Nikola Žagar rođen je u Velikoj Gorici 1906. godine u obitelji Franje Žagara, školskog učitelja. Kad je Nikola imao pet godina, obitelj seli na Sušak i tu ostaje. Nikolin otac, učitelj, svirao je violinu, ali i orgulje jer su u tadašnje vrijeme učitelji obično svirali u crkvi. Glazbeno je bio nadaren i Nikolin stariji brat Zlatko, koji je studirao u Beču, pa u Parizu, ali je u svojim ranim godinama preminuo.
Nikola nije imao mogućnosti pohađati glazbene studije. Položivši maturu u Sušaku, namjestio se kao bankovni činovnik, pa je kao vrlo stručan djelatnik, kasnije i direktor filijale, proveo cijeli svoj radni vijek u banci.
Nikola je bio vrlo daroviti glasovirač, oduševljen svojim instrumentom. Rano je učio glazbu i u relativno kratkom roku svladao nastavu klavira. Znanje je stekao i kod prof. Ivana Matetića Ronjgova, koji se divio njegovu talentu.
Već od ranih dana svira uz druge glazbenike. Nekoliko je godina gotovo svakodnevno odlazio u obiteljsku vilu na Bulevardu gdje su dva mlada čovjeka njegovih godina svirali violinu i violončelo. S mnogo ljubavi oni su kontinuirano zajedno svirali uživajući u ljepoti glazbe.
Nikola Žagar, Nikica, kako su ga zvali u obitelji, prijatelji i kolege, nije se odvajao od klavira. Kroz cijeli život u slobodno vrijeme sjeo bi čak i nekoliko puta dnevno uza svoje glazbalo i makar malo svirao, improvizirajući ili svirajući skladbe napamet. Upoznao je mnogo glazbene literature, najrazličitije ozbiljne kompozicije, one za glasovir, ali posebno i za violinu. Njegovo poznavanje glazbenih djela bilo je veliko, a lakoća izvođenja novih stvari nevjerojatna.
Uvijek je bio spreman svirati, pa je mnogo puta pratio izvođače soliste koji bi dolazili na Sušak održati koncert, a nisu imali svog pratioca. Uz odlične profesorice klavira na Sušaku (Mariju Štrcaj - Paravić, Milicu Markuš - Čop, Luizu Krajner - kao najpoznatije), tražilo bi se često i njega za glasovirsku pratnju. Uvažene profesorice, osim iznimnih slučajeva, nisu bile voljne nekoga pratiti. Obično bi njihov odgovor bio: "Obratite se gosp. Žagaru".
Naime, poznavao je ogroman broj kompozicija, a njegova darovitost mu je omogućavala da uz jedan kratki zajednički pokus pristupi javnom sviranju, pratnji solista. Posjedovao je prirođeni dar pratiti s pomnom pažnjom na sviranje solista, pa je znao katkada spremno slijediti izvođača i ako bi on slučajno nešto preskočio ili pogriješio.
Godinama je na koncertima pratio znatan broj solista: violinista, čelista, pjevača, pa i neku umjetnicu klasičnog plesa.
U svojoj skromnosti i stalnom uživanju u sviranju nikad nije smatrao naročito važnim javno nastupiti uz nekog solista. Nije vodio ni evidenciju tih svojih nastupa, nije to smatrao nekom posebnom djelatnošću: bio je to sviranje, što je za njega bilo svakodnevni dio života. Šteta što ne postoje ti podaci o koncertima onog vremena na Sušaku.
Ipak se može doći bar do nekih podataka.
U knjizi prof. Lovorke Ruck o glazbi na ovom našem području (1) nalazimo među muzičarima i ime Nikole Žagara.
Autorica navodi da je 1926. godine mezzosopranistica Pavica Julija Kaftanić priredila solističke koncerte, na kojima je njen pratilac na klaviru bio Nikola Žagar.
Na drugom mjestu prof. Ruck iznosi da je 1936. godine na Sušaku u dvorani "Sokola" održana plesna večer umjetnice Vere Milčinović - Tashamira, a pianist Nikola Žagar svirao je skladbe Tajčevića, Grečanjinova i crnačku duhovnu glazbu.
U knjizi pak Trsat od davnih do današnjih dana (2) nalazimo prikaz proslave 40. godišnjice postojanja trsatskog pjevačkog društva Primorski Hrvat, koja je održana 23. rujna 1934. godine. Na koncertu održanom u povodu tog jubileja izveden je Haydnov oratorij Godišnje doba za zbor, orkestar i solista baritona. U izvođenju programa sudjelovali su Zbor slavljenika te pjevački zborovi Jeka sa Jadrana iz Sušaka i Zvijezda Danica iz Kraljevice. Solist je bio bariton zagrebačke opere Milivoj Kučić. Orkestar je organizirao i uvježbao maestro Jan Slaby od svojih vojnih muzičara i izvjesnog broga glazbenika iz građanstva. Cijelim sastavom dirigirao je maestro Slaby, tada stalni zborovođa Primorskog Hrvata. Dionicu klavira na tom koncertu izvodio je Nikola Žagar.
Žagar je rado posjećivao koncerte, posebno glasovirske, ako su nastupali značajniji izvođači. Bio je oduševljen sviranje klavirskog virtuoza Petra pl. Dumičića, koji je izvanredno lijepo izvodio naročito Chopinove skladbe. Žagar je bio poklonik Chopina i rado je izvodio dosta njegovih kompozicija.
Nikola Žagar je godinama prijateljevao s Nikolom Polićem, pjesnikom, esejistom i glazbenim kritičarem. Polić je pripadao imućnoj obitelji čiji su sinovi bili i Milutin, daroviti glazbenik i skladatelj, umro već po završetku studija na konzervatoriju u Veneciji, i Janko (Kamov), avangardni književnik, koji je također sa dvadesetak godina preminuo od bolesti u bolnici u Barceloni.
Nikola Polić nije bio oženjen, a posjećivao je Žagara u njegovoj skladnoj obitelji. Bilo mu je drago provesti nekoliko sati u društvu s Nikolom i njegovom Danicom u ugodnoj obiteljskoj atmosferi i uz lijepo Nikičino sviranje. Svoje prijateljstvo i poštivanje Nikice Žagara i njegove supruge, oduševljenje u njihovom ugodnom društvu, iskazao je Polić i svojim bilješkama u njihov obiteljski spomenar. Tamo ističe toplinu glazbe Chopina, ugodnost slušanja Griega, koje je Nikica stvarao svirajući njihove skladbe.
Nakon rata tadašnje su riječke gradske novine pozvale Nikolu Žagara da za njih piše osvrte na koncerte. Ta činjenica dokazuje da je Žagarova glazbena djelatnost, premda to nije bila njegova profesija, bila poznata i cijenjena. Nikica je kritike pisao vrlo uspješno nekoliko godina.
Žagar je bio ozbiljan i skroman čovjek, koji sebe nije nikada isticao. Bio je uzoran suprug i vrlo dobar otac obitelji, koga su ne samo prijatelji nego i mnogobrojni znanci osobito cijenili.
U starijim godinama neugodno ga je pogodio gubitak sluha, a zatim posebno teško smrt voljene supruge. Uz pažnju i ljubav svoje djece i unučadi tiho je preminuo u Sušaku 1997. godine u 91. godini života. Ostavio je uspomenu na sebe kao naročito nadarenog glazbenog umjetnika.
BILJEŠKE :
[1] Lovorka Ruck: Glazba s/bez granice, Izdavački centar, Rijeka, 2003.
[2] Trsat od davnih do današnjih dana, Narodna čitaonica - Trsat, Rijeka 1982.