Nogometni klub Grobničan iz Čavala proslavio je krajem prošle godine 75. rođendana, a što znači kako je ovo priča o najstarijem sportskom društvu i općenito udruzi na Grobnišćini. Danas, naime, na području koje obuhvaćaju općine Čavle i Jelenje, i na kojem živi oko 15 tisuća stanovnika, ne postoji niti jedna aktivna organizacija s tolikim kontinuitetom djelovanja.
Klub je osnovan 1932. godine u Žeželovom selu (zaselak kraj Čavala) u kući Ivana Sriće Tomašinova, koji je bio i jedan od osnivača. Na osnivačkoj skupštini još su bili Josip Srića, Ivan Silić, Mera Žeželić, Josip Silić, Mario Smokvina, Ivan Vlašić (Pleše), Dušan Vlašić i Slave Ban. U odnosu na susjedna mjesta i gradove, kao što su Bakar, Hreljin, Kostrena ili Sušak, Grobničan je osnovan relativno kasno. Primjerice, u Bakru je nogometni klub postojao još od 1920. godine, dok Orijentova tradicija seže sve do 1919. Doduše, i na Grobnišćini se nogomet igrao puno prije 1932., čak su postojali i klubovi poput Cernika i Grobnika iz kojih je zapravo Grobničan i nastao, ali je još prilikom 50. obljetnice kluba, 1982. godine, odlučeno da je klupska tradicija počela one godine kada je i »rođeno« ime Grobničan.
Prije Drugog svjetskog rata u Mavrincima osnovan je i Nogometni klub Vihor koji je bio veliki konkurent Grobničanu, ali nakon rata njegovo djelovanje nije obnovljeno. Za Vihor su uglavnom igrali Mavrinčani i Cerničani, a za Grobničan Čavjančani i Žeželci (mještani Žeželova sela). Među njima je postojao veliki rivalitet, što mnoge igrače Vihora poslije rata nije priječilo da, logično, prijeđu u Grobničan. Uz već spomenuta imena, prvi grobnički nogometaši bili su i Drago Margetić, Drago Žeželić, Josip Žeželić, Ernest Žeželić, Aleksio Vlašić, Anton Žeželić, Ivan Žeželić, Davor Žeželić, Petar Žeželić, Anton Čabrijan, Anton Žeželić (Šimak), Franjo Mavrinac (Markov), Stanko Mavrinac (Jakometov), Ivan Vlašić (Sučina), Anđelko Mohorić, Blaž Vlašić, Viktor Žeželić, Franjo Žeželić (Ulin) i Gvido Kovačić.
Inače, prva prava (kožna) nogometna lopta na Čavle je stigla 1928. godine, dakle prije točno 80 godina, a donio ju je gimnazijalac Drago Margetić, može se slobodno reći, otac grobničkoga nogometa. Kupio ju je za četiri dinara u opančarskoj radionici »Vignjević« na Lujzinskoj cesti, današnjoj Ulici Račkoga i od tada je nogomet na Grobnišćini postao još popularniji.
| 
Grobničan1934. godine – stoje: Josip Silić, Mario Smokvina, Drago Vlašić, Leopold Broznić, Ivan Žeželić i Moša Žeželić; dolje: Anton Haramija, Dušan
Vlašić i Dušan Žeželić..
|
Danas je, nažalost, vrlo malo živućih prijeratnih grobničkih nogometaša. U Čavlima živi Ernest Žeželić, rođen 1914. godine, koji je igrao najprije u Vihoru, a potom i u Grobničanu. Pedesetih godina prošlog stoljeća bio je i načelnik Općine Čavle i jedan je od najzaslužnijih za izgradnju Doma kulture u centru mjesta, u ono doba impozantne građevine koja i danas služi svojoj svrsi. U Malinskoj na otoku Krku umirovljeničke dane provodi Mario Smokvina, rođen 1919. godine, a u Kranju u Sloveniji 86-godišnji Drago Vlašić (Koka), jedan od najboljih prijeratnih grobničkih nogometaša. Živi je svjedok početaka nogometne igre na Grobnišćini i Aleksandar Miculinić, vitalni 91-godišnjak iz Čavala koji već gotovo 60 godina živi u Karlovcu, gdje je bio direktor ponajvećih poduzeća (Kordun, Žeče...), a jedno vrijeme čak i potpredsjednik Grada Karlovca.
Premda je sjedište kluba bilo u Čavlima kao najvećem naseljenom mjestu, prvo pravo nogometno igralište Grobničan je imao dva-tri kilometra dalje, u Sobolima, otprilike na mjestu gdje se danas nalazi spomenik podhumskim žrtvama. Tu se igralo sve do 1935. – 1936. godine, a potom je uređeno novo igralište koje je bilo još udaljenije od Čavala, »u borićima«, nedaleko aerodroma na Grobničkom polju i mjesta gdje se sada nalazi gostionica »Putniku«. Današnje igralište u Mavrincima otvoreno je tek 1949. godine, a prvih godina poslije rata klub je još uvijek igrao na Grobničkom polju i u Sobolima. Zanimljivo je da su se igrači oblačili u dresove u Čebuharovoj kući u kojoj je od prošle godine sjedište Općine Čavle, a onda su nekoliko kilometara pješačili do igrališta i natrag. Bilo je stoga pitanje vremena kadia će Grobničan urediti neko igralište bliže Čavlima.
U igri je bila Dražina, lokacija iza današnjeg Doma kulture, no na kraju je novi teren pronađen u Mavrincima, na zemljištu koje je prijeratni čavjanski odvjetnik Čebuhar darovao klubu. Tako je Grobničan, kao izvorno čavjanski klub, otišao u Mavrince gdje igra i danas, na jednom od najboljih stadiona u regiji. No, prije nego što je igralište poprimilo današnji izgled, u njegovu je izgradnju i uređenje utrošeno tisuće radnih sati mnogobrojnih volontera. Godine 1974. na igralištu je uz puno muke i truda posađena trava (do tada se igralo na šljaci), a onda je slijedilo uređenje pomoćnog igrališta i izgradnja svlačionica. Vremena kada su se igrači nakon utakmice prali na staroj šterni u Mavrincima postala su prošlost. U međuvremenu je, naravno, klub nadišao mjesne okvire i postao sportska institucija cijele Grobnišćine, a ne samo Općine Čavle, no među starijim mještanima Čavala i Mavrinaca i danas se može osjetiti tihi animozitet kao posljedica rivalstva iz davnih vremena. Ali tako je to u sportu. Mavrinci su u međuvremenu postali sportski centar Općine Čavle u kojem će, osim stadiona na kojem su prije nekoliko godina izgrađene tribine i uređene nove svlačionice, biti i nova sportska dvorana čija je izgradnja počela u siječnju 2008. godine.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Grobničan nije djelovao. Čavle su bile pod talijanskom okupacijom (kasnije njemačkom), a većina igrača otišla je u partizane. Najzaslužniji za oživljavanje kluba poslije rata bili su Franjo Mavrinac (Markov), koji je bio i prvi poslijeratni predsjednik, zatim Mirko Fućak, Leopold Broznić, Slavko Mavrinac (Pućulo) i drugi. Franjo Mavrinac otišao je u Zagreb ne bi li od Hrvatskog nogometnog saveza dobio bilo kakvu pomoć za uspostavljanje kluba i vratio se s garniturom, doduše rabljenih, ali dragocjenih dresova. Kad su nešto kasnije u rukovodstvo kluba došli Zdenko Crgonja, Stanko Cuculić i Ivan Sobotinčić (Špinac), istaknuti prvoborci i društveno-politički radnici, razvoj nogometa više ništa nije moglo zaustaviti.
Uz svoju sportsku funkciju, Grobničan je oduvijek imao i veliku društvenu ulogu. On je zapravo bio više od nogometnog kluba, u prvom redu zahvaljujući ljudima koji su ga vodili, a koji su, osim za nogomet, pokazivali interes i za druge društvene aktivnosti. To je vjerojatno prvi klub na ovim prostorima koji se prihvatio organizacije jednog festivala zabavne glazbe – Melodija Istre i Kvarnera, popularnog MIK-a, koji je u Čavlima redovito održavan od 1971. pa sve do sredine osamdesetih godina, kada je »stari« MIK ugašen. Uz pomoć Aktiva žena, omladinske organizacije i Baletnog studija Čavle, Grobničan je tako dobro organizirao MIK, da je već za nekoliko godina, točnije 1974., dobio priliku organizirati finalnu večer koju je prenosila i televizija, i to prvi put u boji.
| 
Grobničan 1936. godine – stoje: Milan Vlašić, Mera Žeželić, Drago Vlašić, Vjeko Fućak, Moša Žeželić, Majetić, Rude Njavro, Josip Silić, Ivan Vlašić, Anđelo Mohorić; čuče: Ernest Žeželić, Učo, Dušan Vlašić, Mario Smokvina i Popović.
|
Alfa i omega svega bila je, naravno, Adelija Haramija (Beba), prva žena predsjednica jednog nogometnog kluba na području bivše Jugoslavije. Taj se klub, naravno, zvao Grobničan. Beba je svojom organizacijom uspjela impresionirati čak i legendu zagrebačke televezije, režisera Antona Martija, koji je, kad je vidio scenu u čavjanskom Domu kulture, uzviknuo glasovitu rečenicu: »ma ke San Remo, Cavle su San Remo«. A najvažniji dio te scene predstavljala je brodska skela koju je u «3. maju», gdje je i radio, nabavio Šime Brtan, jedan od najboljih nogometaša Grobničana svih vremena i najbolji strijelac u povijesti kluba. Čavjanski San Remo funkcionirao je tako dobro da se Grobničan prihvatio organizacije i drugih priredbi. Svake subote u Čavlima su bili tanci, a u vrijeme karnevala i nadaleko poznate Grobničke noći. U organizaciji nisu sudjelovali samo klupski aktivisti, već i sami igrači. Bila je to prilika da se popuni uvijek tanka klupska blagajna, ali i da se među ljudima u klubu još više učvrsti prijateljstvo.
Beba Haramija nije bila jedina žena u klubu, ali je bila najpoznatija. U upravi je bila aktivna odmah poslije rata, a predsjednica je bila od kraja šezdesetih do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u desetljeću koje je vjerojatno najuspješnije u povijesti kluba. Početkom sedamdesetih godina o njoj je kao o nogometnom raritetu pisao i beogradski sportski tjednik Tempo, ozbiljno razmatrajući mogućnost da Grobničanova predsjednica, inače sestra Dragutina Haramije, nekadašnjeg riječkog gradonačelnika i predsjednika Vlade SR Hrvatske, postane i predsjednicom Ženskog nogometnog saveza Jugoslavije. Beba Haramija, koja danas kao umirovljenica živi u Čavlima, imala je energiju muškarca (i to ne jednog), bila je motor koji je vukao samo naprijed i gotovo da i nema igrača koji neće reći da im je bila druga majka. Iako u poznim godinama, ni danas ne propušta Grobničanove utakmice u Mavrincima, s možda ne više toliko glasnim, ali s jednako jetkim komentarima na račun igre ili sudaca.
Zanimljivo je da je i među osnivačima Grobničana davnih tridesetih godina prošlog stoljeća bila jedna žena – Mera Žeželić (Valencija), prijeratna tajnica i blagajnica, pa nije ni čudo da su i nakon rata žene u i oko kluba bile nezaobilazne, i kao volonterke i kao navijačice.
| 
Jedna od najboljih generacija Grobničana, 1971. godine – stoje: trener Serđo Demojzes, Rude Žeželić, Aljoša Haramija, Josip Mikuličić, Ređo Ramić, Grubišić, Brano Mavrinac, B. Damiani, Miroslav Linić; čuče: Veljko Haramija, Šime Brtan, Čedo Mavrinac, M. Čabrijan i Sudan.
|
Jedna od Bebinih suvremenica bila je i Marija (Borka) Sopi, poznata riječka tržišna inspektorica, sada u mirovini, koja će u šali reći: »ako sam se ikada omitila, onda je to bilo na račun Grobničana«. Paradoksalno je da najmanje žena u Grobničanu ima danas, pa ispada da su pripadnice nježnijeg spola, u vrijeme kada emancipacija i nije bila tako popularna, bile kudikamo zainteresiranije za nogomet nego danas.
Dobro, kakav je to nogometni klub u kojem se toliko piše o ženama, pitat će se mnogi? Gdje su tu muškarci? U 75 godina postojanja kroz Grobničan je prošlo više od 600 igrača, mnogi od njih ostali su aktivni u klubu i po završetku igračke karijere, a neki su, kako to i priliči sportašima, ušli u legendu. Jedan od takvih zasigurno je Zvonko Mavrinac (Patalina), vratar, trener i predsjednik koji je obilježio trideset godina klupske povijesti. Za prvu momčad Grobničana zaigrao je 1950. godine, kada se na gostovanja još putovalo s kamionima, a igračku je karijeru završio 1969., kada je Grobničan bio već stabilan regionalni ligaš tadašnje riječko-pulske zonske lige. Uz kratkotrajnu predsjedničku funkciju, desetak godina po završetku karijere bio je trener juniorskih ekipa, od kojih je jedna, 1977. godine, ostvarila povijesni uspjeh plasiravši se na završni turnir Omladinskog kupa Hrvatske. Taj se turnir igrao u Mavrincima, a uz domaćina Grobničana, sudjelovali su i Dinamo, za koji su tada igrali Marko Mlinarić i Stjepan Deverić, buduće zvijezde maksimirskog kluba, te Osijek i Split. U polufinalu Groničan je izgubio od Dinama 3:0, ali je u utakmici za treće mjesto nakon izvođenja jedanaesteraca bio bolji od Splita koji je u prednatjecanju izbacio kudikamo favoriziranijeg Hajduka. Patalinin suvremenik i nogometni znalac bio je i Zdravko Mavrinac, rođeni napadač koji je bio poznat po izreci da igračima koji znaju igrati nogomet ne trebaju treneri. I on je u Grobničanu proveo gotovo puna dva desetljeća, od kraja četrdesetih do kraja šezdesetih godina.
Krajem pedesetih i početkom šezdesetih na scenu stupa generacija Borisa Vlašića i Ruda Žeželića, dvojice igrača koji su Grobničanov dres nosili također više od 15 godina. To je već vrijeme organizacijskog i rezultatskog stasanja kluba koji igra sve važniju ulogu u lokalnim i regionalnim natjecanjima.
Sedmadesete su obilježili Aljoša Haramija, vjerojatno najbolji igrač Grobničana svih vremena, kojemu su mnogi proricali prvoligašku karijeru (čak je kratko vrijeme igrao i u Rijeci), zatim Josip Čargonja, Silvo Baćac, Veljko Haramija, već spomenuti Šime Brtan, Čedo Mavrinac i mnogi drugi pripadnici generacije s kojom se po rezultatima i kvaliteti nogometne igre može uspoređivati rijetko koji Grobničanov naraštaj. Možda tek današnja generacija ide sličnim putem. Posebno mjesto u klupskoj povijesti pripada Josipu Mikuličiću (Pepetu), dugogodišnjem kapetanu i gospodaru obrane, čija je prerana smrt bila veliki gubitak za klub. Njemu u spomen, od 1991. godine u Mavrincima se svakog kolovoza održava memorijalni turnir na kojem uz domaćina sudjeluju momčadi iz susjedstva.
| 
Vedran Ćorluka (danas igrač Manchester Cityja) i Ivan Kvesić u skoku na utakmici Grobničana i Dinama u šesnaestini finala Kupa Hrvatske, 20. rujna 2006. u Mavrincima.
|
Osamdesete i devedesete prošle su u znaku Dorisa Miculinića, igrača s najviše nastupa u dresu Grobničana, a novije generacije tek trebaju «izbaciti» ime koje će se po dužini igranja i nogometnom znanju pridružiti plejadi klupskih legendi.
U natjecateljskom smislu klub se nikad nije opterećivao ciljevima koji bi nadilazili mogućnosti sredine u kojoj djeluje. Od sredine šezdesetih godina kada je stekao pravo nastupa u Riječko-pulskoj zonskoj ligi, Grobničan je više-manje uvijek bio stabilan regionalni ligaš, s povremenim «bljeskovima» kao što su bile kvalifikacije za Hrvatsku ligu ili pak padovima u niži rang.
Neke će utakmice ostati u trajnom sjećanju svih nogometnih zaljubljenika na Grobnišćini, primjerice protiv Omladinca iz Vranjica i Nehaja iz Senja u kvalifikacijama za Hrvatsku ligu 1976., te ponovni pokušaj ulaska u republičku ligu 1979. godine, protiv Velebita iz Benkovca i Jadrana iz Kaštel Sućurca. Ni prvi ni drugi put Grobničan nije uspio.
Posljednja u nizu velikih utakmica svakako je susret protiv Dinama u šesnaestini finala Kupa Hrvatske, pred prepunim tribinama stadiona u Mavrincima, 20. rujna 2006. godine. Kao što su prije trideset godina na istom igralištu mladi nogometaši Grobničana imali priliku igrati protiv Mlinarića i Deverića, tako su i sada Grobničanovi nogometaši na drugoj strani imali Eduarda ili Ćorluku, koji danas igraju u engleskoj prvoj ligi. Dinamo je očekivano pobijedio 2:0, ali Grobničanu je bitnija od rezultata bila atmosfera i slika koja je otišla «u svijet». Nikad toliko novinara i televizijskih kamera nije bilo na igralištu u Mavrincima.
No, to nije bilo prvi put da je Grobničan igrao u šesnaestini finala Kupa. Još davne 1979. godine to je uspjelo već spomenutoj generaciji Mikuličića, Brtana, Miculinića i ostalih, predvođenoj legendarnim trenerom Serđom Demojzesom i kasnije Aljošom Haramijom. Utakmica protiv Budućnosti u Titogradu, koju je domaćin dobio 2:1 (gol za Grobničan postigao je Darko Palaoro), bez ikakve dvojbe može stajati rame uz rame onoj s Dinamom, tim više što je do šesnaestine finala Kupa ondašnje države Grobničan morao pobijediti niz jakih protivnika, od Orijenta, preko Uljanika do Solina. Iako u Titogradu nitko nije očekivao čudo, ono se zamalo dogodilo. Srećom ipak nije, reći će mnogi u šali, jer tko zna kad bi se onda vratili iz Crne Gore u koju se putovalo dva dana, ležerno i bez puno očekivanja.
Danas, u 76. godini postojanja Grobničan se natječe u Četvrtoj hrvatskoj nogometnoj ligi – Zapad, s realnom ambicijom da dogodine zaigra u višem rangu. Pogotovo što je igra koju je ekipa pružala u prvom dijelu prvenstva, najprije pod vodstvom trenera Zorana Šestana, a onda i Drage Čohara, bila nešto najbolje što je Grobničan posljednjih godina pružao.
Pa ipak, od rezultatskih imperativa važnija je činjenica da u podmlatku nikad nije bilo više djece nego što je danas. U klubu postoji čak sedam selekcija mlađeg uzrasta: mlađi morčići, morčići, mlađi pioniri I i II, pioniri, kadeti i juniori. Uz seniore u kojima trenutno igra većina igrača poniklih u klubu, sve skupa gotovo 200 nogometaša. To je i najbolja garancija da klub, bez obzira na rezultatske uspone i padove koji su sastavni dio sporta, ima neupitnu budućnost.