnelić. 5 M.Perović, Ruku pod ruku, List NK Rijeke, prosinac 1973., str.2. 6 Orijent – mladić sa 60 godina, List NK Rijeke, travanj 1979., str.6. 7 Z.Magdić, Kantrida i Krimeja ruku pod ruku, SN revija,br. 320., str.10., Zagreb, 1982. 8 Prisjetimo se sastava: ORIJENT: Mladenić, Bubnić, Biškup, Barun, Škopljanac, Deluka, Džolonga, Strilić, Vodopija, Grubišić, Filipović; RIJEKA: Žganjer, Romić, Višković, Ivančić, Jedvaj, Milinović, Perković, Tokić, Dželalija, Ostojić, Hasančić. Početni udarac na načičkanoj Krimeji izveo je legendarni Orijentov vratar Moro Brozičević 9 D.Frančišković, Novi list, Rijeka, 24.1.2004., str.58. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
GRADSKI DERBI
Marinko Lazzarich
Kantrida i Krimeja, ili vječno suparništvo Bijelih i Crvenih
Nogometna povijest "najvažnije sporedne stvarina svijetu" potvrđuje da su najzanimljiviji i najžešći susreti odigravani između klubova iz istoga grada. Osim sportskog naboja za primat najboljeg u gradu, gradski je derbi katkad nosio daleko veće značenje, simbolizirajući sraz dvij uvjera (Celtic : Glasgow Rengers), suprotstavljenih klasa (Atletico Madrid : Real) ili političkih opredjeljenja (Barcelona : Espańol). Nerijetko susreti klubova iz istoga grada predstavljaju središnji događaj nacionalnoga prvenstva, a gradski derbi odlučuje i o naslovu prvaka države. Dvoboji londonskih momčadi nose posebnu draž otočkih derbija, lisabonska Benfica u borbi sa Sportingom odlučuje o prvaku Portugala, Partizan i Crvena Zvezda u ˝večitom derbiju ˝bivše države pune beogradske stadione, Francuzi, Nizozemci i Grci također imaju svoje specifične susjedske derbije. Među europskim predstavnicima najzanimljivijisusret gradskih rivala ipak nudi talijanski calcio: u glavnom se gradu Rimljani već po rođenju dijeleu dvije skupine – navijače Lazia ili poklonike Rome; torinski derbi nudi dvoboj moćnog Juventusa i nekada slavnog Torina... Ipak, ”majka svih derbija” igra se na milanskom San Siru: susreti Intera i Milana spadaju u spektakularne sportske događaje čija važnost nadilazi nacionalne okvire. Neroazzuri i rossoneri sukobljavali su se i u završnicama europskih kupova pa ne čudi da ovi glasoviti klubovi imaju poklonike i u našem gradu. Mada Rijeka ne spada u europske metropole, niti se može podičiti slavnim klubovima poput sličnih mediteranskih gradova, Napulja, Barcelone, Genove ili Marseillea, i grad na Rječini ima svoj nogometni derbi, u kojem se sastaju momčadi s Kantride i Krimeje – Rijeka i Orijent. Značaj i važnost susjedskog derbija kroz desetljeća varirao je ovisno o rangu u kojem su klubovi nastupali te o snazi igračkoga kadra crvenih s Krimeje i bijelih s Kantride. Riječki se navijački puk uglavnom geografski opredjeljivao, pa su Sušačani i Trsaćani bili deklarirani orijentaši, a stanovnici zapadnoga dijela grada navijali za Rijeku (Kvarner). Dugo je zbog političkih prilika početkom dvadesetoga stoljeća sraz klubova iz istočnog i zapadnog dijela grada nosio emotivni politički naboj. Grad na Rječini je početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća bio podijeljen na hrvatski i talijanski dio, te je Orijent slovio kao pravi hrvatski klub dugotrajne tradicije (osnovan 1919.god.), dok je Rijeka (Kvarner) nakon Drugog svjetskog rata slovila kao nelegitimni sljednik prijeratne Fiumane. Predratni susreti Orijenta i Fiumane nisu bile samo prestižne utakmice, gledateljima je dvoboj susjeda značio više od igre – potvrda nacionalne i političke moći. Unatoč neskrivenim navijačkim tenzijama, nikada se strasti nisu otele kontroli, niti je došlo do prekida utakmice. U periodu između 1932. i 1940. godine dva su gradska kluba odigrala točno deset utakmica: orijentaši su zabilježili samo jednu pobjedu (na Krimeji je 1938. Orijent slavio minimalnu pobjedu od 1 : 0). U svim ostalim susretima Fiumana je bila bolji suparnik, uz premoćnu gol-razliku 34 : 9. Riječki se klub u tom periodu natjecao u prvoj i drugoj talijanskoj ligi, pobjeđujući poznate klubove poput Parme, Lazia, Venezie i Udinesea. Za crvene su tada nastupali Vončina, Moro Brozičević, Dobrijevići drugi dok je Fiumana u svojim redovima imala asove poput Froglie, Osoinaka, Loika, braće Milinovich i braće Varglien. Premda je Fiumana nastupala u prvenstvu druge države i unatoč činjenici da je grad bio podijeljen na dva dijela, nogometne veze između Sušaka i Rijeke bile su vrlo čvrste i nisu se ostvarivale samo u prijateljskim utakmicama; igrači nisu priznavali granicu na Rječini te su mnogi ugledni sušački nogometaši nastupali u klubovima sa zapadnog dijela grada: u momčadi Magazzini generali do 1943. igrali su Ljudevit ”Bebo” Brazzaduro, Srećko Mrzljak, Ivan Smojver, Baldo i Jordan Foser, Milorad Ljubačev i Vilko Vakanjac. Orijent 1972. godine Orijent je nakon rata u više navrata mijenjao ime: od 1946. nastupa kao Jedinstvo, već sljedeće godine mijenja naziv u Primorje, početkom 1950. godine dolazi do reorganizacije, pa je klub preimenovan u Budućnost, da bi 1953. na glavnoj skupštini odlukom većine bilo vraćeno prvotno ime Orijent. Svih tih godina klub je ponosno isticao svoje hrvatstvo, simboličnom bojom dresova na kojima se očitovala nacionalna trobojnica s prepoznatljivim grbom.1 Mada je Kvarner 1954. godine preimenovan u Rijeku, bez obzira na brojne promjene imena, boje dresova i stadiona na kojima su klubovi nastupali, rivalstvo između najpoznatijih riječkih klubova ostalo je neizmijenjeno do današnjih dana. Nakon Drugog svjetskog rata državni su praznici u pravilu obilježavani sportskim manifestacijama, pa i prijateljskim susretima gradskih rivala. Za Dan Republike 1947. Kvarner je zgodicima Zikovicha i Krizmana svladao Primorje 2 : 1. Iako je susret bio revijalnoga karaktera, došlo je do međusobnog koškanja nakon čega je isključen napadač Kvarnera Starcich. Kao zanimljivost možemo navesti da je igrački kadar Kvarnera u sezoni 1948./´49. bio ojačan nogometašima sa Sušaka, pa su prugasti Kvarnerov dres odjenule neke Orijentove legende poput Vakanjca, Miculinića i Juranića. ”Pic” Miculinić upisao se i u strijelce, svladavši prekrasnim volejem vratara Kralja na gostovanju protiv Zagreba u 10. kolu, kada su se Riječani neporaženi vratili kući. U periodu Budućnosti, od 1951.-´53. Sušačani niti jednom ne uspijevaju pobijediti Kvarner: braća Foser, Švegović i ostali orijentaši imali su za protivnike ponajbolje riječke nogometaše toga vremena - Ravnicha, Legana, Osojnaka i Canjugu. Tada se gradski rivali prvi put natječu za prvenstvene bodove u Podsaveznoj ligi: u sezoni 1952. kvarnerovci slave u obje utakmice (3 : 0 i 4 : 1)2 Kvarner premoćno osvaja prvo mjesto, ali ne uspijeva u kvalifikacijama za viši rang natjecanja. No, u jugokupu 1953. Sušačani uzvraćaju pobjedom, nakon izjednačene borbe koja je, nažalost, kulminirala tučnjavom između igrača obiju momčadi. Najteže je prošao napadač Kvarnera Canjuga – kažnjen je suspenzijom od nekoliko mjeseci! Nakon uzaludnih pokušaja Orijent 1956. godine konačno postaje član Hrvatsko-slovenske lige. Treneru Jazbecu, nekadašnjem strategu Kvarnera, od velike su pomoći dojučerašnji kvarnerovci Zikovich, Krković i Mataja. Naime, već od prvih dana oslobođenja fluktuacija igrača među dvama klubovima bila je sasvim normalna pojava i pojedinci su nastupili i u dresovima Orijenta i Rijeke, a najzapaženiji su bili svakako nositelji igre Ljubačev, Kivela i vratar Brazzaduro. Novo imenovani klubovi ponovno će zaigrati u istom rangu u sezoni 1957.´58., u tadašnjoj Zonskoj ligi kada su bijeli pod dirigentskom palicom trenera Ognjanova premoćno osvojili prvenstvo. U zadnjem jesenskom kolu na prepunoj Krimeji (4000 gledatelja), Medle i Naumović stvarali su paniku u obrambenim redovima crvenih, pa je vratar Juranić dvaput morao vaditi loptu iz svoje mreže. U 26. kolu Rijeka je potvrdila epitet favorita visokom pobjedom na Kantridi: Orijent je svladan čak s 8 : 0, a trostruki je strijelac bio legendarni Pero Radaković. Bijeli će potom ući u Prvu saveznu ligu, a Orijent će pasti u niži rang natjecanja. U dugogodišnjoj povijesti nikada nije bila izraženija razlika u kvaliteti, pa je gradski derbi nakratko izgubio svoj draž. Tako su povodom 40-te obljetnice Orijenta bijeli visoko porazili slavljenika, rezultatom 11 : 1, uz sedam pogodaka brzonogog Veselice, a krajem iste godine crveni će doživjeti novi ”brodolom”: glatkih 0 : 7 protiv momčadi Stojana Osojnaka. Rijeka će 1962. u prijateljskoj utakmici ponoviti isti rezultat, sa Zadelom kao prvim strijelcem: popularni ”Bakulo” šest je puta svladao Orijentovog vratara. Brojni neuspješni pokušaji proboja u viši rang rezultirat će krizom u Orijentu te će se klub 1964. godine naći pred rasulom, što se nasreću ipak nije dogodilo. Rijeka stoga bez teškoća slavi protiv crvenih u jugokupu 1964. godine rezultatom 3 : 1. Klubovi su pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća nastavili suradnju u vidu razmjene igrača, te su mnogi istaknuti riječki nogometaši zaigrali u dresovima oba kluba. Tako su Krković, Pavletić, Doričić, Mataja i Demić ostavili trag i na Krimeji i na Kantridi. RESPEKTABILNO DRUŠTVO Unatoč izraženom sportskom rivalstvu, odnose dvaju klubova od uvijek je krasila i međusobna suradnja. Od trenera i sportskih djelatnika do igrača, dugačka je lista pojedinaca koji su istovremeno ostavili trag kako na Krimeji, tako i na Kantridi. Među istaknutim nogometnim funkcionerima koji su se našli u čelništvu Rijeke i Orijenta valja navesti legendarne zaljubljenike u liburnijski nogomet – Milana Blaževića i Ivicu Smolčića, u upravama gradskih rivala djelovali su još Milorad Doričić, Adam Sušanj, Zvonko Poščić, Duško Grabovac i mnogi drugi. Među stručnjacima koji su se našli za kormilom i crvenih i bijelih posebno su se istaknuli sljedeći treneri: Jazbec, ˝Đalma˝ Marković, Duković, Zikovich, Mrvoš, Mudrovčić, Skoblar, Šangulin, Brnčić, Vranković, Stilinović, Jantoljak, Tičić, a kraći period kormilo krimejskog ligaša našlo se u rukama jednog od najboljih igrača Rijeke svih vremena – Velimira Naumovića. U bogatoj povijesti najboljih gradskih klubova mnoštvo je igrača zaigralo i u crvenom i bijelom dresu. Velik broj omladinaca Rijeke nastavio je karijeru na Krimeji. Kada bi smo u ovom biranom društvu pokušali izabrati najbolju jedanaestoricu, to ne bi bio lagan posao. Svjesni da svaka generacija ima svoje favorite, ponudit ćemo našu ”selekciju”: Žganjer, Celić, Kivela, Milinović, Knežević, Peršon, Ražić, Čohar, Matrljan, Gračan i Veljačić. Doista, momčad vrijedna poštovanja, usudili bi smo se zaključiti da bi se u današnjoj Hrvatskoj nogometnoj ligi borila za naslov prvaka. Orijent 1966. uzvraća Rijeci istom mjerom, izbacujući je iz daljnjeg kup − natjecanja. To su teške godine na Krimeji kada sušački klub u skromnoj Zonskoj ligi osvaja tek deveto mjesto. No, već sljedeće godine uprava krimejskoga kluba na čelu s agilnim Ivicom Smolčićem i trenerom Đalmom Markovićem čini veliki podvig vraćajući Orijent u drugoligaško društvo. U kvalifikacijama će se na trenerskoj klupi crvenih naći i Nikola Demić, neumorna ”radilica” bijelih iz vremena Naumovića, Osojnaka i Radakovića. Kraći period pomagao je neiskusnoj momčadi u drugoligaškim izazovima kao trener-igrač. Stožerni igrači tadašnjeg Orijentova napada bit će nekadašnji juniori Rijeke – Brnelić i Veljačić. Neumorni sportski pregalac Smolčić polovicom sedamdesetih obilježio je renesansu kluba s Kantride: u eri predsjednika Ljube Španjola agilni Smolčić bio je među najaktivnijim članovima uprave i najzaslužniji za postavljanje rasvjete na stadionu. Isto tako, legendarni Đalma ostavio je dubok trag u riječkom nogoloptanju – kao voditelj omladinskog pogona Rijeke i kao strateg ”crvenih vragova” s Krimeje. Istrčavanje na Krimeji 1971. godine. U prvom planu glavni sudac Pino Glažar i kapetani momčadi Udović (Orijent) i Devčić (Rijeka). U međusobnim ogledima momčad s Kantride i dalje je neprikosnoveni ”gazda u gradu”, pobjeđujući u prijateljskim susretima i nautakmicama turnira povodom Dana JNA. No, u sezoni 1968./´69. Rijeka gubi svoj prvoligaški status i otvara se nova stranica u povijesti riječkog nogometa: Orijent se kao prvak Druge lige našao u kvalifikacijama za prvu ligu i zamalo se dogodilo da klubovi zamjene natjecateljski rang, ali je u kvalifikacijama momčad Crvenke bila uspješnija od crvenih s Krimeje. Tako se gradski klubovi ponovo natječu u istom rangu, boreći se za prestiž i prvenstvene bodove. U sezoni 1969./´70. Riječani uživaju u dobrim nastupima svojih klubova budući da Orijent i Rijeka zahvaljujući dobrim igrama i pobjedama drže vrh prvenstvene ljestvice. Stoga je njihov međusobni ogled u 15. kolu opravdao epitet derbija, iako nije imao sretan epilog. Krajem studenog 1969. zagrebački sudac Fresl prekinuo je susret već u 29. minuti zbog nasrtaja Orijentovih igrača pri vodstvu Rijeke 2 : 0 (Bursać i Živadinović). Trener Đalma u prvu je garnituru postavio nekadašnje igrače Rijeke Filipovića i Brnelića, a na vratima se našao Bobić, vratar koji je branio mrežu oba kluba. Moćna ekipa Orijenta na čelu s Kafkom, Bradvićem, Bećirbašićem i Cukonom očekivala je pobjedu, pa je 5000 gledatelja razočarano napustilo stadion na Kantridi prije kraja regularnog dijela susreta. Bio je to poraz nogometa u gradu na Rječini. Utakmica je naknadno registrirana rezultatom 3 : 0 u korist Rijeke. Nastojeći smiriti uzavrele strasti treneri Marković i Pašić dogovorili su u prosincu dobrotvorni susret u korist u potresu stradalih stanovnika Banja Luke. Rijeka je ponovo bila bolja momčad (3 : 0), ali je Orijent uzvratio još jednom pobjedom u kupu, krajem veljače 1970. godine. Gradski rivali se još jednom sreću u zadnjem kolu proljetnoga dijela prvenstva. Osiguravši već ranije prvo mjesto drugoligaške karavane, bijeli su s rezervnom garniturom (trener Zikovich je odmarao ključne igrače uoči kvalifikacijskih susreta) odigrali ”uspavanku” na Krimeji, ali su zahvaljujući pogotku ”Mićule” Poldrugovca odnijeli oba boda. Tim je susretom okončana sezona – Orijent je s 35 bodova bio četvrti, a Rijeka nije uspjela u kvalifikacijama za prvu ligu: i za Rijeku je fatalna momčad Crvenke. Zbog visokih tenzija i grubih startova na finalu Kupa regije 1970. godine Đalma Marković, trener poražene momčadi Orijenta, odbio je po završetku susreta pružiti ruku svom kolegi Pašiću. ORIJENT I RIJEKA U STATISTICI Orijent i Rijeka odigrali su od 1946. godine do danas stotinjak međusobnih susreta, natjecateljskog i prigodnog karaktera. Najzanimljiviji su svakako prvenstveni ogledi: 14 međusobnih susreta u četirima natjecateljskim razredima: dva susreta u podsaveznoj ligi, dva u zonskom natjecanju, osam u drugoligaškom i dva susreta u prvoligaškom natjecanju. Rijeka je daleko uspješnija – izborila je pobjedu u 11 susreta, dvije su utakmice završile neodlučnim ishodom, a Orijent je slavio samo jednom. Gol-razlika je 37:7 u korist Rijeke. I u kup -utakmicama Rijeka je dominirala, samo ne toliko nadmoćno: od sedam odigranih susreta četiri puta su slavili njezini igrači, dok je Orijent tri susreta riješio u svoju korist. Gol-razlika je vrlo tijesna, 6 : 4 u korist Rijeke. Zanimljivi su bili turnirski susreti na kojima su momčadi davale svoj maksimum bez obzira na revijalan karakter natjecanja. Na prvomajskim turnirima, turnirima ”četvorice”, kupovima riječkog podsaveza i turnirima povodom Dana JNA, Orijent i Rijeka sreli su se devet puta: bijeli su bili uspješniji, pobijedivši u šest navrata, dok je Orijent tri utakmice riješio u svoju korist. Naredne dvije sezone Riječani će pratiti dvoboj gradskih rivala u drugoligaškoj konkurenciji. Orijentaši su se u tom razdoblju uglavnom orijentirali na obranu svojih vratiju budući da su bijeli vodili glavnu riječ na drugoligaškom zapadu, sloveći kao neprikosnoveni favorit u međusobnim ogledima. Prepoznatljivi ”bunker” Orijenta rijetko je izdržavao riječkim naletima. Samo jedan susret u 1971. (sudio Riječanin Pino Glažar) završen je neodlučnim ishodom.3 Sve je ostale susrete Rijeka uglavnom rješavala u svoju korist. Posebno su se isticali Bursać i Srok, redoviti strijelci u međusobnim ogledima. U tom razdoblju s Kantride u pravcu Krimeje krenuli su Škrtić, Celić Tomić, Malvić i Čalović, a u suprotnom smjeru odlaze Bobić, Cukon, G. Kovačić, Volf i Čohar. Jedina Orijentova prvenstvena pobjeda zbila se 10. rujna 1972. godine kada se na kormilu bijelih našao Marcel Žigante.4 Rijeka je na svom terenu svladana rezultatom 2 : 1, a pogotke su postigli dojučerašnji njezini prvotimci Škrtić i Brnelić. No, bijeli su u derbiju 22. kola uzvratili istom mjerom, slaveći na Krimeji zgodicima Machina i Cukona. Redovito su glavni akteri susjedskih dvoboja bili igrači koji su nosili majice oba riječka kluba. Tadašnji klupski čelnici dogovaraju čvršću suradnju u cilju jačanja kvalitete nogometne igre na Kvarneru. Predsjednik Orijenta Milan Vujnović zadovoljno je konstantirao kako su razgovori s predsjednikom Rijeke Ljubom Španjolom bili vrlo konstruktivni, te će se suradnja između klubova ostvariti ”i u pogledu trenutnih sportskih rezultata, i na materijalnom i tehničkom planu.”5 Izgleda da su napori oformljenih koordinacionih odbora urodili plodom jer 1974. godine ”djeca s Kantride” konačno ulaze u prvu ligu. Nažalost, susreti gradskih rivala uglavnom će odisati revijalnim karakterom. U doba trenera Zeca i Spasojevića bijeli su suvereno dominirali riječkim travnjacima, a mnogi igrači koji se ne uspijevaju nametnuti treneru odlaze na kaljenje u Orijent. Rekord je oboren u sezoni 1978./´79. kada crveni dres oblači čak šestorica prvotimaca Rijeke. Rukovodstvo prvoligaša nastojalo je pomoći republičkom ligašu s Krimeje: ”... susjedu treba stvoriti mjesto u Drugoj ligi, jer grad Rijeka može i treba imati svoje predstavnike u Prvoj i Drugoj ligi.”6 Početkom osamdesetih trener Brnčić s Kantride seli na Krimeju, a u suprotnom pravcu kreće Josip Skoblar. Smjenu trenera slijede i igrači: daroviti omladinci i rezervisti odlaze na posudbu u Orijent, na Kantridu stižu Matrljan i Tičić. Najzvučnija poveznica dvaju klubova svakako je bio profinjeni tehničar Neno Gračan, standarni reprezentativac bivše države. Prvoligaš i dva ranga niži republički ligaš Orijent našli su se zajedno 1982. u četvrtzavršnici jugokupa, čime je riječki nogomet ponovo skrenuo pažnju na sebe. Brnčić i Đalma Marković (tada treći put na Sušaku) ponosno su isticali kako su susjedski odnosi na zavidnoj razini. ”Ruke u stisku nisu fotomontaža. Junaštvo i Brnčićevo i Markovićevo. Ni zelena bučna rječica ne razdvaja taj stisak. Ljudi kontaktiraju, surađuju. Uzajamna pomoć.”7 I dalje se nastavlja dominacija momčadi s Kantride u međusobnim susretima. Nakon podužeg ”posta” 1985. godine crveni uspijevaju minimalno poraziti bijele pogotkom bivšeg juniora Rijeke Juraseka. Krajem osamdesetih sušački republički ligaš ravnopravno će parirati prvoligašu iz zapadnog dijela grada. U Vrankovićevoj je eri zabilježen rekordan broj međusobnih ogleda: tijekom 1988. gradski su rivali čak pet puta odmjerili snage, da bi na otvaranju sezone, u srpnju iste godine, treneri Marijan Vranković i Mladen Brnčić isprobali čak 43 igrača u tijeku jedne pripremne utakmice! Travnjakom će tako prodefilirati orijentaši Skočić i Pučić, budući treneri Rijeke, dok će nadareni Sušačanin Peršon odjenuti bijeli dres iz kojeg će se vinuti u reprezentativne visine. Zajednički snimak igrača riječke Glorije i sušačkog Orijenta početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. U kolovozu 1989. gradski su se rivali sukobili u završnici jugokupa: pred 2000 gledatelja Rijeka je na Krimeji slavila pobjedu zahvaljujući pogotku Beširevića, ali su se crveni sjajno držali, ravnopravno parirajući prvoligašu. Za kormilom Orijenta našao se 1990. nekadašnji fantazist Rijeke Velimir Naumović, dok je na klupi kvarnerskog majstora sjedio njegov nekadašnji suigrač Vladimir Lukarić. Olovne devedesete donijele su u riječke klubove uz Domovinski rat i brojne nogometne potrese. Rastanak s jugoligom nije prošao bezbolno: nakon velike klupske krize i puča na Kantridi, vođenje prve momčadi preuzima Mladen Vranković. U prvom međusobnom susretu u novoj državi Šangulinov je Orijent pretrpio minimalan poraz – 0 : 1. Osnutkom Hrvatske nogometne lige dolazi do osjetnog pada kvalitete domaćeg nogometa, što zbog teške ekonomske situacije, što zbog suženog izbora kvalitetnih nogometnih sredina. Nadareni mladi igrači radije odlaze u inozemne klubove, što dodatno slabi domaće prvenstvo koje se svodi na nadigravanje Croatije (Dinama) i Hajduka. Mada Orijent i dalje nastupa u nižem rangu natjecanja, u odnosu na prvoligašku Rijeku nije u podređenom položaju – susreti dvaju klubova postaju sve ravnopravniji, a ishodi gradskog derbija neizvjesniji. Na ”Ratnom turniru” u Crikvenici, listopada 1991., Rijeka je teškom mukom svladala Orijent (1 : 0), u čijim je redovima zaigrala bijela legenda Damir Desnica. No, crveni s Krimeje nisu morali dugo čekati svoj trenutak: u prosincu 1993. Stilinovićev je drugoligaški sastav glatko porazio Juričićevu prvoligašku momčad rezultatom 3 : 0! Pogocima Dželalije, Ostojića i Sušića Orijent je pokazao tko je gospodar Krimeje. Legendarni riječki nogometni djelatnik Milan Blažević u društvu s Renatom Tichom Stilinović uspješno brodi s krimejskom momčadi koja 1995. godine postaje B-ligaš, da bi već sljedeće godine osigurala prvoligaški status. Sezona 1996./´97. ostat će zlatnim slovima upisana u analima riječkog sporta: grad na Rječini prvi put u povijesti ima dva prvoligaša, poput velikih europskih metropola. U drugom kolu HNL-a 1996. na Krimeji je odigrana povijesna utakmica između gradskih rivala8: pred 6000 gledatelja Rijeka je povela 2 : 0, zgoditkom Ostojića i autogolom Biškupa, ali su Krimejski feštari vatrenom podrškom nadahnuli orijentaše, koji su u furioznom ritmu izjednačili rezultat (Filipović i Škopljanac), pa je derbi završio miroljubivom podjelom bodova. Prekrasni, suncem obasjani ambijent sušačkoga stadiona nije doživio takvo ozračje još od kvalifikacija za Prvu saveznu ligu šezdesetih godina. Tako će 1997. oba riječka kluba voditi žestoku borbu za očuvanje prvoligaškoga statusa, tim Branka Ivankovića imat će više sreće. U proljetnom dijelu trenera Borisa Tičića smijenit će Ilija Lončarević, ali ni to neće pomoći mladićima u crvenim dresovima; na uzvratnom susretu doći će do izražaja razlika u kvaliteti – bijeli na Kantridi pogocima Brkića (2), Anića i Hasančića s lakoćom pobjeđuju Orijent, rezultatom 4 : 0, završivši natjecanje u gornjem dijelu prvoligaške karavane. Orijent, nažalost, ispada iz lige, pa Riječani neće imati prilike pratiti prvenstvene okršaje najboljih gradskih klubova. No, crveni će doživjeti satisfakciju u domaćem kup-natjecanju: u osmini završnice bili su bolji od Rijeke, uvjerljivo slaveći 2 : 0, pogocima Deluke i Prpića. U Gračanovoj eri Rijeka je odigrala nekoliko susreta s gradskim rivalom, među kojima je najzanimljiviji bio ”triangolo”, mini-turnir između Orijenta, Rijeke i Pomorca, u srpnju 2001. Jantoljakov ”dječji vrtić” retrpio je koncem iste godine visok poraz: bijeli, u čijim redovima su zaigrala tri Brajkovića, s lakoćom slave 4 : 0. To je teško razdoblje najstarijeg riječkog kluba kada kriza trese temelje krimejskog ligaša. Od srpnja 2002. Grad Rijeka preuzima vlasništvo nad Orijentom. Kriza se proširila i na zapadni dio grada, pa Rijeka u 2003. godini smjenjuje čak tri trenera. Na otvaranju nogometne sezone drugoligaš Orijent je pogotkom Bošnjaka uspio nadvladati prvoligašku momčad bijelih. Na klupama gradskih suparnika sjedili su nekadašnji suigrači – Robert Rubčić i Mladen Mladenović. Erozija kvalitete hrvatskog nogometa nije poštedjela ni Kvarner, gdje susreti susjeda više ne pobuđuju veliko zanimanje javnosti. Bijeli su u siječnju 2004. godine brzopotezno svladali crvene na njihovom ”bunjištu” (4 : 2) pred jedva stotinjak gledatelja. ”Bila je to utakmica daleko od prijašnjih pravih susjedskih derbija, a razloge treba tražiti u nikad slabijem Orijentu.”9 U godini obilježavanja 85. obljetnice klub se nalazi pred stečajem i pada u Treću ligu – zapad. Unatoč crnim slutnjama, rukovodstvo kluba uspijeva konsolidirati redove: mlada uprava na čelu s nekadašnjim igračem Močinićem dovodi trenera Tičića i publika se polako vraća na Krimeju. Rijeka je i dalje ”gazda” u gradu te s lakoćom izlazi na kraj sa svojim suparnikom iz istočnoga dijela grada: u srpnju 2005. stasiti vratar Riječana Žilić mirno se odmarao dok su Sharbini i Sertić ”punili” Orijentovu mrežu za konačnih 5 : 0. Na Krimeji je odigran i posljednji prijateljski ogled dvaju klubova, u srpnju 2006. Ni ovoga puta odaziv gledatelja nije bio značajniji, a pobjednik hrvatskoga kupa lako se obračunao s krimejskim trećeligašem (4 : 1). Izvjestitelj s utakmice nije zaboravio naglasiti kako je susret odigran u trećeligaškome ritmu. U sastavu Orijenta zaigrao je perspektivni branič Duje Baković, igrač koji će se ubrzo poput svog prethodnika Kneževića naći u dresu prvoligaša s Kantride. U gotovo devedeset godina postojanja Orijent je na sportskom polju bilježio i uspone i padove, od najnižeg ranga dospio je do prve lige, radost i tuga ciklično su se izmjenjivali u redovima riječkih klubova. Unatoč sportskom suparništvu odnose dvaju klubova oduvijek je krasila međusobna suradnja i poštovanje. Uz svestranu pomoć Kantride crveni se i u 2007. godini nadaju proboju u viši natjecateljski razred. Mnogi mladi igrači Rijeke ”tesali” su svoje nogometno iskustvo u Orijentovom dresu, dok su najzapaženiji orijentaši redovito pojačavali redove bijelih s Kantride. I danas su sportske veze dvaju vodećih klubova čvrsto uspostavljene: direktor HNK Rijeka Marinko Koljanin dugogodišnji je zapaženi vratar crvenih s Krimeje, u stručnom stožeru bijelih su nekadašnji orijentaši Matrljan i Ćaleta. Kormilo krimejskog trećeligaša preuzeo je pak legendarni reprezentativac s Kantride, ”Rambo” Mladenović. Sportsko rivalstvo, žestoku borbu i žarku želju za pobjedom, to je povijest Rijeke i Orijenta, riznica, bogatih događaja, međusobnih prožimanja, kako igračkih i sportskih, tako humanih i ljudskih odnosa. Nogomet je oduvijek bio igra koja zbližava ljude, između Krimeje i Kantride ruke su uvijek bile pružene, od čega je najviše imao koristi riječki nogomet. Rijeka 1971. godine LITERATURA : Burburan, Mornjak, Rijeka nogometa 1873. 1948., Grafika Zambelli, Rijeka, 2006. Cvijanović, Mišo. Klub veći od najvećih iskušenja, Sušačka revija br 21./1998., str.36. Dibenedetto, Lucca. El balon Fiuman, quando su la tore era l'aquila, Borgomanero, 2004. Kramer, Fredi, Nogometni leksikon, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 2004. Kvarnerski majstor, prigodna brošura povodom ulaska u Prvu saveznu ligu, Rijeka 1960. Kvarnerska rivijera, tridesetljeća, uredili T. Kraljić i O. Rivetti, Tipograf, Rijeka, 1982. Magdić, Zvonimir. Kantrida i Krimeja ruku pod ruku, SN revija br. 320., Zagreb, 1982., str.9-10 Matovinović, Izidor, Pola stoljeća "Orijenta" SD Orijent, Rijeka, 1970., Tipograf, Rijeka. Moravček, Goran, Rijeka između mita i povijesti, Adamić, Rijeka,2006. Orijent-mladić sa 60 godina, časopis NK Rijeka, 1979., str.6 Perović, Milan. Ruku pod ruku, časopis NK Rijeka, prosinac 1973., str.2. Pola stoljeća Kvarnerske rivijere, 1953. - 2002., uredio Orlando Rivetti, Grafika Zambelli, Rijeka, 2002. Volarić, Ivo. Osojnak prvi zatresao mrežu, Novi list, 25.VIII.1996., str. 28.
Nogometna povijest "najvažnije sporedne stvarina svijetu" potvrđuje da su najzanimljiviji i najžešći susreti odigravani između klubova iz istoga grada. Osim sportskog naboja za primat najboljeg u gradu, gradski je derbi katkad nosio daleko veće značenje, simbolizirajući sraz dvij uvjera (Celtic : Glasgow Rengers), suprotstavljenih klasa (Atletico Madrid : Real) ili političkih opredjeljenja (Barcelona : Espańol). Nerijetko susreti klubova iz istoga grada predstavljaju središnji događaj nacionalnoga prvenstva, a gradski derbi odlučuje i o naslovu prvaka države. Dvoboji londonskih momčadi nose posebnu draž otočkih derbija, lisabonska Benfica u borbi sa Sportingom odlučuje o prvaku Portugala, Partizan i Crvena Zvezda u ˝večitom derbiju ˝bivše države pune beogradske stadione, Francuzi, Nizozemci i Grci također imaju svoje specifične susjedske derbije.
Među europskim predstavnicima najzanimljivijisusret gradskih rivala ipak nudi talijanski calcio: u glavnom se gradu Rimljani već po rođenju dijeleu dvije skupine – navijače Lazia ili poklonike Rome; torinski derbi nudi dvoboj moćnog Juventusa i nekada slavnog Torina... Ipak, ”majka svih derbija” igra se na milanskom San Siru: susreti Intera i Milana spadaju u spektakularne sportske događaje čija važnost nadilazi nacionalne okvire. Neroazzuri i rossoneri sukobljavali su se i u završnicama europskih kupova pa ne čudi da ovi glasoviti klubovi imaju poklonike i u našem gradu.
Mada Rijeka ne spada u europske metropole, niti se može podičiti slavnim klubovima poput sličnih mediteranskih gradova, Napulja, Barcelone, Genove ili Marseillea, i grad na Rječini ima svoj nogometni derbi, u kojem se sastaju momčadi s Kantride i Krimeje – Rijeka i Orijent. Značaj i važnost susjedskog derbija kroz desetljeća varirao je ovisno o rangu u kojem su klubovi nastupali te o snazi igračkoga kadra crvenih s Krimeje i bijelih s Kantride. Riječki se navijački puk uglavnom geografski opredjeljivao, pa su Sušačani i Trsaćani bili deklarirani orijentaši, a stanovnici zapadnoga dijela grada navijali za Rijeku (Kvarner).
Dugo je zbog političkih prilika početkom dvadesetoga stoljeća sraz klubova iz istočnog i zapadnog dijela grada nosio emotivni politički naboj. Grad na Rječini je početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća bio podijeljen na hrvatski i talijanski dio, te je Orijent slovio kao pravi hrvatski klub dugotrajne tradicije (osnovan 1919.god.), dok je Rijeka (Kvarner) nakon Drugog svjetskog rata slovila kao nelegitimni sljednik prijeratne Fiumane. Predratni susreti Orijenta i Fiumane nisu bile samo prestižne utakmice, gledateljima je dvoboj susjeda značio više od igre – potvrda nacionalne i političke moći. Unatoč neskrivenim navijačkim tenzijama, nikada se strasti nisu otele kontroli, niti je došlo do prekida utakmice. U periodu između 1932. i 1940. godine dva su gradska kluba odigrala točno deset utakmica: orijentaši su zabilježili samo jednu pobjedu (na Krimeji je 1938. Orijent slavio minimalnu pobjedu od 1 : 0). U svim ostalim susretima Fiumana je bila bolji suparnik, uz premoćnu gol-razliku 34 : 9. Riječki se klub u tom periodu natjecao u prvoj i drugoj talijanskoj ligi, pobjeđujući poznate klubove poput Parme, Lazia, Venezie i Udinesea. Za crvene su tada nastupali Vončina, Moro Brozičević, Dobrijevići drugi dok je Fiumana u svojim redovima imala asove poput Froglie, Osoinaka, Loika, braće Milinovich i braće Varglien. Premda je Fiumana nastupala u prvenstvu druge države i unatoč činjenici da je grad bio podijeljen na dva dijela, nogometne veze između Sušaka i Rijeke bile su vrlo čvrste i nisu se ostvarivale samo u prijateljskim utakmicama; igrači nisu priznavali granicu na Rječini te su mnogi ugledni sušački nogometaši nastupali u klubovima sa zapadnog dijela grada: u momčadi Magazzini generali do 1943. igrali su Ljudevit ”Bebo” Brazzaduro, Srećko Mrzljak, Ivan Smojver, Baldo i Jordan Foser, Milorad Ljubačev i Vilko Vakanjac. Orijent 1972. godine
Orijent je nakon rata u više navrata mijenjao ime: od 1946. nastupa kao Jedinstvo, već sljedeće godine mijenja naziv u Primorje, početkom 1950. godine dolazi do reorganizacije, pa je klub preimenovan u Budućnost, da bi 1953. na glavnoj skupštini odlukom većine bilo vraćeno prvotno ime Orijent. Svih tih godina klub je ponosno isticao svoje hrvatstvo, simboličnom bojom dresova na kojima se očitovala nacionalna trobojnica s prepoznatljivim grbom.1 Mada je Kvarner 1954. godine preimenovan u Rijeku, bez obzira na brojne promjene imena, boje dresova i stadiona na kojima su klubovi nastupali, rivalstvo između najpoznatijih riječkih klubova ostalo je neizmijenjeno do današnjih dana.
Nakon Drugog svjetskog rata državni su praznici u pravilu obilježavani sportskim manifestacijama, pa i prijateljskim susretima gradskih rivala. Za Dan Republike 1947. Kvarner je zgodicima Zikovicha i Krizmana svladao Primorje 2 : 1. Iako je susret bio revijalnoga karaktera, došlo je do međusobnog koškanja nakon čega je isključen napadač Kvarnera Starcich. Kao zanimljivost možemo navesti da je igrački kadar Kvarnera u sezoni 1948./´49. bio ojačan nogometašima sa Sušaka, pa su prugasti Kvarnerov dres odjenule neke Orijentove legende poput Vakanjca, Miculinića i Juranića. ”Pic” Miculinić upisao se i u strijelce, svladavši prekrasnim volejem vratara Kralja na gostovanju protiv Zagreba u 10. kolu, kada su se Riječani neporaženi vratili kući. U periodu Budućnosti, od 1951.-´53. Sušačani niti jednom ne uspijevaju pobijediti Kvarner: braća Foser, Švegović i ostali orijentaši imali su za protivnike ponajbolje riječke nogometaše toga vremena - Ravnicha, Legana, Osojnaka i Canjugu. Tada se gradski rivali prvi put natječu za prvenstvene bodove u Podsaveznoj ligi: u sezoni 1952. kvarnerovci slave u obje utakmice (3 : 0 i 4 : 1)2 Kvarner premoćno osvaja prvo mjesto, ali ne uspijeva u kvalifikacijama za viši rang natjecanja. No, u jugokupu 1953. Sušačani uzvraćaju pobjedom, nakon izjednačene borbe koja je, nažalost, kulminirala tučnjavom između igrača obiju momčadi. Najteže je prošao napadač Kvarnera Canjuga – kažnjen je suspenzijom od nekoliko mjeseci!
Nakon uzaludnih pokušaja Orijent 1956. godine konačno postaje član Hrvatsko-slovenske lige. Treneru Jazbecu, nekadašnjem strategu Kvarnera, od velike su pomoći dojučerašnji kvarnerovci Zikovich, Krković i Mataja. Naime, već od prvih dana oslobođenja fluktuacija igrača među dvama klubovima bila je sasvim normalna pojava i pojedinci su nastupili i u dresovima Orijenta i Rijeke, a najzapaženiji su bili svakako nositelji igre Ljubačev, Kivela i vratar Brazzaduro.
Novo imenovani klubovi ponovno će zaigrati u istom rangu u sezoni 1957.´58., u tadašnjoj Zonskoj ligi kada su bijeli pod dirigentskom palicom trenera Ognjanova premoćno osvojili prvenstvo. U zadnjem jesenskom kolu na prepunoj Krimeji (4000 gledatelja), Medle i Naumović stvarali su paniku u obrambenim redovima crvenih, pa je vratar Juranić dvaput morao vaditi loptu iz svoje mreže. U 26. kolu Rijeka je potvrdila epitet favorita visokom pobjedom na Kantridi: Orijent je svladan čak s 8 : 0, a trostruki je strijelac bio legendarni Pero Radaković. Bijeli će potom ući u Prvu saveznu ligu, a Orijent će pasti u niži rang natjecanja. U dugogodišnjoj povijesti nikada nije bila izraženija razlika u kvaliteti, pa je gradski derbi nakratko izgubio svoj draž. Tako su povodom 40-te obljetnice Orijenta bijeli visoko porazili slavljenika, rezultatom 11 : 1, uz sedam pogodaka brzonogog Veselice, a krajem iste godine crveni će doživjeti novi ”brodolom”: glatkih 0 : 7 protiv momčadi Stojana Osojnaka. Rijeka će 1962. u prijateljskoj utakmici ponoviti isti rezultat, sa Zadelom kao prvim strijelcem: popularni ”Bakulo” šest je puta svladao Orijentovog vratara. Brojni neuspješni pokušaji proboja u viši rang rezultirat će krizom u Orijentu te će se klub 1964. godine naći pred rasulom, što se nasreću ipak nije dogodilo. Rijeka stoga bez teškoća slavi protiv crvenih u jugokupu 1964. godine rezultatom 3 : 1. Klubovi su pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća nastavili suradnju u vidu razmjene igrača, te su mnogi istaknuti riječki nogometaši zaigrali u dresovima oba kluba. Tako su Krković, Pavletić, Doričić, Mataja i Demić ostavili trag i na Krimeji i na Kantridi.
RESPEKTABILNO DRUŠTVO
Unatoč izraženom sportskom rivalstvu, odnose dvaju klubova od uvijek je krasila i međusobna suradnja. Od trenera i sportskih djelatnika do igrača, dugačka je lista pojedinaca koji su istovremeno ostavili trag kako na Krimeji, tako i na Kantridi. Među istaknutim nogometnim funkcionerima koji su se našli u čelništvu Rijeke i Orijenta valja navesti legendarne zaljubljenike u liburnijski nogomet – Milana Blaževića i Ivicu Smolčića, u upravama gradskih rivala djelovali su još Milorad Doričić, Adam Sušanj, Zvonko Poščić, Duško Grabovac i mnogi drugi. Među stručnjacima koji su se našli za kormilom i crvenih i bijelih posebno su se istaknuli sljedeći treneri: Jazbec, ˝Đalma˝ Marković, Duković, Zikovich, Mrvoš, Mudrovčić, Skoblar, Šangulin, Brnčić, Vranković, Stilinović, Jantoljak, Tičić, a kraći period kormilo krimejskog ligaša našlo se u rukama jednog od najboljih igrača Rijeke svih vremena – Velimira Naumovića.
U bogatoj povijesti najboljih gradskih klubova mnoštvo je igrača zaigralo i u crvenom i bijelom dresu. Velik broj omladinaca Rijeke nastavio je karijeru na Krimeji. Kada bi smo u ovom biranom društvu pokušali izabrati najbolju jedanaestoricu, to ne bi bio lagan posao. Svjesni da svaka generacija ima svoje favorite, ponudit ćemo našu ”selekciju”: Žganjer, Celić, Kivela, Milinović, Knežević, Peršon, Ražić, Čohar, Matrljan, Gračan i Veljačić. Doista, momčad vrijedna poštovanja, usudili bi smo se zaključiti da bi se u današnjoj Hrvatskoj nogometnoj ligi borila za naslov prvaka.
Orijent 1966. uzvraća Rijeci istom mjerom, izbacujući je iz daljnjeg kup − natjecanja. To su teške godine na Krimeji kada sušački klub u skromnoj Zonskoj ligi osvaja tek deveto mjesto. No, već sljedeće godine uprava krimejskoga kluba na čelu s agilnim Ivicom Smolčićem i trenerom Đalmom Markovićem čini veliki podvig vraćajući Orijent u drugoligaško društvo. U kvalifikacijama će se na trenerskoj klupi crvenih naći i Nikola Demić, neumorna ”radilica” bijelih iz vremena Naumovića, Osojnaka i Radakovića. Kraći period pomagao je neiskusnoj momčadi u drugoligaškim izazovima kao trener-igrač. Stožerni igrači tadašnjeg Orijentova napada bit će nekadašnji juniori Rijeke – Brnelić i Veljačić. Neumorni sportski pregalac Smolčić polovicom sedamdesetih obilježio je renesansu kluba s Kantride: u eri predsjednika Ljube Španjola agilni Smolčić bio je među najaktivnijim članovima uprave i najzaslužniji za postavljanje rasvjete na stadionu. Isto tako, legendarni Đalma ostavio je dubok trag u riječkom nogoloptanju – kao voditelj omladinskog pogona Rijeke i kao strateg ”crvenih vragova” s Krimeje.
Istrčavanje na Krimeji 1971. godine. U prvom planu glavni sudac Pino Glažar i kapetani momčadi Udović (Orijent) i Devčić (Rijeka).
U međusobnim ogledima momčad s Kantride i dalje je neprikosnoveni ”gazda u gradu”, pobjeđujući u prijateljskim susretima i nautakmicama turnira povodom Dana JNA. No, u sezoni 1968./´69. Rijeka gubi svoj prvoligaški status i otvara se nova stranica u povijesti riječkog nogometa: Orijent se kao prvak Druge lige našao u kvalifikacijama za prvu ligu i zamalo se dogodilo da klubovi zamjene natjecateljski rang, ali je u kvalifikacijama momčad Crvenke bila uspješnija od crvenih s Krimeje. Tako se gradski klubovi ponovo natječu u istom rangu, boreći se za prestiž i prvenstvene bodove. U sezoni 1969./´70. Riječani uživaju u dobrim nastupima svojih klubova budući da Orijent i Rijeka zahvaljujući dobrim igrama i pobjedama drže vrh prvenstvene ljestvice. Stoga je njihov međusobni ogled u 15. kolu opravdao epitet derbija, iako nije imao sretan epilog. Krajem studenog 1969. zagrebački sudac Fresl prekinuo je susret već u 29. minuti zbog nasrtaja Orijentovih igrača pri vodstvu Rijeke 2 : 0 (Bursać i Živadinović). Trener Đalma u prvu je garnituru postavio nekadašnje igrače Rijeke Filipovića i Brnelića, a na vratima se našao Bobić, vratar koji je branio mrežu oba kluba. Moćna ekipa Orijenta na čelu s Kafkom, Bradvićem, Bećirbašićem i Cukonom očekivala je pobjedu, pa je 5000 gledatelja razočarano napustilo stadion na Kantridi prije kraja regularnog dijela susreta. Bio je to poraz nogometa u gradu na Rječini. Utakmica je naknadno registrirana rezultatom 3 : 0 u korist Rijeke. Nastojeći smiriti uzavrele strasti treneri Marković i Pašić dogovorili su u prosincu dobrotvorni susret u korist u potresu stradalih stanovnika Banja Luke. Rijeka je ponovo bila bolja momčad (3 : 0), ali je Orijent uzvratio još jednom pobjedom u kupu, krajem veljače 1970. godine. Gradski rivali se još jednom sreću u zadnjem kolu proljetnoga dijela prvenstva. Osiguravši već ranije prvo mjesto drugoligaške karavane, bijeli su s rezervnom garniturom (trener Zikovich je odmarao ključne igrače uoči kvalifikacijskih susreta) odigrali ”uspavanku” na Krimeji, ali su zahvaljujući pogotku ”Mićule” Poldrugovca odnijeli oba boda. Tim je susretom okončana sezona – Orijent je s 35 bodova bio četvrti, a Rijeka nije uspjela u kvalifikacijama za prvu ligu: i za Rijeku je fatalna momčad Crvenke. Zbog visokih tenzija i grubih startova na finalu Kupa regije 1970. godine Đalma Marković, trener poražene momčadi Orijenta, odbio je po završetku susreta pružiti ruku svom kolegi Pašiću.
ORIJENT I RIJEKA U STATISTICI
Orijent i Rijeka odigrali su od 1946. godine do danas stotinjak međusobnih susreta, natjecateljskog i prigodnog karaktera. Najzanimljiviji su svakako prvenstveni ogledi: 14 međusobnih susreta u četirima natjecateljskim razredima: dva susreta u podsaveznoj ligi, dva u zonskom natjecanju, osam u drugoligaškom i dva susreta u prvoligaškom natjecanju. Rijeka je daleko uspješnija – izborila je pobjedu u 11 susreta, dvije su utakmice završile neodlučnim ishodom, a Orijent je slavio samo jednom. Gol-razlika je 37:7 u korist Rijeke. I u kup -utakmicama Rijeka je dominirala, samo ne toliko nadmoćno: od sedam odigranih susreta četiri puta su slavili njezini igrači, dok je Orijent tri susreta riješio u svoju korist. Gol-razlika je vrlo tijesna, 6 : 4 u korist Rijeke. Zanimljivi su bili turnirski susreti na kojima su momčadi davale svoj maksimum bez obzira na revijalan karakter natjecanja. Na prvomajskim turnirima, turnirima ”četvorice”, kupovima riječkog podsaveza i turnirima povodom Dana JNA, Orijent i Rijeka sreli su se devet puta: bijeli su bili uspješniji, pobijedivši u šest navrata, dok je Orijent tri utakmice riješio u svoju korist.
Naredne dvije sezone Riječani će pratiti dvoboj gradskih rivala u drugoligaškoj konkurenciji. Orijentaši su se u tom razdoblju uglavnom orijentirali na obranu svojih vratiju budući da su bijeli vodili glavnu riječ na drugoligaškom zapadu, sloveći kao neprikosnoveni favorit u međusobnim ogledima. Prepoznatljivi ”bunker” Orijenta rijetko je izdržavao riječkim naletima. Samo jedan susret u 1971. (sudio Riječanin Pino Glažar) završen je neodlučnim ishodom.3 Sve je ostale susrete Rijeka uglavnom rješavala u svoju korist. Posebno su se isticali Bursać i Srok, redoviti strijelci u međusobnim ogledima. U tom razdoblju s Kantride u pravcu Krimeje krenuli su Škrtić, Celić Tomić, Malvić i Čalović, a u suprotnom smjeru odlaze Bobić, Cukon, G. Kovačić, Volf i Čohar. Jedina Orijentova prvenstvena pobjeda zbila se 10. rujna 1972. godine kada se na kormilu bijelih našao Marcel Žigante.4 Rijeka je na svom terenu svladana rezultatom 2 : 1, a pogotke su postigli dojučerašnji njezini prvotimci Škrtić i Brnelić. No, bijeli su u derbiju 22. kola uzvratili istom mjerom, slaveći na Krimeji zgodicima Machina i Cukona. Redovito su glavni akteri susjedskih dvoboja bili igrači koji su nosili majice oba riječka kluba. Tadašnji klupski čelnici dogovaraju čvršću suradnju u cilju jačanja kvalitete nogometne igre na Kvarneru. Predsjednik Orijenta Milan Vujnović zadovoljno je konstantirao kako su razgovori s predsjednikom Rijeke Ljubom Španjolom bili vrlo konstruktivni, te će se suradnja između klubova ostvariti ”i u pogledu trenutnih sportskih rezultata, i na materijalnom i tehničkom planu.”5 Izgleda da su napori oformljenih koordinacionih odbora urodili plodom jer 1974. godine ”djeca s Kantride” konačno ulaze u prvu ligu. Nažalost, susreti gradskih rivala uglavnom će odisati revijalnim karakterom. U doba trenera Zeca i Spasojevića bijeli su suvereno dominirali riječkim travnjacima, a mnogi igrači koji se ne uspijevaju nametnuti treneru odlaze na kaljenje u Orijent. Rekord je oboren u sezoni 1978./´79. kada crveni dres oblači čak šestorica prvotimaca Rijeke. Rukovodstvo prvoligaša nastojalo je pomoći republičkom ligašu s Krimeje: ”... susjedu treba stvoriti mjesto u Drugoj ligi, jer grad Rijeka može i treba imati svoje predstavnike u Prvoj i Drugoj ligi.”6
Početkom osamdesetih trener Brnčić s Kantride seli na Krimeju, a u suprotnom pravcu kreće Josip Skoblar. Smjenu trenera slijede i igrači: daroviti omladinci i rezervisti odlaze na posudbu u Orijent, na Kantridu stižu Matrljan i Tičić. Najzvučnija poveznica dvaju klubova svakako je bio profinjeni tehničar Neno Gračan, standarni reprezentativac bivše države. Prvoligaš i dva ranga niži republički ligaš Orijent našli su se zajedno 1982. u četvrtzavršnici jugokupa, čime je riječki nogomet ponovo skrenuo pažnju na sebe. Brnčić i Đalma Marković (tada treći put na Sušaku) ponosno su isticali kako su susjedski odnosi na zavidnoj razini. ”Ruke u stisku nisu fotomontaža. Junaštvo i Brnčićevo i Markovićevo. Ni zelena bučna rječica ne razdvaja taj stisak. Ljudi kontaktiraju, surađuju. Uzajamna pomoć.”7 I dalje se nastavlja dominacija momčadi s Kantride u međusobnim susretima. Nakon podužeg ”posta” 1985. godine crveni uspijevaju minimalno poraziti bijele pogotkom bivšeg juniora Rijeke Juraseka. Krajem osamdesetih sušački republički ligaš ravnopravno će parirati prvoligašu iz zapadnog dijela grada. U Vrankovićevoj je eri zabilježen rekordan broj međusobnih ogleda: tijekom 1988. gradski su rivali čak pet puta odmjerili snage, da bi na otvaranju sezone, u srpnju iste godine, treneri Marijan Vranković i Mladen Brnčić isprobali čak 43 igrača u tijeku jedne pripremne utakmice! Travnjakom će tako prodefilirati orijentaši Skočić i Pučić, budući treneri Rijeke, dok će nadareni Sušačanin Peršon odjenuti bijeli dres iz kojeg će se vinuti u reprezentativne visine.
Zajednički snimak igrača riječke Glorije i sušačkog Orijenta početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća.
U kolovozu 1989. gradski su se rivali sukobili u završnici jugokupa: pred 2000 gledatelja Rijeka je na Krimeji slavila pobjedu zahvaljujući pogotku Beširevića, ali su se crveni sjajno držali, ravnopravno parirajući prvoligašu. Za kormilom Orijenta našao se 1990. nekadašnji fantazist Rijeke Velimir Naumović, dok je na klupi kvarnerskog majstora sjedio njegov nekadašnji suigrač Vladimir Lukarić.
Olovne devedesete donijele su u riječke klubove uz Domovinski rat i brojne nogometne potrese. Rastanak s jugoligom nije prošao bezbolno: nakon velike klupske krize i puča na Kantridi, vođenje prve momčadi preuzima Mladen Vranković. U prvom međusobnom susretu u novoj državi Šangulinov je Orijent pretrpio minimalan poraz – 0 : 1. Osnutkom Hrvatske nogometne lige dolazi do osjetnog pada kvalitete domaćeg nogometa, što zbog teške ekonomske situacije, što zbog suženog izbora kvalitetnih nogometnih sredina. Nadareni mladi igrači radije odlaze u inozemne klubove, što dodatno slabi domaće prvenstvo koje se svodi na nadigravanje Croatije (Dinama) i Hajduka. Mada Orijent i dalje nastupa u nižem rangu natjecanja, u odnosu na prvoligašku Rijeku nije u podređenom položaju – susreti dvaju klubova postaju sve ravnopravniji, a ishodi gradskog derbija neizvjesniji. Na ”Ratnom turniru” u Crikvenici, listopada 1991., Rijeka je teškom mukom svladala Orijent (1 : 0), u čijim je redovima zaigrala bijela legenda Damir Desnica. No, crveni s Krimeje nisu morali dugo čekati svoj trenutak: u prosincu 1993. Stilinovićev je drugoligaški sastav glatko porazio Juričićevu prvoligašku momčad rezultatom 3 : 0! Pogocima Dželalije, Ostojića i Sušića Orijent je pokazao tko je gospodar Krimeje.
Legendarni riječki nogometni djelatnik Milan Blažević u društvu s Renatom Tichom
Stilinović uspješno brodi s krimejskom momčadi koja 1995. godine postaje B-ligaš, da bi već sljedeće godine osigurala prvoligaški status. Sezona 1996./´97. ostat će zlatnim slovima upisana u analima riječkog sporta: grad na Rječini prvi put u povijesti ima dva prvoligaša, poput velikih europskih metropola. U drugom kolu HNL-a 1996. na Krimeji je odigrana povijesna utakmica između gradskih rivala8: pred 6000 gledatelja Rijeka je povela 2 : 0, zgoditkom Ostojića i autogolom Biškupa, ali su Krimejski feštari vatrenom podrškom nadahnuli orijentaše, koji su u furioznom ritmu izjednačili rezultat (Filipović i Škopljanac), pa je derbi završio miroljubivom podjelom bodova. Prekrasni, suncem obasjani ambijent sušačkoga stadiona nije doživio takvo ozračje još od kvalifikacija za Prvu saveznu ligu šezdesetih godina. Tako će 1997. oba riječka kluba voditi žestoku borbu za očuvanje prvoligaškoga statusa, tim Branka Ivankovića imat će više sreće. U proljetnom dijelu trenera Borisa Tičića smijenit će Ilija Lončarević, ali ni to neće pomoći mladićima u crvenim dresovima; na uzvratnom susretu doći će do izražaja razlika u kvaliteti – bijeli na Kantridi pogocima Brkića (2), Anića i Hasančića s lakoćom pobjeđuju Orijent, rezultatom 4 : 0, završivši natjecanje u gornjem dijelu prvoligaške karavane. Orijent, nažalost, ispada iz lige, pa Riječani neće imati prilike pratiti prvenstvene okršaje najboljih gradskih klubova.
No, crveni će doživjeti satisfakciju u domaćem kup-natjecanju: u osmini završnice bili su bolji od Rijeke, uvjerljivo slaveći 2 : 0, pogocima Deluke i Prpića. U Gračanovoj eri Rijeka je odigrala nekoliko susreta s gradskim rivalom, među kojima je najzanimljiviji bio ”triangolo”, mini-turnir između Orijenta, Rijeke i Pomorca, u srpnju 2001. Jantoljakov ”dječji vrtić” retrpio je koncem iste godine visok poraz: bijeli, u čijim redovima su zaigrala tri Brajkovića, s lakoćom slave 4 : 0. To je teško razdoblje najstarijeg riječkog kluba kada kriza trese temelje krimejskog ligaša.
Od srpnja 2002. Grad Rijeka preuzima vlasništvo nad Orijentom. Kriza se proširila i na zapadni dio grada, pa Rijeka u 2003. godini smjenjuje čak tri trenera. Na otvaranju nogometne sezone drugoligaš Orijent je pogotkom Bošnjaka uspio nadvladati prvoligašku momčad bijelih. Na klupama gradskih suparnika sjedili su nekadašnji suigrači – Robert Rubčić i Mladen Mladenović.
Erozija kvalitete hrvatskog nogometa nije poštedjela ni Kvarner, gdje susreti susjeda više ne pobuđuju veliko zanimanje javnosti. Bijeli su u siječnju 2004. godine brzopotezno svladali crvene na njihovom ”bunjištu” (4 : 2) pred jedva stotinjak gledatelja. ”Bila je to utakmica daleko od prijašnjih pravih susjedskih derbija, a razloge treba tražiti u nikad slabijem Orijentu.”9 U godini obilježavanja 85. obljetnice klub se nalazi pred stečajem i pada u Treću ligu – zapad. Unatoč crnim slutnjama, rukovodstvo kluba uspijeva konsolidirati redove: mlada uprava na čelu s nekadašnjim igračem Močinićem dovodi trenera Tičića i publika se polako vraća na Krimeju. Rijeka je i dalje ”gazda” u gradu te s lakoćom izlazi na kraj sa svojim suparnikom iz istočnoga dijela grada: u srpnju 2005. stasiti vratar Riječana Žilić mirno se odmarao dok su Sharbini i Sertić ”punili” Orijentovu mrežu za konačnih 5 : 0. Na Krimeji je odigran i posljednji prijateljski ogled dvaju klubova, u srpnju 2006. Ni ovoga puta odaziv gledatelja nije bio značajniji, a pobjednik hrvatskoga kupa lako se obračunao s krimejskim trećeligašem (4 : 1). Izvjestitelj s utakmice nije zaboravio naglasiti kako je susret odigran u trećeligaškome ritmu. U sastavu Orijenta zaigrao je perspektivni branič Duje Baković, igrač koji će se ubrzo poput svog prethodnika Kneževića naći u dresu prvoligaša s Kantride.
U gotovo devedeset godina postojanja Orijent je na sportskom polju bilježio i uspone i padove, od najnižeg ranga dospio je do prve lige, radost i tuga ciklično su se izmjenjivali u redovima riječkih klubova. Unatoč sportskom suparništvu odnose dvaju klubova oduvijek je krasila međusobna suradnja i poštovanje.
Uz svestranu pomoć Kantride crveni se i u 2007. godini nadaju proboju u viši natjecateljski razred. Mnogi mladi igrači Rijeke ”tesali” su svoje nogometno iskustvo u Orijentovom dresu, dok su najzapaženiji orijentaši redovito pojačavali redove bijelih s Kantride. I danas su sportske veze dvaju vodećih klubova čvrsto uspostavljene: direktor HNK Rijeka Marinko Koljanin dugogodišnji je zapaženi vratar crvenih s Krimeje, u stručnom stožeru bijelih su nekadašnji orijentaši Matrljan i Ćaleta. Kormilo krimejskog trećeligaša preuzeo je pak legendarni reprezentativac s Kantride, ”Rambo” Mladenović. Sportsko rivalstvo, žestoku borbu i žarku želju za pobjedom, to je povijest Rijeke i Orijenta, riznica, bogatih događaja, međusobnih prožimanja, kako igračkih i sportskih, tako humanih i ljudskih odnosa. Nogomet je oduvijek bio igra koja zbližava ljude, između Krimeje i Kantride ruke su uvijek bile pružene, od čega je najviše imao koristi riječki nogomet.
Rijeka 1971. godine
LITERATURA :
Burburan, Mornjak, Rijeka nogometa 1873. 1948., Grafika Zambelli, Rijeka, 2006.
Cvijanović, Mišo. Klub veći od najvećih iskušenja, Sušačka revija br 21./1998., str.36.
Dibenedetto, Lucca. El balon Fiuman, quando su la tore era l'aquila, Borgomanero, 2004.
Kramer, Fredi, Nogometni leksikon, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 2004.
Kvarnerski majstor, prigodna brošura povodom ulaska u Prvu saveznu ligu, Rijeka 1960.
Kvarnerska rivijera, tridesetljeća, uredili T. Kraljić i O. Rivetti, Tipograf, Rijeka, 1982.
Magdić, Zvonimir. Kantrida i Krimeja ruku pod ruku, SN revija br. 320., Zagreb, 1982., str.9-10
Matovinović, Izidor, Pola stoljeća "Orijenta" SD Orijent, Rijeka, 1970., Tipograf, Rijeka.
Moravček, Goran, Rijeka između mita i povijesti, Adamić, Rijeka,2006.
Orijent-mladić sa 60 godina, časopis NK Rijeka, 1979., str.6
Perović, Milan. Ruku pod ruku, časopis NK Rijeka, prosinac 1973., str.2.
Pola stoljeća Kvarnerske rivijere, 1953. - 2002., uredio Orlando Rivetti, Grafika Zambelli, Rijeka, 2002.
Volarić, Ivo. Osojnak prvi zatresao mrežu, Novi list, 25.VIII.1996., str. 28.
BILJEŠKE