U sjeni sv. Vida
Cekelin je dakle ipak došao i govorio je u Fenice. Teatar dupkom pun: prije petnaest dana rasprodana su bila posljednja mjesta, Nagrnula je publika, da ga čuje, ona ista publika, koja je u prve dvije godine poslije sloma punila riječka kazališta da sluša - jedne nedjelje Sem Benellia druge Mussolinia, i razne druge »konferenziere«, koji su obećivali zlatna brda oduhovljena u dvije magične riječi - Roma e Toma...
Onda su nastupila razna razočaranja: Roma sve odnijela, a Toma ništa donio. Ostala jedna jedina utjeha: praviti i slušati viceve na račun vlastite mizerije. U tim i takvim vicevima Cekelin je kao rođeni Trijestinac pravi majstor, zato i naši Fijumanci i grnu kao ludi da ga slušaju.
Cekelin je za neke viceve, koji su odviše zadirali u današnje nevoljno stanje fašističke Italije, morao da odsjedi po neki mjesec kazne, ali to mu je samo poslužilo za još veću reklamu. U Trstu i u mjestima unutrašnjosti dopuštaju mu vlasti neku slobodu, ali mu je ovdje na Rijeci strogo zabranjeno, da dira u neke delikatnije stvari i to obzirom na blizinu granice ... Ninetta, koja je također otišla da ga sluša, veli, da je bio prilično rezerviran. — Kazao je, samo to, da će Rijeka dobiti višu agronomsku školu, kojoj da će biti svrha da »bonificira« Punto franko, gdje da je trava zauzela dimenzije, koje treba iskoristiti u korist nacionalne ekonomije. O Sušaku se je izrazio, da je to sasvim nekulturan grad, jer da se posvuda, i u luci i u pokrajnim ulicama rasipava po tlu brašno, grašak, i druge živežne namirnice i nikome ne pada na um, da bi to pokupio i ponio kući. Rijeka da je grad kulturan, jer su joj ulice čiste budući da se tuda pokupi i pojede sve, što može želudac da probavi...
O vanjskoj se je politici izrazio ovako: Francuska ima toliko zlata, da može njime kupiti cijeli svijet. Engleska ima toliko ratnih brodova, da može vladati svim morima ovoga svijeta. Njemačka ima toliko gasova, da može njima otrovati cijeli svijet, a Italija da ima toliko gladnih, da bi mogli pojesti cijeli svijet.
Ali mi anektirani imamo i drugih zabava. Što su prije u cirkusima bili oni ludi »Toni« ili »dume Augusti«, to su sada talijanski popovi. Svi im se smiju, najviše djeca. Razumije se, da takva čeljad ne mogu u narodu uživati nikakva ugleda. A kako nas mrze! Nas, Jugoslavene! Ovih dana došla je u crkvu neka naša žena s novorođenčetom, u namjeri, da joj ga pop krsti.
- Che nome? (Kakvo ime?) - - upita pop.
- Janja, - odgovori žena.
A pop se izdera na nju:
— Cosa? Što? Sad hoće ovi »alogeni« na jedan: put da krste djecu imenima jugoslavenskih beštija! (Bestie jugoslave!)
Žena mu odgovori mirno:
Beštije jugoslave! A molim vas recite vi meni, kako se je zvao papa, koji je živio pred
ovim današnjim?
-Pa -BenedettoXV.
— A onaj prije njega? - Pio X.
— A onaj prije Pija X?
— Leone XIII.
- No ecco! — rekla je nato žena, — kad papa, vrhovni poglavar jedne crkve, može da nosi ime kralja svih zvijeri, zašto da se ne može i moje dijete zvati Janja, koja, ako baš hoćemo, ne znači nikakvu zvijer?
Malo prije banu mi u sobu Ninetta pa će mi onako iz neba pa u rebra:
- Ala Rokac! Recite, ako znate: ka diferenza je mej jednim Židovom i jednim Fijumancem?
- Ja ne znam.
- Ja ću vam reć! Židov place nad zidi jeruzalemskemi, a Fiumanac nad onem susackem zide
na Fijumeri...
Kasnije sam doznao, da je ovo kazao u Fenice Cekelin i da je zbog toga morao odsjediti nekoliko dana u našem »katafiću«.
Kad se ono prije tri četiri godine pronio glas, da će na Rijeci uvesti »zonu franku«, digli su bili glavu i oni, koji su je do tada držali veoma spuštenu. I ovdje i na istarskoj Rivijeri držalo se, da se cijeli ovaj naš kraj nalazi na pragu jedne velike i prave »kukanje«. Govorilo se, da će sa svih strana Italije nagrnuti k nama, penzioneri i razni drugi individui, koji hoće da ostatak svog života provedu u ovom »Eldoradu«. Kuće će se sve iznajmiti, svaki i najmanji prirod naići će na svoga kupca, trgovina će procvasti kao nikada, jer će čitava srednja Evropa- navaliti k nama, da kupuje same jevtine stvari, život će biti također vanredno jevtin, hrana i roba dobivat će se uz mrtvu cijenu – insoma kukanja pa kukanja!
Kad tamo - ništa od svega toga. Kava i šećer i još neke malenkosti su doduše pojevtinile, za malo lira mogao si da prehraniš čitavu obitelj. E, ali gdje da nađeš to malo lira, kad ih nigdje nema! Što će meni šećer iako je po jednu liru, ako ja te lire ne mogu nikako da namaknem! A kako nije mnogo bolje ni u Austriji ni u Madžarskoj, to je pala u vodu i ona nada, da će Austrijanci i Madžari nagrnuti k nama, da kupuju našu robu.
| GORE DOLJE PO RIJEČKOJ PALADE Sad nam grade na riječkoj strani uz samu Rječinu - zid. I tako je došlo, da su se na ovom malom »corpusu separatumu« preko noći, naprečac, sljubile dvije pradavne kulture: rimska sa svojom antikom Gomilom - 3000 godina, i kineska sa svojim dva i po metra visokim zidom 6000 godina. Ukupno - 9000 godina. Ima ih, koji onaj zid uzimlju s druge jedne strane i vele: do sada smo bili va gajbe, od sada ćemo bit va »manikomije«, što bi se gramatikalno hrvatski reklo: u ludnici. I zaista i ima dana, kad bi čovjek rekao - Ma nam je bilo vruće u one dane kad se ono kuhalo u Ženevi! Sa svih strana dolijetale glasine, jedne crnje od drugih. Šaputalo se i šuškalo svašta. Mnogi su držali, da će biti rat. Bilo ih je, koji su govorili: - Rat je strašna stvar, ali ni ovako se više ne može naprijed. Najprije smo morali isprazniti džepove za one dvije miljarde, što ih je od nas tražio Mussolini, a sada su nas tako stekli i stisnuli, da više ne možemo ni da dišemo. Mejo krepat! Upozorio sam Ninetu, nek se čuva i ne nosi lire na Sušak. A ona meni: — Ki vrag će mi ih dat! I ja držim, da su malo suvišne one mjere talijanskih vlasti u pogledu prenošenja novca. Ovdje se i najviše živi od »bonova«:, a bonovi na Sušaku ne vrijede. Aj ća! Riječki Madžari su objesili nos. Ona ženevska rezolucija dala im je po glavi. U sav glas govore: A Borgotaro? Pavelić? Brescia? A »Ustaše«? A Servazzi? A Lika? E, da smo mi samo malo otvorili usta, stvari bi u Ženevi sasvim drukčije izišle. Ali mi smo šutili, jer smo kavaliri... I jesu kavaliri, teremtete! Talijani ih tješe pola talijanski, pola francuski: Tout ze perdu fori l'honneur! U našem jeziku kazalo bi se to: sve je izgubljeno osim časti. Ja bih rekao da je izgubljena i čast - ako je je još uopće koliko bilo - ali to ne smeta ni onog Poljaka, koji se je u Ženevi više negoli bratski zauzeo za Madžare, ne smeta ni Sušnika, pa ni neke Engleze, koii se u madžarskim revizionističkim aristokratskim salonima lijepo zabavljaju s vatrenim Madžaricama, a ne smeta ni Mussolinija, koji ie napokon u čitavoj aferi do grla angažiran. Madžarska izgubljena čast ne smeta ni papu, koji je najvećim ordenom odlikovao Gomboša, ne smeta ni budimpeštanskog nuncija koji plače nad sudbinom vraćenih madžarskih državljana i daje im 5000 ponga, dok nije ni njegov kolega Pellegrinetti dao ni jedne suze ni poklonio jednog dinara onim hiljadama i hiljadama naših bijednih Istrana i Goričana, koji su bježeći ispred talijanskog terora pali u Jugoslaviju ranjeni, izmrcvareni, razdrti, gladni. Među onim prognanicima bilo je i na desetke svećenika, koje je jugoslavenska vlada primila i pustila, da se na jugoslavenskom tlu smire i da u katoličkim crkvama i među katolicima šire Isusov nauk. Mislite li vi, da je za to koji od naših ministara dobio kakav križić od Svetoga Oca Pape? Nego ajde, da se vratimo onome kineskom zidu. Danas je doletjela fk meni Nineta pa će mi onako iz neba pa u rebra: - Znate, kako se kineski zove: il prestito del Littorio? (litorski zajam). - Otkuda bih ja znao kineski? No da čujemo: kako se kaže? - Ciao, skej — fuć! Ona se nato izgubi, a ja uzeh da analiziram onu kinesku rečenicu sve riječ po riječ: Ciao znači kao neki pozdrav, skei- novac, a fuć je - fuć. Što znači, da, su pare uplaćene u onaj prestito »Sittorio« otišle — fuć. Rokac | |
Ostao je samo šverc: onaj prema Jugoslaviji i drugi prema unutrašnjosti Italije. Ovaj posljednji se tako razmahao, da je talijanska vlast bila primorana, da postavi uz gorski obronak od Kastva pa do Drage Mošćeničke čitav jedan kordun stražara, a to stoji grdnih para, tako da je zona franka na tijelu Italije jedna kruta pijavica, koja joj siše krv sa sviju strana. Nije dakle čudo, što vlada nastoji, da se što prije riješi te proklete »sanguisuge«. Ne će prekinuti najednom, već malo po malo. Iznajprije se počelo sa kontingentiranjem artikla, koji se mogu uvoziti u zonu franku i neprestanim ograničenjima u prodaji. Potom se nastavilo sa dizanjem cijena. Sve lako po lako, ali razlika od prvašnjih i sadašnjih cijena već je tako znatna, da u pučanstvu »zone« zabrinutost sve više raste. Zabrinutost i konsternacija. Sada se glasa da će zona franka i ovako okljaštrena biti ograničena na samu Rijeku. Sic transit... Da se ovaj narod ovuda barem nekoliko utješi, Mussolini je pozvao na ministarstvo kao podsekretara Nina Hosta, ali Riječani fućkaju na tu »milost«. Uostalom Nino je već za D'Annunzia bio nekakva sorta ministra, tako da su ga svi morali zvati - Ecellenza! Sad je podsekretar, a to znači da je ipak nešto manje od ministra, I to je dakle za nas Riječane jedan - minus. Ovoj nevolji pridružila se je ovih dana jedna nova: mobilizacija! Do sada su fašisti neprestano trubili u narodu, da su Jugoslaveni oni, koji hoće rat, pod svaku cijenu rat i rat. Ljudi su vjerovali i nije čudo, što su bili rđavo raspoloženi prema našim susjedima onkraj mosta. Ali sada se pokazalo, da je tu neko drugi, koji hoće silom da se bije i otuda, i ovo tmurno neraspoloženje u gradu protiv rimskog Jupitra. Osim toga u sumornim dušama iskrsavaju i razne uspomene iz prošlosti: Dogali, Aiba Garima (Adua). Fijumanci spominju one teške poraze i gledaju crno u budućnost. Abesinija ili kako oni kažu - Abisinija nije mačji kašalj. Ta je zemlja užasno gorovita, srednja joj je visina 2000 m nad morem. Ima sila gora preko 4000 m i visokih i klanaca, provalija, urvina, gudura, ponora bez dna - i to na svakom koraku. Sušmel i Silvino Gigante, naša dva Herodota, pričaju da Abisinija dolazi iz latinskog abyssus. - Dobro je, vele na to stari Fijumanci, ali abyssus abyssum invocat, a to znači - Che xe mejo restar a časa! Bolje je i spasonosnije ostati doma. Nije dakle čudo, što su neki mobilizirani ojbvezanici u času odlaska porazbijali nekoliko stakala vi* čuci: Neka ide u Abisiniju milicija, a ne mi!
Uostalom ima i »guerrafondaja«, koji su uvjereni, da će Italija pobijediti. Zar nije prije nekoliko dana kazao i Čekelin u Fenice, da Italija ima u svemu prvenstvo, pa i u vođenju rata?
Englezi operiraju topovima, a Nijemci gasovima, ali time se ne da uništiti jedan narod. Najformidabilnije sredstvo, kojim možeš da ubiješ ne samo jedan narod već i čitav svijet, drži u svojoj ruci Mussolini, a to je - glad.
Da je u nas atmosfera uistini strašna, neka vam svjedoči ovo: Mićelin leti na dvokolici, Franćele mu dovikne: - Dove ti ćori? Kamo trčiš?
- Coppa Mussolini... - odgovara Mićelin leteći. Coppa znači pehar, ali Francelu, kome je glava puna svih mogućih i nemogućih ratnih vizija, učinilo se, "da je rekao: i copa Mussolini! -te on sav prestrašen hvata se za kosu i trči uokolo i priča, kako ubijaju Mussolina, jer copa dolazi i od copare, što znači ubijati.
Godina 1934. bila je zaista strašna. Sjecate li se, kako nam je o ponoći na Silvestrovo odlanulo, što je napokon kucnuo čas, da je se za navijek oslobodimo? S tim olakšanjem ušli smo u 1935., kad eto: i opet Jovo na novo! Sve same nesreće na moru i na kraju! A tek politika! U početku januara pitali smo se: što će nam donijeti »Saargebit«, u februaru Abesinija, a evo u martu - Venizelos. Kakvo će nam iznenađenje donijeti april, pa ma i, juni, itd. — to je još obavito gustom koprenom, ali obzirom na kolektivnu suludost, koja danas prevladava u svijetu, iznenađenja i najgrotesknija nisu isljučena. (Evo, Hitler nije htio ni da čeka na april, pa je i on kao i Grci već u martu učinio svoju!)
Što je pak do ovih nedavnih događaja u Grčkoj, mi rođeni Fijumanci imamo na imanje razloga, da im se čudimo. Ta nas je i još kakvo iskustvo naučilo, da se ničemu ne čudimo! Nil admirari! – vrijedi još uvijek za nas Fijumance kako i ona: -nil sub sole novi, kako je ono jednom lijepo kazao naš nonić Marko Tulio.
Venizelos! A molim vas: što je taj Krećanin Venizelos prema našemu Abručaninu D'Annunziu! Puki plagijator! Ta cijela se je ova grčka tragikomedija odigrala - mutatis mutandis - već prije petnaest godina na ovom klasičnom riječkom tlu. Šta više: slučaj je htio, da su i Venizelos i naš Gabrijele dobili inspiraciju za svoje pučeve iz istoga izvora. I operacije su tekle nekako slično ... Gabrijelu prešla ratna lađa »Dante Alighieri« s nekoliko manjih jedinica, a Venizelosu krstarica »Georgios Averov« s nekoliko manjih jedinica. Gabrijele je zauzeo otoke Krk, Rab i sv. Marko, a Venizelos Kretu, Mitilene, Kios i Samos.. Venizelos je imao svoja dva fronta; jedan na Kreti, drugi u Makedoniji, D'Annunzio jedan front na Kantridi, drugi na Školjiću. Venizelos je proglasio Kretu nezavisnom državom, to je isto bio učinio i D'Annunzio s Rijekom. Da se opskrbi živežem i ugljenom, D'Annunzio je plijenio tuđe lađe; to isto činio je i Venizelos. Gabrijele je opljačkao Rijeku, Venizelos Kretu - sve sami plagijati! Ima i drugih sličnosti, ali i jedna vrlo vrlo krupna razlika. Dok je naime talijanska vlada pustila, da se D'Annunzio punih šesnaest mjeseci bani na Rijeci, dotle se je grčka vlada mahom požurila, da stvar što prije uguši. Italija je čekala gotovo jednu godinu i po dana, da u jednom »Natale di sangue« samo donekle omete onu D'Annunzijevu lakrdiju, dok je grčka vlada Venizelosevom karnevalu učinila kraj već prvih dana korizme.
Kako se vidi, čitava ova Venizelosijada nije drugo nego kopirana D'Annunzijada. samo što se u sadašnjim prilikama Venizelos ne može nadati od grčke vlade, da će mu pokloniti onakvu jednu vilu, kaošto je talijanska vlada poklonila D'Annunziju onaj čuveni »Vittoriale«, koji - među nama j rečeno - nije Talijane koštao ni prebijene pare. Da pitate spisateljicu Karin Michaelis, ona bi vam umjela točno da kaže, putem kakve je sramotne pljačke onaj »Vittoriale« došao u ruke D'Annunzijeve.
- O D'Annunzio! D'Annunzio! - što nisi ostao »nel tuo paesello, che e tanto bello! – uzdišu danas mnogi Fijumanci! A tako i Grci, kojima su danas domovi poharani, a hranitelji poubijani ili ranjeni:
O Venizelos! Venizelos!
da te nije sto vrazi zelos
prije nego što si zamislio
ovo prokleto delos!...
Inače u nas korizma, koja traje već onamo od 17. novembra 1918. i ne će nikako da svrši. Nas biskup Santin, rođeni Sanzin, izdao je nekakvu korizmenu poslanicu, punu zdravog humora. Tu ne govori ni o pokori ni o kakvoj pripravi na muku i smrt Isusovu, već jedino o potrebi da talijanske žene rađaju što više djece, jer da tako hoće Mussolini... I biskup pozivlje sve i svakoga, da i u tome izvrše svoju potpunu dužnost. A da vam je slušati župnika u Opatiji, kako on to energično objašnjuje: Duce commanda: Voglio molti bimbi! - e noi rispondiamo: – Pronti! – e ubbidiamo. (Duče zapovijeda: Hoću mnogo djece! -a mi odgovaramo: Evo nas na djelu – i slušamo!)
Ovo je sve lijepo, Reverendo, ali nemojte za Boga! takve stvari pripovijedati s oltara!
Da nije te poslanice, naš riječki mesopust bio bi prošao sasvim mršavo i neopaženo. Ninetta je sva očajna. Neprestano govori o prošlim vremenima, o riječkom pokladnom »Corsu«, kome, kako ona tvrdi, nije bilo ravna na čitavom svijetu. Pa oni maskirani plesovi u Teatru, one kavalkine, gdje se nije pitalo, ko je Hrvat a ko Fijuman, već se je šćipalo kade bi se ćapalo.
»Ono si, da su bila vremena, kada se je mastilo po konfeteh, a ne kako danas po trave na Punto franko.«
Sinoć smo išli zajedno na šetnju, pa opet udarila u jadikovanja:
- Verujte mi, Rokac, da mi je jako žal ovega našega grada. Moglo mu je bolje bit.
- E, a ko mu je kriv, što je išao da traži nad pogaču - kruha?
Bližao se nekakav kamion, na kome su se isticala dva velika slova: M. S.
- Što znači ono M. S.? - upitah. Ninetta odgovori:
- Milizia Stato, ale pak, kako ,bi Triestini rekli: Manca soldi.
ASPETTARE E NON VENIRE...
Čekati i ne dočekati - da svisneš! Svi mi na Rijeci nešto čekamo, a ne znamo što. Najprije je rečeno, da će se »podunavska« sastati 20. maja, pa 3.juna, pa 15 juna... Sad se čini, da će se i opet odložiti, može biti i na — sine dies, sada nas ta »podunavska« podsjeća na u opatijsku »paritetiku« neblage uspomene!
Jedna olakšica za mobilizirane vojnike! Svi oni koji žele da se vjenčaju, dobit će dopust od sedmice i 500 lira nagrade. Međutim ta najnovija Mussolinijeva naredba nije naišla na neki naročiti prijem ni kod mladića ni kod djevojaka. Ninetta to objašnjuje ovako:
- Tri setimani permesa i 500 lir — pa ca j' to! Grosso quel dindio! Mladići govore: za same tri setimani permesa zet na vrat ženu za celi život — non merita la pena! A ni divojki nisu zadovoljne. Govore: Bravo po moju dusu! Tri setimane skupa,a onputa mars va Afriku, da mu tamo Abisinci naprve onu neku ter neku operacion ... Ma vala! Takav je svijet! Ni oni mladići ni one djevojke ni Ninetta ne kapiraju, da je to sve radi one neke Mussolinijeve demografske dinamike, kojoj je u ovim danima svrha, da na jednom mjestu nadoknadi, što će na drugom da pokose kuršumi, tropske groznice i slične pošasti!
Inače skupoća svakim danom sve veća. I mizerija. I dosada. Kad je još riječko pitanje bilo neriješeno, svi su vikali: O Fiume o Morte! Danas nema jednoga, koji bi zaviknuo: Abissinia o Morte I Nino Host Venturi pritajio se negdje na nekom ministarskom fotelju. Nije ga čuti ni vidjeti! O tempora!
Umirem od dosade! Da je malo razbijem, prebirem katkada po starome Kobleru. Po njegovim Memoriama«. (Memorie per la storia della liburnica città di Fiume). Danas sam naišao na ova tri pasusa: Kako znate, Mlečani su god. 1511. pretvorili grad Rijeku u prah i pepeo. To im Riječani nisu mogli da oproste. Kobler piše na str. 73, III sv.: »I Veneti si resero odiosi tanto, che ancora 100 anni dopo erano oggetto deir universale abborrimento«. (Mlečani su postali tako mrski, da su još 100 godina budili gađenje).
God. 1603. imali su Riječani mnogo okapanja sa svojim kapetanom de Parom. Taj tuđinac ih je šikanirao na sve moguće i nemoguće načine, čak im nije dopuštao da nose oružje. Zbog toga Riječani se potužiše Habzburškom nadvojvodi u Grazu: »Čini se, jadali se Riječani svome nadvojvodi, da kapetan de Par sumnja u našu vjernost, pošto smo već toliko puta sačuvali Nepobjedivom Domu Vaše Visosti ovaj grad i to našim vlastitim oružjem. Neka bude napomenuto i to, da je car Maksimilijan I. hvaleći u svojim carskim pismima netaknutu vjernost riječku, obećivao svoju milost i pomoć. Neka se Vaša Visost sjeti onoga, što se zbilo prije tri godine, a nadamo se, da je u Vaše Visosti svježe pamćenje i da se još sjeća kako je grad obranilo jedino naše a ne tuđe oružje i da smo mi svojim troškom uzdržali stotine vojnika, tako da Mlečani ostaju smućeni i znadu iz iskustva, da u trenutku kad se jedan Riječanin rodi, rodi se i jedan glavni neprijatelj mletačkog imena (sicche i Veneziani restano confusi e per esperienza conosooino, che quando nasce un Fiumano, nasce un capitale nemico del nome veneto).
Velji Bože, kako li se ta blažena historija ponavlja!
A sada još jedan, treći, posljednji pasus:
»Cuius confinia ad tramontanam imprimis est fluvius et locus R e k a.... et Nostra libera aqua R e č i n a usque ponticulum penes G r o h o v o ... haec sunt vera confinia a monte maris usque B a b i n o p o l j e«.
Ona imena: Reka, Rečina, Grohovo, Babinopolje - kakve šake u latinske oči!...
— Todore! Todore ... - govore naši. A njihovi, ne znajući kako da progutaju žuč, što ih muči, uzdišu ironično: - mejo de cussi no la pol andar! Bolje nego li je sada, ne može da bude!
Jedan čudan fenomen: već niko ni u što ne vjeruje, najmanje u politička prijateljstva. Donekle i s pravom. Ta - Bože dragi! - koliko se je tih prijateljstva iskombinovalo onamo od ljeta gospodnjega 1922. pa do dana današnjega! I sva su se ta prijateljstva zalijevala šampanjcem i svaka se je takva zdravica svršavala riječima: -Nema te sile, koja bi mogla naša dva naroda da razdvoji! Tako se pjevalo u Rimu, dok su se stvarala prijateljstva s Rusima, s Turcima, s Arnautima, s Nijemcima. Pa evo, kako se sve svršilo!
Nego - što se tiče Rusa, Turaka, Arnauta i Nijemaca, ajde, de; - moglo se odmah prorokovati da će ta prijateljstva biti ono što naši kažu: do pola zdjele, od pola zdjele - vragu mrve! Ali prijateljstvo s Engleskom - kuda se ono djenulo, za pet rana Božjih! To nije bilo neko obično prijateljstvo sklopljeno onako iz slučaja ili zbog neke kombinacije, već je to prijateljstvo, prema pisanju talijanskih novina, bilo nešto sasvim ekstra, staro, istinsko, iskreno, u jedinu riječ tradicionalno. A sada?
I svemu je kriva ona crna Abesinija! I kakva se polemika rasplamtila! I što se sve reklo i s jedne i s druge strane! I ni pola i jada da tu polemiku vode samo kojekakvi Gajde i njima slična piskarala. Ali tu se našao čak i jedan talijanski general, koji je Englezima spočitnuo, da su u južnoj Africi počinili u svoje vrijeme strahovitih, upravo nečuvenih zvjerstva, našto se odmah našao Englez, koji ie Talijanima stao da dokazuje crno na bijelome, da oni i danas u Cirenaici, u Tripolisu, barataju s robovima. Zemljo otvori se!
Tradicionalno prijateljstvo!
- Čujete, Rokac, znate vi otkuda prihaja beseda - tradizionale? upita me jednog dana Ninetta.
- Pa - od t r a d i t i o ... — odgovorih.
- Che! to su ćakule! Tradicionalno prihaja od - t r a d i r e, zato, ako vam ki reče, da vam je tradicionalni prijatelj, znajte, da će vas prej ale pokleje tradit. kako su sada tradili i Inglezi one njihove tradicionalne prijatelje Talijane.
Jučer sam sreo na Korzu jednoga našega Fiumana, koji je ljeta 1919. išao uokolo odjeven kao Ardit. Uhvatio me ispod ruke pa će mi:
— Ma si, Rokac mio, ja sam Talijan, pravi Tali ja n, samo ta vražja Abisinija ne gre mi nikako zdolun...
Tako je i kod drugih: nikomu se ona crna zemlia ne da »zdolun«.
Svi misle o njoj sa strahom. Katkada i - s ufanjem. Tako je bilo i odmah poslije onog lažnog atentata na abesinskog cara, koji je u Italiji odjeknuo kao zvono prije rata. Zato su mnogi one subote igrali na »Mali lot« i to slijedeće brojeve; godinu Neguševa rođenja, njegove sadašnje godine, dan kada se rodio i dan kad je protiv njega počinjen atentat. Ninetta mi je kazala, da nije izišao ni jedan od odnosnih brojeva.
»Mali lot« — malim je ljudima velika nesreća! drugud je već davno ukinut. Italija je gotovo jedina zemlja, gdje još ta kuga harači. Oni mračni dućančići, u koje siromašni svijet meće svake sedmice svoje teško skuckane uštednje, zove jedan talijanski pisac, Americo Scarlatti: »bische governative« - vladine igračnice. Koliko se pisalo, da se ta sramota ukine, i sve uzalud! Ne će Mussolini da se odreče onih nekoliko mizernih desetaka milijuna lira, što mu na taj odvratni način padaju godišnje u blagajnu! Kad sam već na tome, ajde, da vam ispričam jednu zgodicu: Bilo je to prije dvadesetak godina. U Firenzi vodio se proces protiv jednog od najuglednijih patricija. Tekom rasprave iznio je neki svjedok, da je optuženi patricij već godine i godine svake nedjelje igrao na »mali lot« tri broja - uvijek ista - i svaki put ostavio u »banco-lotto« po sto lira. Potrošio je užasne svote, a dobio ni jedne pare. Što se dogodilo? U svome iskazu svjedok je naveo i brojeve, što ih je onaj patricij igrao, i gle čuda: te su brojeve mahom pobilježili svi, što su se nalazili u sudnici: općinstvo, pisari, karabinieri, ušijeri, kancelisti, suci pa i sam pretsjednik -i još onog istog dana otišli su svi u »banco-lotto« i igrali ona tri broja, koja - dakako - nisu ni taj put izišla.
Tih »banco-lotta« ima u Italiji u svakom i najmanjem mjestu. Ima po jedan i u Lovranu, u Opatiji i u Voloskom. A sada čujte, što se ovih dana desilo u »banco-lotto« u Voloskom. Taj »banco-lotto« držale su neke sestre Merzthal i živjele od ludosti ljudske. Prije nekoliko dana oduzeše im vlasti to vrelo prihoda i namjestiše u »banco-lotto« nekog Talijana iz Italije. I taj Talijan se uputio da uđe u svoju »poslovnicu«, ali još nije pravo ni koraknuo preko praga, i već se srušio mrtav na zemlju. Došao upravitelj opatijskog »banco-lotta« - također rođeni Talijan, da vidi, što se dogodilo, a to jedva što je ugledao svog mrtvog kolegu — udari kap i njega.
Objasnite vi to meni, ako možete! Kad smo već kod tih Mezthalica, da vam pričam još ovu: Bilo je godine 1919. U Voloskom veliki »korteo« - mnogi su vikali: Italia o Morte! a među njima i sestra ovih Merzthalica iz »lotta«. Pa kad se neboga najviše derala, udario ju je nečiji preplašeni konj kopitom u prsa i ona se u čas srušila mrtva.
Objasnite mi i to, ako možete!