U jeku predizbornih polemika, raspravljanja o rezultatima lokalnih izbora koji su potvrdili neke stare pobjednike te raznih kalkulacija onih koji svoje mjesto nisu osvojili u prvom izbornom krugu, nastaje ovaj osvrt na povijesnu zbilju Riječkog municipija u posljednjim godinama njegova patricijskog sastava. Mnoštvo bi se pitanja moglo nametnuti vezanih uz buduće funkcioniranje gradskog vijeća, ovlasti gradonačelnika, župana i tako redom, a osvrćući se na ono što su nam kandidati nudili u predizbornoj promidžbi. Mnogim bi se pitanjima o tome o čemu zapravo lokalna, gradska uprava ima "razbijati glavu" i odlučivati, moglo također raspravljati, no umjesto toga, zavirit ćemo u arhivske dokumente zapisnika sjednica Kapetanskog vijeća Rijeke s početka četrdesetih godina 19. stoljeća, koji se čuvaju u riječkom Državnom arhivu i prepustiti slučaju moguće usporednice sa sadašnjom situacijom.
| 
Jedinice pukovnije Jelačić na današnjem Jelačićevom trgu i na Fiumari
|
Pregled započinjemo s 1840. godinom, onako kako se podaci daju iščitati iz zapisnika sjednica riječkog Kapetanskog vijeća (Consiglio Capitanale). Kao što to i priliči početna stranica ispisana je krasopisom (pojedini su kasniji zapisi unijeti s manje mara, pa ponekad i vrlo nečitki). Bilježnica je posebno pripremljena u tiskari braće Josipa i Antona Karletzky koji su u to doba jedini sljedbenici Gutembergove vještine u Rijeci i pokrivaju sve moguće tiskarske potrebe, ne samo gradske uprave već i šire javne potrebe kao što je tiskanje političkih pamfleta, knjiga, reklama i slično. Tiskaju sve i sva na svim jezicima kojima su se građani Rijeke služili bez obzira na političke konotacije. Gradska uprava izdvaja godišnje prilična sredstva za podmirenje usluga tiskare Karletzky, o čemu također postoje zapisi u zapisnicima Vijeća. Dakle, vješta ruka gradskog pisara Alberta Martinicha zapisala je ime predsjednika Kapetanskog vijeća, odnosno gradskog kapetana koji je ujedno i riječki guverner, (Governatore di tutto il Littorale Ungarico e Capitano Civile) − ugarski plemić Pál Kiss de Nemeskér. Kiss je došao u Rijeku 1837. godine i ostao ovdje kao guverner do 1848. kada napušta službu u Rijeci i uključuje se u mađarsku protuhabsburšku revoluciju. Ovdje je važno spomenuti da su njegova stajališta bila sasvim u skladu s mađarskim nacionalnim težnjama u kojima se, između ostalog, Rijeka smatrala mađarskim teritorijem, pa je u tom pravcu Kiss i djelovao, a u okviru svojih guvernerskih i Kapetanskih ovlasti. U sljedećim zapisnicima sjednica kapetanskog vijeća njegovo ime nalazi se samo kao spomen, a zastupa ga potkapetan. Zašto Kiss nije redovno prisustvovao municipalnim sjednicama, u zapisnicima se ne navodi. Njegov je zamjenik grof Ferenz Zichy, koji nosi titulu Consigliere Regio primero assessore Governale e Vice Capitano Civile. Sjednici su, pak, redovno nazočili gradski suci, patriciji: Felice de Verneda (Giudice rettore Capitanale), Giuseppe Agostino Tosoni (Giudice rettore comunitativo primo), Antonio Celebrini (Giudice rettore comunitativo secondo) i Antonio Minelli (Giudice rettore comunitativo terzo). Oni su pripadnici riječkih patricijskih porodica i njihovo je mjesto u gradskom vijeću bilo zajamčeno već njihovim rođenjem. Osim toga prva trojica izraziti su branitelji stajališta da je za Rijeku jedina sreća u izravnoj povezanosti s Ugarskom, tako da su kasnije, kad je u kolovozu 1848. banski namjesnik Josip Bunjevac u ime bana Josipa Jelačića stavio Rijeku pod hrvatsku upravu, opstruirali hrvatsku vlast na sve moguće načine. Kada se ipak drugačije nije moglo, primijenili su posljednju političku mudrost kako bi zadržali pozicije i postali članovi Domorodnog hrvatskog društva za promaknutje narodnosti slavonsko-hervatske u ovom primorju.
Osim njih spominju se imena i drugih riječkih patricija: Vicenzo de Trzij, Pasquale de Zanchi, Giuseppe de Tomassich, Antonio Scarpa, Antonio de Verneda, Giuseppe Emili, Mattio Marceglia, Carlo Katinelli, Baldassare Bassich, Giuseppe Blasich, I. V. Medanich, Luigi Accurti, Nicoló Camerra, L. G. Cimiotti i Antonio Miller. Imena zastupnika kao i cijeli zapisnik pisani su talijanskim jezikom. Riječki vijećnici nastojali su svakako osigurati pravo korištenja talijanskog jezika kao jednog od osnovnih elemenata njihova fiumanskog identiteta, a unutar samog grada kao oznake njihove pripadnosti višoj klasi. U vrijeme buđenja nacija i oblikovanja nacionalnih identiteta fiumanstvo riječkih patricija postaje retardart srednjovjekovnog komunalnog partikularizma koji u kasnijim razdobljima vodi k dezorjentiranosti i gubljenju kroz politiku autonomaštva, iredentizma i fašizma.
No, vratimo se u 1840. jer ostaje nam spomenuti još jednog vijećnika koji nije bio plemenita roda: Valentino Bolt bio je izabrani predstavnik riječkog puka u municipalnom vijeću. Naime, još davne 1530. nadvojvoda Ferdinand I. Habsburški potvrdio je riječki statut u kojem su, između ostalog, bile napisane i regule biranja predstavnika gradskih vijeća. Većina je mjesta u vijeću bilo nasljedno, i to tako da su očeve nasljeđivali sinovi, a u nedostatku sinova, stričeve su nasljeđivali nećaci. Broj porodica, koje su bile uključene u taj nasljedni red vrlo se brzo zatvorio, tako da su u vijeću uglavnom stoljećima sjedili predstavnici istih porodica koje su uz to nosile titulu gradskih patricija odnosno plemića. Ništa neuobičajeno za jednu primorsku komunu kakvih je bilo i s jedne i druge strane Jadrana.
| 
Adamićevo kazalište
|
Kako u svojim Sjećanjima za povijest liburnijskog grada Rijeke navodi Giovanni Kobler, koji je također bio jedan od članova gradskog vijeća, te je vodio zapisnike sjednica, broj predstavnika patricijskih porodica u gradskom vijeću bio je ograničen na 50, a da bi odluke vijeća bile pravovaljane, sjednici je moralo prisustvovati barem dvije trećine vijećnika. S vremenom se ukupan broj članova mijenjao, no odnosio se uglavnom na smanjivanje broja predstavnika običnog puka. Kao što je razvidno iz zapisnika 1840., puk je imao samo jednog predstavnika. Takvo je stanje potrajalo sve do 11. travnja 1848. godine kada Ugarski sabor donosi odluku o ukidanju plemićkih privilegija, pa tako i patricijskih vijeća. Riječko municipalno vijeće od tada je preustrojeno tako da su dotadašnji patriciji ostali na svom položaju, ali su im se pridružili i izabrani pučani (broj onih koji su imali pravo glasa bio je tada vrlo ograničen, dakako, u to žene nisu bile uključene). Nadalje, patricijske obitelji nisu mogle zadržavati svoje nasljedno pravo na mjesto u Vijeću iako su patriciji i dalje mogli biti birani za vijećnike. Osim što su po istom zakonu zadržali prava plemićkog naslova i nakon 1848., zadržani su i neki stari običaji kao oglašavanje gradskih zvona prilikom smrti nekog riječkog patricija.
Upravo je u ljeto 1840. umro patricijski vijećnik Mattio Marceglia te se raspravljalo na koji način popuniti njegovo mjesto. Preduvjet za ulazak u Kapetansko vijeće osim pripadnosti plemićkoj lozi, muškom rodu, bila je punoljetnost, a pazilo se također da pojedine obitelji nemaju brojčanu prevagu u Vijeću. Mjesto u Vijeću, osim što je predstavljalo politički i društveni prestiž, nije bilo plaćeno, te se upravo te iste godine raspravljalo o tome da li bi bar pučki predstavnik (rappresentante civico) trebao biti plaćen za svoju dužnost.
Čitajući zapisnik nailazimo niz problema iz svakodnevnog života riječke komune o čijem rješenju su raspravljali i odlučivali gradski vijećnici. Tako se već nakon navođenja imena prisutnih na sjednici početkom 1840. godine odlučilo da će grad financirati obnovu crkve svetog Vida koja u to vrijeme još nije bila katedrala i njenog zvonika.
Iz zapisnika se vidi da je u domeni municipalnog vijeća bila i briga o školstvu. U gradu je postojala Scuola Grammaticale u kojoj je profesor na zamjeni bio doktor Francesco Morassi, a vijećnici su odobravali sredstva za njegovu plaću. Vijeće je odlučivalo i o besplatnoj podjeli lijekova najsiromašnijim i zatvorenicima, a postojao je i Zavod za siromašne (Istituto dei poveri) čiji se trezor punio donacijama i ostavštinama, te Radna kuća (Casa di Lavoro) iz koje su izdvajana sredstva za bivše zaposlenike bili su pod upravom gradskog vijeća. Upravo u lipnju 1840. nailazimo na molbu izvjesne Giovanne Biasi za pomoć iz Zavoda za siromašne, dok je Vicenza udova Visner molila za mjesečnu potporu iz Radne kuće pozivajući se na to da joj je pokojni suprug bio zaposlen. Francesco Bosizio Pasqualista koji je službovao kao gradski vojnik (soldato urbano) na granici između gradskog teritorija prema Istri, odnosno, kako se u zapisniku navodi, „prema Njemačkoj“ (versso la Germania) također je tražio pomoć municipija s obzirom da je bio star i bolestan, no ne u izravnom novčanom obliku već da se na njegovo mjesto zaposli sin Vicenzo.
Iz gradske se blagajne plaćalo i gradskog kirurga i liječnika. Iz zapisnika saznajemo da je Nicolo dr. Filler, glavni gradski liječnik, od grada primao plaću u iznosu od 600 forinti godišnje, a takvu je uživao i njegov prethodnik. Municipij je nadgledao i trošenje sredstava zaklade doktora Giovannija Cambierija, vodeći se njegovom namisli da bi se tim sredstvima trebalo podmirivati troškove oboljelih u gradskoj bolnici, a iz njega su išla i sredstva za liječenje oboljele siročadi. U to je vrijeme rastao broj napuštene novorođenčadi, stoga je izdat naputak gradskoj policiji i babicama da se posebno pripazi na sumnjive trudnice, one neudane i one koje nisu imale stalno prebivalište u gradu već su ovdje pristizale s mogućom namjerom da svoj porod ostave pred vratima sirotišta, te da ih se prije ostvarenja njihova nauma i prije poroda otpravi tamo otkud su došle.
Problem koji je grad također nastojao riješiti bilo je otvaranje dječjeg vrtića, a na čelu odbora za Asilo infantile bila je gospođa Ida Czapo Kiss, supruga guvernera i kapetana Pala Kissa. Kako sredstava za otvaranje vrtića nije bilo, ona su se prikupljala dobrovoljnim prilozima, a gradsko vijeće odlučilo je i da se svake godine organizira javna tombola kako bi se prikupila potrebna sredstva.
Grad je stipendirao iz posebnih zaklada sve mlade koji su studirali na umjetničkim, znanstvenim ili tehničkim školama, a sredstva su pristizala iz pristojbi gradske industrije koja je upravo počela doživljavati svoj procvat. Tako je odobren nastavak stipendiranja Alberta Angelovicha koji je bio učenik na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji. Stipendija je također odobrena i Giovanniju Simonettiju, Frencescu Colombu i Pietru Stefanuttiju s iste akademije, te Francescu Smoglianu studentu treće godine građevine na Politehničkom institutu u Beču. Grad je svakako računao na korist koju će imati po povratku ovih mladih i perspektivnih ljudi, no Francesco Colombo je umro 1843. godine s dvadeset i tri godine, Albert Angelovich stradao je od kolere 1849. godine, a od kolere je umro i Pietro Stefanutti 1858. godine, ostavivši ipak iza sebe nekoliko značajnijih likovnih djela (portrete Ciotte, Scarpe, Cambierija, kao i radove u katedrali u Novom, u Rijeci, te fontanu koja je stajala nasuprot gradskog tornja).
| 
Pogled s Mrtvog kanala na prostor današnjeg Scarpinog i Jelačićevog trga
|
Inače, osnovni prihod gradskog proračuna bio je od daća na prodaju vina i alkoholnih pića te od carina na robu koja je prelazila granicu municipalnog teritorija na mostu na Rječini (gabella civica), jer je sušačko područje koje je tada tek u zametku s nekolicinom kuća, bilo pod upravom Sabora kao teritorij civilne Hrvatske iz kojeg je izuzet teritorij Rijeke (corpus separatum), a carinarnica je bila i na cesti prema Istri (Preluka) i prema Kastavštini, koji se u izvornim dokumentima spominju kao njemački teritorij pod Bečkom upravom.
Po učestalosti zapisa čini se da je hrvatski vojni garnizon koji je boravio na području grada zadavao prilične probleme gradskom vijeću. Tako se zahtijeva da se njihov stacionar koji se nalazio na Lokvi (Locqua) premjesti u Jelenje. Najveće su primjedbe bile na uništavanje ceste čestim prolaskom vojnih kola. Vojska je bila jedna od poveznica Rijeke sa Saborom, što je još više učvršćeno imenovanjem Lavala Nugenta za generalnog zapovjednika Vojske Kraljevine Hrvatske u kolovozu 1840., o čemu je Nugent izvijestio gradsko vijeće. Naime Nugent je 1822. bio prihvaćen kao riječki patricij. Osim toga vojska je doista i sudjelovala u gradskom životu. Osim vojnog orkestra koji je svojom glazbom uveseljavao građane, gradski je municipij dogovorio s vojnicima da se za relativno malo novaca ustanovi škola plivanja koju su građani toliko priželjkivali („…tanto desiderata per il vantaggio e la comodità pubblica“).
Gradsko je vijeće brinulo i o gradskom kazalištu, tzv. Adamićevom kazalištu, na prostoru današnje Palače Modello, odnosno Gradske knjižnice. Kazalište je izgradio Andrija Ljudevit Adamić 1805. godine kao poklon gradskom kulturnom i društvenom životu. Međutim, godine su nagrizale građevinu, te je zahtijevala stalna ulaganja u restauraciju i poljepšanje. Na osnovi javnog poziva i najbolje ponude odlučivalo se o poduzetniku koji će obavljati takve radove. Tako je u kolovozu 1840. posao uljepšanja kazališne zgrade dodijeljen akademskom slikaru iz Beča Peteru Johannu Mannu (u izvorniku Pietro Giovanni Mann). Jednako se tako nakon javnog oglašavanja potreba birao i upravitelj kazališta na osnovi predloženog programa. Iste je godine jednogodišnja uprava kazalištem dodijeljena Carlu Susanichu.
Gradski je teritorij bio podijeljen na nekoliko područja (sestieri), koja su birala svoje poglavare. Gotovo da bi se moglo povući usporedbu s današnjom institucijom mjesnih odbora. Pojedini su patriciji – vijećnici koji su imali svoje kuće i posjede u pojedinim područjima grada bili zaduženi i za održavanje javnih površina te izvora vode. Već spomenuti patricij i gradski sudac Antonio Miller imao je obvezu urediti trg, odnosno Piazzettu Miller u Sestiere della Contrada dei Santi Tre Re te za potrebe tamošnjih stanovnika obnoviti bunar. Kako je Miller otezao s obnavljanjem trga i bunara, poglavar područja Sveta Tri Kralja Andrea Malle zamolio je gradsko vijeće da utječe na rješavanje tog problema.
Stalna i višegodišnja ulaganja tražila je i gradska riva koja je bila uništena odlaganjem velikih količina drva za izvoz brodovima kao i prolazom velikog broja zaprega. Stoga se u rujnu 1840. zabranjuje odlaganje drva kao i bilo čega drugoga u velikim količinama na rivi. U lošem je stanju bila i Piazza Urmeny, u neposrednoj blizini rive, ali sredstava za njenu obnovu trebalo je tek pronaći. Osim toga postojao je plan da se od tog mjesta do Guvernerove palače (srušena nakon izgradnje nove palače 1896., a bila je na mjestu današnjeg Jadranskog trga), izgradi riva (Riva del mare) jer je cijelo to područje zapravo bila pješčana plaža, nepogodna za bilo kakvo pristajanje brodova. To je također vrijeme kada se razmatraju različite planove za proširenje riječke luke koja je tada još uvijek na ušću Rječine (Fiumara), a uskoro će se pristupiti proširenju rive na mjestu tadašnje ribarnice (Peschiera) gdje je današnja glavna gradska tržnica i kazalište Ivana pl. Zajca.
Osim prekrcaja drva, na rivi se također prodavalo žito na brodovima, te su česte pritužbe da se krši pravilo prema kojem se žito ima prodavati na veliko isključivo s brodova na Fiumari.
Tih je godina još uvijek u tijeku rušenje gradskih zidina, što je započeto 1780-ih po ukazu cara Josipa II. Ruše se dijelovi zidina oko Zagrada gdje je bilo i spremišta baruta (Polveria di Zagrad). Uređuju se i gradske ulice, a zbog povećanog broja kočija, gradsko vijeće odlučuje uložiti više novaca u izgradnju nogostupa na više mjesta u gradu.
Gradsko vijeće odlučivalo je o većini troškova gradnje putem javnog natječaja i najbolje ponude. Odlučivalo se i o nabavci drva za ogrjev gradskih ureda, a te je 1840. najbolju ponudu imao izvjesni Tomaso Raspor iz Klane.
Glavni su pak gradski izdaci, bez obzira na naoko mnoštvo graditeljskih programa, bili održavanje gradske uprave čiji je broj članova bio stalno u porastu. Od 1835. uredi gradske administracije smješteni su u bivši augustinski samostan (danas zgrada „Municipij“), a velike je izdatke prouzročilo i preuređenje tog prostora. Uglavnom, gradski je dug prema državi neprekidno rastao.