O uglednoj i razgranatoj obitelji Jelovšek (prema talijanskoj transkripciji, Ellousceg, s obzirom na to da je talijanski jezik bio službeni jezik za riječkom corpus separatum), pisao je Irvin Lukežić, pa u kratkim crticama spominje i Oskara Jelovšeka.1
U riječkom Državnom arhivu, u fondu Riječka prefektura, nalazi se dosije Oskara Jelovšeka, na temelju kojeg je moguće rekonstruirati njegovu biografiju koja ga čini jednim od karakterističnih primjera čovjeka kojeg je uzdrmani svjetski poredak nakon Prvog svjetskog rata učinio žrtvom.
Oskar Jelovšek (1871.-1941.) bio je najstariji sin Franca mlađeg i Erminije Battagliarini. Prema Irvinu Lukežiću, on se 1896., dakle, u dobi od dvadeset godina oženio Angiolinom di Pace, rodom iz Anacapria.
Na temelju podataka iz dokumenata, prema kojima ćemo dalje izlagati biografiju Oskara Jelovšeka, Oskar je u Berlinu 1897. godine završio studije Politehnike, te se odmah zaposlio u tada uglednoj tvrtki Rietschel i Hennenberg na programima po kojima je ta tvrtka već tada bila poznata: proizvodnja i ugradnja radijatora, uređaja za ventilaciju te ugradnja sanitarija.
Nakon dvije godine rada u Njemačkoj počeo je raditi u istoj tvrtki u njezinom detaširanom odjelu u Rusiji, točnije Ukrajini, u Jekaterinoslavu, kasnije Dnjepropetrovsku, najprije kao glavni inženjer, zatim kao tehnički direktor.
U Rusiji je 1905. godine stranim tvrtkama, pa i njemačkim, zabranjeno djelovanje. Tada je Oskar Jelovšeg premjestio kapital firme, udružio ga s još dva investitora te uz njihovu pomoć utemeljio novu tvrtku pod nazivom Soc. Anon.Sanitas. Ova je tvrtka imala takav uspjeh da je tijekom godina koje su slijedile utemeljila još dvedeset i sedam tvornica i filijala rasutih na teritoriju cijele europske Rusije.
Po izbijanju Oktobarske revolucije te tijekom građanskog rata tvrtka je u cjelini bila razorena. Dva suvlasnika su ubijena, cjelokupni inventar je konfisciran, nekretnine, financijska sredstva u bankama, zlato, u visini milijun rubalja, nacionalizirani i konfiscirani.
Pokušavajući spasiti bar dio kapitala, isrpljen i izgladnio, kako stoji u dokumentu životopisa u riječkom arhivu, Jelovšek se zaposlio 1920. godine u vlastitoj, ali sada socijaliziranoj, podruštvljenoj tvornici kao glavni inženjer. Najprije je tijekom 1920.-21. radio pri Provincijskom vojnom odjelu u Pavlovgradu kao inženjer, da bi 1921.-22. postao direktor tehničkog odjela pri rudarskom institutu u Jekaterinoslavu.
Narednih godina preseljen je u Dnjepropetrovsk te je, kao glavni inženjer, od 1923. do 1928. godine radio pri općinskim službama tog grada, sve do 1931. u sanitarno-tehničkom odjelu u Dnjepropetrovsku.
U dokumentima nije vidljivo kada je Oskar Jelovšek dobio kao austrougarski podanik talijansko državljanstvo, ali ga se nije htio odreći. Može se pretpostaviti da je talijansko državljanstvo dobio tijekom Prvog svjetskog rata kada su austrougarski i njemački zarobljenici koji su se deklarirali kao Talijani, oslobađani iz ruskog zarobljeništva budući da su Rusija i Italija bile ratni-saveznici.
Tako se, na primjer, iz ruskog zarobljeništva vratio Ricardo Zanella, dobio talijansku diplomatsku putovnicu i obavljao razne povjerljive zadatke za talijansku vladu.2
Zanimljivo je zašto se Oskar Jelovšek nije odmah vratio u Italiju. Diplomatski put za povratak bio mu je omogućen samom činjenicom da je Italija 7. veljače 1924. (dakle u prvim godinama fašizma) priznala sovjetsku vlast i uspostavila normalne diplomatske odnose sa SSSR-om.
Na temelju jednog dokumenta Riječke prefekture proizlazi da se Oskar Jelovšek
prvog listopada 1931. privremeno vratio u Rijeku da se liječi od iscrpljenosti. Vjerojatno pripremajući konačan povratak, Oskar Jelovšek je 1931., godine preko talijanskog konzulata u Harkovu predao svu svoju ušteđevinu talijanskom konzulu s molbom da bude prenesena u Italiju.
Oskar i Sofija Jelovšek su čekajući da deponirani novac stigne iz Sovjetskog saveza godinu dana stanovali kod Oskarove majke i brata Feruccia Jelovšek (Via Trieste 31, Villa Carolina).
Međutim, kako ih majka i brat, takođe inženjer, nisu više mogli izdržavati, Jelovšekovi su otišli u Beč kod Oskarove sestre Ade (udane Wilchelm).Odatle se Oskar pismom obratio prefektu Rijeke ističući da je nezadovoljan radom Ministarstva vanjskih poslova Italije radom riječkog prefekta. Pismo je, uz priloženu adresu, poslano iz Beča (Vienna VIII, Schönborngasse 15/10, presso signora Ada Wilchelm) 16. prosinca 1932. godine.
U tom pismu Oskar Jelovšek ističe da je godinu dana čekao na odgovor Ministarstva vanjskih poslova Italije i Riječke prefekture, institucije koje je obavijestio preporučenim pismima o svom teškom materijalnom stanju te o tome da očekuje da mu pristigne novac kojeg je deponirao kod banke u Harkovu, međutim da za svo to vrijeme nije dobio odgovor. U pismu nadalje naglašava da se obvezuje da će se vratiti ( u SSSR) čim to financijski uzmogne.
No, kako novac i nadalje nije stizao, te je svojim nereguliranim financijskim stanjem opterećivao majku, brata i sestru, Oskar Jelovšek je početkom 1933. godine prihvatio poziv ruske vlade i vratio se u Sovjetski savez. Tada je imenovan konzultantom za projekte sanitarnih konstrukcija pri Komesarijatu za komunikacije detaširanom u Jekaterinoslavu. Na tom je položaju ostao od 10. studenog1933. do 10. kolovoza 1934. godine. Nakon toga je upućen na rad pri odjelu GILSTROI tvrtke Petrovski u Dnjepropetrovsku, gdje je radio do listopada 1935. godine.
Vjerojatno je tada, u razdoblju čistki Oskar Jelovšek zatražio od talijanskog veleposlanstva da se vrati u Italiju. Sada je, međutim, Oskar Jelovšek sa suprugom bio protjeran. Uz pratnju jednog agenta državne sigurnosti Jelovšekovi su dovezeni vlakom prve klase do ruske granice. Svakome je dano po 5 dolara, te je bračni par Jelovšek zauvijek napustio Sovjetski savez.
No, tek je tada započela njihova kalvarija.
Svota koju je Oskar Jelovšek predao u konzulatu u Harkovu 1931. godine, kada je protjeran iz SSSR-a, četiri godine kasnije iznosila je 14.435 rubalja. Na ime otkupa svega što je morao u Sovjetskom savezu napustiti prijatelji su Oskaru Jelovšeku uplatili sumu od 8.000 rublji veleposlanstvu Italije u Moskvi. Odmah nakon povratka u Rijeku 1935. godine Oskar Jelovšek je zatražio prijem u fašističku stranku, ali je odbijen s motivacijom da je upis u stranku zatvoren do nove naredbe. Međutim, dodaje veleposlanik Italije u Moskvi obavještavajući riječkog prefekta, drugi zahtjevi iz istog razdoblja pozitivno su riješeni te veleposlanik nadodaje da je jasno zašto Oskar Jelovšek nije zatražio prijem u fašističku stranku tijekom boravka u Sovjetskom savezu – jer se zna kakve bi probleme sebi time navukao.
Iz jednog pisma njegove žene Sofije talijanskoj kraljici saznajemo da je Oskar Jelovšek protjeran iz Sovjetskog saveza jer se nije htio odreći talijanskog državljanstva i vjere.
U vezi s njegovim financijskim problemima počelo je dopisivanje između Riječke prefekture i ministarstva vanjskih poslova Italije i talijanskog veleposlanstva u Moskvi. Konačno je, izgleda nakon njegova protjerivanja iz SSSR-a, novac stigao 1936. godine. Oskar Jelovšek je novac čekao u Beču, gdje je možda tražio posao.
Naime, 3. veljače 1936. godine Oskar Jelovšek iz Beča obavještava riječkog prefekta da je putem talijanskog veleposlanstva u Beču obaviješten da stiže prvi dio sume deponirane u Sovjetskom savezu, u visini 3080 rubalja, odnosno 20% od deponirane sume, te moli riječkog prefekta da suma bude stavljena na konto Sofia i Oskar Jelovšek pri Štedionici Rijeka (Cassa di Risparmio di Fiume),a da mu se u međuvremenu pronađe bilo kakav posao u bilo kom mjestu u Italiji.
Konačno je, sudeći prema potvrdi potpisanoj 12. studenog 1936. godine, Oskar Jelovšek dobio četiri čeka rimske Banca d' Italia na ukupno 7.222.90 lira.
Talijansko veleposlanstvo u Moskvi obavještava 12. svibnja 1937. godine Ministarstvo vanjskih poslova, a ovo Riječku prefekturu, o cjelokupnoj sumi poslanoj na ime Oskara Jelovšeka te o činjenici da je posao obavljen. Oskar Jelovšek je 8. lipnja 1937. godine potpisao potvrdu da je u Riječkoj prefekturi za sumu od 2.985.10 rubalja dobio sumu od 11.220.05. lira.
28. lipnja 1938. godine iz Rijeke (Vida Francesco Crispi br. 3, mezanin, pošta 3) pismom se obraća riječkom prefektu, navodeći podatke o visini sume koju je dobio nakon promjene rublji u lire. Nezadovoljan odnosom promjene rublja-lira, Oskar Jelovšek kritizira rad talijanskog veleposlanstva u Moskvi te iskazuje zabrinutost za svoj ekonomski položaj. Oskar je tada imao 67 godina.
Iz ovog je dokumenta vidljivo da je prva žena Oskara Jelovšeka umrla, ali da je na njegovo ime ostavila dugove u visini od 50.000 lira, zbog izdržavanja njihove zajedničke djece u razdoblju 1915.-1928..
Kćer Oskara Jelovšeka udala se u Bugarskoj, a s njom je živjela i njezina majka, prva žena Oskara Jelovšeka, i tu su nastali novi dugovi.
Sin Oskara Jelovšeka je 1925. godine otišao u Njemačku i otada mu se gubi svaki trag.
Kritika usmjerena talijanskoj vladi sadrži tvrdnju da je talijansko veleposlanstvo u Moskvi odugovlačenjem slanja novca čekalo pogodan trenutak pada vrijednosti rublje, te je tako Oskar Jelovšek dobio trećinu od onoga što mu je pripadalo. Osim toga, navodi Jelovšek, umjesto da se angažira u traženju mirovine od sovjetske vlade, talijansko veleposlanstvo je posredovalo u drugim slučajevima u korist talijanskih građana u sovjetskoj Rusiji, ali u slučaju Oskara Jelovšeka u potpunosti je odustalo.
U raznim pokušajima da riješe svoj status i dobiju svoju ušteđevinu po adekvatnoj vrijednosti rublje u Sovjetskom savezu, Sofija Jelovšek se 11. prosinca 1936. godine jednim pismom na ruskom jeziku obratila talijanskoj kraljici Jeleni.
Poznato je da se kraljica Jelena, kćer crnogorskog kralja Nikole, školovala u Rusiji i znala ruski. Pismo je na ruskom i u prijevodu na talijanskom pisao sam Oskar Jelovšek, što se može zaključiti na temelju istovjetnosti rukopisa. Priložena je i adresa u Rijeci (Via Spalato 2/II). Sofija Jelovšek traži zaštitu od kraljice Jelene te navodi da je bračni par iznenada i bez najave proteran iz Rusije, tako da nisu mogli čak ni obavijestiti talijansko veleposlanstvo. Na temelju rodnog imena Sofije Jelovšek – Rudin-Romanova - vidljivo je da je bila plemićkog podrijetla. U pismu se dalje iznosi "prljava" zamjena rublji za lire.
Cilj pisma je naći njezinom suprugu bilo kakav posao i bilo gdje u Italiji, te spasiti se tužne situacije u kojoj su se našli.
Nema daljnjih dokumenata, prema tome ni podataka, kako su okončane žalbe i tužbe bračnog para Jelovšek, ali se smrću Oskara Jelovšeka (1941. godine) završava još jedna dokumentirana biografija Riječanina koji je svojim stručnim znanjem, radnom disciplinom i time stečenim ugledom u znatnoj mjeri pridonio razvoju sovjetske privrede.
1 Irvin Lukežić, Fluminensia slovenica, Rijeka, 2007., str. 159.
2 Ljubinka Toševa Karpowicz, Ricardo Zanella dall' armistizio (3.XI.1918), al Trattato di Rapallo (12.XI.1920).l? autonomia fiumana (1896-1947) e la figura di Ricardo Zanella, Trieste, 1997. str.81-95.