Tijekom prve polovice devetnaestoga stoljeća postupno se razvijaju tri ekonomsko-političke tendencije, tri pokušaja stvaranja nacionalnoga tržišta: austrijski, mađarski i hrvatski. Najstariji je od spomenutih pokušaja austrijski, koji se javio još koncem sedamnaestoga stoljeća. Glavna mu je ekonomska doktrina merkantilizam, a odražava se u politici kao apsolutna monarhija, centralizam, germanizacija (…) Ta politika traje do 1867. godine, do austro-ugarske nagodbe, koja definitivno pokapa ideju jedinstvenog austrijskog ´nacionalnog´ tržišta. Druga je takva koncepcija nastala u Ugarskoj, s idejom mađarskoga nacionalnoga tržišta od Karpata do Jadranskog mora. Ona se jasno pojavljuje 1790. g. u traženju trgovinske samostalnosti Ugarske, a ta tendencija kulminira u madžarskoj revoluciji 1848. g. Glavni je nosilac Lajos Kossuth, a ekonomsko-političko okružje industrijski protekcionizam. Ona jača u doba industrijske revolucije i nosi problematiku stvaranja industrijskog kapitalizma. S obzirom na to doktrinu daje Friedrich Lizst, osnivač njemačkog Zollvereina, od kojeg se Madžari uče. Zaštitne carine treba da sakuju jedinstvenu materijalnu bazu, tržište Velike Madžarske. Treća je koncepcija hrvatskoga građanstva, koja se javlja za hrvatskoga narodnoga preporoda, kao pokušaj odupiranja austrijskom ili mađarskom nacionalizmu.
Pozicija Rijeke u tim dugotrajnim previranjima i međusobnim antagonističkim sukobima bila je osebujna. Moglo bi se čak kazati da ona nikada nije do kraja podržavala ni austrijsku, ni mađarsku, ni hrvatsku ekonomsko-političku tendenciju, osim, dakako, na riječima. Prihvaćala bi određenu tendenciju tek ukoliko bi ona trenutno više odgovarala njenom vlastitom interesu.
Nakon 1776. taj feudum imperii pod upravom Carskog trgovačkog vijeća i tršćanske Intendance, vraćen je Hrvatskoj, »a preko nje Ugarskoj«, te kao corpus separatum ima kao svoje upravitelje mađarske guvernere. Tijekom kratkotrajnoga postojanja Ilirskih Pokrajina bila je u sastavu Napoleonova carstva. Odlukom Bečkog kongresa, kojim je bio zaključen mir između Austrije i Francuske, prešla je Rijeka ponovno u sastav austrijske carevine, ali se već 1822. god. reinkorporira neizravno Mađarskoj preko Hrvatske. Nakon toga započinje postupno njen brži ekonomski napredak, jer mađarska vanjska trgovina traži izlaz na vanjska tržišta. Otada je guverner Mađar, zastupajući interese Ugarske bio je ne samo bliži problemima Riječana nego ih se morao nastojati riješiti. To stanje ostaje nepromijenjeno do revolucije 1848., kad je Rijeka opet utjelovljena izravno Hrvatskoj, kao integralni dio Hrvatskog Primorja.
R.F. Barbalić, Brodarstvo Rijeke kroz vijekove, Rijeka zbornik, MH, Zagreb 1953, str. 95.