U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pronašao sam dio korespondencije koju koncem devetnaestoga stoljeća vode sušački i riječki tvorničar Gjuro Ružić stariji s poznatim hrvatskom političarom i novinarom dr. Šimom Mazzurom. Riječ je o ukupno šest pisama, nastalih u razdoblju od sredine rujna 1891. do sredine veljače 1900. godine, koja su kao Mazzurina rukopisna ostavština zavedena pod signaturom R 6491 b. Prije nego li čitateljima predočim njihov sadržaj, potrebno je u osnovnim crtama podsjetiti se na život i djelovanje Gjure Ružića starijega i dr. Šime Mazzure kako bismo bolje razumjeli prilike i okolnosti u kojima ova pisma nastaju, te procijeniti njihov dokumentarni značaj.
OTAC MODERNOG SUŠAKA
Gjuro Ružić stariji (Hreljin, 8. travnja 1834.- Sušak 29. siječnja 1922.), bio je jedan od najbogatijih i najutjecajnijih ljudi svojega doba. Taj znameniti primorski Selfmademan, kožarski obrtnik, veleposjednik, tvorničar i kućevlasnik, kulturni djelatnik i politički radnik, gradonačelnik i istaknuti hrvatski rodoljub, rodio se u hreljinskom Ružić-selu. Potjecao je iz obitelji Ružić-Cirjakovih, od oca Ivana Ivusova i Ursule rođene Vidas. Njegovi su se roditelji bavili zemljoradnjom, uzgojem vinove loze, paljenjem drvenog ugljena, a zimi točenjem vina. Kao najstarije od sedmoro živuće djece Gjuro se teško probijao kroz život. Budući da nije imao mogućnosti redovito pohađati školu, osnove pismenosti i računanja dobiva kod tadašnjeg nadcestara Webera, oca znamenitog hrvatskog jezikoslovca Adolfa Webera –Tkalčevića. Već u dječačkim godinama počinje zarađivati tukući kamen na cestama. Napustivši roditeljski dom sa četrnaest godina, marljivo i uporno radi, priskrbivši nešto novaca paleći ugljen u šumama Gorskog kotara te radeći na gradnji željeznice od Graza preko Semmeringa do Beča.
Sakupivši dovoljno znanja, sredstava i iskustva odlučio je proširiti poslove. Neko vrijeme radio je u vapnenici u Hreljinu, na Plasama vodio gostionicu, prodajući duhan i opanke, te živio u Senju, baveći se kožarskim zanatom. Naime, kožarstvo je prije toga izučio za svoga boravka u Njemačkoj. U Hamburgu je, radeći svakojake poslove, izučio zanat štavljenja kože, te se nakon povratka u rodni kraj počeo baviti kožarskom trgovinom, ustrojivši malu opančarnicu. Zanat je potom usavršio u Genovi, radeći u više kožarnica, te u Rimu i Napulju. U dvadeset i drugoj godini sklopio je brak s Barbarom Burić, učiteljicom iz Šmrike, s kojom će imati ukupno sedmero djece.
Dana 3. studenoga 1871. preselio se Gjuro Ružić s Hreljina na Rijeku. „Na Hreljinu je imao jedan solidni ali maleni posao. Rieka ga je sa svojim prometom, sa svojom industrijom, sa trgovinom i sve to većim razvijanjem privlačila k sebi, te se iz malena primorskog obrtnika razvio veliki gazda i jedan od najmoćnijih industrijalaca naše domovine.“
| 
Gjuro Ružić
|
U Rijeci se Ružić upoznao s veletrgovcem i gradskim zastupnikom Francescom Seemanom, koji mu stavlja na raspolaganje čak četrdeset tisuća forinti radi osnivanja velike tvornice za preradu kože. Početkom sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća Ružić je zajedno sa Seemanom posjedovao zajedničku kožarsku tvrtku Seeman e Ruzich, koja je imala nekoliko prodavaonica štavljenih i sirovih koža u gradu. Tvrtka se bavila preradom volovskih, kravljih, telećih i ovčjih koža te je, uz Paleseovu i Simonichevu kožaru, bila jedan od najuspješnijih industrijskih pogona takve vrsti u Rijeci. Nakon Seemanove smrti (1880.), Ružić preuzima kožaru u svoje ruke a nedugo potom otvara veletrgovinu žitom i štavljenim kožama na Fiumari (kbr. 388).
Svoj će imetak Ružić rijetkom umješnošću višestruko uvećati i unaprijediti, postavši ugledan posjednik i veletrgovac. Prvi veliki posao zaključio je isporukom opanaka radnicima koji su radili na kopanju Sueskog kanala. Kako je bio izuzetno marljiv, štedljiv i poduzetan, Ružićevi su poslovi postupno krenuli pravim putem i stali se sve više množiti. Tvornica kože nalazila mu se u riječkoj Vodovodnoj ulici. Svoj kapital on postojano ulaže u gradnju brojnih stambenih zgrada, palača i hotela na Sušaku i u susjednoj Rijeci. Podigao je, između ostaloga, i prvo sušačko kupalište te hotel Bristol na riječkoj Brajdi, izgrađen prema projektu ing. Emilija Ambrosinija, i svojevremeno bio je jedan od najvećih dioničara dvaju najvećih riječkih parobrodarskih društava Ungaro-Croate i Orijenta.
Usporedno s porastom svoje gospodarske moći Ružić će zauzeti istaknuto mjesto među riječkim i sušačkim Hrvatima, redovito novčano podupirući razne domoljubne inicijative. Nedugo po dolasku u Rijeku (1874.) postaje redovitim članom Narodne Čitaonice Riečke te stanovito vrijeme obnaša dužnost njena tajnika. U političkom se pogledu dugi niz godina očitovao kao pobornik i član Starčevićeve Stranke prava, čiju djelatnost materijalno potpomaže. Isticao se i u karitativnom pogledu, pomažući razne udruge i pojedince. Među osobama koje će svojim sredstvima izdašnije podupirati nalazili su se riječki odvjetnik i političar Erazmo pl. Barčić, hrvatski kipar i slikar Ivan Rendić, kao i riječki novinar Frano Supilo, čiji se Novi list štampao u Riječkoj dioničkoj tiskari, smještenoj upravo u Ružićevoj kući (Trg Űrmeny br. 2), preko puta gradskoga kazališta.
Početkom studenog 1883. godine, poslije velikog proloma oblaka, Rječina je od kiše toliko nabujala da je porušila mnoge mostove, jazove i stupe, prouzročivši velike štete žiteljima općine Grobnik i grada Rijeke. Rječina je oštetila i skladišta duž Fiumare i sve vrtove oko Školjića. Nabujala se voda tada bila podigla više od dva metra iznad obale. Veletrgovac i tvorničar Gjuro Ružić stariji priposlao je tada uredništvu sušačke Slobode pet forinti za poplavom postradale na Grobnišćini, te još pet forinti za pogorjele u Mrkoplju.
Dana 23. travnja 1884. Gjuro Ružić stariji svečano je proslavio svoj pedeseti rođendan. Tom je zgodom blagoslovljena i njegova nova tvornica koža na paru, prva na Rijeci, a druga u Hrvatskoj. Za uzvanike je tada priređen poseban banket.
Budući da mu je 1886. godine, tijekom velike epidemije kolere u Rijeci, nenadano umrla prva supruga Barbara, ostavivši mu na skrb sedmero djece, Ružić se već te iste godine vjenčao s „gospodjicom Jelkom Badovinac, kćerju dvorskog savjetnika i načelnika glavnoga grada, presvijetlog gospodina Nikole Badovinca. Vjenčanje je obavljeno u crkvi grčko-sjedinjenih po presvijetlom gospodinu križevačkom biskupu Iliji Hraniloviću.“ Poslije obavljenoga obreda supružnici su otputovali preko Italije u Pariz.
Jelkin otac Nikola Badovinac (1828.-1902.), rodom Žumberčanin, bio je poznati financijski stručnjak i političar. Imenovan je saborskim zastupnikom Nezavisne narodne stranke, a kao gradski zastupnik 1885. izabran je za gradskog načelnika Zagreba. Tijekom dvogodišnjeg mandata na toj funkciji proveo je popločivanje mnogih ulica, proširivanje vodovodne mreže u Donjem gradu, probijanje novih prometnica, okrupljivanje zemljišta za podizanje zgrade HNK-a te otvorio Ilirske arkade na Mirogoju. Zbog političkih razloga ban D. Khuen-Héderváry suspendirat će ga, protivno svim pravilima, već 1887. s dužnosti gradonačelnika. Iako je Badovinac bio uložio žalbu na ovu odluku kod Bečkoga dvora, ona nije prihvaćena. Umjesto toga proglašen je počasnim građaninom Zagreba i plemićkom titulom Badovinski. Radi djelomične sljepoće bio se potom posve povukao iz javnoga života.
Iz braka s Jelkom Badovinac pl. Badovinski (1861.-1928.), koja bijaše dvadeset i sedam godina mlađa od svoga supruga, poteklo je četvero Ružićeve djece: Zorka, udata za c. i kr. austrougarskog linijskog zastavnika Dagoberta Müllera pl. Thomamühl, Nada, udata za kapetana korvete austrougarske mornarice i počasnog poljskog konzula Emanuela Clemensa Dworskog, rodom iz Lavova u Galiciji, te sinovi Jurica mlađi i Viktor. Gospođa Jelka Ružić bila je kuma prigodom blagoslova barjaka pjevačkog društva Jadranska vila (1896.) i predsjednica Gospojinskog društva za pomaganje učenica Više djevojačke škole na Sušaku (1900.).
Svog mlađeg brata dr. Ivana Ružića (1849.-1915.), odvjetnika i posjednika, Gjuro stariji novčano je podupirao od najranije njegove mladosti, omogućivši mu redovito i kvalitetno obrazovanje. Ivan je srednju školu pohađao u Senju, Zagrebu i Rijeci, a pravo studirao u Parizu, Heidelbergu, Berlinu i Beču, gdje stječe doktorat prava. Kao odvjetnik radio je prvo u Bjelovaru, gdje posjeduje i jedan hotel, a potom na Sušaku i Zagrebu. Godine 1873. postaje, kao odvjetnički perovođa, redovnim članom Narodne Čitaonice Riečke. Tijekom boravka na Sušaku predsjednikom je Primorskog planinarskog društva (1888.) i urednikom političkog lista Kvarner/Il Quarnero (1892.) koji se tiskao na hrvatskom i talijanskom jeziku u Primorskoj tiskari Rudolfa Desselbrunnera. Bio je pristaša Starčevićeve Stanke prava i saborski zastupnik, poznat po svom publicističko-pravaškom djelovanju. Godine 1894. narodni zastupnik koprivnički. Poslije raskola Stranke prava osnivač je i urednik Hrvatske Domovine i Hrvatskog Naroda. Napisao je raspravu O staroj i novoj postojbini Hrvata te mnogo gospodarskih članaka. Bavio se i sakupljanjem umjetnina. Umro je u Zagrebu.
Kao poslovan čovjek i tvorničar Gjuro Ružić stariji sudjelovao je sa svojim kožarskim proizvodima na mnogim domaćim i međunarodnim izložbama. Na Jubilarnoj izložbi hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, održanoj 1891. godine u Zagrebu, zabilježeno je da se „iztiču liepe kože“ što ih je izložila velika Ružićeva tvornica koža na Rijeci.
Tijekom godine 1892. Gjuro Ružić stariji bio je odbornikom Narodne Čitaonice Riečke. Intenzivno djelovanje u spomenutom udruženju riječkih Hrvata nastavit će još dugi niz narednih godina. Potkraj iste, 1892., godine Ružić je velikodušno pretplatio pučke škole na Trsatu, Čavlima, Grobniku i Ratuljama na po pet „iztisaka“ lista Smilje.
Godine 1893. na Sušaku je utemeljen Okružni ured za bolesne radnike i privatne namještenike Sušaka i okolice. Prvi mu predsjednik bijaše Gjuro Ružić stariji i Tomo Lukanović. Tri godine kasnije osnovano je kod osnovne škole na Sušaku Društvo Sv. Juraj, kome bijaše dužnost potpomaganje siromašne školske mladeži. Osobiti dobrotvori društva bili su veletrgovci Ante Polić, otac Janka i Nikole Polića, i Gjuro Ružić stariji.
U srpnju 1893. u Puli je osnovana Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru, namijenjena unapređivanju hrvatskog i slovenskog školstva u Istri. Među prvima, kao članovi utemeljitelji, pristupili su Družbi Gjuro Ružić stariji i njegov šogor Stjepan Haramija iz Sušaka, s položenih stotinu forinti predviđene utemeljiteljne novčane svote.
Tijekom godine 1895. Gjuro Ružić stariji bio je potpredsjednikom Narodne Čitaonice Riečke. Na glavnom koncertu društva i kostimiranom plesu te godine patronat je imala njegova milostiva gospodja Jelka Ružićka. Njegova prerano preminula kćerka Georgina je pak za „svojim drugaricama prednjačila ljubavlju za našu hrvatsku čitaonicu, te bila uviek medju prvima, koje su omogućavale, da ovdje čujemo hrv. tamburicu.“
Godine 1896. Ružić je, zajedno s tadašnjim načelnikom Hinkom Bačićem, posjednikom Vjekoslavom Kozulićem, pomorskim privrednikom Sigismundom Kopajtićem Bakarskim i veletrgovcem Dušanom Vilharom bio osnivačem Banke i štedionice za Primorje, prve sušačke bankarske kuće. Ta banka uživala je osobit ugled u novčarskom svijetu i neograničeno povjerenje lokalnog pučanstva. Posjedovala je podružnice u Rijeci i Bakru. Na Milenijskoj izložbi održanoj te iste godine u Budimpešti Ružićeva tvornica dobiva prestižno priznanje.
Tijekom 1897. godine Gjuro Ružić stariji ponovno je obnašao dužnost potpredsjednika Narodne Čitaonice Riečke. U to vrijeme obavljeni su popravci društvenih prostorija i provizorno je uvedena električna rasvjeta. Tradicija organiziranja sjajnih plesnih zabava (kola) nastavljena je na veliko zadovoljstvo članstva. Društvo je te godine brojilo 194 redovna člana.
Nastavljajući tradicije pravaške Slobode, riječki i sušački Hrvati 1898. počeli su na Sušaku izdavati Hrvatsku slogu, pod uredništvom Hinka Cuculića. List je isticao interes za politiku, gospodarstvo, obrt i trgovinu. Pokretači Hrvatske sloge bili su odvjetnik dr. Rude Linić, veleposjednik i tvorničar Gjuro Ružić stariji te trgovac Milan Gremer. Budući da su spomenuti hrvatski domoljubi bili nezadovoljni kvalitetom i uspjehom svoga lista, pozvali su tada na suradnju mladog pravaškog novinara i hrvatskog političara Frana Supila, koji utemeljuje Novi list.
Obitelj Gjure Ružića starijega održavala je kasnije vrlo prisne i prijateljske odnose s Franom Supilom. Dokazuje to fotografija snimljena na prijevoju Poklon na Učki uoči Prvog svjetskog rata. Frano Supilo, odjeven u crni kaput, sa svojim karakterističnim crnim klobukom široka oboda, jaše na magarcu. Pored njega stoje braća Ružić, sinovi Gjure starijega – Jurica, kasnije gradonačelnik Sušaka, Zvonimir, budući tvorničar, i Viktor, potonji ban Savske banovine.
Prigodom Prve industrijske izložbe u Rijeci (Prima esposizione industriale) održane 1899. godine, kožarska tvrtka Gjure Ružića starijega bila je odlikovana zlatnom medaljom za kvalitetu svojih proizvoda. Te iste godine u Pazinu je otvorena hrvatska gimnazija i utemeljeno Djačko pripomoćno društvo za podupiranje siromašnih đaka. Na poziv za potporu tome društvu odazvali su se Gjuro Ružić stariji i njegov šogor Stjepan Haramija iz Sušaka, te tako postali njegovi članovi utemeljitelji.
U prvoj polovici 1900. u osnovan je poseban Odbor za podizanje hrvatske pučke škole u Rijeci. Među članovima spomenutoga Odbora bio je i industrijalac Gjuro Ružić stariji.
| 
Šime Mazzura
|
U članku pisanom prigodom tridesete obljetnice Ružićeva rada pulska Naša sloga istaknula je: „Od siromašna opančara postao je g. Ružić neumornim i uztrajnim radom svojim veleobrtnikom svietskog glasa. Njegova tvornica koža na Sušaku poznata je daleko preko granica Hrvatske. Za napredak i procvat Sušaka stekao si je g. Ružić velikih zasluga te uživa koli tamo toli na Rieci velik ugled i upliv, a najbolji je prijatelj i pomoćnik siromašne učeće se mladeži“.
Početkom ožujka 1901. Supilov Novi list objavljuje sljedeću vijest: „Juče je boravio na Rieci g. Tadija Smičiklas, hrv. učenjak i predsjednik Akademije zajedno s prof. Nikolom Mašićem hrv. Umjetnikom. Gospodin Gjuro Ružić pozvao je bio ove odličnjake, s kojima ga veže staro poznanstvo, u sebe na gospodski sobet. Gosp. N. Mašić ostao je na Rieci, a Gosp. Smičiklas povratio se je u Zagreb.“ Valja podsjetiti da je Tadija Smičiklas, službujući neko vrijeme kao gimnazijski učitelj u Rijeci, bio redovitim članom Narodne Čitaonice Riečke.
Godine 1903. započeti su radovi na gradnji obiteljskog mauzoleja obitelji Gjure Ružića starijega na trsatskom gradskom groblju. Poslovi su bili povjereni zamenitom hrvatskom kiparu Ivanu Rendiću, koji je izradio Ružićev portret i alegorijsku skulpturu Hrvatice na obiteljskoj kući (Palacinu) kod Piramide u Strossmayerovoj ulici na Sušaku.
Valja naposljetku podsjetiti da se Gjuro Ružić stariji isticao se i kao kulturni djelatnik, zalažući se za osnutak gradske knjižnice i muzeja na Sušaku. U tu svrhu općini je bio darovao veći broj vrijednih predmeta iz svoje osobne zbirke. Nakratko je obnašao i čast sušačkoga načelnika. Nakon njegove demisije (1909.) tu dužnost preuzeo je dotadašnji općinski bilježnik Andrija Sablić.
Prema sjećanjima suvremenika Gjuro Ružić stariji bio je vrlo slabašne tjelesne konstitucije, mršav i suhonjav. U rodnome Hreljinu stoga su ga šaljivo zvali Jure bez riti. No, usprkos svom neuglednom stasu, odlikovao se izuzetnom bistrinom duha, okretnošću i nevjerojatnom marljivošću. Čitavoga svog dugog života, unatoč velikom bogatstvu koje će stvoriti, bio je vrlo skroman, krajnje štedljiv, hranio se oskudno, odijevao jednostavno. Nije mnogo držao ni do društvenih konvencija i službenih primanja, smatrajući ih nepotrebnim gubljenjem vremena. Unatoč tom spartanskom duhu koji je sebi od mladosti nametnuo, prema drugima je uvijek bio široke ruke.
Još kao dječak običavao sam slušati od svoga djeda priče o „starom Ružiću“. Jednom prilikom djed mi je ispripovijedao sljedeću anegdotu: „Na Šušaku j´najprvo storil kuću niki Ružić. Afiti su bili i onput skupi, pak je kuća kuću delala. A Ružić je bil škrt, saki čaval je pobral po cesti. ´Spravi to, će bit za starost, a ovo drugo ne šparaj, aš će to propast!´“
SIMBOL OBZORAŠKE POLITIKE I PUBLICISTIKE
Političar i publicist dr. Šime Mazzura rodio se 21. listopada 1840. u Tisnom na otoku Murteru. Potjecao je iz imućne posjedničke obitelji čiji su članovi bili vlasnici lokalne tvornice svijeća. U urbanoj slici Tisnog prednjače i danas Dvori obitelji Mazzura (Villa Mazzura), reprezentativno zdanje urbane vile na osamljenoj lokaciji s vlastitom lučicom, kasnije pretvoreno u odmaralište.
Završivši pučku školu u rodnom mjestu, Mazzura je pohađao gimnazije u Splitu, Dubrovniku i Zadru, gdje 1862. polaže ispit zrelosti. Za razliku od drugih dalmatinskih intelektualaca svoga vremena, koji su svoje obrazovanje uglavnom stjecali u Italiji, nadahnjujući se trajno duhom risorgimenta i liberalizma, nastavit će školovanje u hrvatskoj metropoli. Bio je, naime, već od rane mladosti odlučan pristaša ideje ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom.
Svoj plodan publicistički rad započinje u organu hrvatske narodne stranke u Dalmaciji, zadarskom listu Il Nazionale, kojeg uređuje dr. Natko Nodilo. Kako je u tim novinama s osobitim poznavanjem i ljubavlju pisao o Zagrebu, njegovom prosvjetnom, društvenom i kulturnom životu, već kao mladić stekao je svojim dopisima velike i nepodijeljene simpatije tadašnje zagrebačke intelektualne elite, u koju se ubrajahu Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Perkovac, Matija Mrazović, barun Ambroz Vranyczany Dobrinović i mnoge druge znamenite osobe. Zahvaljujući tome Ivan Perkovac povjerit će mladom Mazzuri posao Pozorova izvjestitelja za talijansku štampu. Iz Zagreba pak počinje slati redovite dopise kao suradnik hrvatofilskog tršćanskog Il Tempa i milanske Perseveranze.
U razdoblju od 1862. do 1864. studira pravo u Zagrebu, pohađajući tamošnju Pravoslovnu akademiju. U isto vrijeme, upravo preko novinarstva, aktivno ulazi i u politički život, postaje sljedbenikom Narodne stranke i razvija veliku aktivnost u svim pravcima. „Nije bilo ni odbora ni sastanka, u kojem Mazzura nije sudjelovao. U svojim dopisima Mazzura je ustajao protiv bečkog centralizma; učenim je argumentima branio slobodu štampe, tako da je g. 1864. dobio consilium abuendi iz zagrebačke pravoslovne akademije.“ Budući da je radi bavljenja politikom bio relegiran, na preporuku Franje Račkoga dobiva potporu biskupa Josipa Jurja Strossmayera, te nastavlja i uspješno završava pravne studije u Grazu, položivši drugi državni ispit. U isto doba nastavlja se baviti i novinarskim radom tako da tijekom 1865. godine, na poziv Bogoslava Šuleka, u suradnji s Mirkom Divkovićem, pomaže pri uređivanju zagrebačkog Pozora.
Karijeru započinje kao odvjetnički vježbenik u pisarnici zagrebačkog odvjetnika Matije Mrazovića (1866.), a već iduće godine postaje odgovornim urednikom Pozora. Dogodilo se to u vrijeme režima baruna Levina Raucha, koji bijaše po svojim značajkama gori od zloglasnog Bachova apsolutizma. Godine 1867. Mazzura je bio optužen kao vođa jedne omladinske demonstracije radi zločina smetanja javnoga mira, te osuđen na mjesec dana zatvora. Istom je osudom bila izrečena i obustava Pozora.
Početkom ožujka 1871. Mazzura je promoviran u Grazu na čast doktora pravnih znanosti. U travnju 1873. godine, za Vakanovićeve vlade, dobiva stallum agendi i postaje odvjetnikom u Zagrebu. Svoj uspon u visoko građansko društvo i ugledne političke krugove osigurat će ženidbom s kćerkom Slavoljuba Vrbančića, jednog od najsposobnijih zagrebačkih odvjetnika i prvog izdavača Pozora. Na njegov poticaj 1871. ustanovljena je Dionička tiskara koja će dugi niz godina tiskati zagrebački Obzor. Pišući četvrt stoljeća uvodne članke za spomenuti list Mazzura je imao velik upliv na javno mnijenje i razvoj političkih ideja u Hrvatskoj. Kao odvjetnik od 1874. zastupao je zagrebačku općinu, a od 1880. još i zagrebačku nadbiskupiju i dijacezu, surađivao u različitim trgovačkim i industrijskim upravama, te bio predsjednikom Dioničke tiskare sve do svoje smrti.
Zajedno s Mrazovićem, Račkim, Vojnovićem i drugim disidentima iz Narodne stranke godine 1881. osniva Neodvisnu narodnu stranku, kojoj postaje jednim od glavnih vođa. Ova stranka bila je tijekom Khuenova režima uglavnom predstavnikom slobodnih intelektualaca, dok će Starčevićeva Stranka prava predstavljati široke slojeve naroda. Godine 1884. Mazzura postaje prvi put narodnim zastupnikom za kotar Klanjec u Hrvatskom saboru. U saborskom razdoblju od 1884. do 1887. politički je predvodnik Neodvisne narodne stranke, istupajući kao parlamentarni govornik te živo sudjelujući u raspravi o zakonima glede ustrojstva političke uprave. Predlagao je reforme i moderne političke ustanove u skladu s čistim parlamentarnim režimom.
Arhiv za šalu i satiru, koji je u Zagrebu pokrenuo dr. Julije Rorauer, 1885. godine objavljuje zanimljivu političku karikaturu kojom se aludira na pokušaj zbliženja Mazzurine Neodvisne narodne stranke i baruna Jovana Živkovića. U prvom planu stoji Mazzura, odjeven kao Faust, u crnom gospodskom odijelu i s karakterističnom svojom bradicom. Barun Jovan Živković, sijede brade i brkova, odjeven u svečanu žensku haljinu, sa šeširićem, glumeći Margaretu, stoji s desne strane. U pozadini kao Mefisto stoji Ante Starčević. Faust Mazzura pita: „Liepa gospo, smijem li ti dati ruku da vas kući prati?“ Margareta – Živković odgovara: „Ni gospa, niti liepa sam i sama kući poći znam“.
Te iste godine kao narodni zastupnik klanječkog kotara na saborskoj sjednici od 13. svibnja drži govor „proti prijedlogu vlade, da se za pokriće troškova vojničkih nastalih uslied nemira od godine 1883. opredieli 100 000 forinti“. Ovaj govor objelodanjen je i kao posebna brošura.
Godine 1894. zajedno s dr. Marijanom Derenčinom Mazzura objavljuje brošuru Programi oporbenih stranaka u Hrvatskoj. U studenom 1895. godine, tijekom procesa protiv đaka koji su sudjelovali u paljenju mađarske zastave „Vladimira Vidrića i drugova“, Mazzura se zajedno s dr. Marijanom Derenčinom, dr. Augustom Harambašićem, dr. Kornitzerom, dr. M. Petračićem, dr. Frankom Potočnjakom, dr. Ivanom Ružićem, bratom Gjure starijega, i dr. Milom Starčevićem nalazio među vrsnim hrvatskim odvjetnicima koji branili mlade optuženike. Za vrijeme procesa predsjednik dr. Radkoczay neprestano je oduzimao riječ spomenutim odvjetnicima, osobito držeći na oku Mazzuru, jednog od vođa Neodvisne narodne stranke. Prema Josipu Horvatu, taj „sjajni, iskusni odvjetnik prvi puta u svojoj karijeri doživljava kaznu kad u svom obrambenom govoru, okrenut prema optuženima, smiono reče: ´Draga djeco, pozdravlja vas i blagoslivlje onaj veliki čovjek i Mecena hrvatskog naroda i poručuje vam, da ste vi oni, koji ste strgli ploču s groba hrvatske javnosti!´“ Aludirao je pritom na ostarjelog đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera.
U razdoblju od 1897. do 1902. ponovno djeluje kao narodni zastupnik klanječkog kotara. U to vrijeme izriče znameniti saborski govor o teritorijalnoj pripadnosti grada Rijeke Hrvatskoj. Godine 1897. objavljuje svoj Govor o prijedlogu saborskog odbora te verifikaciji i imunitetu dne 23. kolovoza 1897, te Govor o adresnoj debati dne 31 kolovoza 1897. Kao publicist napisao je velik broj političkih članaka, većinom pod šifrom „Š.“, osobito u području državnog konstitucionalnog prava.
Godine 1905. u uredništvu Obzora surađivao je mladi književnik i novinar Milutin Cihlar Nehajev, koji u svojim Političkih silhuetama donosi duhovit portret svog četrdeset godina starijeg uredničkog kolege dr. Šime Mazzure:
„Suh, visok gotovo dva metra, sa uglato formiranom lubanjom, uska lica, sa prosjedom, pod starost plavosijedom bradicom, sa naočarima ispod pačetvorinastog visokog čela, Mazzura je imao habitus engleskog profesora ili internacionalno korektnog chargé d´ affaires. No kroz naočare virile su očice – dvije iskre, dva nemirna, malo ironična, prodirna đavola – i te oči neprestano su kao u brizi radile, tražile, sumnjičile i zamišljale se, odajući golemi i neprestani posao mozga. Po njima je njegov mozak unilazio u dušu ljudi – te su očice zaronjivale u oči protivnika, iskale u crti usana pravi smisao riječi, nepovjerljivo igrale po grimasi svojega vis-à-visa – sav racionalistički Mazzura bio je u njima. Nisu išle do tuđeg srca, bilo im je dosta otkriti logične motive i one porive što ih nepravo zovemo realnima jer reprezentiraju samo materijalnu stranu. Mazzura nije volio ljudî, nije visoko cijenio čovjeka. Duh deduktivan, življaše vas u teoriji, umnoj konstrukciji, u prudenciji juris, koja nije imala mjesta za temperament, za dušu. U odvjetničkim aktima obarao je protivnika sijekući od njegove argumentacije granu za granom, kako se odsijecaju grane hrasta, dok ne ostane gol i zreo za posljednje potpiljenje. Njegova je snaga bila u analizi – neumolnoj i samouvjerljivoj – i dok je Derenčinov argumenat uvijek imao nešto od bluffa, Mazzura je svoju poraznu analizu polako spremao, pojačavao, servirao u klimaksima. Analiza nema zanosa, ne govori srcu, ne djeluje na masu – zato i Mazzura nikada nije bio govornik, ni u sudbenoj dvorani, a pogotovu ne na skupštini. Uvjeren o gvozdenoj snazi svojih sredovječnim tezama sličnih razlaganja, nije mario ni za efekat – kad je posao uma za nj samoga bio gotov, Mazzura ga nije u konzekvencijama provodio ni u lični bučniji uspjeh ni u trajnu stvarniju akciju. Vjerovao je čvrsto, da, dogmatski, u moć juridičkog argumenta – pisani zakon imao je za nj ipso facto koercitivnu snagu, radilo se o privatnoj civilnoj parnici ili o sukobu dvaju oprečnih političkih gledišta; samo je do spretnosti pravnog zastupnika da pojedinac ili narod dobije parnicu.“
Redovito je pratio i čitao službeni bečki Fremdenblatt i Journal de Sct. Petersbourgh, ozbiljni list ruskog dvora. Iako je godinama zastupao opozicijsko mišljenje, boreći se za slobodu štampe i otvoreno provođenje političkih izbora, bio je zapravo sklon konzervativnim stanovištima, čvrsto vjerujući u postojanu moć austrijskog i svih drugih europskih dvorova. Što se pak tiče njegova svakodnevnog odvjetničkog i novinarskog djelovanja Nehajev, zapaža sljedeće:
„Radnik bio je silan. Ustajao je rano i čitav dan bio zabavljen odvjetničkim poslom i sjednicama u banci ili u kojem drugom poduzeću. U 6 sati navečer odložio bi akte kancelarijske i pred sebe stavio nekoliko araka žutog konceptnog papira na kojem bi energičnim, čitljivim, oštro rezanim rukopisom nizao članak za Obzor ili bar entrefilet. Govoreći dobro talijanski, uplitao bi rado dijalektičke fraze (pezzo tacon ch´ el buso) sa venecijanskim „x“-om, koji kvari toskansku čistoću (il xe mjesto 'e). U polemici znao je biti ujedljiv, načas i strastven, ali ton njegov bijaše ton žurnalizma Tempsa ili Timesa. Kao novinar proživio je u pola vijeka svu onu silnu evoluciju od revijalno uređenog dnevnika (prva godišta Pozora i nisu drugo nego niz političkih rasprava visokoga stila, gotovo bez svakog balasta novinskih ´vijesti´ i ´zanimljivosti´) do modernog, u načelu poglavito informativnog lista.“
RUŽIĆEVA PISMA ŠIMI MAZZURI
U razdoblju od sredine rujna 1891. do sredine veljače 1900. godine Gjuro Ružić stariji uputio je sa Sušaka u Zagreb ukupno šest pisama dr. Šimi Mazzuri. U tim pismima Ružić nastoji svome adresatu, s kojim vremenom uspostavlja i prisnije prijateljske odnose, pojasniti svoje tadašnje političke nazore, iznoseći zapažanja o ljudima, komentare o pojedinim događajima i različite dileme koje su ga mučile. Iako je, kao samouk i čovjek praktične djelatnosti, potpuno svjestan svoje očite inferiornosti prema uredniku Obzora u pogledu učenosti, pa i temeljne pismenosti, Ružić, bistar kakav je već bio, stvari i ljude oko sebe uvijek promatra vrlo pronicljivo, pokušavajući razumjeti suštinu problema. Veliko životno iskustvo naučilo ga je da uvijek valja biti oprezan, osobito u pitanjima politike. Stoga nikada neće biti posebno impresioniran izvanjskom formom, praznom retorikom, a ponajmanje onom političkom krasnorječivošću iza koje se zapravo nije krio opći već uvijek osobni interes ili karijerizam. Iako je svim srcem uvijek pomagao vlastitim sunarodnjacima i promicao interese svoga naroda, ponajprije izdašnim novčanim potporama, nije se dao zavesti dnevnopolitičkim floskulama, lažnim obećanjima ili služiti nečijim osobnim ambicijama. Posebno je bio nesklon političkim laviranjima pojedinih svojih suvremenika a u najširem se smislu zalagao za jedinstvo, slogu i konstruktivan rad u interesu narodnoga napretka.
U prvom sačuvanom pismu, od 12. rujna 1891., Ružić izražava svoje veliko negodovanje stanjem u tadašnjoj Stranci prava kojoj je sve do nedavno i sam pripadao. Raskol, nesloga i međusobna mržnja u njoj doveli su njeno članstvo u vrlo tešku situaciju, čime je zapravo onemogućeno bilo kakvo normalno djelovanje. Prijedlog o izdavanju jednog opozicijskog glasila koji je on, zajedno s još nekim članovima Kluba Stranke prava, predložio pet godina ranije, dr. Ante Starčević nije želio prihvatiti. Izražava i bojazan, što će se uostalom pokazati ispravnim, da bi njegov nasljednik mogao postati dr. Josip Frank. Kako bi se nekako doskočilo tom po njemu neprihvatljivom stanju u stranci, predlaže Mazzuri da bude objavljena jedna brošura kojom bi se argumentirano i otvoreno progovorilo o pojedinim članovima Stranke prava, te bi na taj način i oni lakomisleni njeni pripadnici doznali o njima pravu istinu.
U pismu datiranom 7. listopada iste godine Ružić odgovara na Mazzurin prethodni list od 20. rujna, obavještavajući ga kako je nekim uredništvima opozicijskih listova u Dalmaciji, Trstu i Puli uputio jedan poseban dopis. Možemo pretpostaviti da se radilo o prikazu aktualnih političkih prilika u Hrvatskoj. Kao ilustraciju odgovora na taj dopis dostavlja Mazzuri mišljenje urednika Crvene Hrvatske iz Dubrovnika.
U dopisu od 18. travnja 1892. Ružić priopćava Mazzuri kako je riječki odvjetnik Erazmo pl. Barčić, njegov dotadašnji dugogodišnji prijatelj i politički istomišljenik, kojega je izdašno pomagao i novčanim sredstvima, iznenada opet prešao na stranu dr. Ante Starčevića, odnosno, „sektu starčevićansku“. Prema njegovu mišljenju učinio je to kako bi i dalje ostao zastupnikom bakarskoga kotara, gdje u to vrijeme još uvijek prevladavaju starčevićanci. Njihov pak glavni stranački list Hrvatska, koji uređuje dr. Josip Frank, smatra Ružić glasilom koje sustavno objavljuje neistine i klevete.
U pismu datiranom 25. listopada 1894. Ružić javlja Mazzuri kako mu je preko svoga šogora Stjepana Haramije otpremio brzojav. U Rijeci, Sušaku i bližoj okolici, veli on, tada još uvijek ima „zaslijepljenih“ starčevićanaca i bez imalo okolišanja veli „kamo srete za Hrvatsku da ona stara mrcina Starčević prie 20 godina crkne.“! Utemeljitelj Stranke prava umro je nedugo poslije toga, doživjevši prije smrti još i raskol u vlastitoj stranci. Dogodilo se to 28. veljače 1896. godine. Po svojoj izričitoj želji pokopan je na groblju u Šestinama. Ondje mu je 1903. godine postavljen veleban nadgrobni spomenik, rad kipara Ivana Rendića. Čudnom ironijom sudbine Rendić je te iste godine započeo s radovima na mauzoleju obitelji Gjure Ružića starijega na Trsatu! 
Ružićevo pismo od 3. veljače 1900. godine otkriva da se on tada bio aktivno uključio u rasprave o riječkom pitanju. U tim raspravama, osim Mazzure, sudjelovao je i Šandor pl. Bresztyenski. U posljednjem sačuvanom dopisu Mazzuri, datiranom 11. veljače iste godine, Ružić izražava duboko razočaranje političkim potezima svog mlađeg brata dr. Ivana Ružića, kojeg naziva „pokvarenim i smušenim čovjekom“. Nakon raskola u Stranci prava, kojoj je pripadao, dr. Ružić uređivao je listove Hrvatska Domovina i Hrvatski Narod. U pismu nije jasno koji je to „bezobrazni“ bratovljev postupak bio uzrokom Gjurina gnjeva i ogorčenosti. Vrijedi podsjetiti na činjenicu da je 3. studenog te iste godine Narodna Čitaonica Riečka svečano proslavila pedesetu obljetnicu svoga djelovanja. Tom prigodom dr. Šime Mazzura poslao je posebnu brzojavnu čestitku u svoje osobno ime. Nakon toga u Mazzurinoj korespondenciji koja se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu više nema Ružićevih pisama. Vjerojatno se poslije toga njihovo dopisivanje i prekinulo.
PISMA
Ružićeva pisma Šimi Mazzuri donosimo sada u njihovu izvornom obliku, sa svim očitim pravopisnim nepravilnostima, kako bi se sačuvala njihova autentičnost. Kod nekih su riječi i osobnih imena pridodata potrebna pojašnjenja. Gledajući iz današnje perspektive, ova su pisma ne samo dragocjen osobni već i društveno-povijesni dokument, nedvojbeno koristan za bolje razumijevanje naše kulturne i političke prošlosti.
Pismo 1.
G. Ružić
Rieka Sušak 12. 9. 1891.
Veleučeni Gospodine!
Neističem se strukovnjakom politike jer takav niti jesam niti se od mene što takova zahtevati može, jere srete imao nisam niti pučke skole polaziti, kamoli veće nauke črpiti, nu sa svim tim nakanio sam moje nazore Vami velecenjeni Gospodine iztaknuti.
Akoprem sam bio članom stranke prava koju sam i materialno sve do nedavna podupirao, i ako prem nikoja njezina načela udobravam koja se joste za sada izvesti nemogu, ali imade i takovih koje nijedan pametan čovjek neudobrava, kojih niti ja od postanka udobravao niesam najmre prosta napadanja koje samo do razkola i nesloge i mržnje medju sobne naš i onako nesretani narod vode stoga sam odustao biti članom takve družbe, tim više što sam bio ja i jošte nekoji članovi stranke prava iztaknuli te predlog stavili kod sastanka Kluba stranke prava prie 5 godina, da se složimo opoziciu za složan rad i da se jedan list izdaje, kad smo to Gosp. Anti priobćili naš zaključak, on je odrešito odbio taj zaključak, nu ja sam ipak nadu gojio sve do prie dvie godine da ćese ti ljudi opametit i složiti se na složan rad, nu žali bože da sve do danas bez uzpjeha dapače stvar se je jošte pogoršala, te dvojim da ćemo išta dobra polučiti dok stari živi, bojati se je da ćese starom nasliednik najti isto po mome slabom svaćanju u osobi Dr. Franka.
Toga radi držim da bi probitačno bilo jednu brošuru dati tiskati u kojoj bite iztaknuli krepost tih spasitelja! Koja brošura bise imala na posiedane po mjesti osobe raslati koje osobe bi poslije pojedinim najmre lahkomisljenimi Štarčevićancem poštom razaslale, da razmisle do čega vodi ta sekta.
Ja sam i mog tasta Gosp. Badovinca nagovarao da mi on tu brošuru zastavi ali on radi slabog vida tog nemože učiniti, zaključujem moje nazore time da Vi nešto učinite po vašoj uvidjavnosti, te mije čast u dio pala da Vas mogu osobitim počitanjem pozdraviti.
G. Ružić
Jučer sam brzojavio Obzoru bez podpisa – ja pako pozvan sam kao porotnik u struci obrta i dolazim u ponedeljak u večer, i biti će mi milo ako se joste osobno sastanemo!
Veleučenom Gosp. Dru Simo Mazura. Zagreb.
Pismo 2.
G. Ružić
Rieka Sušak 7. 10 1891.
Poglaviti Gospodine!
Obvezali ste me Vašim velecenjenim pismom od 20 pr. m. da Vam se čestje oglasim.
Ja sam, na više Redaktora opoziconalnih listova u Dalmaciju Trst i Polu pisal od prilike u smislu kako Vam ovdi od jednog kopiu šaljem, svaki mije pismeno odgovoril udobrio smisao te ujedno obećali su da te prama tomu i raditi, o čemu su već pričeli i pisati naročito „Crvena Hrvatska“ od 3 t.m. něšto „Katolička Dalmacia“ prošlog tjedna, i ostali listovi.
Jučer sam preporučil Gosp. Barčiću neka u svojoj prvoj izjavi prireže kreljute Gosp. f.f. na njegovo pitanje!
Od Redaktora šaljem samo od „Crvene Hrvatske“ u ovom smislu pisali su mi i ostali.
Primite izraz Velepočitanja od Vašeg štovatelja
G. Ružića
Pismo 3.
G. Ružić
Rieka Sušak 18. 4. 1892.
Veleučeni Gospodine!
Kako Vam je znano da na čudo svih otačbenika zdravo mislećih Gosp. Barčić postao je opet gorljivi starčevićanac tose lje pojmiti neda da jedan pametan čovjek kao što je on ovakva šta učiniti može.
Kad je ono napravil pouzdanicu prof. Spinčiću pošiljal je svog koncepienta okoli loviti podpise ja vidjevši tolike podpise zabavan poslom u pisarni, nisi sam pročital ja i moja dva pisara podpisasmo tako su i mnogi a imade medju podpisanimi veći broj kad bi i pročitali neznaju o čem se radi, jere su ljudi niže klase.
Profesor Spinčić našoj hrvatskoj štetio je više nego će ikada koristit, kad je išao onog proroka posjetit, a sada Gosp. Barčić po mom slabom svatjanju joste vise naskodio, akoprem je kako mogu saznati u onim ogavnim listu „Hrvatskoj“ mene uzeo u zaštitu proti nevaljanstini mog sina Luje, ja njegovom postupku oprostit nemogu stoje prešal opet sa svim u tu sektu starčevićansku.
Drugo biti nemože, već se je bojao da bi izgubio zastupničtvo u kotaru Bakarskom, jere ovaj kotar najviše okužen je od starčevićanianac, pošto da nekoji drže taj otrovni list „Hrvatsku“ te bez promišljeno vjeruju kao svetom pismu one ogavne i proste klevete u njoj napisane.
Ja sam jošte prošle godine povratil taj ogavni list „Hrvatska“, te je za čudo da me već nisu napali kako sam njim jur svega predbacil i u svakoj prilici proti njima radim, te opet mi je poručeno da neka se na taj list predbrojim što sam prezirno odbio.
Za čudo da ljudi koji zdrave oči i zdrav um nete da vide i neke da razumidu kamo nas vodi ova nesretna nesloga.
Oprostite što sam bio tako slobodan moje jadikovke Vami očitovati.
U ostalom Vas sa iskrenim priatelstvom pozdravljam
Vas
G. Ružić
Veleučenom Gosp.
Dr. Sime Mazzura
Zagreb.
Pismo 4.
G. Ružić
Rieka 25. 10 1894.
Veleučeni Gospodine!
Danas sam Vami brzojavio, kao ne manje činio sam mog švogora Stjepana Haramiju da po meni sastavljeni brzojav podpiše i odpravi, od strane njegove.
Žali bože da su ovdje jošte mnogi zaslepljeni, ali ja njim kažem da neće proći godina dana, dase nebudu žalili kojom strujom su zahodili, kamo srete za Hrvatsku da ona stara mrcina Starčević prie 20 godina crkne.
Molim javite mi dali su umjestni ova dva moja danasnja brzojava, i kakav utisak su učinili, priazno Vas pozdravlja
Vaš odani
G. Ružić
Pismo 5.
G. Ružić
Rieka (Fiume) 3. 2. 1900.
Veleučeni Gospodine i Prijatelju
Na Vaše vriedno pismo od 31 p.m. Vami je dobro poznato da ja nisam čovjek velikih skola za da mogu Vami i Vašima jednomišljenikom dati savjeta, stoga jesam i Gosp. Dru Brestyenskom pisao da bi moj u Zagreb dolazak suvišan bio.
Ja jesam moje donekle nazore o Riečkom pitanju, u pismu na Gosp. Brestijenska obrazložil stoga držim suvišno da iste Vami danas ponovim, kada i onako će Vam to Gosp. Dr. Brestijanskij priobćiti.
Vi velecienjeni Gospodine prijatelju i Vaši drugovi radit ćete kao što ste i do sada radili u korist Hrvatske koliko se dalo bude, a kod pitanja Riečkog je moje mnenje niti za vlas popustiti od našeg prava ono što Magjari silom otmu, neće biti naša krivnja, svaka sila za vrieme.
Molim primite iskren pozdrav od Vašeg vazda iskrenog i odanog prijatelja
G. Ružić
Pismo 6.
G. Ružić
Rieka (Fiume) 11 2. 1900.
Veleučeni Gospodine i prijatelju,
Mene nije niti malo iznenadila bezobraznost i postupak mog brata Ivana on je bio i biti će pokvarenim i smušenim čovjekom, i ono malo što se je silio da neku na sebe od neukih i naivnih osobah pozornost privuče, držim da ju je sada sa svim izgubio.
Od kada je bio kod mene u poslovanju stidio jesam se zvati njegovim bratom a sada pogotovo joste više razalostjen njegovim postupkom na političkom polju.
Sto sudite o mojoj skromnoj izjavi radi pitanja Riečkog! Srdačni Vam pozdrav od Vašega vazda
Odanog G. Ružića