"Nisam povjesničar, a uvijek sam volio slušati i čitati o prošlosti, gotovo čitav život. Kao dijete slušati što pričaju, kasnije čitati, i čitati, i opet slušati iskusnije i znalce. Pokušati povezati zbivanja, shvatiti vremena i ljude u njima. Kroz primjer moje porodice, koju možemo pratiti unazad više od 200 godina, osjetiti život našeg naroda. Njihove teškoće, brige, ali i vedre trenutke. I pojedinaca i naroda u cjelini. Zapravo sam do danas ostao goranski seljak, navikao na tvrd seljački rad. Dok sam bio u snazi, dok sam mogao. Struka mi je teorijska fizika. Teorija sustava bliska mi je. Informatika mi je bila posao, tamo od 1961. godine.
Neizmjerno volim svoj kraj i Gorski kotar i Skrad, i njegove ljude. Srce mi krvari jer nestaje pučanstva, nestaju ljepote, nema izgleda da ćemo se izvući iz prostog pada u nirvanu. Puno pasa – sigurna zečeva smrt.
""Ne zamerite mi"", kažu u Skradu."
ODAKLE SMO DOŠLI
Kako vrijeme ide, prošlost postaje sve daljom i stoga nepreglednijom. Ma tko bi držao u glavi i blisku prošlost? Dnevnih teškoća i suviše. Tek možda u nekom nezaposlenom djeliću životnog vremena zapitamo se odakle smo doplivali, kao jedinka, kao porodica, pa kako je nastala uža okolina, moja domovina.
Pročitali ste, vjerujem, ponešto o Gorskom kotaru. Uglavnom pišu da je to oduvijek bio pust, neprolazan kraj, đavolji okrug, u kome nije bilo živa čovjeka. Odvajkada! Pregledajte dostupne knjige, članke, putopise. Svi prepisuju frazu o nenapučenosti, kraj bez ikakvih prometnica i onih u prostoru i onih međuljudskih. 
Već tamo prije no što su Rimljani poželjeli ova područja, živjela su na području Primorja i Gorskog kotara ilirska plemena, uz obalu Liburni, a s druge strane Japodi. Od čega su živjeli? Malo poljoprivreda, daleko više stočarstvo. Recite, jeste li ste vidjeli kako trava ljeti izgori uz more, u Crikvenici, u Vinodolu? Liburni su svoje ovce izgonili na planinske pašnjake. Boravio sam jednom s grupom kolega (radi mjerenja za HE Tribalj) tri tjedna na planinskim pašnjacima točno iznad HE. Nepregledni brdski pašnjaci bili su preplavljeni ovcama. Ne, nisu s njima bili Bribirci, oni iz Grižana ili Hreljina, oni iz Vinodola. Čuvali su ih Makedonci uz obvezne šarplanince, za račun Primoraca.
Pođite sadašnjim asfaltiranim cestama u šumu iznad Bribira, nađite tamo vikendice. One su nastale na mjestima pastirskih nastambi. Našli su stari Liburni i pašnjake prema Ličkome polju, uz planinske kose. Naučili su stoku dovoditi prema Fužinama, do lokvarskih svježih livada, pa zatim u Lučice, možda do mjesta gdje su danas Delnice. Vjerojatno su se ovdje sreli s Japodima koji su stokom ulazili prema zapadu u Gorski kotar, dolinom Dobre i Kupe. Nisu im bili strani ni pravci prema Čabru.
Zar se zaboravlja primorske i ličke stočare koji su donedavno izvodili stoku u Velebit i gore imali nastambe, neke veličine manjih sela. Takve stočarske migracije i danas postoje duž svih dinarskih planina. Vidio sam ih na Durmitoru, na Magliću, Zelengori. Jednom sam pod Videž glavom sreo ovčare koji su dolazili od Gackog i od daljeg. Stada nisu prestajala nailaziti, pitao sam mladića ovčara (bio je student) koliko ih ima. Kaže da ide stado za stadom, pa kad sve zbrojiš ima preko 10.000 ovaca.
U planinama su stočari znali boraviti mjesecima, gradili su pastirske nastambe. Sigurno su neki pastiri dočekali i okrutnu goransku zimu. Više katuna tvore selišta. Rijetka selišta povezana su prokrčenim ugaženim putovima – starinskim prometnicama. Iliri su željeli mesa, lovci su ulazili u šume – eto opet staza. Pogledajte na internetu "Plan uređenja Sjeverni Velebit" ili "Stočari u Lici i na Velebitu kroz povijest". Izvrsni prikazi!
......