IVO MARENDIĆ
Biograd na Moru 1937. – Rijeka, 2004.
Umro je Ivo Marendić i kao "pepeo pepelu" vraćen je zemlji iz koje je potekao i kojoj je darovao svoj veliki, izrazito spiritualni, talent. Volio je knjige i u njihovo grafičko oblikovanje uložio je cijeli svoj život, od 1967. godine, kada se zaposlio u riječkom "Editu", preko "Tipografa" i "Izdavačkog centra Rijeka", sve do "Benje", firme iz koje je otišao u mirovinu. Tijekom svog – više no plodnog! – radnog vijeka uredio je gotovo 600 brojeva časopisa, publikacija, knjiga i monografija. Klub Sušačana zadužio je dizajnom i standardom koji je postavio za "Sušačku reviju", od prvog do dvanaestog broja (1993. – 1995.). Zaslužan je za odabir većeg formata od prvotno planiranog, te za čvrsto povezivanje tekstova s ilustrativnim materijalom.
U stvari, cijeli život radio je upravo to – vizualizirao je riječi, tražeći najbolje fotografije, ilustracije, vinjete za tekstove. Najtočnije određenje njegovog rada bilo bi – scenograf tekstova. To ne iznenađuje ako znamo da je i školovan za scenografa na Filmskoj akademiji u Rimu. Osim toga bio je dizajner, grafički urednik, tehnički urednik, crtač karikatura, ljubitelj maketa tenkova i aviona, nevjerojatan poznavatelj povijesti pomorstva, zaljubljenik u tehniku – koji nikad nije vozio automobil! – čovjek širokih interesa, no nekako uvijek skeptičan i suzdržan. Euforija mu je bila posve strano stanje duše...
Iako nije rođen u Rijeci – u koju je stigao sumorne 1941.godine – ipak je, na neki način, postao "najrječkiji Riječanin". Za gradsku povijest vjerojatno je podjednako značajan kao što su bili: Franjo Glavinić, Franjo Rački, Heinrich von Littrow, Julije Janković, Giovanni Kobler, Silvino Gigante, Riccardo Gigante, Andrija Rački, Danilo Klen ili Radmila Matejčić... Njegovu veličinu pravilno će valorizirati tek nadolazeće vrijeme.
Treba ga pamtiti po knjizi "Kako čitati grad" Radmile Matejčić (1988.), u kojoj je tako spretno oživio tekst brojnim ilustracijama, čije četvrto, posve izmijenjeno, izdanje nije dovršio, te po monografijama vezanim uz more: "Bijela flota hrvatskog Jadrana", "Jadrolinija", (1997.) i "Riječka luka" (2001.).
U vrijeme sve veće površnosti bio je poželjan korektiv svojim razumijevanjem kompleksnosti problema. Velikog znanja i široke kulture, pedantan i odmjeren, uvijek domaći i nikad lokalan, bio je osoba kakva se rijetko sreće. Neka nam ostane u sjećanju kao posvećeni čuvar obiteljskog albuma grada Rijeke...
PROF. DR. SC. VINKO_TADEJEVIĆ
1914. – 2004.
Početkom ožujka ove godine napustio nas je vrlo cijenjeni član Kluba Sušačana i suradnik Sušačke revije, naš dragi prof. dr. sc. Vinko Tadejević.
Rođen je 18. lipnja 1914. godine. Čitavo je svoje djetinjstvo proveo u rodnome Praputnjaku, gdje je ostavši rano bez oca nastavio živjeti s majkom i sestrom na imanju svoga nonića, koji je na njega ostavio dubok i trajan trag.
Osnovnu školu završio je u Praputnjaku, nižu gimnaziju u Bakru, a višu na Sušaku. Na studiju agronomije u Zagrebu diplomirao je 1938. godine. Prve njegove aktivnosti na Enološkome zavodu u Zagrebu prekida Drugi svjetski rat, u kome Tadejević sudjeluje boreći se na strani NOR-a u 13. Primorsko-goranskoj diviziji.
Nakon rata vrlo je aktivan, pa radi u Poljoprivrednom tehnikumu i Zavodu za unapređenje gospodarstva u Poreču. Godine 1955. postaje tehnički direktor »Istravina« u Rijeci, koje upravo u to vrijeme postaje najvažnije izvozno jugoslavensko vinarsko poduzeće. Bogato iskustvo stečeno u praksi počeo je primjenjivati u stručnom, ali i znanstvenom radu. Već krajem 50-tih godina počinje svoju fakultetsku djelatnost na područnom studiju ekonomije u Rijeci, zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Doktorirao je 1957. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a 6 godina kasnije postaje viši predavač, a zatim i nastavnik na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, čiji je bio dekan u dva navrata.
Isticao se i kao društveni radnik, napose u oblasti kulture i športa. Bio je nadareni glazbenik, voditelj zborova, glumac, bio je nogometaš i bavio se športovima na moru.
Vrlo je značajna njegova aktivnost pri osnivanju Čakavskog sabora, a posebice je zapažena njegova uloga u svojstvu predsjednika Ogranka Matice Hrvatske u Rijeci 1970. i 1971. godine. Tih je godina institucija Matice došla pod udar tadašnjih vladajućih struktura i proglašena je kao jedan od glavnih pokretača hrvatskog nacionalizma. Prof. Tadejeviću je tada oduzeta mogućnost daljnjeg nastavničkog rada na Sveučilištu, pa on prelazi na Ekonomski institut, gdje je umirovljen.
Smrću prof. dr. sc. Vinka Tadejevića izgubili smo našeg dragog člana, čovjeka čiji će svijetli lik ostati kao trajan uzor mnogima.