Godine 1999. objavljena je knjižica Anegdote o kiparu Ivanu Rendiću. Autor ovog zanimljivog djela, prof.dr. Duško Kečkemet, otkriva Rendića kao osobu gotovo jednako nadarenu za smišljanje podvala i zbijanje šala koliko i za kiparstvo.
Nizom anegdota opisuje ovu drugu stranu ličnosti najvećeg hrvatskog kipara 19. stoljeća, koristeći se zabilješkama samog Rendića te napisima iz novina i publikacija koje su izlazile u doba umjetnikova života, kao i sjećanjima nekih od Rendićevih suvremenika.
Čitatelji Sušačke revije mogli su se detaljno upoznati s opusom Ivana Rendića iz teksta Igora Žica u šesnaestom broju, a o šaljivoj strani njegove ličnosti mogu prosuditi kroz izbor anegdota vezanih uz Rendićev period boravka u Rijeci i na Sušaku.
VELIKI RAČUN
Rendić se hranio u restauraciji Narodnog doma, gdje bi nakon ručka redovito popio i crnu kavu. Jednom je bio na ručku kod župnika, a nakon ručka je pošao u restauraciju na crnu kavu. Kad je zatim došao konobar i pitao ga: «Što ste imali za ručak?», on mu je nabrojio točno sve što je pojeo u župnika i još crnu kavu, a konobar je sve to jednako točno bilježio i konačno zbrojio račun i predao ga Rendiću. «Što ste mi to sve računali ?» - pitao ga je ovaj. «Sve ono što ste pojeli; sve po tarifi!» - odgovorio je uvrijeđeni konobar. «Da, - smijao se Rendić – ali ne kod vas, nego kod župnika, a kod vas samo kavu!»
SKUPI ROGOVI
Kad je Rendić boravio na Sušaku, pozvao ga je jedan riječki bogataš da mu izradi portret. Nakon završenog rada tražio je Rendić 500 forinta. « To je strašno skupo, - počeo se bogataš cjenkati. – Da vam dadem 200 forinta?» «Ne pristajem, - odgovorio je Rendić. – 500 forinta i ni krajcare manje». Kad je taj donio kući bistu i rekao ženi koliko je platio, ona je graknula na njega: «Pa što će ti to! To uopće nisi ti. Portret ti nije nimalo sličan i nitko te neće prepoznati.» «Tako je,» - potvrdio je odmah on i pošao Rendiću. «Ne možete od mene zahtijevati da uzmem portret meni nepoznatog čovjeka.»
«Pa dobro,» - reče Rendić i uzme svoj rad natrag. «Ne morate platiti ništa.»
Sutradan je Rendić dodao tom portretu rogove i izložio ga u izlogu jednog brijača. Ljudi su prolazili mimo izloga i grohotom se smijali: «Vidi ga s rogovima! Vidi ga s rogovima!»
Malo zatim dotrčao je on Rendiću sav uzbuđen: «Majstore dajte mi onaj portret, kupit ću ga.» Ali Rendić nije pristajao na prijašnji uvjet, nego je sada tražio 1000 forinta. «Tisuću? Ali jučer ste tražili samo 500 forinta,» čudio se on. «No, što mislite, da sam badava pravio i rogove?» odgovorio je Rendić.
ONA O MARILKI
Na koncu ne možemo ne spomenuti jednu od Rendićevih lakrdija koju je izveo u vrijeme svog dvomjesečnog boravka u vili riječkog bogataša Gorupa, dok je izvodio veliki reljef za Gorupov mauzolej na riječkom groblju. Ova anegdota nam je zanimljiva i zato što ju je u cijelosti opisao sam autor u svojim započetim sjećanjima i koja je zatim bila potpuno zaboravljena. Ona je dokaz njegovih bezbrižnih i optimističkih mladih godina, kada ga nikakva nevolja nije mogla utući i oduzeti mu vedar humor i obješenjačku narav: «Među tolikim drugima ispripovijedat ću još samo ovu: Zvali su je Marilka, a bila je Nizozemka. Podučavala je Gorupove djevojčice francuskom jeziku. Lijepa i mlada, u svemu skladna, nadarena darovima prirode, kako već narav znade nekoga obdariti, i dušom, i glasom, i oblicima.
| 
Ivan Rendić, Mauzolej Ružić
|
Kućna djevojka Tonka, koja bi mi ujutro nosila kavu u sobu, spavala je u istoj sobi s Marilkom, samo korak od moje. Jednom sam je onako u šali upitao, da li je ikada vidjela Marilku nagu? Ona se samo nasmiješi. Ja je dalje pitam, da li je lijepa? Ona veli: «Jest, i te kako lijepa; izgleda kao da je od bijelog šećera, i kad bi je onakvu vidjeli, poželjeli bi da je pojedete kao šećer.»
Jednog jutra sam bio ustao ranije nego obično, kad netko zakuca na vrata. Otvorim, a to je Tonka koja mi daje znak da šutim: «Tiho, hoćete li vidjeti Marilku?» Onakvu kakvu sam je vidio, pokušat ću vam je opisati, ali samo jednostavno, da se ne bi mislilo da sam zašao u sentimentalnost. Vrata su bila pritvorena, po svoj prilici hotimice. Gurnem ih tiho i oprezno. Na prozorima su bile spuštene zavjese crvenkaste boje, te je cijela soba bila u rumenom tonu. Vragoljasta Tonka joj je sigurno još nadigla bijelu košulju, koja je bila veoma visoko nabrana. Ona je spavala duboko kao puh u šumi. Tonka je imala pravo, jer je Marilka uistinu bila krasno stvorenje, divan model za umjetnika. Pričinjala mi se kao da je isklesana od ružičastog koralja.
Tada se uozbiljim i stanem razmišljati kako se nalazim u ovoj časnoj kući kao dobrodošao gost, te se moram čuvati da ne bude kakve graje, kakvog bučnog povika u pomoć. Iz ove su sobe, naime, vodila vrata u drugu, u kojoj je spavala upraviteljica, žena u godinama i oštre ćudi; imala je brke, a veli se: čuvaj se žene kosmate i čovjeka ćosava.
Kad sam došao, imao sam u ruci još neupaljenu virđinku. Sada izvučem iz nje slamku, kleknem do kreveta i počnem je škakljati. Ona se makne, a ja se uplašim, ali je samo pomislila u snu da je muha gnjavi. Tako sam ponovio nekoliko puta, dok nije krevet odjednom zaškripao.Ja sam razmišljao kako ću sada pobjeći, ali brzo legnem pod krevet i ustrajem dugo u tom ne baš ugodnom položaju. Kad je sve dalje bilo tiho, usudim se podići glavu i vidim da se samo okrenula k zidu. Prigušio sam što sam bolje mogao svoje užurbano disanje, dok je ona pak disala vrlo slobodno i slatko spavala. Tada sam ustao i motrio je kao umjetnik, diveći se svim detaljima njenog tijela. Mislio sam, kad bi sad bio ovdje mramorni kip Medicejske Venere, ne bi ni ona mogla odoljeti ljubomori i ne osvrnuti se na djevojku. Ali što mi je sve to vrijedilo. Izašao sam tiho i polagano iz sobe, kako sam i ušao, te se vratio u svoju sobu. Sjeo sam za stalak, uzevši u ruke jedan kist, jer sam trebao dovršiti neki dekorativni nacrt u akvarelu, ali mi se nije dalo raditi jer su mi se misli motale neprestano oko viđenog prizora, kamo me sve nešto privlačilo.
Tada se odlučim na nešto. Zar će za jednu naivnu šalu Sodoma i Gomora biti po drugi put pretvorena u pepeo? Umočim tanki kist u tuš i povirim iznova na vrata. Još je spavala. Ja pristupim opet oprezno do nje i napišem na njezinom najzaobljenijem dijelu tijela dvije riječi: «Rendić vidio!» Zadovoljan da sam joj ostavio tu uspomenu, pođem u perivoj i dadem si tamo donijeti kavu. Tonka mi je donese, sve se podsmjehujući, ali ne govoreći ništa. No kako žene ne mogu držati ništa u tajnosti, pripovjedi kuharici, kuharica pak bezobrazno upraviteljici , a ova sva bijesna gospodinu Gorupu. Gazda se stane grohotom smijati, a stara se još više ljutila. Marilka niječe sve, ali joj se po rumenom licu vidi da je zbunjena. Gorup joj prilazi i čestita joj: «Čemu kriti? Znači da je remek-djelo, kad je to umjetnik potvrdio potpisom!» Ona se zastidi i punih deset dana se skrivala, ali se konačno privikla zadirkivanju i smijala se i sama.»
I kraj životnog puta Ivana Rendića nalikuje na neku od podvala koje je toliko rado činio drugima, a prijedlog nadgrobnog spomenika prava je šala na vlastiti račun. Čovjek koji je izradio brojne nadgrobne spomenike za svoj je predložio da se na običan kameni sarkofag stavi par njegovih cipela, šešir i štap te na vrhu natpis: Gdje je Rendić?
Kao da je to bilo predskazanje. Zaboravljen od svih, Rendić je umro 1932. god. u splitskoj bolnici. Splićani su se sjetili da je nekad bio slavan te su mu organizirali svečani ispraćaj prije odvoženja kipareva tijela na groblje Lovinac. Rendić, međutim, nije tamo i pokopan, jer su se njegovi sumještani iz Supetra na Braču sjetili da je on bio «njihov kipar» pa je tijelo vraćeno u Split i drugog dana prevezeno na otok. U Supetru mu je priređen «drugi» sprovod, ali je kiparevo tijelo pokopano u tuđoj grobnici, bez njegova imena, tako da se uskoro zaboravilo gdje mu je grob. Tek kasnije su mu se Supetrani odužili podizanjem nadgrobnog spomenika i postavljanjem poprsja na obali.
Kao i početak, i kraj teksta o Rendiću možemo označiti pitanjem: Da li nas je Rendić svih nasamario? Ovo se pitanje nameće nakon pažljivog promatranja jedne od fotografija u knjizi. Na njoj se vidi Rendić na krovu očeve kuće u Supetru, pred kućom oveća grupa ljudi među kojima slikar E.Vidović čita govor, a na zidu kuće natpis na kojem piše:
OVOD SE RODIJA
IVAN RENDIĆ
NAJVEĆI ŠKULTUR
DVADESETOG VIKA
GODINE 1840
A svi podaci govore da se je rodio 1849. godine
BILJEŠKE
Nakladnik: BREVIJAR-SPLIT-SUPETAR, Biblioteka «BRAČKI LIBAR» knjiga VII.
Isti je autor 1969. god. objavio opširnu monografiju o Rendiću (Ivan Rendić, Supetar 1969.)
Odabrane anegdote doslovno su prenesene kako su objavljene u knjizi.