| DAN PRVI RIJEKA, 13. listopada 1991. − Domovinski rat |
Na vojnim objektima Katarina i Draga i vojnim skladištima u mjestu Podhum na Grobničkom polju izbio je požar, a Glavni stožer Hrvatske vojske upozorio je JNA na „činjenicu da se radi o namjerno izazvanim požarima odnosno uništenju municije i ostale opreme u tim skladištima.“ JNA je izdala službeno priopćenje u kojem se navodi da su dva skladišta oružja u Rijeci uništena udarom groma.
Grad Rijeka i okolica tijekom Domovinskog rata bili su pošteđeni ratnih razaranja. Iako osiromašena, Rijeka je primala na tisuće izbjeglica, za koje se pobrinula, nahranila ih, obukla, liječila ih, te im se našlo koliko-toliko siguran smještaj ili omogućio odlazak po želji.
| 
Godina 1991. - intervencijom vatrogasaca spašena je stambena kuća uz zapaljena vojna skladišta.
|
Riječani su se borili u postrojbama ZNG diljem Hrvatske. Krajem devedeset i prve Rijeka je proživljavala vrlo mučne trenutke u potpunom okruženju JNA, koja je bila odlično naoružana i posjedovala ratni materijal za vođenje dugih borbi. Problem su joj stvarale vojarne koje je blokirao ZNG i osipanje vojnika koji su služili vojni rok. Bez obzira na to, teškim naoružanjem držala je na cilju industrijska postrojenja grada i okolice. Tri ratna broda držala su u blokadi riječku luku s morske strane. Njihovi topovi stalno su bili okrenuti prema gradu. Na području Lošinjskog akvatorija i otvorenog mora krstarilo je sedam ratnih brodova JRM. Jedini brod koji je probijao tu blokadu bio je Jadrolinijin trajekt SLAVIJA.
Lica ljudi bila su umorna i zabrinuta. Rijeka se nalazila u vrlo mučnoj i opasnoj situaciji. Krizni stožer vodio je mukotrpne pregovore s oficirima JNA u cilju spašavanja ljudi, grada i okolice od razaranja. Spominjalo se i povlačenje JNA, sada već okupatorske vojske.
Dan 13. listopada 1991. bio je tmuran kišovit, hladan dan, sijevale su munje uz zvuk jake grmljavine. Ti snažni i iznenadni zvukovi grmljavine nalikovali su na eksplozije, dan je bio baš onakav kakav dolikuje atmosferi i trenucima u kojim se grad nalazio.
Tog dana zbog procjene velike ratne opasnosti u riječku vatrogasnu vojarnu pozvana je prva vatrogasna smjena na popunu službujućoj trećoj smjeni koja je dijelom angažirana pomažući oko smještaja izbjeglica Crvenom Križu. Taj se dan nije trebalo uvlačiti u kanal za popravljanje automobila u našoj automehaničarskoj radionici i tražiti improvizirana skloništa jer nije prijetila zračna opasnost ni zračna uzbuna zbog loših vremenskih prilika.
Nešto prije 14 sati vatrogasnom centru došla je dojava da se iz vojnih skladišta Pulac na području Katarine i Zahuma, na području Grobnika, vidi veliki plamen i crni dim. Uskoro smo dobili dojavu da gore vojna skladišta te da budemo na oprezu jer bi moglo doći do eksplozija. Određene su dvije vatrogasne ekipe, jedna previđena za gašenje na Pulcu, a druga da krene prema Grobniku.
Negdje iza 14 sati nalazili smo se tek na kraju Prvomajske i skrenuli prema Belvederu kada je u blizini zaparala jaka munja. Nakon nekoliko sekundi čula se snažna grmljavina. Netko iz ekipe vatrogasaca je upitao: "Pa što je to, kako ta grmljavina dugo traje?" Ozbiljnost situacije počeli smo shvaćati kada smo na cesti na području Kozale počeli nalaziti topovske projektile koji su još gorjeli. Nekoliko puta zaustavili smo se da ih odmaknemo s prometnice. Putem radio-stanice rečeno nam je da je došlo do eksplozije skladišta i da se zaustavimo negdje na Kozali, pričekamo dok se situacija na smiri, te da pazim na ljude. Od ljudi koji su dolazili iz smjera Katarine doznali smo kako je došlo do požara u vojnim skladištima koji je trajao oko pola sata, te je dignuta uzbuna među mještanima koji su uglavnom napustili to područje prije eksplozije. Neprekidno se čula grmljavina, teško je bilo razaznati što je grmljavina gromova, a što eksplozija.
Nakon nekog vremena intenzitet grmljavine smanjio se i odlučio sam krenuti. Na raspolaganju sam imao dva vatrogasna vozila, od toga jedno manje navalno i autocisternu, te šest ljudi. Preko Katarine kretali smo prema vojnim skladištima Pulac i sretali ljude koji su nas upozoravali da je tamo pakao i da se pazimo i nikako ne skrećemo s puta.
Na udaljenosti od oko sto metara od skladišta vidio sam na sve strane razbacane dijelove eksplozivnih naprava, uglavnom topovsko punjenje, mnoge neeksplodirane. Pješice sam se uputio prema objektima i vidio veliku vatru u krugu vojarne, nekoliko metara iza žice. Nije se moglo razaznati je li se eksplozija dogodila u zatvorenom ili vanjskom skladištu.
U centru požara i dalje su se javljale snažne pojedinačne eksplozije uz fijuk gelera.
Nekoliko desetina metara ispod žice vojarne nalazila se stambena kuća koja je nekim čudom ostala cijela, ali požarom je zahvaćen drveni objekt naslonjen na kuću. Razmišljao sam kako spasiti kuću dok se požar ne proširi na nju. Bojao sam se da lutajući geler ne pogodi nekog od vatrogasaca. Promatrao sam teren oko sebe, na namočenoj zemlji nalazilo se na stotine dijelova različitog eksplodiranog ili neeksplodiranog materijala. Vratio sam se do ekipe. Jedan od vatrogasaca komentirao je: "Kuća će izgorjeti, a vatrogasci su tu."
Vratio sam se opet osmotriti situaciju i sreo oficira JNA, zapovjednika vojnih protupožaraca. Bio je vidno uzbuđen. Poznavajući ga otprije, pitao sam ga ima li žrtava, prijeti li ponovno opasnost od jačih eksplozija. Odgovorio mi je kako s njihove strane nema žrtava, da je eksplodiralo što je imalo eksplodirati, te da je sve u fazi stišavanja. Mještani Pulca uzbunjeni su odmah čim je došlo do požara, pa su imali vremena napustiti to područje. Poslije sam doznao da je u skladišta na Pulcu bilo pohranjeno puno vojnog materijala iz Slovenije i da je to sve bilo spremano ne poštujući stroga pravila skladištenja takvog materijala.
Eksplozije su postojale sve rjeđe, no požar je počeo prijetiti da se proširi na krov stambene kuće. Odlučio sam da se vatrogasna vozila postave iza kuće i da nas ona štiti od prijetećih pojedinačnih eksplozija da postavimo cijevi za gašenje i uđemo što prije u gorući objekt koji će nas štititi od mogućih gelera. U početku nas je bilo strah, poslije smo se priviknuli i gašenje je izvedeno na klasičan način. Snažan mlaz s auto cisterne usmjerili smo preko žice u goreće ostatke vojnog skladišta. Stambena kuća bila je spašena.
Zaokupljen gašenjem nisam ni primijetio da su se ljudi počeli vraćati, čak je postavljena i vojna straža. Vidio sam da neki ljudi odnose eksplozivne naprave, nismo ih ni pokušali zaustaviti ni upozoriti, mislio sam da bi to pogoršalo ionako tešku i mučnu situaciju koja je vladala među okupljenim ljudima. Ni vojnika koji je držao stražu ništa nije interesiralo, uredno je hodao gore-dolje, kao što je to uvijek činio. Jednostavno je svatko radio što je naumio ne ometajući drugog.
U jednom trenutku netko od prisutnih civila počeo je vrijeđati vojnika koji je držao stražu, psovao ga je, govoreći mu da su oni krivi za sve. Vojnik je jednog trenutka izgubio živce, rukom odmaknuo kišnu kabanicu, izvukao kalašnjikov i uperio ga u čovjeka koji ga je vrijeđao te se iznerviran proderao: "Pustite me na miru, sve ću vas pobiti." Tu se toga časa našao zamjenik zapovjednika vatrogasne jedinice, koji je došao službeno do nas. Skočio je ispred vojnika i civila i odgurao zapanjenog čovjeka. Vojnik se jednostavno uvukao ispod svoje kišne kabanice i nastavio stražu kao da se ništa nije dogodilo.
Službeni stav bio je kako je grom zapalio skladišta na Pulcu i Zahumu. U sutrašnjim novinama opisane su posljedice eksplozije na Pulcu, a između ostaloga napisano je kako je kuća koju smo spasili potpuno izgorjela!
| DAN DRUGI RIJEKA, 25.prosinca 1921., − Krvavi Božić (Natale di sanque) |
Po odredbama Rapalskog ugovora D'nnunzio je morao sa svojim trupama napustiti Rijeku. Ultimatum mu je bio 21.prosinca 1921. do 18 sati. D'Annunzio je, međutim, odbio ultimatum i objavio ratno stanje u ponoć 21. prosinca. Talijanske regularne trupe opkolile su Rijeku pod zapovijedanjem generala Caviglia. Talijanska komanda dobro je pazila kojeg će zapovjednika poslati protiv D'Annunzia jer je imao velik utjecaj u vojsci i puno prijatelja. Dotadašnji pokušaji uklanjanja D'Annunzija nisu uspjeli upravo zbog njegovog ugleda u vojnim krugovima te jakih veza i na vrijeme dobivenih informacija. Mnogi generali salutirali su mu i stajali mirno pred njim. Tako su nekoliko dana stajale dvije fronte jedna nasuprot druge bez borbe. Ispred Rijeke bilo je usidreno više talijanskih ratnih brodova koji su držali u blokadi riječku luku, a najveći je bio krstaš Andrea Doria.
Položaj legionara u riječkom naselju Kozala |
Dana 24. prosinca došlo je do prvih okršaja. Najžešći okršaji vodili su se na sam Božić 25. prosinca 1921. D'Annunzio je odredio crte obrane grada. Crta je išla pravcem Kalvarija, Belveder, Kozala, Škurinjska draga, Kasarna Diazz, zatim prema Zametu te se spuštala na Kantridu. D'Annunzijevi arditi bili su iskusni borci, dobro organizirani i pripremljeni za uličnu borbu. Na sva važnija mjesta na crti obrane i u gradu postavili su barikade. Posjedovali su nešto lake artiljerije, oklopnih vozila i dosta automatskog oružja. Municije i lakog naoružanja im nije moglo ponestati, koristili su oružje i streljivo iz nekoliko skladišta još iz austrougarske vladavine. Robu i hranu D'Annunzio je za svoje trupe osigurao organiziranjem gusarstva na moru. Zaplijenio je i opljačkao francuski parobrod Cogne i talijanski Persia. Talijanske regularne trupe nisu imale teško i automatsko naoružanje, zato da bi se žrtve svele na minimum u tom talijanskom bratoubilačkom ratu.
Glavni žestoki oružani sukob počeo je na sam Božić u popodnevnim satima. Prvi uspjesi ardita započeli su na Kantridi, gdje su odbili napad pješadije Alpina. Zatim se jedinice talijanske vojske probijaju po pruzi Matulji - Rijeka, ali su kod svjetionika na Mlaki zaustavljene. Borbe su bile žestoke i krvave. Bilo je mrtvih s obiju strana. Najteže borbe vodile su se na cesti u Škurinjskoj dragi južno od Rastočina i na lokaciji iznad groblja Kozala i u naselju Kozala. D'Annunzio je i te kako bio svjestan − ako padne ta točka obrane, neprijateljska vojska bi za čas ugrozila njegovo sjedište i glavni stožer u Guvernerovoj palači. Imao je čin pukovnika, prošao je mnoge frontove u vrijeme Prvog svjetskog rata, gdje je i izgubio oko. Organizirao je nekoliko smjelih samostalnih akcija. Avionskim bombama napao je ratnu mornaricu Monarhije u ratnoj luci Boka Kotorska te torpednim čamcem MAS austrougarske trgovačke brodove usidrene kraj Bakarca u Bakarskom zaljevu, a iznad Beča je letio avionom i bacao propagandne letke na neprijateljsku prijestolnicu. Sve te njegove akcije u Italiji imale su veliki odjek i utjecale na moral i ponos Talijana. Imao je i dobro vojno obrazovanje i iskustvo i poznavao je taktiku ratovanja. Ipak, silno se bojao vojske Kraljevine SHS, ex Srpske vojske, i znao je da su postrojbe stacionirane u Bakru. Vjerovatno je znao da sočanski junak austrougarski pukovnik Turudija, po nacionalnosti Srbin, skuplja bivše hrvatske vojnike − solunske borce te protjerane i izbjegle Zadrane i Riječane s namjerom da vojnički oslobodi zaposjednuta područja što ih je 1918. godine zaposjednula Italija. Nije znao o dogovoru da se Jugoslavenska vojska neće miješati u sukob i da je regent Aleksandar odbio naoružati Turudijinu vojsku s kojom se iskrcao u Karlobagu. Zato je pod sve mostove preko Rječine koji vode na Sušak postavio eksploziv. Navečer, na sam Badnjak srušeni su svi glavni mostovi preko Rječine.
General Caviglia je uvidio da je izgubio sve pokušaje osvojiti grad te da ovakav frontalni način borbe u gradskoj sredini i vrlo visoki moral D'Annunzijevih ardita može dovesti do još većeg krvoprolića obadvije strane. Na njega je iz Vrhovne komande vršen pritisak da borbe moraju što prije završiti sa što manje žrtava, jer su međusobne borbe velika sramota za Italiju u svijetu. Odlučio je prekinuti tu komediju koja je odgovarala D'Annunziju. Na raspolaganju je imao artiljeriju u vojarni Trsat, zatim ratni krstaš Andrea Doria usidren ispred sušačke luke te bateriju topova stacioniranu negdje na brdu iznad Ike.
| 
Zapovjednik vatrogasaca Ponis i D’Annunzio
|
Ujutro u šest sati iz pravca mora doletjele su topovske granate i pogodile velika vojna skladišta koja su se nalazila u Škurinjskoj dragi, negdje na današnjem lokalitetu kod raskrsnice Prvomajske i Osječke ulice. Ta skladišta bila su glavna opskrbna baza za vođenje dugotrajne gradske borbe DAnnunzijevih legionara. Skladišta su bila puna granata, bojevog punjenja, dinamita, bojevog streljiva, pješačkog naoružanja, a, najstrašnije od svega, bile su tu i velike količine bojnih otrova, koje su austrougarske jedinice trebale upotrijebiti na raznim frontovima Europe da je Prvi svjetski rat kojim slučajem potrajao. Jedno od skladišta bilo je odmah pogođeno. Pojavio se veliki požar, zatim je došlo do snažnih eksplozija ratnog materijala koji je letio na sve strane, najviše prema Rijeci. Digao se veliki plamen, prijetila je opasnost da se požar proširi na ostala skladišta, naročito na ono s bojnim otrovima.
Evo kako je to opisao ondašnji zapovjednik riječkih vatrogasaca (Comandante del corpo Pompieri ) ing. Antonio Ponis:
Jutro 26. decembra 1920. g., u jednom od pet krvavih Božićnih dana, u šest antimerediana (šest sati ujutro) požar je zahvatio jedno od četiri spremišta municije u Valškurinjama. Borba između Legija u Rijeci i trupe Regije došla je do samog vrhunca surovosti.
Požar prouzrokovan eksplozijom protivničke granate brzo se rasplamsao zastrašujućom žestinom i zahvaća depozit municije. Vatrena stihija proširila se na stotinjak metara uokolo, izazivajući tutnjavu, lomljavu i eksploziju metaka u spremištu, prouzrokujući pravu smrtnu opasnost za sva četiri skladišta oružja. Nesreća neizmjernih razmjera približava se gradu uz snažan prasak municije velikog kalibra i plinskih, gušećih, granata. Ali brza intervencija vatrogasne jedinice poštedjela je našu Rijeku mnogih patnji.
Mladi D’Annunzijevi riječki arditi |
Autovlak, montiran od odvažne čete vatrogasaca, velikom spremnošću stigao je na mjesto nesreće prolazeći kroz protivničke prepreke i probijajući se do predstraža trupa Regije.
Bili smo zadivljeni hladnokrvnošću ovih muškaraca, njihovom upornošću, hrabrošću i uzastopnim smišljenim djelovanjem cijeloga dana.
Evo imena onih koji su najzaslužniji da budu upisani u Zlatnu knjigu njihove postrojbe (Corpo) za hrabar obračun i za krutu disciplinu i samoodricanje.
Sergente - Francesco Stebbelini
Caporale – Lorenzutta Ernesto
Pompiere- Premzei Giovanni
- Ferrari Giuseppe
- Stebellini Francesco
- Bettina Mario
- Segnan Mario
Zapovjednik Riječkih vatrogasaca ing. Ponis jedini je gradski činovnik koji se pobunio protiv D'Annunzijeva upada u Rijeku. Da bi se spasio, tvrdio je da se pobunio zbog vrlo lošeg statusa vatrogasaca u odnosu na vatrogasce u Trstu. Izvukao se, ali je stalno bio u nemilosti gradskih vlasti. Ponis je smatrao da su D'Annunzio i njegovi legionari uzrok anarhiji i neredu te se ljutio zbog čestog uznemiravanja građana Rijeke i Sušaka, poradi čega su i vatrogasci često morali intervenirati. Bilo je podmetanja požara, posebno kod Hrvata. Tako je poslije jednog vatrenog govora njihovog vođe na mostu na Sušaku, zapaljeno u Mrtvom kanalu nekoliko brodica i barki u vlasništvu Hrvata.
S obzirom na jutarnji artiljerijski napad borbe su uglavnom prestale na većem dijelu fronte, ardite je uhvatila panika, pa su se povukli u grad. Borbe su se vodile još na točki obrane Kozala, na području groblja. Prije podna, D'Annunzijevi legionari zapalili su posljednji most koji je spajao Rijeku sa Sušakom. Taj se most nalazio na kraju Vodovodne ulice prema Tvornici papira. Most je bio drvene konstrukcije. Požar se proširio na Tvornicu papira, što su zajednički pogasili vatrogasci Sušaka i Rijeke.
Neprijateljstva su prestala kada je krstaš Andrea Doria poslije podne počeo gađati grad. Pogođena je i Guvernerova palača, odnosno rezidencija D'Annunzija, koji je lakše ranjen u glavu. Nakon kratke, ali žestoke pomorske bitke Andrea Doria onesposobila je D'Annunzijevu torpiljarku Espero. U toj bitci talijanski krstaš također je oštećen, a ranjen je i sam zapovjednik. U četiri dana Krvavog Božića poginulo je dvadeset dva legionara, sedamnaest talijanskih vojnika i pet civila. D'Anunnzio nikada nije oprostio Riječanima na slabom odazivu i sudjelovanju u obrani Rijeke. Dana 28. prosinca D'Annunzio donosi odluku da napusti Rijeku nakon što su ga uspjeli uvjeriti da je vojska Kraljevine SHS ne namjerava i neće vojno ugroziti te 12. siječnja 1921. napušta Rijeku s većinom svojih legionara.