Kako ti duša diše, neka ti pero piše
Fran Kurelac (prema Buffonu)
| 
Nikola Polić
|
Stara je i prilično proširena teza da o pjesmama i pjesnicima teško mogu govoriti oni koji su izvan književnosti, koji se nikada nisu i sami okušali u pisanju stihova. O pjesmama bi, dakle, trebali i imali pravo uvijek govoriti jedino pjesnici, upravo onako kao što bi od akademskoga slikara valjalo očekivati da jedini zna pravo zboriti o svojim ili tuđim slikama, a od profesionalnoga glazbenika da prosuđuje pojedine koncertne izvedbe i skladbe. No, kada bismo stvari postavljali tako pojednostavljeno, onda zasigurno ne bi ni postojala istinska umjetnička kritika, ne bi se ni razvijala misao dovoljno distancirana od vlastitoga uskoga posvećenoga umjetničkoga kruga, misao slobodna i nezavisna, potrebna za objektivno vrednovanje i prosuđivanje artističkoga djelovanja. Po našem sudu, nije toliko važno i nužno biti umjetnikom, koliko osjećati potrebu za iznošenjem vlastitoga mišljenja u stvarima umjetnosti, s uvjerenjem i nadom da bi to možda moglo zanimati i druge, da bi to moglo čak i koristiti nekome u razjašnjavanju pojedinih pitanja i dvojbi. Treba pritom imati i odvažnosti pojaviti se pred javnošću, podijeliti s drugima vlastita iskustva i razmijeniti različite ideje. U svakom slučaju, važno je imati osjećaj za problem, uočiti ga, opisati i pokušati objasniti na što jednostavniji način. Pristupa, naravno, kao i problema, ima bezbroj i svi su podjednako legitimni. Svatko tko nešto prosuđuje sa svoje strane zapravo predlaže određeno rješenje, postavlja nešto poput hipoteze, a svi pojedinačni sudovi onda zajedno pridonose objektivnoj slici problema.
Poezija je mišljenje u slikama i simbolima, što svoje izvorište ima u čovjekovoj podsvijesti, u snovima, snoviđenjima, slutnjama i vizijama. Nije nam zapravo nikada jasno kako se ona rađa, no činjenica je da to mora biti slobodan i spontan umjetnički čin, mora biti nešto što nastaje kao posljedica iskrenoga nadahnuća. Ukoliko toga nema, onda imamo posla s pukom pjesničkom retorikom, stihove što odjekuju prazninom, ljušturu u kojoj nema pravoga sadržaja, tijelo bez duha. Čitati i tumačiti poeziju znači uspoređivati tuđe slike i asocijacije s vlastitim iskustvima, ali i sa svim ostalim pjesničkim tvorevinama. Igra je to međusobnoga prepoznavanja i razotkrivanja, traženje srodnosti, duhovnih i osjećajnih. Ukoliko nam te slike nešto govore, onda nas one i obogaćuju, ispunjavaju. Osjetimo li pak, čitajući ih, zamor ili dosadu, onda ih opravdano odbacujemo, te posežemo za drugim djelom, s kojim lakše uspostavljamo odnos uzajamnosti i bliskosti, odnos vrlo sličan i srodan prijateljskom povjerenju. Govor nas poezije ponekad iznenađuje, te tada doživljavamo nešto izuzetno, nešto što bismo mogli nazvati iznenadnim i ugodnim prosvjetljenjem. To je povlašteni, božanski trenutak. I tada jasno vidimo da je netko već nešto rekao upravo onako kao što smo i sami možda nejasno naslućivali, ali nismo verbalizirali, nismo se sjetili zabilježiti, ili nam je jednostavno promaklo. Kada ne bi bilo ljudi darovitih, okretnih u stvarima duha i poezije, promaklo bi nam možda i to da smo uopće živjeli.
Za razliku od poezije i pripovjedne proze, koje su odavno pribavile status vrijedne književne djelatnosti, feljtonizam se i danas promatra kao neku vrst degradirane umjetnosti. Činjenica je da su pisci feljtona, brojeći retke i očekujući primjereni honorar, komentirajući aktualne događaje, kako bi svoja štiva učinili prihvatljivijima, oduvijek nekako više podilazili širokoj čitateljskoj publici od pjesnika i prozaista, ali je isto tako činjenica da su mnogi književnici oduvijek rado koristili podlistak kao prostor za objavljivanje svojih stihova, crtica, pripovijesti, romana i dramskih djela. Feljtonistika je stoga neodvojiva od povijesti književnosti, te predstavlja njen vrlo važan sastavni dio. Hoće li pak nešto biti trajno vrijedno, ne određuje književni oblik sam po sebi, ili količina teksta, već to ovisi jedino o autorovoj kreativnosti, imaginaciji i načinu na koji se pojedini sadržaj obrađuje. Moguće je, dakako, napisati sonet, spjev ili roman a da to što je napisano, bez obzira na opseg teksta i količinu truda koji je u nj prehodno bio uložen, ipak posjeduje malu vrijednost, ili čak uopće ne posjeduje baš nikakvu trajnu vrijednost. Nasuprot tome, pisac feljtona ne mora nužno biti onaj koji piše o banalnim stvarima i trivijalijama. U feljtonu može biti više poezije, više iskrene osjećajnosti i zanosa, nego li u kakvoj baladi ili pripovijesti, može biti više dubine nego li u kakvom pretencioznom djelu u stihovima ili monumentalnom proznom ostvarenju. Stoga ne bi trebalo olako prelaziti preko feljtonizma, proglašavajući ga slabom literaturom, niti unaprijed zazirati od njegovih postignuća, premda, valja imati na umu, i na tom području treba razlikovati žito od kukolja.
Bogatu tradiciju hrvatskoga feljtonizma, namijenjenog širokim čitateljskim masama, započeo je August Šenoa u Vijencu svojim popularnim i rado čitanim Zagrebuljama, nastavio njegov suvremenik Rikard Jorgovanić u Obzoru, a potom još usavršio svestrani i plodni Antun Gustav Matoš, koji ovom književnom žanru daje osebujan impresionistički, eruditski i polemički naboj. Matoš je hrvatsku feljtonistiku nedvojbeno podigao na europsku razinu, oplemenivši je najboljim svojstvima svoga duha i jedinstvenog artizma. Njegovim su stopama, manje ili više uspješno, krenuli neki mladi pisci, među kojima Tin Ujević i Vjekoslav Majer, te njegov vjerni discipulus Nikola Polić, književnik koji se rodio prije točno stotinu i dvadeset godina. Prema riječima Ljube Wiesnera, premda rodom Sušačanin, bijaše Polić adoptivni Zagrepčanin, odgojen u kafansko-bohemskoj idili pod dalekim utjecajem Vidrića, Matoša i ´matoševaca´, zaljubljen u Šenoin i Matošev Gornji grad. Služeći se pseudonimom Quasimodo za sušački Novi list pisao je on tjedni podlistak ´Sušačke subote´, a kao Grga Čokolin potpisivao se pod ´Zagrebačke šetnje´, objavljivane u zagrebačkim Novostima.
Treba odmah napomenuti da se u područje feljtonistike Nikola Polić bio upustio bez ikakvih osobito naglašenih književno-znanstvenih ambicija, bez matoševske širine i spreme, bez njegove zaprepašćujuće količine različitih imena, općega znanja i najraznovrsnijih mogućih podataka, ispisujući godinama u dnevnom tisku svoje lagane i nepretenciozne kozerije, nekad više nekad manje uspjele, koje skromno naziva "lagane brbljarije". Kao urednik stalne rubrike podlistka, on je najviše tih tekstova napisao "po dužnosti". Upravo ta učestalost nije bila uvijek mogla biti popraćena s odgovarajućom inspiracijom, a ni s očekivanom kvalitativnom razinom teksta. Ponekad mu je bilo teško pronaći pravu temu, oko koje bi razvio uvjerljivu priču, ponekad bi ga digresije odvele predaleko, čak i u neželjenom pravcu. Bilo je gdjekad suvišnog karikiranja, ponavljanja ili nedorečenosti. Premda u njima nikada nije bilo ni stroge kritičnosti, ni polemičke gorčine ni posebne paškvilske zlobe, Polićevi su feljtoni uvijek bili začinjeni duhovitim opažanjima, nekom blagom i profinjenom (auto)ironijom. Polić je napisao ukupno dvjestotinjak feljtona i kozerija po raznim periodicima. U feljtonima, koji su nerijetko tumači njegove lirike, Polić je živ, originalan, duhovit, širokih, naprednih vidika, bogat riječima i izražajnim mogućnostima i može se bez pretjerivanja ustvrditi, da je uz Matoša najbolji naš feljtonist, koji izvrsno poznaje muzičku i književnu materiju, što je obrađuje, te su njegovi napisi te vrste zapravo eseji. Kao čovjek neobično duboke glazbene kulture, bio je Polić u svoje vrijeme glazbenim kritičarem izvanrednih kvaliteta.
U ODABRANOM KRUGU BOŽANSKOGA AUGUSTA I NJEGOVIH GRABANCIJAŠA
Pjesnik i feljtonist Nikola Polić imao je neobičnu, pomalo čudnovatu i nezavidnu literarnu sudbinu. Čitavoga je života, nažalost nepravedno, ostao u sjeni dvojice naših književnih velikana, svoga nedostižnog pjesničkog uzora Antuna Gustava Matoša, i svoga prerano preminuloga starijega brata Janka Polića Kamova, Velikoga Psovača i avangardista, koji bijaše enfant terrible onovremene hrvatske književnosti. Za obojicu bijaše trajno i duboko vezan, jer su mu oni zauvijek ostali duhovnim svjetionicima. Tu podređenu ulogu u odnosu na svoje voljene uzore, skroman i neambiciozan kakav je bio, on je ponekad čak i prenaglašavao. Istina, imao je uistinu rijetku sreću da se kao jedan od autora zastupljenih u glasovitoj antologiji Hrvatska mlada lirika već u dvadeset i trećoj godini popne na onovremeni hrvatski literarni Parnas, te kao vjeran sljedbenik intimnoga Matoševa kruga zarana stekne poseban književni ugled i prepoznatljivo ime. U Matošu je prvi put osjetio istinsku Europu, ali i istinsku Hrvatsku, naslutio je duboku vezu sa svojim narodom i njegovom poviješću, postavši Krobot, Gričanin i Stekliš. Matoš ga je iz temelja promijenio, duhovno preporodio i usmjerio prema pravilnom lirskom obliku, strogom formalizmu ritma, rime i ukusa, prema virtuozitetu. Otkako se kao mladac pojavio na pragu zagrebačkih kavana, u sjeni svoga četiri godine starijega brata, već tada proslavljenoga crnoga pjesnika, koji će skončati svoj neobično intenzivni literarni život u dalekoj Barceloni, Polić je nastavio koračati, odnosno, tumarati toliko mu dragim urbanim pejsažima još punih pedeset godina, ostajući zapravo istim onim naivnim i iskrenim sanjarom kakav bijaše na početku svoje pjesničke karijere. Taj život između kavane i polusna, između mladenačkih ekscesa i silne volje služiti umjetničkom idealu, rodio je paradoksom, po kome prezirasmo zdrave sportove, a kultivirasmo nezdrava sjedenja u kavani ili krčmi. Nakon glasovitog Bauera (kasnije nazvanog Kavana Croatia), omiljenog okupljališta zagrebačkih književnika i bohema, posebno je bio redovit i marljiv posjetitelj legendarne Kazališne kavane. U tom hrvatskom hotelu Pimodanu, mjestu zaborava za očajnike i za sve što bježe iz svoga vremena i života, kako veli Gustav Krklec, Polić je proveo lijepi broj svojih zagrebačkih godina.
| 
Antun Gustav Matoš
|
Ne treba posebno čuditi što je Nikola Polić bio, poput tolikih svojih suvremenika, trajno opčinjen Matoševom pojavom. Radilo se uistinu o jedinstvenom čovjeku, koji je oko sebe širio neku posebnu vibraciju i duhovnu vedrinu. Osobito je zarazan bio njegov aretinski smijeh, čijem se šarmu malo tko od mlađih negovih poštovatelja i sljedbenika mogao oduprijeti. O njemu mnogo godina kasnije Ljubo Wiesner piše: Neobičan život Matoševe atitide, njegove beogradska, ženevska i pariska prošlost, njegove pustolovine i gladovanja, njegovo odlučno afirmiranje Sirotinje i Boemstva nad običnim građaninom, pa visoko uzdizanje Pjesnikove misije među ljudima, njegova ljubaznost prema nama i ljubav k istini, prelazeći u pamflet, a koja ga je potpuno otuđila od njegovih vršnjaka – sve ga je to već unaprijed označilo kao prijatelja omladine, koja se okušavala u književnosti. Ne, da je to bio nekakav odnos ´učitelja´ i ´učenika´, mi smo pisali stihove i prije Matoša, poznavali parnasovce, simboliste i nove literatorske težnje i prije njega (čemu inače knjige?), i dalo bi se dokazati kako se Matoš često koristio kojom inovacijom svojeg ´đaka´, prešavši dakako preko toga, ali pribilježivši savjesno kad je koji ´discipulus´ profitirao od njega. Ali bilo je nešto drugo: Matoš je bio uistinu genijalan, interesantan i potpuno iskren i životom i literaturom, što nisu bili ni jedno, ni drugo, ni treće oni naduveni ´službeni literati´ od velikih listova, osim toga čovječan, i vječno nasmijan (i onda kad je bio najozbiljniji), i imao je sve što je mlade ljude moglo privući i dugo zadržati. S njime se nije dociralo, s njime se živjelo. S Matošem se ispilo nekoliko podruma vina, uništilo nekoliko kavinih plantaža – kavana Bauer bila je slavna! - ´kelneri´ su još znali za vjeresiju, oni divni ´kelneri´ u toj staroj kavani (u jutro Franc, popodne Jozef, u jutro Franc, popodne Ferdinand), pa one anegdote i larme, oni kalamburi, oni Matoševi vicevi u formi oštrih opservacija.
Nikola Polić ovako opisuje Matoša: Visoka i pognuta pojava, tanak u struku i naročito u ramenima, kisela i gorka proživljenost u ličnim crtama, umorno plješivo čelo polumongolskog, polufranjevačkog lika, pa onda tanki prsti koji su uvijek, za vrijeme pričanja, hvatali neumorni vršak lijevog uha. Prvi put ugledao ga je u Jurišićevoj ulici, krajem 1909. godine, u društvu Ljube Wiesnera. Premda je već tada bio dobro poznavao Wiesnera, nije im se usudio prići, da ne bi narušio njihov parnasijanski mir nad vodama babilonske Kroacije. Učinit će to tek naredne godine, sâm, kod Jazbine u Ilici, okuraživši se prije toga s nekoliko špricera kod bivšeg Jelena..» O tom sudbonosnom susretu kasnije piše: Znam samo to da sam te noći popio i s Matošem i s današnjom Križaljkom i s pokojnim Delamelom kupicu pobratimstva, a to je za mojih 20 godina značilo i previše. Mnogo smo još govorili, još više galamili. Koje su teme vladale ovim improviziranim ponoćnim simpozionom, ne znam ni danas, pa makar me za mjehove derali. Iz ´Jazbine´ se onda krenulo put ostalih postaja noćnog križnog puta. Obišla se i ´Hrvatska kavana´ i kavana ´Sloga´ s banicom od Potok-grada. Konačno se, kod trećih pijetlova, pošlo onamo kud za vazda gr^e se, to jest onamo gdje i danas hiljadugodišnji Jelačić pokazuje sabljom, ali u eri tolerancije bez uspjeha. Drugo smo se jutro ja i Matoš sastali oko devet sati pred ´Narodnom kavanom´. Na rastanku mi reče:
- Prerano si počel...mu boga!
Atmosfera u kojoj se bila pojavila Hrvatska mlada lirika, pomalo već anakronična po svom književnom ukusu i stilu, kako veli Hijacint Petris, bila je idilična, plava (pa i u smislu duhanskog dima!), sladunjava kao miris glicinija i kao pjesme, što ih poju ondašnji lirski prvaci, koji sanjaju, kako bi što nježije cjelunuli imaginarnu markizu kraj vodoskoka u parku, u kome, dakako, mirišu thea-ruže itd. Književni život usredotočen je u kavani Bauer oko omladinske grupe – čudnovate svite, na prijelazu prvoga u drugo desetljeće našega vijeka, koju su sačinjavali probisvijeti, zaludnici, zgubidani, vjetropiri, pastorčad, propali đaci, divljaci građanskoga društva na prelomu, a u književnosti pseudotrubaduri, pozeri, anarhoindividualisti i futuristi – omladinske grupe, koju je na okupu držala činjenica, da su svi njezini članovi bili na neki način izopćeni iz redova građana. ´U glavama te književne grupe previrala je neka čudna smjesa od steklištva i jugoslavenstva, od socijalizma i anarhizma, od ateizma i katolicizma, od realizma i naturalizma, od larpurlartizma i futurizma...Malo je bilo stvarnosti, ali zato mnogo, vrlo mnogo čitanja. Nikada još nijedna generacija nije tako mnogo čitala, a tako malo proživljavala.´ (Kr. Kovačić). Ta omladinska književna grupa, kojoj je Matoš veliki uzor i učitelj izvršila je – na čelu s njime – potpuni preokret u hrvatskoj poeziji obzirom na formu i jezik, ali je zajedno s Prvim svjetskim ratom i nestala s književne pozornice u onome obliku, u kome je podigla dosta prašine, buke i neplodne raspre – da na književnome poprištu ostavi u svemu dva, tri lirska imena, koja će krenuti svojim putovima i naći svoj izraz. Jedno je između tih imena – Nikola Polić.
Unatoč tome, njegova naglašeno podređena pozicija u odnosu na Augusta Drugoga i danas uvelike otežava pristup njegovu književnom djelu, opsežnom, neujednačenom i prilično neproučenom, te ga se već po navici i inerciji gura u drugi plan, umjesto da se pronalaze i ističu prave njegove umjetničke vrijednosti. U odnosu na Matoša i njegovu školu, on se u pravilu smatra pukim epigonom, dok u odnosu na avangardista i velikoga osporavatelja Kamova, predstavlja izrazit primjer tradicionalnog, konzervativnog i staromodnog pjesnika, odnosno, potpunu suprotnost proslavljenom Ikaru iz Hada. Sve ono protiv čega je Janko grmio, Nikoli bijaše nedodirljivom poetskom svetinjom. No, Polić ipak nije bio ni marginalna a niti beznačajna pojava unutar hrvatske književnosti, posebice na području feljtonistike i glazbene kritike. Dosljedan sebi i svojim svjetlim mladenačkim idealima, on je uspio oblikovati i očuvati samosvojan glas, istina prilično prigušen i melankoličan, ponekad jedva primjetan, ali zasigurno nikad monoton i dosadan. Taj glas, dakako, nikada neće doseći silinu i puninu jednoga Gustla, niti mračnu tragiku jednoga Kamova. Uostalom, oni obojica bijahu toliko samosvojni i jedinstveni da ih se nije ni moglo oponašati. Po prirodi flegmatik, mučaljiv i introvertan čovjek, tipičan Primorac, Polić se u životu nije volio ničim isticati, istinski mrzeći svaku laž, neiskrenost ili pozu, uživajući potpuno jedino u tišini i glazbi, koje za nj bijahu izravne poveznice s najvišim božanskim sferama, s beskonačnošću i vječnošću. Glazbu je iskreno i duboko osjećao u svim nervima svoga bića. Ona mu bijaše trajnom inspiracijom, upravo opsesijom. Čini se da je negdje u sebi uvijek gorko žalio što nije postao profesionalnim glazbenikom. Skroman i previše povučen u sebe, tankoćutan i nježan, najradije je uživao u tihoj sivoj boji.
PLAHOVITI PJESNIK U SJENI VELIKOG, MRAČNOG I BUČNOG BRATA
Nikola Polić bio je dakle, oprečna narav svome ratobornom bratu Janku, upravo njegov antipod. Nije u njega bilo ni jako izražene osobne volje ni borbenosti ni ustrajnosti. Prema Wiesneru on je bio manje intelektualan, više osjećajan, brat anarhiste i društvenog revolucionarca, on je sve prije nego to. Povučen u sebe, gotovo da i nema doživljaja interesantnih za službenu historiju. Dok drugi pokretahu listove, Polićevi su doživljaji intimni, za prosto (prostačko) oko gotovo nevidljivi. U njega je silno bila izražena težnja da sve ostavi na svome mjestu, onako kako je oduvijek bilo, kako u vanjskom, tako i u unutrašnjem svijetu. Njegova je strategija bila nevidljivost. Život je, kao i vrijeme, proticalo mimo njega samoga, on sam nije u tome imao nikakova udjela. Nije mogao razumjeti ljude koji su u sebi imali potrebu za promjenom i dinamikom, koji su nešto osporavali ili dovodili u pitanje. U odnosu na Janka, koji bijaše opsjednut nekim mračnim demonom, Nikica je bio dobroćudan i bezazlen. On je bio i ostao veliko dijete, koje se čudi svemu oko sebe, koje ne razumije logiku takozvanih odraslih ljudi. Oduvijek je živio u nekom vlastitom svijetu, onako kako to već čine čudaci i osobenjaci, ljudi koji se ne umiju niti žele prilagoditi drugima. Nije se, dapače, bio nikada uspio prilagoditi ni sebi samome, budući da se na neki način prezirao, podcjenjujući sebe i vlastite stvarne mogućnosti. Taj unutrašnji konflikt sa samim sobom gotovo će ga potpuno sputati, paralizirati. Možda se tu radilo i o stanovitom kompleksu manje vrijednosti, u odnosu na brata Janka, koji već bijaše kanonizirana književna veličina, obavijena mističnom aureolom prokletstva. Nikola se podjednako inferiornim osjećao i u pogledu ingenioznoga Lacka Vidrića i Rabbija Matoša.
| 
Nikola Polić, Mirko Uzorinac i Trebotić na Sušaku između dva svjetska rata
|
Nikola je volio Janka i duboko ga poštovao, ali ga nije bio u stanju do kraja razumjeti. Doduše, činjenica je i to da Kamova zapravo nitko nije mogao razumjeti. Nikola je to naročito pokušavao u svojim starijim godinama, kada je imao sve veću potrebu okretati se "prema natrag", kopati po vlastitim sjećanjima. Nikola je tada zapravo već bio neka vrsta fosila, čudnovatoga relikta jučerašnjega svijeta, posljednji preživjeli još član svoga slavnoga i darovitoga roda. Svi su Polićevi, kao što znamo, bili osobenjaci, i otac Ante, i majka Gemma, i njihova mnogobrojna djeca. Nakon dolaska sa Sušaka, živjeli su oni u otmjenom građanskom stanu u Zagrebu, Šenoinoj ulici, opremljenom starinskim pokućstvom, pijaninom i bogatom knjižnicom. Obitelj je, nakon trgovačkoga kraha, živjela vrlo skromno. Prema Wiesnerovu svjedočanstvu Nikičin otac bijaše onizak sijed gospodin s bradom á la Gambetta, dobroćudan, šaljiv i tolerantan, pisac političkih brošura. Premda izraziti protivnik talijanaša i istaknuti hrvatski domoljub, bio je odličan poznavatelj talijanskog jezika i književnosti. U svojoj knjižnici posjedovao je, osim hrvatskih književnika, djela Mazzinija, Tommasea, Giustija, Leopardija i Carduccija. On je volio i respektirao svoje sinove i njihove prijatelje, no pokazivaše da nas ipak, sve zajedno, smatra djecom, što je nas, razumljivo, smetalo. Njegova supruga Gemma, fina, pognuta, filigranska stara majčica sa živahnim ´recanskim´ dijalektom bijaše sva užurbana, zabrinuta i drhtava nad ´razmetnim´ sinovima.
Među njihovom djecom svojom su se darovitošću i originalnošću najviše isticali Janko i Milutin, obojica prerano sazreli i obojica prerano umrli. Iza njih je ostala velika praznina i tišina. Obojica su još mnogo obećavali i ostaje pitanje što bi se bilo dogodilo da su kojim slučajem ostali na životu, da su mogli razviti svoj talent do krajnjih granica, te postići punu umjetničku zrelost. Nikola, koji za razliku od njih nikada nije do kraja sazrio, živio je još pola stoljeća u njihovoj sjeni, i sam se osjećajući poput sjene. Osjećao se možda baš poput kakva invalida pod Haydnovim spomenikom, kojeg je nekoć opjevao u jednoj svojoj pjesmi. On, dakako, nije bio obiteljski "genijalac". On je bio najmlađi i emocionalno najnestabilniji Polić, "posljednji Mohikanac", čovjek koji je slučajno preživio i koji se prilično slabo sjećao, ili je bar tako mislio, nečega što već odavno bijaše preraslo u književnu legendu.
| 
Janko Polić Kamov
|
Nikola je od djetinjstva bio tretiran kao netko o kome moraju brinuti drugi. Sve ozbiljne obaveze oduvijek bijahu prepušteni nekome od članova njegove uže obitelji ili bliskih prijatelja. Uz blagoga oca i bojažljivu majku, uz stariju sestru, uz braću Dušana i Vladimira, uz dominantnoga Janka, koji bijaše ozbiljno zabrinut za njegovu budućnost, pokušavajući ga, videći da kreće opasnim grabancijaškim putevima, čak usmjeriti prema nekom sigurnom građanskom pozivu, uz šarmantnog Matoša, koji ga je svojom duhovitošću, lucidnošću i ležernošću zauvijek pridobio, te na stanovit način razmazio i učinio nesposobnim da se ozbiljno uhvati u koštac sa surovom stvarnošću, Nikola Polić će nakon što ostane bez roditelja, brata i duhovnoga učitelja, biti jednostavno prepušten sebi i svojoj neodlučnoj, usporenoj i pasivnoj naravi. Sada, kada više nije imao izvanjskih autoriteta, koji bi ga sputavali ili usmjeravali, našao se u zrakopraznom prostoru, posve slobodan i neoavisan. I umjesto da tada napokon preuzme odgovornost za svoju budućnost, on se odlučio jednostavno prepustiti nesigurnosti sadašnjega trenutka, živjeti od danas do sutra, čeznući za nečim što nadilazi grubu stvarnost, za eterskim visinama, za čistom i nepatvorenom poezijom. Nije ga se ticala ni prošlost ni budućnost. Bilo mu je dovoljno postojati, disati punim plućima, doživjeti svaki trenutak, odživjeti dostojanstveno svaki dan, onako kako je želio. A želio je jednostavno poetizirati život do krajnjih granica, učiniti sve da se to dogodi. Vjerojatno nitko u našoj poeziji nije toliko povezao svoj život uz poeziju i poeziju sa životom. Mogao je šetati i sanjariti, burgijati i lumpati, loviti leptire i diviti se plovećim oblacima, obilaziti kavane i perivoje, veseliti se ljubičicama u proljeće, pisati sonete i slušati sonate, smijati se i plakati u svojoj samotnoj sobici, noseći tek prividno ravnodušnu masku suvišna čovjeka. Prema vlastitom priznanju, sve od majčine smrti, koja ga je dok još bijaše živa vezivala za njihov zajednički dom, započinje njegova bohemska era, što će onda potrajati vrlo dugo, sve do kraja njegova života. Od svoje šesnaeste godine živio je provizorno, bez kuće, bez korijena.
KLAVIRSKA LIRIKA I FILOZOFIJA TIŠINE 
Ivan Goran Kovačić s pravom je Polićeve pjesme nazvao klavirskom lirikom. U njima sve odiše nekom posebnom operetnom atmosferom, sve odjekuje, zvoni, pjeva i bruji, glazba se odasvud širi i kao da prožima svaku riječ. Ona se doima kao temeljna esencija njegove umjetnosti, njegovih zanosa i njegove inspiracije. Moguće je ovu opsjednutost glazbom možda povezati s ranim utjecajima pokojnoga i vrlo darovitoga starijega brata Milutina, koji je polazio glazbeni konzervatorij u Veneciji i prerano umro, te bio glazbeno najsenzibilniji od sve ostale braće. Njemu je i njegovoj uspomeni Nikola posvetio i pjesmu Tišina, posve rilkeovskoga ugođaja. Polić je među skladateljima osobito volio Griega, Beethovena i Schuberta, dok u pjesmama i kozerijama ponekad još spominje Mozarta, Haydna, Verdija i Chopina. I sam je znao svirati glasovir. O tome svjedoče Ljubo Wiesner i Gustav Krklec. Sjećajući se prijateljskih okupljanja u đačkoj vili na Tuškancu, gdje je Polić tada stanovao, Wiesner piše: Nikica Polić sviraše bez umora nama za zabavu čitavog Puccinija, a sebi za zabavu najtežeg Griega, Beethovena i Schuberta (ima iz tog vremena jedan sablastan Jerolim Mišeov portret Nikičin za glasovirom, a u mraku – kao tri crne kajde – tri Polićeve glave kao u nekom crnom šumanovskom arpeggiu), dok onaj krasni i mladi, danas negdje izgubljeni Branko Hlavaty štampaše već u ´Savremeniku´ (!) čudnu i finu Bol polusna, koji se toliko sviđaše Matošu. Gustav Krklec pak, također spominjući Mišeov portret, ovako opisuje svoje upoznavanje s Nikicom Polićem: Zapravo sam ga upoznao, ako se još dobro sjećam, jednog čudnog sutona prije trideset godina, za crnim, blistavim klavirom, u privremenom stanu Steve Galogaže, kad je posve piano, skoro pianissimo prebirao po klavijaturi Schubertovu serenadu, punu smijeha i humora. Kažu da iz toga vremena postoji jedan sablastan portret Nikičin od Jerolima Mišea, ali ja ga nažalost nikada nisam vidio. Svirao je smireno, kao za sama sebe, ne mareći za bučne diskusije i galamu u predsoblju – a pianissimo je i inače najteže dobro svirati – kako reče A. G. M. – Goran je dobro uočio tu unutarnju vezu između njegove svirke i njegova pjesništva..´Njegova (Polićeva) lirika ne poznaje forte, još manje fortissimo, jer je njegovo uho fino i voli tišinu, samoću, šutnju, san, usnulost; drugi, blaži, tiši, nevidljivi, mekši dio ovog svjeta: odraze, odjeke, pazvuke, sjene, plusvijet´.
Svaki Polićev vokal ugođen je u skladnoj orkestraciji tonova, doprinoseći ukupnome dojmu. Kao, primjerice, u pjesmi Starinska kiša, gdje jednostavno moramo čuti šum vjetra u krošnjama kestenova, lupkanje sitnih kapljica kiše po prozorskim oknima stare obiteljske gradske vile, po mokrim krovovima i uličnim nogostupima, dok negdje netko u susjednoj sobi na crnom glasoviru preludira kakvu Chopinovu etidu:
Ta mi smo davno čuli (lane il´ još dalje)
Te kestenove krošnje što šúme bez prestanka
O, kako lijepi zanos južni vjetar šalje.
O prozore već sipi kiša topla i tanka.
Ne govorimo ništa. Čekaj, dijete, i stani,
Jer stari zastor priča nešto, pa se njiše.
A naša lica tonu kao lijepi dani,
Što vraćaju se, tihi, sa pohodima kiše.
Po krovovima, vani, dimnjaci bez dima,
I vrapci su se stisli, pospani, pod strehom.
Naš dan u susret kreće mokrim tragovima
I nebo pada na nas sivim snom i smijehom.
Pa neki tanki prsti – paukove noge –
Na crnome klaviru sviraju, sve krišom;
I mélodije stare i melodije mnoge
U posjetu su došle sa vjetrom i kišom.
O, čudesni su ovo koraci, što kroče –
Ko neko znano cvijeće vrh ostavljenih cesta.
I kako vjetar ide, tako grane moče
Naš prozor stare vile. On davno živjet presta.
U pjesmi Podne na Griču možemo, opet uz obilje auditivnih detalja, osjetiti neponovljivi trenutak zagrebačkoga podneva u starom dijelu grada, među starinskim građanskim palačama, ovijenim stoljetnim bršljanom. Polić, kojega su u šali nazivali Gričanin s mora, bio je posebno sentimentalno vezan s Gornjim gradom, gdje je često i rado odlazio, prepuštajući se sjetnim meditacijama. Taj Obere Stadt, gdje se šetao još kao zaljubljeni srednjoškolac, potom kao pripadnik zagrebačke kavanske i boemske inteligencije, značio je za nj uvijek osobnu i, pod Matoševim utjecajem, nacionalnu svetinju. Polić stoga bijaše istaknuti pjesnik zagrebačke okoline i zagrebačkoga podneblja, gričkih pejsaža i gornjogradskih motiva. Ponovno čujemo nečije korake, cvrkut vrabaca, neobične arije što odnekud dopiru do naših ušiju:
Portal sa ovalom i sjenom po tlima
Njiše se u ritmu tihe poloneze.
Sunčana tišina na doksatima.
Kroz prašinu muha zuj srebrni veze.
Ne hodajmo naglo. Ovdje treba stati.
Ovaj kraj je uvijek dobar i vidovit.
Kanda netko zove. Sad će i nas zvati
Balkon od kaména i bršljanom ovit.
Mirujte koraci. Po usnulom pragu
Pada modra radost ili sjen leptira.
Jedna arija cvate. Slušajmo po tragu:
Tko to tako lijepo okarinu svira?
Za portalom staza po zelenom sagu.
Na fasadi sivoj zatvoreni kapci.
Pohodit ću često tu ulicu dragu,
Gdje u alegrettu čeprkaju vrapci.
| 
Ljubo Wiesner
|
Tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća Zagreb se počeo uvelike mijenjati. Sve manje je nalikovao onome predratnome gradu Šenoe, Matoša i pjesničkih bohema, izgubivši postupno onu intimnost koju je Polić osobito volio. Sada su tamo stala nicati nova velika zdanja, poput hotela Esplanade, koji se pjesniku nije sviđao radi "ogromne neukusnosti". Opustjela je bila i Kazališna kavana, gdje više nije bilo poznatih mu i dragih lica. Nekada se Polić u Zagrebu osjećao kao kod kuće, tada je bio sve više strancem. Za njega je on postojao i bio tek još kao neka nestvarna i daleka vizija paučinastog, snovitog, tihog, dragog i gospodskog Jučerašnjega grada, obasjanog plavom svjetlošću sutona i nastanjenog mirogojskim sjenama. Iako je Sušak očajno dosadna provincija, imade on ipak izvjesne kutiće, gdje ne zadire okrutna zraka svagdašnjeg sunca. Možda imade i Zagreb takve kutiće, ali ih ja nisam pronašao premda sam obišao sve donjogradske kvartire, od česa su ponajviše nastradala moja vječna kurja oka, pomiluj Bože!
Prema Hijacintu Petrisu Polić je prvenstveno pjesnik tišinâ i muzike. Sama tišina, koja običnom, nepjesničkom uhu ne pruža ništa, nikakav osjećaj, emociju, misao, za pjesnika Polića puna je sadržaja i zapravo muzika u svim mogućim varijantama. I te dvije paučinaste materije – glazba i tišina – uvijek se u njegovim pjesmama isprepliću tako, da se jednakim pravom može reći, da su njegove pjesme muzika tišina i tišina muzike, dakle ´upravo senzacije muzikalnih tišina – to je sadržina većeg dijela tih osobitih pjesama´. Nema gotovo pjesme u kojoj se ne spominje tišina (i po tri puta!) i glazba, i uvijek ta tišina – (kao i pjesnikova omiljela kiša) - ´bruji novim nekim zvukom´... Pjesnik tišinu srče, hvata, ona se odmata, prši, sazrijeva, a melodije mu dolaze u posjete). Tišina mu je čarobna, kamena, zlatna, siva, zlaćana, prozirna, umorna, bez zvuka, ozvanja, gluha, bolesna, puna bola, zanosna itd. U svome eseju o Polićevoj poeziji (Klavirska lirika) Ivan Goran Kovačić zapazio je, da su Polićeve pjesme napisane uz pratnju klavira, a uz to kaže: ´Tišine, zlatne, teške i bunila, groznice, tlapnje, polusvjestice, muzički doživljene, najljepše su Polićeve senzacije.
O Polićevoj lirici muzikalne tišine Ljubo Wiesner ustvrđuje: Od onih starih i nagriženih, od snenih, sjenastih, u kamen pretvorenih arija s Griča, u kojima kao da zvone menueti Rameaua i Lillyja, a kojima promiču neizbježne sjenke Vraza, Lisinskog i Matoša, vodi ta zaprašena, klavirska, upravo spinetski paučinasta poezija u svježu tišinu polja, voda i šuma, zaustavivši se čas na kakvom rekonvalescentno-špitaljskom malarmejskom, čas na kakvom uličnom, bodlerskom (ali ni Baudelaire, ni Mallarmé) motivu, da svrši i opet u večernjim sjenama, večernjim bojama i večernjim tišinama. Većinom pejsaži, intérieuri i ´štimungi´ iz predgrađa, Polićeve su pjesme kao neki tihi odbljesci iznutra, i kako je pejzaž ´stanje duše´ (Amiel i simbolisti), ove su tanke, artističke senzacije, pretvorene u evokatorske slike – upravo diskretne, poluglasne, intimne ispovijesti. Pregled im kristalan i jednostavan. Tišina sa svim svojim rekvizitima: prazna soba, otkucavanje zidnog sata na zidu, skakutanje kanarinca u krletci, cvijeće na prozoru, a iza cvijeća, nad vezivom, usnule stare djevice, dok na ulici, pod vedrim nebom, čeprkaju u allegrettu ili plešu polku vrapci, očevidni prijatelji našega pjesnika. Uvijek jednaka, a vazda tako draga idilla iz naše (pa i svake druge) male provincije!
SOLILOKVIJ SUVIŠNA ČOVJEKA
Polićeva je snaga u postojanosti i dugotrajnoj književnoj prisutnosti, u ustrajnosti svoga intimističkoga pjesnikovanja i feljtonističkog beletriziranja, a ne u velikim i bombastičnim istupima u javnosti. On nije bio pjesnikom pobune, sljedbenik ili propovjenik bilo kakve ideologije, pisac manifesta, polemika i pamfleta, već neumorni flaneur, urbani šetač, redovit kavanski gost, liričar zaokupljen tihim razmišljanjima i sanjarenjima. Njegova ambicija nikada nije bila rušenje svijeta ili njegova radikalna negacija, kao primjerice u vehementnim istupima mladoga Krleže. Nikada se nije bunio te u svemu bio dosljedno pasivan. Nije ulazio u omladinske političke i kulturne borbe, nikada nije bio ni liberalac niti klerikalac. On taj svijet naprosto radoznalo i posve neobavezno promatra, nevino poput kakva djeteta. Ne pada mu na pamet da nešto mijenja. Invektiva, ukoliko je ima, u njega nikada nije okrenuta prema vani, prema izvanjskome svijetu, već jedino prema samome sebi. Prema vani on je uvijek ostao pristojno odgojeni i uglađeni, premda nehajno odjeven i pomalo zapušten, gospodin. Njegovo prirodno stanište je starinski salon, s glasovirom i bogatom obiteljskom knjižnicom, portretima znamenitih predaka i pogledom na more koje se ljeska negdje u daljini. Prilike su, međutim, dovele do toga da je taj raskošni salon, umjesto u stvarnosti, postojao još jedino u njegovoj imaginaciji. On se u njemu kretao kao u nekom virtualnom prostoru želje. U njega je ton uvijek nekako suspregnut, utišan, jedva čujan. On svijetom kao da prolazi u svilenim papučama. Ovaj samotnik najvolio je posjećivati kavane ujutro, kada još nema žamora i gužve. Volio je u njima satima sjediti u tišini i razmišljati, prepuštati se sanjarenjima, čekajući da se napokon odnekud pojavi netko s kime bi čovjek popričao, nasmijao se i opustio od svakidašnjih briga. Stvarnost njegova života bila je skromna podstanarska soba, samačka, turobna, prozaična i hladna. Sve to ispunjavalo ga je trajnom rezignacijom i blagim pesimizmom, dubokim i iskrenim nezadovoljstvom prije svega sobom, ali i svijetom u kojem je morao živjeti. Često se budio s nekim desperatnim osjećajem vlastite promašenosti i besmislenosti, osjećajem nemoći i kronične mrzovolje.
| 
Nikola Polić na karikaturi Pjera Križanića iz 1922. godine
|
Ima dana, kad smo nesretni i teški. Svaki naš korak, svaki naš pokret i svaka misao naša: sve nas to boli i gnječi. Mi smo pod nekim velikim žrvnjem, samo što od toga brašna nikad pogače! Sve je to uzaludno, čemeran i suvišan trud, da odbacimo od sebe onaj neodređeni i nemilosrdni teret, koji visi nad nama kao sivi i ružni memento sadašnjosti i onoga što je bilo i što će biti. A da nas tko mu drago zapita: što nas boli, što nas tišti, što nas davi – zinuli bi bez odgovora. Mi bezuvjetno slutimo – i to u onim najsuludijim časovima – da je sve to jedna vječna i dosadna sinteza neizbježivog nezadovoljstva, ne od juče, ne od prekjuče. Bogzna, otkad se to nemoćno raspoloženje skuplja i gomila, da se objasi onda o naša srca poput neugodne i sablasne neke sige u obliku apokaliptičnih, svirepih živina.
Ima dana, kad smo nesretno teški i teško nesretni. Smiješni i izviždani poput tragičnog Baudelaireovog smjelog zračnog viteza Albatrosa, koji, ulovljen od poganih i prljavih mornara, tetura ciničnom pozornicom života, što znači svijet.
Ima dana, kad smo nesretni i teški.
Ima dana, kad ćemo i jedinog prijatelja poslati do đavola; tresnut ćemo i najmilijom knjigom o pod; i najslađe nam vino postaje gorko i ogorčava nas svaka sitnica. Idemo li ulicom, mrzimo onoga, koji ide pred nama i spremni smo, da mu učinimo najpodliju psinu. A zašto, nek dragi Bog zna. I lijepe su žene u ove dane ružne. Prozori gledaju u nas kao luđačke oči bez boja i mi se plašimo mirisa cvijeća. Mi smo glupi i očajni i naše je sunce u koroti. Puni smo sebe, to jest, mi smo bez sebe. Jao! Sve je iza nas. I mi smo tamo.
Ima dana, da su krovovi bez poezije i kad ne čujemo ovalne poloneze baroknih portala. Po kućnim vijencima ne skakuće Mozartov allegreto sa elanom pijetla, plemenitog pernatog viteza. Ogledalo je naših dana bez impresije i bez duše. Kao paučina ometa nas blijeda, bijedna, smiješna i prosjačka arija vergla, zalutala tamo iz neke usidjeličke, slađane i milozvučne Verdieve opere. I ta nas arija prati dosadom nepomičnih kružnica. Slušamo i ne čujemo. Gledamo, a ne vidimo pospanu tugu zemlje i ironijski ditiramb neba..
Ovaj ogled o vlastitoj mrzovolji napisao je Nikola Polić kao tridesetogodišnjak i uvrstio ga u svoju feljtonističku zbirku znakovita imena Marginalia. Teško da postoji čitatelj koji i danas ovaj tekst, ove impresije u ogledalu naših dana, ove Nasmijane prozore, ne bi doživio kao plod vlastitoga životnoga iskustva. Svatko od nas, s vremena na vrijeme, probudi se obuzet čudnim osjećajem vlastite neadekvatnosti, kada nam svi ljudi izgledaju turobni i sivi, a svijet žalosna pozornica po kojoj tumaramo bez volje i cilja. Srećom, dešava se to ponekad i tada jedva čekamo da takav nevoljni dan što prije završi, da osvane neko novo i bolje jutro, kada ćemo se osjećati poletnije i bolje.
| 
Braća Vladimir i Nikola Polić
|
Poznato je da pjesnici vole mistificirati sebe i svoje više umjetničko poslanje. To je stoga što sebe smatraju bićima drugačijim od svih ostalih, izdižući se svojom osjećajnošću i kreativnošću iznad sivila prosječnosti. Nikola Polić, međutim, namjerno odstupa od ovoga pravila, jer sebe ne smatra nekakvom uzvišenom pojavom. Naprotiv, on sebe jasno demistificira, ne bježeći čak ni od svoje mrzovolje koja ga, kao i svakoga čovjeka uostalom, povremeno obuzima. On tu svoju mrzovolju uzima kao polazni motiv svoga feljtona. Iz te glavne teme, iz tog subjektivnog osjećaja, on razvija složenu sliku gradskoga prostora, unutar kojega se kreće, upijajući u sebe sve njegove vidljive, ali i nevidljive manifestacije. Pritom razvija bogate snopove asocijacija iz svijeta poezije i glazbe. Riječ je o svojevrsnom sinkretizmu obaju duhovnih sfera, koje se u njegovoj imaginaciji i rečenici međusobno stapaju u jedinstven unutrašnji doživljaj.
Kao savršen kontrapunkt urbanom sivilu, potencirano osobnim nezadovoljstvom autorovim, pred našim očima pojavljuje se veličanstvena slika Baudelaireova Albatrosa, kojem se rugaju mornari na palubi prekooceanskoga broda. To je, zapravo, sam pjesnik kome se svjetina podsmjehuje, ne razumijevajući njega i njegovu uzvišenu ljepotu, plemenitost njegove duše. Ta znamenita pjesma velikoga francuskoga pjesnika, u prijevodu Vladimira Nazora, glasi:
Često, zbog zabave, ljudi od broda love
Albatrosa, pticu pučina prostranih,
Toga suputnika nehajnog što sl´jedi
Lađu koja klizi iznad jaza slanih.
I tad – na daskama palube, sav snužden
I nezgrapan – vladar zračnih plavetnila
Kraj njih, kao vesla, na bijedan način,
Vuče svoja b´jela i golema krila.
Krilati je putnik sad nespretan, plašljiv.
Sm´ješan sad je i ružan tko ljepotom sjao.
Lulom kljun mu draže; šepajući, hodu
Rugaju se onog koji letjet znao.
Pjesnik je kô i kralj oblakâ što, uz s´mjeh,
Nad svim strelicama i kroz vihor l´jeće:
Zatočen na zemlji, u toj graji ljudskoj,
Divovska ga krila u hodanju pr´ječe.
Polić se, dakle, ponekad osjeća poput te znamenite pjesničke ptice burnice: Ima dana, kad smo nesretno teški i teško nesretni. Smiješni i izviždani poput tragičnog Baudelaireovog smjelog zračnog viteza Albatrosa, koji, ulovljen od poganih i prljavih mornara, tetura ciničnom pozornicom života, što znači svijet. Drugi je kontrapunkt tugaljivoj stvarnosti Mozartov alegretto i milozvučne arije neke Verdijeve opere. I tada, u to jadno, teško i nesretno gradsko jutro, odjednom dolazi do prosvjetljenja u pjesnikovoj duši:
Ulica u suncu. Sunce po ulici. Na prozorima jastuci, ćilimovi, cvijeće i jutro. Jutro. Jutro. Svuda jutro. A između svih prozora jedan naročiti: iz pernate bjeline naslaganih jastuka viri jedno lijepo, nasmijano, djevojačko lice pod crvenim rupcem, u smijehu petnaestogodišnjih očiju. Poznato mi je to lice usprkos toga, što ga ne vidjeh dosele. Tako je vedro to rumeno lice, da i ista rumen postaje plava, magličasta i prozirna. I smije se. Meni se smije. I sve se smije. I oči. I nos. I usta. I podbradak. I čuperci žute, vrele, opore i zrele kose. Čitavo se pročelje kuće nasmijalo i prozori zacvrkutaše grlom lastavica, ptica lijepih. Kao krilate gitare. I ja sam zaboravio i na Marka i na svađu i na teške, nesretne dane. O, kako malo treba da se izgladi hrapava neukusnost naših duša. Kako malo treba, da postanemo visoki kao toranj od bjelokosti, kao zvono sa srebrnim koralom plavičastih sunaca. Jedan obični, dnevni jutarnji smijeh na običnom, uličnom prozoru – i vi ste se riješili svih mora, svih dosada i svih glavobolja. I ja nisam više ja. Polazim dalje i okrećem se poput globusa kod svakog drugog koraka, pa gledam, kako ta začarana jutarnja glavica visi preko prozora kao bokor cvijeća i smijeha, smijeha i cvijeća. Smijeh. Smijeh. Smijeh. Svuda smijeh. I sve se izmijenilo. I ne samo jedan prozor. Svi se prozori izmijenili i nasmijali i biva: na svakom je prozoru jedna glavica povrh gomile naslaganih jastuka. Jedna lijepa djevojačka glavica, pa kazuje put u bolje i vedrije strane.
Sunčana zlatna kiša pljušti niz prozore i niz pročelja i čitavo to ulično jutro sijeva u magičnom nekom osvjetljenju.
Ja sam preporođen, čist i vedar nakon sretno izvedene operacije. Ne osjećam umora i čisto radoznalo zavirujem u prolaznike. Ne hodam pločnikom i moji se koraci ne čuju. Oni su u zraku i moji su tabani omotani pamukom vizija.
Prozori gledaju u me kao davni, dobri znanci moji i mene nosi neka plava i svijetla radost u triumfu šutnja i slutnja. Jutarnji mirisi struje kraj jutarnjih, nasmijanih lica i čini se, da nije strah i očaj nikad vladao ovim ljudima i krajevima. Žamor. Grad gori procvalim plamenom lipe u julskom cvatu, kad žuta, sunčana i zlatna tišina zuji i prede u neprekidnom snoviđenju bunila i milja.
O, kako malo, kako savršeno malo treba, a da zaboravimo na dane nesretne i teške.
Mjesece i mjesece lutamo i glavinjamo, žderemo svoja srca i svoje nerve; ogorčavamo svoju dušu i onu bližnjih, ne videći ljepotu oko sebe, ljepotu jutra, sna i smijeha. Grizu nas problemi, stjenice i krize; borimo se za koricu kukavnog, ropskog kruha; uzrujavamo se i trošimo grla u jalovim diskusijama, u jeftinom nadmudrivanju, da svršimo najzad u smokingu i cilindrom pod pazuhom pred oltarom ženidbe. A sve se to daje oboriti jednim nasmijanim, proljetnim prozorom. I kad ugledah ono lijepo lice, bilo mi je, kao da sam našao četverolisnu djetelinu što nosi sreću. I da je čovječanstvo gledao u nasmijane prozore i tražio četverolisnu djetelinu, ne bi bilo svih pokora i ne bi se danas uzrujavali zbog povišenih cijena u kavani.
Danas ću biti čitav dan veseo. Utrkivat u se s psima, pa makar i s vlastitom sjenom. Danas ne osjećam buržujsku potrebu jela, intelektualnu potrebu pravdanja i zlobe. Marko, da znaš, kako mi je žao, što te jutros uvrijedih. Dobri prijatelju, zašto nismo jutros prije osme ure ugledali nasmijane prozore!
Tri sam puna sata prolutao gradom ne osjećajući umora. Lagan sam kao sjena. Zavirujući pače i u izloge i zanimaju me, na moje veliko čudo i nove edicije knjiga. Što se to dogodilo? Jednoj sam dami podigao rubac, a takve su geste kod mene, bogami, rijetke.
Iz ovoga razgovora što ga Nikica Polić vodi sa samim sobom, a taj isti solilokvij vodio je on još godinama u svojim feljtonima, naziremo njegovu temeljnu životnu, poetsku i ljudsku poziciju. Rođen kao najmlađe dijete u nekad brojnoj i imućnoj građanskoj obitelji, odrastajući u vrijeme kada se ona već nalazila u propadanju i postupnom odumiranju, krajnje osjetljiv i nesređen karakter, on se vrlo teško uklapao u standardne okvire mirne i sređene buržoaske egzistencije. Previše je u njega bilo potrebe za slobodom, želje za neobaveznim lutanjem, težnje za osobnom nezavisnošću, protivljenja svakom ustaljenom poslu ili programu djelovanja. Stoga u njega boema nije nikada bila puki egzibicionizam i poza, već ona bijaše odraz njegove istinske prirode i duboke potrebe za osobnom slobodom. Radi toga i brak za nj bijaše tek glupom i nepotrebnom konvencijom koja čovjeka sputava i onemogućuje mu toliko potrebnu nezavisnost.
Čini se da Polić o sebi samome nije imao neko osobito visoko mišljenje. Dapače, moglo bi se reći da se nije smatrao, za razliku od većine svojih književnih suvremenika, ni posebno nadarenim ni pametnim. Bio je duboko svjestan svih svojih nedostataka, kojih uistinu nije bilo malo. Znao je da živi i da se razvija bez ikakova sistema. Smatrao je sebe nehajnim i lijenim, nedosljednim u svakom pogledu, pa čak i pomalo bezosjećajnim prema svojim bližnjima, emocionalno hladnim prema okolini. Premda je rado i često znao boraviti u društvu, posjećujući glazbene priredbe, kazališta i kavane, osjećao se usamljenim. Zanemarivao je svoju vanjštinu, redovito bi kasnio na koncerte i dogovorene sastanke, uopće teško se pokretao iz nekog urođeog mrtvila. Unatoč tome, neprestance je očekivao da će mu se iznenada nešto iznenada dogoditi, što će iz temelja promijeniti njegov život. I tako je šetao godinama, ulicama i trgovima, svojom vlastitom sobom, osjećajući se poput kakva kukca zatvoren u svoju samoću, vrteći se neprestance uokrug, umjesto prema nekom određenom i sigurnom cilju. Intenzivno je osjećao vlastitu neadekvatnost i promašenost. Pisanje stihova i feljtona te sviranje i slušanje glazbe bijahu mu jedinom utjehom, jedinim svjetlom u tami njegova života. Polić je, ukratko, sebe smatrao suvišnim čovjekom, nalik upravo onom neobičnom slavenskom tipu ljudi kakav često susrećemo u bogatoj ruskoj književnosti devetnaestostog stoljeća. U jednom svom feljtonu:
Suvišan čovjek – to je pjesnik: poeta, ne poetičar, kako to ispravno shvaća g. Vladimir Nazor. Poeta je beskoristan član ljudskog društva: nepotreban, dosadan i nemoguć! Romanopisac, novelista, dramatičar može da bude ´u privatnom životu´ nastavnik, trgovački pomoćnik, liječnik, radnik, sudbeni vijećnik, trafikant, kućevlasnik, novinar i tako dalje. Pjesnik je samo pjesnik: tlapnja, koja visoko hoda, ne ostavljajući tragova. Novelista broji aritmetijskom logikom: jedan, dva, tri, četiri, pet i tako redom. Pjesnik, naprotiv, broji sfernom trigonometrijom iz četvrte dimenzije: sedam, dvanajst četiri, devetnajst...Vi velite, da je to fingirano ludilo, afektacija, nadnaravna hohštaplerija! Pa i jeste tako! Pjesnik je patetičan san – kao vječnost i takav suvišan čovjek plače konvulzivno pred konobaricom, bez erotskih, trgovačko-putničkih ´poza´, bez osvajanja kinematografskih ljepotana – glumaca. U pjesmi Janka Polića-Kamova ´Rađanje jedne bludnice´ imade momenata ovakvih jutarnjih moralnih kacnjamera. I pjesnik, baš kao i njegov patentirani brat, suvišan čovjek, voli izvjesne idile: voli noćne lokale, ali samo po danu, kad su ti lokali prazni. Kad su stolice naglavce postavljene na stolove, dugački, antikni klavir sa ispucanom politurom pokriven nekim buharinskim ćilimom, a kontrabasi – taj najšaljiviji i najtužniji instrument, nehotice polubrat Gogoljevskog fagota – okrenuti k zidu, umorni, umorni, umorni...A suvišan se čovjek karta sa konobaricom, koja – kao i sve konobarice svijeta – imade tamni probušeni organ (kao Carmen!) mračnog alata, prišit na bradi, ispucane ruke kao radnice u Berangerovim popijevkama, pa priča kako je neku noć lumpovala sa oficirima i drvotršcima, kako su popili more vina, desetak butilja šampanjca, par flaša rakije i likera i – molim Vas! – dvije flaše čistog viskija, bez sode! Suvišan čovjek sluša, izvikuje ´fircig´ u piku i uvijek, uvijek vječno osjeća, kako je on biljka bez korijena, stih bez rime i kako prolazi mimo svih događaja od danas, od jučer do sutra. On gleda u ove nove dane kao u neku metalnu ploču, na kojoj se ne odrazuju bljeskovi nekih unutarnjih, njemu, suvišnom čovjeku, poznatih emocija. Pošto nema porodice, a i dalek je od toga, da je stvori, ne strahuje pred danima, koji će doći. Suvišan je čovjek, logički, beskorisni član ljudskog društva: on je egocentričan, sam kao monolog i osjeća, da bježi od realnosti i od podlosti i da voli Cankara i da nema ni zere smisla za pozitivni život u kolektivu jedne pčelinje košnice. On je izrod, monstrum, a ipak nije cinik, iako nije proplakao nad grobom majke, oca, brata ili sestre. Zato je proplakao na pogrebu jednog njemu irelevantnog znanca. I da netko i nastrada radi njega, ne će ga to nimalo ganuti. Pa ipak nije egoista.
Potom Polić razvija analizu vlastite "nastrane" osobnosti uistinu rijetko viđenom iskrenošću, izrugujući vlastitu zanesenost umjetnošću, sklonost neprestanom oduševljavanju njenom vrhunaravnom ljepotom, nespretnost i lijenost:
Sve je to plod dugog odgađanja i uzaludnog očekivanja. Psihijatri i fiziologi nazivaju ove mrtve vode i neurastenijom, a zapravo je to nemoć. To je misao dosade i bježanje preko posljednje granice: put u samoubistvo sa muzikom posljednjeg stavka Čajkovskijeve Šeste Simfonije.Umiranje duše i volje.
Suvišan je čovjek, katkad pokušao da se prilagodi i praktičnom životu. To su njegove ´pia desideria´ i tu je pokazao znatnu energiju. Prikazao se kao uzoran činovnik. Dolazi on redovito u ured, kolege mu zavide, jer ga šef blagorodno susreće, obećavši mu i povišicu plaće. Sve je to suvišan čovjek izdržao barem dva mjeseca. Jednog je dana iščeznuo sa uredskog pisaćeg stola, bez otkaza i ne će više nikada pomišljati, da potraži neko slično namještenje.
Suvišan čovjek voli glazbu (a što bi drugo on volio?), jer je glazba tuga i onda, kad je radost. Nema vesele muzike. Vesela je muzika dosada. Imade znamenitih svjetskih dirigenata, koji u svojim programima pored Mozarta i Brucknera, uvrštavaju i Johana Straussa ml. (uvertiru ´Šišmiša´). Kako se ovo slaže?
Takav je suvišan čovjek primio velikim oduševljenjem preradosnu vijest, da će u našem gradu neka svjetska filharmonija upriličiti svoj koncert, naravski sa najserioznijim programom: Bach: Brandenburški koncert, Bruckner: Sedma Simfonija i Cezar Franck: Simfonijske varijacije. On je nekoliko tjedana prije koncerta digao na noge svoje znance, alarmirao je prodavaonu ulaznica i u nervoznoj žurbi očekivao dan koncerta, zakazan u devet sati. On je silnu energiju prosuo u ovim pripremama, pa ipak nije stigao na koncert, jer je u devet sati još ležao na divanu (a nije spavao!), pa kad je odbilo 9 i pol zadovoljno je uzdahnuo: ´Hvala Bogu, zakasnio sam!´ Nekoliko dana iza toga kukao je i proklinjao sebe, kako ga je lijenost upropastila i kako nije dostojan, da ga duševne ljepote miluju po licu.
Suvišan čovjek imade i literarnih ambicija. (A tko ih nema?) Ove su najfatalnije. Čitavu ga besnenu noć zaokuplja jedna misao, jedan motiv. Bila to pjesma, novela, drama. Ovi su detalji izrađeni. Sve je to u nekom besnenom snu iscizelirao: pjesma je savršena, drama potresna, novela izretuširana. Sve je to izgrađeno bez nepotrebnog baroka, bez feljtonskog brojenja redaka. U jednu riječ: čitaj pa se divi! Da! Kad prođe noć potpune slobode misli i kad treba da se sav taj beskorisni budni san postavi na papir, onda će istom da se proslavi autorova stvaralačka snaga: pjesma će ispasti skalupljena znojem rimâ, kao da je sastavljena u prozi i tek kasnije pretočena u stihove (a tako pjesnici većinom i stvaraju!); novela će do učmalosti ubijati vječnim opetovanjem i naglasivanjem nepotrebnih momenata, no, a drama, ta je najvećma nastradala, tako da je ne spasi ni najvještiji režiser, koji imade tu časnu zadaću, da spašava neuspjele drame. I tu je suvišan čovjek zakasnio i kad je sve te papire pokupio i bacio u vatru, zadovoljno je i slobodno dahnuo. Ovako dišu ljudi, umorni i teški, kad grle otvoreno jutro, zagrlivši oblake, more i plavi daleki prostor pred raširenim prozorom, kad modre jutarnje lastavice strigu u ravnim crtama zrak, vrijeme i svjetlo..
U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM
Nikolu Polića mučio je osjećaj iskorijenjenosti, nepripadanja određenom zavičajnom prostoru. Premda rođen na Pećinama, na periferiji Sušaka, već u dvanaestoj godini preselio se u Zagreb, koji mu postaje adoptivnim gradom i trajnim intelektualnim utočištem. Mnogo godina kasnije, sjedeći u nekom zagrebačkom podrumu, žderući opasne doze u obliku čokančeta, obuzet jesenskom tugom i nostalgijom, zapisao je: Moje prvo primorsko sjećanje zasijeca u doba jeseni, kad je moja mama, mala ženčica, sa vječnom, predosjećajnom tugom u dobroćudnim i izgubljenim očima slušala, kako pećinsko more šumi i diže svoje zelene i modre grudi do one pećinske ceste, po kojoj nisu jurili automobili, nego konjski tramvaji sa kondukterom, nazvnam Gvadanja (che niente non gvadagna). U ono se blaženo jesensko vrijeme moje prve mladosti nije znalo za izbore. Čitav se svijet mojih mladenačkih priča sastojao od jednog ogromnog kestena i ja sam onda bio sretan kao ona djevojčica u prekrasnoj noveli Izidore Sekulić ´Büre´. Kiša je šumila kao vodopad pred mojim prozorima: mama je plela čarape a sestra Milka vezla po gjergjefu neke čudne cvjetove i svjetove. Garibaldinski lik moga oca, sa bradicom à la Gambetta, ulijevao je već onda u mojim mladim i bolećivim žilama poeziju Turgenjevljevih zapisaka. I more je šumilo drukčije nego danas.
Drugom prigodom, sjećajući se predratnih proljeća svoga djetinjstva, zapisuje: Naše su stare mame u ovo aprilsko doba polazile u šume (ukoliko ih je u Primorju bilo!) i brale vlastoručno šparoge, a pred njima se vukao kućni mačak, da ih upozori na opasnost, pojavi li se gdjegod zmija (...) Ja se, kao izbaštinjeni pećinski sin, naročito rado vraćam u ono doba, kad pećinskom cestom nije urlao automobil, šireći miris kulture u obliku prašine i smrdljive benzine, kad je nenapirlitanom cestom vukao svoju besmrtnu slavu ogromni omnibus, sličan učenom kaftanu, o kome nepriznati, veliki filozof Coline pjeva: ´Vecchia zimarra senti...´ Još danas ne mogu da zaboravim ona dva konja, sposobna za najopasnije križarske turnire. Ne mogu da zaboravim na zvonce, na konduktera Guadagnu, koji se uvijek jadao: ´Mi chiamo Guadagna, ma non guadagno niente!´. Ne mogu da zaboravim mnogo toga, pa ipak treba da se zaboravlja. Treba da zaboravimo i na Svetog Jurja, i na murve, i na jorgovan, i na ´finte battaglie´, kad smo po umejcima sa lukovima od jasenovine odapinjali strelice i gradili kiklopske zidove, odkojih su još i danas ostali mjestimice tragovi.
Treba da zaboravimo i na one Jurjevske zimbulje, što smo ih postavljali ili u vinogradu, ili na dvorištu, ali najradije u kakvoj šumici. U nekim se mjestima zimbuljalo čitavu noć u oči Jurjev-danka, pa ne samo smo mi djeca, već i naša starija braća i sestre. Pjevala se tada, ukoliko mi nije splasnula mladenačka memorija, ova ili barem slična pjesma:
Ljuljala, mikulala!
Ja se ljuljam Jurjev dan,
Svako leto po vas dan
Ja prodavam tvrdi san.
Komu, komu, ter komu?
Za koga, ter za koga?
Za Stipana, Stipana.
Lipi Stipan s mora gre
Nosi Mariji ča joj gre
Svilni rubac na glave,
Zlatni prsten na ruke,
Jedan par postol na noge,
Jednu kitu jasena
Neka bude vesela;
Jednu kitu kuša
Da ga raje buša;
Lipo moje pero,
Kade si poletelo?
Va trsatsko selo itd.
I eto, ta je ´zimbulja´ ostala naša najmilija uspomena mladosti. Škripale su grane jasena i stenjala je drvena sjedalica. Odvažniji su se zimbuljali, stojeći uspravno na sjedalici. Ženske su suknje vijorile po zraku kao barjaci. Negdje su pištale svirale, načinjene od jasenove kore. Veliki i žuti je ovčarski pas skakutao veselo oko nas, razvalivši gubicu, i smotavši ponosni, cyranovski, kitnjasti rep u obliku trublje. More se plavilo kao mramorna ploča, a po njemu bijele barke kao galebovi, galebovi bijeli leptiri, leptiri kao gjurgjice, gjurgjice kao zvončići, koji su pali s neba.
I danas me, na Jurjevdan, spopadne želja, čežnja, ´il desio´, da se zazimbuljam na ljuljašci svom snagom proljetnog vjetra, pa da se otisnem daleko preko krošanja, preko brda i preko mora u najdalji plavi kraj, nazvan imenom Bajla i da me nestane povrh krajnje svirke proljetnih, jurjevdanskih svirala, što ostadoše, nažalost, samo na vrbi...
(nastavit će se)