Kada odlazimo na groblja, činimo to da bismo se prisjetili svojih roditelja, rođaka, znanaca, prijatelja. Ali posjet groblju može biti i susret s prošlošću, prisjećanje na minule ratove i tragične sudbine njihovih sudionika. Nakon ratova žrtvama podižu spomenike koji nakon što se smijene države i ratovi ostaju kao nijemi svjedoci stradanja ratnika. I na viškovskom groblju postoje takva obilježja. Najmlađi je spomenik Domovinskom ratu, zatim spomenik palim borcima protiv fašizma, a najstariji poginulima u Prvom svjetskom ratu. Odavno nema živih sudionika toga vremena kako bi prisjećali na njihova stradanja širom europskih ratišta. Stoji tek pomalo neuočljiv spomenik s desne strane ulaza, isklesan od običnog sivog kastavskog kamena, u kasno secesijskom stilu, na kojem piše:
POGINULIMA U SVJETSKOM RATU 1914-1918 IZ ŽUPE SV. MATEJA PODIŽU ŽUPLJANI.
Iz tako šturog natpisa ne može se zaključiti koliki je taj broj poginulih župljana. Surovost Prvog svjetskog rata učinila je kao nijedan rat kasnije da se mnogima ne zna mjesto pogibije, pa ni posljednje počivalište. Malo znamo i o sudbinama poginulih, ali iz rijetko dostupnih dokumenata opisat ćemo nestanak jednog od njih. To je Mate Pešćica (otac Mate) rođen 18. veljače 1881. (upisan pod rednim brojem 13) od majke Jele rođ. Srok, u Srokima k.br.62, pričuvni mornar 2. klase Austrougarske ratne mornarice. Mate je već ranije odslužio mornarički rok, koji je tada trajao četiri godine, da bi početkom Prvog svjetskog rata ponovo bio mobiliziran i tako proveo osam godina u mornarici. Mnogo za čovjeka koji je u naponu snage zasigurno nedostajao svojoj obitelji u obavljanju poslova da bi se preživjelo na škrtoj zemlji. Otišao je u besmisleni rat iz kojeg se nikada neće vratiti u svoje rodno Halubje. Kao da mu je ''nesretni'' redni broj upisa rođenja odredio tragičnu sudbinu.
Vratit ćemo se 90 godina unatrag kada je Prvi svjetski rat bio pri kraju. Austro-Ugarska Monarhija brojila je posljednje dane svoga postojanja. Poražena na svim europskim bojištima, posjedovala je još gotovo cijelu ratnu flotu. U njenom sastavu Hrvati su bili zastupljeni s oko 31%, i to od običnih mornara do čina admirala. Većinu niže posade, mornara, činili su Hrvati. U ukupnom postotku bili su većina i na brodovima. Uglavnom su to bili mladići iz Dalmacije, Hrvatskog primorja i Istre, pomorci i ribari vični pomorskim vještinama. Austrougarska ratna mornarica (KuK Kriegsmarine) smatrana je u to vrijeme šestom vojno-pomorskom silom u svijetu. Glavninu su činila četiri bojna broda: Tegetthoff, Prinz Eugen, Viribus Unitis i Szent Istvan, a bili su među najmodernijim bojnim brodovima u to vrijeme. Opisat ćemo ovaj posljednji, na kojem je služio Mate Pešćica.
| 
Szent Istvan sagrađen je u brodogradilištu Ganz & Danubius (današnji 3.maj)
|
Brod je porinut u more 29. siječnja 1912. u riječkom brodogradilištu Ganz & Danubius (današnji 3. maj), a dovršen 13. prosinca 1915. Istisnina je bila 20.000 t, bio je dugačak 151 m. širok 27,34 m, a gaz mu je bio 8,23 m. Imao je 12 topova kalibra 305 mm, 12 topova kalibra 150 mm. 18 topova kalibra 66 mm za obranu od torpiljarki, a od 1916. godine postavljena su na topovskim kulama još 3 protuzrakoplovna topa. Također je posjedovao 4 podmorske torpedne cijevi promjera 533 mm. Pokretale su ga dvije turbine AEG-Curtis, jačine 26.400 KS, brzina 20 čvorova. Posadu je činio 31 časnik i 1066 dočasnika i mornara.
Novopostavljeni zapovjednik mornarice admiral Miklos Horthy de Nagybanya dobio je naredbu da s glavninom flote ponovo pokuša probiti savezničku blokadu Jadrana, tzv. ''Otrantsku baražu'' (izlaz iz Jadranskog mora), zapreku koja je sprječavala prolaz austrougarskih i njemačkih podmornica na Sredozemno more, i obratno. Flota je bila podijeljena u dvije grupe. Svaka grupa trebala je zbog tajnosti akcije ploviti samo noću s odredištem u uvali Slano kraj Dubrovnika, odakle bi zajedno izvršili napad na ''Otrantsku baražu''.
Prva grupa isplovila je 8. lipnja 1918. godine i 9. lipnja uspješno doplovila na odredište. Druga grupa bojnih brodova krenula je iz Pule 9. lipnja 1918., ali već na početku akcije došlo je do nepredviđenog zastoja. U ratno vrijeme vrijedilo je strogo pravilo da se zaštitna mreža na izlasku iz pulskog zaljeva otvara po strogim pravilima. Došavši do nje brodovi druge grupe morali su stati. Vjerojatno zbog loše usklađenih prijenosa zapovijesti između zapovjedništva ratne luke (Kriegshafenkommando) i posade na zaštitnoj mreži, čekalo se da je pomoćni brod otvori. Tako je već na početku izgubljeno 45 minuta, što je bilo kobno za daljnji tijek akcije.
Konačno je eskadra napustila Pulu 9. lipnja u 22.15 sati. Na čelu je bio razarač Velebit, a oko 1.000 m iza njega plovio je Szent Istvan dok je 800 m iza njega nalazio Tegethoff. U pratnji je bilo i 6 torpiljarki (torpedoboote): Tb 79, 87, 78 na lijevoj strani, a Tb 77, 76, i 81 na desnoj strani eskadre. Potpuno zamračeni brodovi sjekli su mirnu pučinu brzinom od 16 čvorova kako bi još za mraka stigli do uvale Telašćica na Dugom otoku, ali opet su se pojavili problemi. Zbog pregrijavanja ležaja na desnoj turbini Szent Istvana brzina konvoja morala je biti smanjena na 12 čvorova. Tako je 10. lipnja u 2.15 sati eskadra bila tek u vodama nasuprot otoka Suska. Do svanuća je već izgubljeno dragocjenih 90 minuta od planiranog vremena. Zbog toga su se brodovi našli u opasnoj zoni djelovanja talijanskih torpednih brodica MAS 15 i MAS 21 (motoscafo antisommergibili) pod zapovjedništvom kapetana korvete Luigija Rizza, koji je iza sebe već imao uspješne akcije na austrougarske ratne brodove.
U 3.15 sati s talijanskih brodica primijećen je gust dim nadolazećih brodova, a 10 minuta kasnije Rizzo je naredio torpedni napad. Nakon što su presjekli pravac kretanja eskadre, MAS 15 lansirao je dva torpeda saudaljenosti od oko 300 m na prvi veći nadolazeći brod. Bio je to nesretni Szent Istvan. Prvi torpedo pogodio ga je u pramac, a drugi je pogodio nepropusnu pregradu koja je dijelila dvije kotlovnice. Već tada je poginuo znatan broj strojarskog osoblja i ložača. Nakon toga brod je stao te se zbog prodora vode u kotlovnice nagnuo na desni bok.
| 
Szent Istvan porinut je 1912. godine, dovršen je 1915., a potopljen u lipnju 1918. godine
|
Posada je očajnički pokušavala zaustaviti prodor vode postavljajući protupoplavne ponjave s vanjske strane trupa. Zbog sve većeg naplavljivanja moralo se ugasiti kotlove, tlak pare je padao, crpke za izbacivanje vode sve su slabije radile, a nešto prije svanuća stali su i generatori za struju, pa je tako nestalo i osvjetljenja na brodu. To je još više doprinijelo pomutnji među posadom. Panika je sve više zahvaćala mornare kojima je to, većini od njih, bilo prvo borbeno iskustvo.
Bojni brod Tegetthoff pokušao je Szent Istvana uzeti u tegalj i nasukati ga u uvalu Brgulje na otoku Molatu, ali je i to propalo. Brod se sve više naginjao, pa je more već zahvatilo gornju palubu. Mnogi su mornari poskakali u more, časnici su pucanjem u zrak pokušali održati disciplinu. Zapovjednik Szent Istvana, kapetan bojnog broda Heinrich Seitz, iz nerazumljivih razloga još ne naređuje napuštanje broda, premda je već potpuno izvjesno da će se brod uskoro potopiti.
Jedan dio posade bio je odsječen u unutrašnjosti broda, mornari su očajnički dozivali u pomoć kroz okrugla okna na boku broda kroz koja se nisu mogli provući. Jedan manji dio posade, pretežno iz unutrašnjosti Monarhije (Mađari, Česi , Slovaci Ukrajinci), nije znao plivati, pa su se do zadnjih trenutaka grčevito držali za rukohvate na palubi.
U 5.38 sati brod se naglo nagnuo, a u 5.58 počinje se lagano prevrtati na desni bok. U 6.05 sati potpuno se prevrće tako da mu se dno okrenulo prema površini. Dio posade još se uvijek nalazi na trupu. Kako podvodni dio trupa broda nije dugo čišćen, bio je zarastao oštrim školjkama od kojih su mnogi mornari dobili duboke posjekotine po tijelu. U dodiru s morem trpjeli su velike bolove, čuli su se krici i zapomaganje ranjenih mornara. Para i zrak sablasno su šiktali iz prevrnutog trupa. U 6.13 sati Szent Istvan nestaje pod vodom.
Potapanje Szent Istvana privatnom filmskom kamerom snimio je s Tegetthoffa mornarički časnik Josef Meusburger, i to su jedini snimci te tragedije.
Brodovi iz pratnje završili su spašavanje utopljenika u 7.00 sati. Eskadra je u 7.05 sati s mjesta potonuća krenula prema uvali Telašćica gdje se u 10.30 sati usidrila. Preživjeli su trima torpiljarkama i bojnim brodom Tegetthoff istog dana stigli u luku Šibenik, a zatim su prebačeni u Pulu.
Prema službenom popisu (verlustliste), koji je načinilo mornaričko zapovjedništvo u Puli 19. lipnja 1918., poginulo je 14 članova posade, 75 ih je nestalo, a 29 ranjeno od kojih je već u vožnji prema Telašćici 12 umrlo. Spašeno je ukupno 976 članova posade. Do sada nisu istraženi podaci o sahrani poginulih, ali se može pretpostaviti da je to zbog ratnih prilika obavljeno na šibenskom groblju.
Mate Pešćica zaveden je u rubriku "nestali". Njegovo posljednje počivalište, zajedno sa 74 druga, nalazi se u jednoj od najvećih jadranskih grobnica - u trupu bojnog broda Szent Istvan koji još uvijek leži blizu otoka Premuda na dubini od 67 m.
Za ovaj podvig Luigi Rizzo zaslužio je svoju drugu zlatnu medalju i viteški križ naredbom talijanskog kralja, od 22. srpnja 1918., a talijanska ratna mornarica od 1919. godine do danas službeno slavi 10. lipnja kao Festa dela marina.
Literatura:
-Sieche E. :Szent Istvan Hungaria 's Only and Ill Fated Dreadnought, Warship International Nr 2/1991.
-E. Tomichich: Die Versenkung des k.u.k. Schlachtschiffes Szent Istvan'' am 10. Jun 1918, MGH 1979.