U subotnje prijepodne, dana 11. travnja davne 1992., u prepunoj dvorani Sušačke gimnazije održana je osnivačka skupština Kluba Sušačana, prve udruge civilnog društva u Primorsko-goranskoj županiji i jedne među prvim udrugama takve vrste u Hrvatskoj. Osunčana dvorana naše gimnazije bila je ispunjena oduševljenjem, zanosom, bliskošću i zajedništvom ljudi, Sušačana i Riječana, koje je povezivala pripadnost istoj ideji, istom očekivanju i nadanju da će nova država koja se stvarala u stradanjima i patnjama, kada sve to prođe, svima nama koji ostanemo, i onima koji će tek doći, donijeti bolje dane i sretniji život, život po mjeri čovjeka, dostojanstven, ispunjen i lijep... U takvom je ozračju rođen naš Klub, a njegovi osnivači bili su ispunjeni vjerom da se i u teškim vremenima može učiniti nešto dobro, nešto na opću korist svih ljudi.
Zdravko Ćiro Kovačić bio je jedan od idejnih začetnika, utemeljitelja i osnivača Kluba Sušačana, koji se tih davnih dana formirao u udrugu civilnog društva u čijem je Statutu kao osnovni cilj djelovanja zapisano „rad na dobrobit društvene zajednice i njenih građana“.
Teško je, pogotovo danas, sresti nekoga tko nije po rođenju Riječanin da su mu Sušak, Rijeka i naš primorsko-goranski kraj bili toliko na srcu da je do kraja svog života, s puno ljubavi, žara, entuzijazma i energije, još uvijek razmišljao, brinuo i tražio rješenja za njihovu bolju budućnost. No, to i nije tako čudno za čovjeka koji je kao jednogodišnje dijete s roditeljima i sestrom, iz Dalmacije, iz Šibenika, došao na Sušak, tu rastao, školovao se, prijateljevao, bavio se sportom, osnovao obitelj. Radio je u našoj Rijeci i bio neizostavan aktivni sudionik u gospodarskom i društvenom životu grada i kraja kojeg je prihvatio kao svoj drugi zavičaj, ali zapravo jedini i pravi dom. A kao osamnaestogodišnjak, sušački gimnazijalac, uvijek naprednih ideja, 1943. godine uključio se u narodnooslobodilački pokret.
Zaljubljenik Sušaka, čovjek koji je u Rijeci realizirao, s manjim izbivanjima, cijeli svoj dugi i ispunjen život, najprije kao odličjima ovjenčani sportaš, zatim uspješan gospodarstvenik i poznati društveni radnik, još se za života prometnuo u legendu. Zbog svoje spontane jednostavnosti, iskrenosti i plemenitosti, uz enormnu životnu energiju, prirođeni optimizam i sklonost humoru a, istovremeno, zbog tvrdoglave upornosti, ustrajnosti i opredijeljenosti za postizanje zacrtanih ciljeva na različitim područjima svog djelovanja, postao je ugledan građanin našeg grada na Rječini, kojeg su svi poznavali i gotovo svi voljeli, bez obzira na različita mišljenja i svjetonazore.
Svoja životna i duboko humana ljudska opredjeljenja, poštena „fair-play“ sportska načela za koja se oduvijek borio i zalagao, svoj životni credo od kojega nikada nije odustajao, iznio je u knjizi Brže, više, jače, svojevrsnoj autobiografiji koja je poznata široj društvenoj javnosti.
Često se pisalo i govorilo o njegovim sportskim uspjesima vaterpolskog reprezentativca i trostrukog olimpijca, o dosezima za koje je dobio brojna svjetska priznanja i zbog kojih je postao i ostao uzor generacijama mladih ljudi ne samo Rijeke nego i cijele bivše i sadašnje države.
Manje je bilo riječi o njegovom sudjelovanju u gospodarskom životu, da je nakon rata i završenog studija ekonomije, u nekad slavnoj brodarskoj kompaniji Jugolinija (za koju današnja mladež još malo pa neće ni znati da je postojala) proveo najveći dio svog 42 godine dugog radnog staža. Bio je direktor pomorskih linija za atlantsku obalu Sjeverne Amerike, za atlantsku i pacifičku obalu Južne Amerike te za Sjevernu Evropu. Jedan je od pokretača i organizatora integralnih pomorskih prijevoza, mogli bismo reći pionir nadolazeće ere kontejnerskog prijevoza roba u bivšoj državi Jugoslaviji. Šest godina obnašao je dužnost predstavnika našeg pomorskog brodara u Italiji, sa sjedištem u Genovi, a kraće vrijeme boravio je na radu i u Buenos Airesu, u Argentini.
Uvijek je bio zainteresirani građanin, pobornik uljuđenog ponašanja i reda. Osamnaest godina bio je predsjednik naše udruge. Njegovom su zaslugom glavnim ciljevima rada Kluba postali čuvanje urbanih karakteristika, načina života, etičkih zasada i građanskih vrijednosti na području Sušaka i Rijeke te očuvanje identiteta grada, briga za izgled javnih prostora i održavanje komunalnog reda, čuvanje kulturno-povijesne, etničke i običajne baštine Rijeke, Hrvatskog primorja, Kvarnerskih otoka i Gorskog kotara...
Njegova česta reagiranja u dnevnom tisku i istupi u javnosti uvijek su bili dobronamjerno usmjereni k općem dobru i prosperitetu društvene zajednice te boljitku svih njenih članova. Dao je velik doprinos razvoju civilnog društva kroz aktivno praćenje razvojnih prostorno-planskih dokumenata te urbanističke i komunalne problematike na području Rijeke i Županije. Sudjelovao je u aktivnostima za rješavanje ili, barem, poboljšanje te problematike, organiziranjem okruglih stolova, predavanja, znanstvenih skupova i tribina, zatim kroz prikupljanje peticija za različite građanske inicijative kao što su povrat vojarne na Trsatu Gradu Rijeci za Sveučilišni kampus, povrat Vojne ambulante na Sušaku za Rektorat, naziv PRIMORKA za autocestu Rijeka - Zagreb te angažiranjem za dostojno obilježavanje povijesnih mjesta i rodnih kuća znamenitih i zaslužnih ljudi našeg grada.
Posebna preokupacija i „kamen na dnu cipele“ bilo mu je preseljenje luke i povratak Delte gradu, u funkciji javnog prostora i zelene oaze za građane Rijeke. Još lani u proljeće održao je u Klubu Sušačana predavanje pod naslovom Međuzavisnost razvoja Grada Rijeke i riječke luke. Baveći se cijeli svoj radni vijek složenom lučkom problematikom i prateći je do kraja života, te je večeri iznio svoja razmišljanja, predložio moguća rješenja preseljenja luke i oslikao svoj san o „riječkom Manhattanu“ na mjestu lučkih skladišta i kontejnerskih terminala...
Naš šjor Ćiro bio je i jedan od pokretača izdavanja Sušačke revije, za koju je ponekad i pisao. Na prijedlog Kluba Sušačana, za svoj angažirani društveni rad dobio je 2012. godine Nagradu za životno djelo Primorsko-goranske županije, jedinu koja mu je još nedostajala u zavidnoj kolekciji priznanja i odličja.
O šjor Ćiru mogli bimo još dugo povedat, ma on ni volel vele govorancije, pogotovo ne o sebi, rekal bi da ga to vavek podsjeti „na partencu“... a sad nan je, na žalost, zasprave partil... ki zna skuda nas sad gleda i misli... „Nemojte puno povedat nego delajte!“
Ponosni smo što je čovjek takovog formata i visokih moralnih vrijednosti bio dio naših života, što smo od njega mogli toliko toga naučiti... Falit će nam njegove lucidne ideje vodilje, pragmatičnost duha, neuništiv optimizam, humor, životna radost i energija kojom je zračio... Nastojat ćemo zadržati njegov kurs jer, živjeti se ne mora ali „ploviti se mora“, unaprijed svjesni da je to gotovo nemoguća misija. Hvala mu na svemu što je učinio za svoj Sušak, za naš voljeni grad... hvala mu na svemu čime nas je zadužio i čemu nas je, svojim primjerom i djelom, naučio!
Bog, dragi naš šjor Ćiro, zbogom učitelju i prijatelju!!!
Tamara Morić