Proljeće plete svoj vijenac procvalog cvijeća. Velika je trešnja obukla svoju bijelu haljinu i pozvala u goste marljive pčelice. S opatijske strane čuje se pjev grlica, a povjetarac donosi miris lovorovih žutih cvjetova .
To je vrijeme koje me uvijek ispočetka vraća izvorima djetinjstva i mladosti.
U dolini smještenoj ispod rijetko naseljenog mjesta stajala je naša kuća s crvenim krovom od crijepa, okružena zelenim padinama po kojima su rasla stabla stoljetnih oraha. Gore na samom podnožju kamenitog brda vijugala se Lujzinska cesta.
Gradnja ove ceste seže u davna vremena s početka devetnaestog stoljeća kada je našim krajevima vladala Austro-Ugarska Monarhija. U ono vrijeme ova je cesta bila značajna poveznica Hrvatskog Primorja sa sjevernim dijelom Hrvatske,poglavito za mjesta koja su nicala uz nju i oko nje i povezivala ih s raznovrsnim mogućnostima zarade, ponajprije u predjelu južnog toka rijeke Rječine, gdje su se otvarale manje tvornice i mlinovi na pogon vodom.
Bilo je to vrijeme početka razvoja Rijeke kao lučkog grada s izvanrednim mogućnostima trgovanja. Na rubovima grada počeli su nicati mali obrti,a uz morsku obalu mala brodogradilišta. Industrijska se proizvodnja sve više razvijala.
Lujzinskom cestom mnogobrojni stanovnici iz prigrada svakodnevno su pješačili i po petnaest sati odlazeći u grad na žurnadu a potom se vraćali u istom pravcu put svojih mjesta. Da bi se skratio taj dugotrajni i mukotrpni put i da bi se što brže stizalo na odredište do grada, ljudi su preko kamenitih brda vapnenca krčili staze i puteljke, no uvijek i sa svih strana stizalo se na Lujzijsku cestu.
Iz prigrada su na teške težačke poslove odlazili uglavnom muškarci .Žene su se bavile odgojem djece i škrbno održavale domaćinstva i obitelj. Pored svih dužnosti žene iz nekih obitelji bi svako jutro u zoru po dugim kamenitim putima odnosile na svojim leđima u grad i po dvadeset litara mlijeka. Vraćale bi se istim kamenitim prečacima u sva godišnja doba.
Kako je u tim udaljenim mjestima i zaseocima u okolici grada u ono vrijeme bilo bogate ispaše i plodne zemlje, ljudi su se bavili poljoprivredom i uzgojem blaga. U mnogim se obiteljima uzgajala stoka. Obično su to bile koze, krave i sitne domaće životinje. Konji su bili za teže poslove, za vuču i prijevoz. Posjedovale su ih dobro stojeće obitelji. Tada je jedino prijevozno sredstvo bila konjska zaprega.
Upravo u tom vremenu živjela je moja Veronika. Ovo je pripovijest o njoj .
Tamo na ravni pored visoke litice stisnula se trošna kamena kuća okrenuta prema moru. Doima se prestrašeno i tužno, tako na osami, podalje od ostalih seoskih kuća. No pogled izbliza otkriva sasvim drugačiju sliku. Malena okućnica bila je načičkana žutim narcisima a na ogradu se naginjao plavi jorgovanov cvijet. Dolje prema njivi, na kojoj se je sjajila svježe iskopana zemlja, nekoliko je oraha pustilo svoje prve pupove, ispred kuće mlada se je murva zalistala, u ljeti će zasigurno tu biti hlada. Bila je to starina obitelji Tomašina.
Kuću j' uz pomoć braće storil nonić Pepić tisuću osansto pedesetoga leta.Mlad je ustal udovac i sam je zgajal sina Ivana, jedinca. Ivan je zirasal va šesnoga mladića i bil je vredan i delavac. Zavavik je delal po gruntu i ni mu se niš grustilo. Već kako deškić zagjedal se j' va lipu malicu Dragu ka još ni bila pri letih, leh je počela cvast kako mlada fijolica.
Prešilo se j' Ivanu oženit, aš je kući rabila ženska ruka. Pokli nekuliko vrimena ča su kortejali, Ivan i Draga su se pospravili. Va Grajskoj su se crikvi tri nedije napovedeli i četrtu su se oženili. Va kuću j' došla nevestica.
Draga j' sobun donesla ono malo dote i jubav. Vaje pokli ča su se oženili, počele su se rajat dica. Najprvo se j' rodila Veronika, pa Agneza ,vaje pokli nje Tereza i Jakomina .
Draga j' bila lipa ženska za sin ča j' rodila već četvero dice. Pojidala se j’ okolo njih a držala j' i tri kantuni kuće, ni z leti ni zgubila onu vedrinu i koraj za vavik naprvo, imela j' lipe vele črne oči, složno telo a bele su njoj se ruke, ke su bile vavik va delu, nazirale spod zavrnjenuh rukavih.
Draga i Ivan su živeli skromno i delalo se j’ samo za preživet, ni bilo objišćine.Va štali j' bila jedna krava, dobra mlikarica, i dve koze ke su imele mlika za njih doma i za dicu, a mliko od krave j' bilo naminjeno za prodat v'Riku. Pu sega veloga dela va kući i okolo dice, blaga i grunta, Draga j' namišjala kako bi sama hodila mliko nosit v Riku.
Za sad njoj ga j' nosila kuma Ana. Ako sama bude to delo odbavjala, zaslužit će ki dinar i dici će moć obuću kupit a i va kući j' se ča to rabilo. Po cel dan je o tomu razmišjala, najzad se j’ odlučila podivanit z Ivanon.
Večer kad je blago obredila, dicu klala spat, sela j' kraj Ivana za stol i počelaj divanit: Čuj, Ive, namislela san da bin ja sama počela mliko nosit v' Riku,bin ki solad dobila, ovako ne moren ni simo, ni tamo, ni soldih, a dici rabi kakove papuče i nič robe kupit, va kuću ča piškrbet i se ča to, ča ti govoriš?
Ivan, nalaktnjen na stol, trudan od dela, cel dan po gruntu, slegne z' rameni, pogjeda ju milo, pa njoj reče: Drago, ča to govoriš, a ki će se z' dicun pojidat, ki će okolo blaga, triba kuću nastat , pusti sad takove misli, ćemo nikako.
Teška se j’ srca Draga pomirila da se ovako mora naprvo.
Pu se teškoće va kući ni falelo veselja. Dica su rasla, bilo j' sloge, jubavi i Božjega blagoslova.
Ni dugo pasalo od njihova pogovora Ivan se j’ odlučil poć v' Riku iskat delo. Šal je on tako jedno par dan zdolu, četrti dan su ga zeli delat na žurnadu na Porto Baroš. Večer kad su ostali sami, povidel njoj je kako su ga zeli delat, milo ju j' prijel za ruku i prignul se k'njoj govoreć: Na, ovo j' današnja žurnada, kupi ča triba, ti to najboje znaš, bit će još tega ako Bog da.
Draga sa zadovojna vrne mu milostivo pogjed, spravi soldi va lončić va vetrinu i počne nabrajat ča bi najprvo rabilo.
Leto j' već bilo zelo maha ,teplina se j' zavukla va saki kantun od kuće, blago se ni dalo gonit na pašu. Večeri su bile pune misečine, a doli z Ričine dohajal je šum bistre vode kaj cel kraj hladila. Ivan je sprid kuće spod lipe, storil hrastov drveni stol i dve klupice. Tu bi po večer si skupa sideli i povedali, škercali i hladili se.
O po zimu j' umrl nonić, a šnjin i del srićnih zajedničkih dan. Zakopali su ga na grajsko grobji na pokojnu ženu. Dokli j' plovan molil, čulo se j’ zajecat najviše Ivana. Kad su oca spušćali va grob, samo j' podmučeć rekal: Bog, ćaćo, i otrl gorku suzu z lica. Bilo j' naprvo živet.
Došla j' zima, zasnižilo j', bura j' melela po vrhih, ogolila cel kraj, tih je dan najlipje bilo kraj ognjišća. Kako se ni moglo delat po gruntu, blago se j’ va štali obredilo, bilo j' malo više vrimena za podivanit kako će familija naprvo.
Mat Draga imela j' vavik glavnu besedu, tako kad su se to leto, okolo Sih svetih okupili okol stola zmolit litanije za pokojnih, otac je naložil ognjišće i počela j' molitva. Pokli molitve mat se j’ obratila dici: Vi ste već divojčice, dica moja, a ti si Veronikice, bome već prava divojka, kuliko ono let imaš? Veronika se j’ začrjenila i začuđenoj' mater pogjedala: Ča van je, mamo, pa ja komać iman petnaest let. Petnajst, ponovila j' mat, mala moja ja san se tvojun dobun ženila. Sestrice su se počele smet i škercat Veroniku.
No kad je tomu tako, rekla j' mat, ti ćeš ako Bog da na proleći počet mliko nosit v' Riku. Reć ćemo kumi Ani da ćemo sami škrbet okol aventorih i da j' došlo vrime da i ti pošneš služit. Vidiš kako se otac rasteže na se strane, dela v'Riki, dojde trudan i još ga čekaju si muški posli doma.
Veronika j' prignula glavu i sramežjivo j' prozborila: Dobro, dobro mamo, bit će kako rečete. Ni meni teško, tr san fala Bogu zdrava i bit ću zadovojna da van moren ruku dat za naprvo. Tako j' i storeno.
Mat je avizala kumu Anu da će mala Veronika počet mliko nosit v 'Riku o proleću. Kuma Ana ni bila baš zadovojna s tun njihovun nakanun aš njoj je dobra žurnada šla žepe, no kuntento j' rekla: Ma kad ste odlučili tako, neka minja ča žasluži, ću njoj za prvo vrime i pomoć.
Tako j' Veronika jedno lipo prolećno jutro oprtila svoje brime. Pleteni koš z' dve late, saka lata j' držala po sedan litar mlika. Posložila j' late z mlikon va pleteni koš, pokrila jih z belin stolnjakon, a mat njoj se j’ pomogla oprtit. Hodila j' kuražno pod brimenon, ni njoj pačil ni kameniti put ni teško brime, sa j' vesela, skoro tekuć, hodila raznest mliko po aventorih v Riku.
Tin kamenitin puten hodilo se j’ do Gornje Orihovice, tu se j’ počinulo kraj kapelice i zmolilo Zdravu Mariju. Put se j’ nastavil Lujzijanun, po koj se j’ lipje hodilo aš je bila popločena s' črnimi kvadratići od kamika posloženih jedan do drugoga. Doli pod Škoji spod Šarinićeve kave se j’ još jedanput počinulo. Dokli su mlikarice tako počivale z brimenon na zidiću, naslišala j' Veronika kako doli dunboko i strašjivo zdola ceste teče Ričina .
Kako j' vrime prohajalo, mat je bila čuda zadovojna, va kuću su dohajale dve žurnade, očeva i Veronikina. Dalo se j’ ča kupit od obuće i robe. Z onin ča se j’ doma priškrbelo se j’ moglo lagje živet. Leta su brzo prohajala, natrat su pasale četire, kako j’ Veronika nosila mliko v Riku. Va to se j’ vrime storila fešna divojka, sličila j' va svoju mater Dragu. Imela j' žuti ricasti vlasi, plave oči kako nebo, složno i zdravo telo a bila j' mila i poslušna, čista i uredna. Ni bilo stvora komu se ni udražila.
Njeja štorija od živjenja počela j' drugčije teć.
NADANJE
Na crkvenom tornju otkucalo je zvono pet kratkih otkucaja, vani je još bio mrak. Veronika se hitro digne, izlije iz vrča vode u lavor, umije se i prekriži. Oblačeći svoju točkastu haljinu razmišljala je o Davoru. Poveže glavu šarenim rupcem i priđe pletenoj košari na stolu u kojoj su bile posložene četiri late mlijeka koje je navečer pripremila za drugi dan, prekrije ih kockastim stolnjakom, sagne se leđima okrenuta košari i spretno prebaci široku pletenu traku preko oba ramena, hitro se digne i naprti košaru. Na vratima je dočeka prohladni jutarnji povjetarac. Proljeće je uzimalo maha. Kamenitim putem mirisao je procvali jasen, ptice su se neumorno dozivale pjevajući u lugu.
Brzim hodom krenula je put grada, znala je da joj do grada treba tri sata dobrog hoda. Usput je sretala starije mljekarice koje su bile sporije zbog godina i tereta. Šaljivo su joj dobacivale i zadirkivale je da će i ona za koju godinu usporiti .
U gradu je Veronika imala određene obitelji kojima je nosila mlijeko, a na koje ju je uputila kuma Ana, i svako jutro stizala je do njih u određeno vrijeme. Bile su to uglavnom dobrostojeće i ugledne sušačke i riječke obitelji.
Uvijek je za kraj ostavljala Strossmayerovu ulicu. Bila je to jedna od ljepših gradskih ulica, popločena bijelim kamenim pločama. Razlikovala se od drugih gradskih ulica, imala je širinu i prozračnost, pri samom kraju lagano strma, doimala se raskošno. Uz rubove ulice bila su zasađena mlada stabla žilavih platana naslonjenih na svježe istesane kolce, koje su pri vrhu mlade krošnje bile pričvršćene čvrstom jutinom vrpcom.
Slabašna stabalca u svijetlo zelenoj krošnjici imala su po nekoliko bijelih cvjetova, djelovala su kao složeni buketići za poklon nevjesti .U toj lijepoj četvrti grada živjeli su vlasnici velebnih zgrada. Na samom početku ulice smjestila se višekatnica tadašnjeg bogatog dioničara, vlasnika nekoliko korporacija u gradu, signora Morretija.
Zgrada u kojoj je živjela famiglia Morreti,bila je izgrađena u stilu klasicizma, s ukrašenim arhitravom krovišta. Bila je obojena diskretnom žutom bojom na kojoj su se isticale prekrasno oblikovane štukature uz sam rub potkrovlja. Hrastova vrata bogato urešena sa kristalnim staklima koje je uokvirivalo izrezbareno hrastovo drvo. Ta su vrata bila ukras širokom stepeništu s prekrasnom čipkastom željeznom ogradom. Složeni cvjetni vijenci od bijelog klesanog kamena uokvirivali su prozore. Iza velikih stakala nazirali su se ružičasti zastori.
Visoka zelena živica dijelila je dvorišni dio zgrade od ulice i znatiželjnih pogleda. Na bočnom dijelu nalazila se velika terasa po kojoj se plela kitnjasta glicinja puna prekrasnih ljubičastih, grozdastih cvjetova. Dalje prema istoku ulicom se nizale višekatnice manje i veće, s balkonima na kojima su se nalazile velike glinene vaze, u njima procvjetale erbakavale ili gardenije.
Ulicu su većim dijelom krasile široke okućnice omeđene živicama guste lovorove višnje. Južni dio ulice bio je okrenut prema moru tako da su sve zgrade imale prekrasan pogled na najljepši dio Kvarnerskog zalijeva. Lijeva strana ulice imala je nekoliko manjih prizemnih i jednokatnih kuća s vrtovima u kojima su bile zasađene namirnice za osobne potrebe. Vrtove između susjednih kuća dijelo je mirisni jorgovan ili rascvjetala živica božura. U toj je ulici uvijek bilo nekako tiho i spokojno, pogotovo kad je proljeće oblačilo svoju cvjetnu haljinu. Rana su jutra znala biti okupana prvim zracima sunca koji su se probijali s istočne strane između zidova kuća, a sa niskih stabala niz ulicu čuo se jasan pjev mnogobrojnih ptica.
Rano jutro dok bi još spavala milostiva, parona Moretti, Veronika bi donosila mlijeko svaki dan u isto vrijeme. Stala bi na široke isklesane stepenice i kratko pozvonila na mali svijetli gumb od mjedi. Ne dugo zatim pojavila bi se uredno obučena sluškinja. Imala je svijetlo plavu haljinu i bijelu pregaču a na glavi tanki čipkasti povez. Uljudno bi se pozdravile, a potom bi joj pružila porculanski vrč za mlijeko.
Kako je bio kraj mjeseca, milostiva je prvi put pozove u tinel da joj plati mlijeko za prethodni mjesec. Veronika ostavi naprtnjaču na zidu ispred zgrade i uđe u kuću.
Stojeći u velikom predsoblju stala se ogledati u raskoši. Nasred tinela bio je veliki hrastov stol oslikan intarzijom, na stolu ogromna kristalna vaza sa svježim cvijećem, na zidu obučenom u zlatni brokat ugledala je sebe u velikom ogledalu, iza nje je stajao Davor. Bilo je to drugi put što ga je vidjela. Osjeti kako joj obrazi rumene a srce zakuca jače. Davor se samo smiješio, nije prozborio ni riječ. Ostali su tako na trenutak.
U jutarnjoj lepršavoj svilenoj haljini dolazila je milostiva, Davorova majka, nasmiješena lica a plavi uvojci kose uokvirivali su joj blijedo gospodsko lice. Pružila je Veroniki novac za mlijeko i podsjetila je da će od sada uzimati još po litru mlijeka jer se Davor vratio na ferije sa studija u Milanu.
Veronika je bila sve radosnija, bila je ljepša, rumena i vitka, kao zrela slatka jabuka, svi su se seoski mladići zagledavali u nju. Svakog je jutra oplela dugu crnu pletenicu i savila je u klupko na potiljku glave, pričvrstila bi kosu ukosnicama koje je kupila u gradu u maloj butigi na Pjaca Skarpa. U tom se malom dućanu znalo naći sitnica za uljepšavanje pa bi Veronika znala koji put zaći u taj dučančić i kupiti sebi sitnicu, onda bi se bolje osjećala. Otkako je vidjela Davora, u njoj su se počeli buditi djevojački osjećaji. Budila se u Veroniki ljubav, tiho i opasno.
Davor je bio lijep i pristao mladić. Visok, s bujnom crnom kosom i vragolastim crnim očima. Kad bi se nasmijao, između crvenih usnica nazirao se red biserno bijelih zubi, govorio je tiho i polako s prizvukom talijanskog jezika. Davor je bio student već treću godinu, a studirao je Bele Arti u Milanu.
Prolazilo je vrijeme – dani, mjeseci, godine. Veronika je uredno nosila svoje mlijeko, nikad nije pitala za Davora, ali svaki put kad bi dolazio kući, znao bi je zaustaviti i razgovarati s njom. Za Veroniku su to bili najljepši trenuci. Znali bi sjesti ispred velikih hrastovih vrata na kamene stepenice i čavrljati o životu, o prirodi, o tome kako je njemu u tuđem svijetu. Ona u njegovom pogledu nije vidjela smilost, ona je pomišljala da je to ljubav, da su to naznake one iskrene plemenite ljubavi kakvu je ona počela gajiti prema Davoru. Za Veroniku je to bilo tako i po njenom nije moglo biti nikako drugačije. U tim kratkim trenucima njihovog razgovora Davor bi je znao nježno primiti za ruku i reći nekoliko milih riječi.
Veronika je bila ozbiljno zaljubljena i nadala se da će ovi susreti između njih postati ozbiljna veza.
Vrijeme je letjelo, dani , mjeseci, godine, a Davora nije bilo. Nije se usudila pitati za njega. Nadala se da će doći neko divno ljeto, i da će mu taj put otkriti svoju ljubav čuvanu samo za njega. Ali i dalje ga nije bilo .
Već je bilo poodmaklo ljeto, Veronika je, kao i obično, puna nade da će ugledati drago lice, pozvonila. Na ulaznim se vratima pojavila sluškinja nasmiješena lica. Veronika je šutke izlila mlijeko u vrč i spremila u pleteni koš svoju posudu za mlijeko. Oslušnula je kako joj sluškinja govori ispočetka nejasno, a onda sve razgovjetnije: Da, da, Veronika, da ne zaboravim, ovih mjesec dana nemoj nositi mlijeko k nama. Znaš svi su otišli u Milano na veliki događaj. Ah, da zaboravila sam ti reći za sretni događaj – pa znaš da se naš Davor ženi. Mila Veronika, to je zaista predivno, dobit ćemo nevjestu a bit će sigurno i dječice, baš lijepo, no sad z'Bogom, žurim se i ja na velike pripreme.
Veroniki se srušio svijet, bespomoćno je spustila niz tijelo svoje bijele ruke. Ulica je izgubila sjaj. Lišće je kovitlalo vjetrom, suze su samo tekle niz Veronikino lice.