Između Rijeke i Rusije oduvijek su postojale trgovačke veze koje su se intenzivirale od konca osamnaestoga stoljeća. Poznato je tako da je Privilegirana trgovačka kompanija u Rijeci poslovala s Rusijom preko Petrograda, otvorivši i vlastitu poslovnicu u Hersonu na Krimu. Ista kompanija zajedno s bečkom bankovnom kućom Fries sudjelovala je kod izvoza robe iz Rusije. Isprva je promet s ruskim lukama bio rijedak, ali će tijekom prve polovice devetnaestoga stoljeća postati vrlo jak. U riječku su luku tada počeli dolaziti brodovi s Crnoga i Azovskoga mora, odakle su se pretežno uvozile žitarice. Rusko žito, koje se dopremalo iz Odese i Berdjanska, prerađivalo se u riječkim industrijskim mlinovima na Rječini (eksportno-trgovački mlin u Žaklju, Matešićev mlin u Podbadnju) u brašno koje se zatim otpremalo u europske i prekomorske zemlje. Pšenica iz Azovskog mora najviše se koristila u Parnoj tvornici tjestenine na Ponsalu, gdje se industrijski prerađivala u tjesteninu, kruh i baškot, najvećim dijelom namijenjene izvozu. No, zajedno sa trgovačkim jedrenjacima i parobrodima, u Rijeku su često dolazili i obrazovani ljudi s područja nekadašnjega ruskoga carstva, kojih je bio popriličan broj i koji su o tim svojim boravcima ostavljali zanimljiva svjedočanstva. U ovom ćemo se članku pozabaviti ruskim intelektualcima, književnicima i diplomatima koji su posjetili Rijeku ili u njoj boravili u razdoblju od sredine devetnaestog do sredine dvadesetoga stoljeća.
Izmail Sreznjevski i Konstantin Aksakov
| 
Izmail Ivanovič Sreznjevski |
Početkom četrdesetih godina devetnaestoga stoljeća u Rijeci je boravio Izmail Ivanovič Sreznjevski (1812.-1880.), filolog, ruski i ukrajinski slavist, utemeljitelj ruske slavistike. Potjecao je iz Jaroslavlja. Premda se vrlo rano počeo zanimati za ukrajinsku narodnu književnost i etnografiju, prvo je studirao pravo i djelovao na katedri političke ekonomije i statistike Sveučilišta u Harkovu. Nakon što je tri godine putovao po slavenskim zemljama, uključujući i Hrvatsku, gdje se upoznavao sa mjesnim govorima i folklornim tradicijama, postao je prvi doktor slavistike u Rusiji, utemeljivši prvu slavističku katedru u Rusiji na državnom Sveučilištu u Petrogradu. Bio je prijatelj velikoga slovenskoga filologa Jernerja Kopitara. Napisao je studiju o slavenskim dijalektima, objavljenu 1841. u Petrogradu. Njegov rad nastavio je Baudouin de Courtenay. Od 1842. bio je profesor harkovskoga, a od 1847. santpetersburškoga sveučilišta. Bavio se različitim slavenskim jezicima i književnostima, etnografijom i pretkršćanskom vjerom Slavena, no najtrajniju vrijednost imaju njegovi radovi posvećeni povijesti ruskog jezika i ruskoj dijalektologiji. Sreznjevski je bio utemeljitelj škole sanktpeterburških slavista, a među njegovim najznamenitijim učenicima bili su N. G. Černiševski i N. A. Dobroljubov. Najvažniji su mu radovi bili Misli o povijesti ruskoga jezika (Mysli ob istorii russkogo jazyka, 1849.) i Materijali za rječnik staroruskoga jezika po književnim spomenicima (Materijaly dlja slovarja drevnerusskogo jazyka po pis´mennym pamjatnikam, 1890-1912.).
U ulomku Sreznjevskova dopisa iz Rijeke Vaclavu Hanki u Prag piše: „Paz (Pas. Pasberg) u dolini, za kojom se čudnovato i velebno podiže Učka (Vučka, Monte Maggiore). Tu su razvaline jedne tvardjave, na kojih je ostao napis, od kojega smo pročitali „aedificium antiquissiumu“, i nazire se 1576. – Na Učku smo se penjali dva sata. Cesta je krasna kao svi drumovi u Istri. Kad se popne góri, vidjeti je s jedne strane Istriu, a s druge vás Quarnero s Chersom, Velebit i gore dalmatinske. Pogled očaravajući. – Sišavši s Učke, ide se cestom (ne davno gradjenom) po brěgu morskome do iste Rěke. Baš od Učke čuti je čisti čakavski jezik. – Rěka (Fiume). Varoš dosta lěpa, ali se prispodobiti nemože s Tarstom, niti je tako zidana, niti je u njoj tarstjanske poslenosti. Pri svem tom ima dosta slavjanskoga života: svuda i u narodu i u kavanah čuju se Čakavci; pěsme su čisto čakavske. Ovdi se nahodi pravoslavna cârkva, ali pravoslavnih je manje, nego u Târstu (…) Još i u Rěci slušao sam, da su někoje junačke pěsme sačinjene po fratrih i kaludjerih.“
Dana 9. lipnja 1841. Sreznjevski, koji je putovao sa svojim prijateljem Preissom u Dalmaciju i Crnu Goru, upućuje pismo iz Rijeke Antunu Vakanoviću, moleći ga da mu preuzme njihovu prtljagu te ujedno javlja da je sa Stankom Vrazom došao samo do Ljubljane, budući da je Vraz obolio, te napominje koje je slavenske krajeve obišao; Miłostiwoy Gosudarj! / Izwinite, čto ja po staromu znakomstwu, bespokoju Was mojeju wsepokornoju prosboju. Otprawljajas teperj s G. Preissom na ostrowa Dalmatskie i daljeje w Černuju goru, my ne budem nuždatsja wo mnogich iz našich wješčej, a potomu i rješilisj otprawitj ich w Karlowac. Neznaja k komu obratitsja, my rješilisj bespokojitj Was: Wi byli tak dobry ko mnje, wo wremja mojego prebywanija v6 Karlowcje, što ja pozwolił sebje nadjejatjsja na Waše raspołoženie i tepery. Budjte dobry primite wešči naši (1 Kofer und 2 Hutschachten), i sochranite do našego prijezda. / Kak vidite ja tepery w Rjekje. S Wrazom jechali my toljko do Ljubljany, gdje on zaboljel i pustil menja w daljnjejših putj odnogo. Iz Ljubljany ja pojechal w Karintiju, potom w dolinu Rezianskuju i k Friulskim Slowinam, potom w Goricu, Wipawu, ješče raz zajezžal w Ljubljanu, daljeje pojechal w Trest. Tut sojediniłsja ja s Preisom, is tjech por wse wmjestje. Iz Tresta jezdili wmjestje w Weneziu i tam ščastliwoj słučaj pozwolil mnje sojdtis s G. i G. Simončić, u kotorych my byli s Wrazom. Eta wstrječa była dlja menja kak wstrječa s rodnymi. Worotiwšis w Trest my prožili tam nedjeli dwje, i potom pojechali w Istriju. Strana zanimateljnaja, no bjednaja. / Uwidjewšis s Wami lično pogoworju podrobnje, a tepery proščajte, i požełajte nam ščastliwogo puti. Kłanjates ot nas wsjem Karlowackim i Zagrebskim znakomym. Rjeka 9. Junja / Waš / Izmail Sreznjewski.
Krajem pedesetih godina u Rijeci kratko vrijeme boravi Konstantin Sergejevič Aksakov (1817.-1860.), kritičar i pisac, jedan od najranijih i najznačajnijih ruskih slavenofila. Bio je sin Sergeja Timofejeviča Aksakova, koji je u devetnaestostoljetnoj ruskoj književnosti ostao zapamćen po svojim poluautobiografskim pričama o obiteljskom životu, posebnice ruskoga plemstva, knjigama o lovu i ribarenju. Majka mu se zvala Olga Semjonovna Zaplatina. Prema starim ruskim genealoškim vrelima Aksakovi su potjecali od Šimona, varjaškoga nećaka Haakona Starijeva, koji se 1027. nastanio u Novgorodu. Konstantinov je otac rođen u Ufi, a odgojen je na obiteljskom imanju Novo-Aksakovka u guberniji Orenburg, gdje je stekao ljubav prema prirodi. Bio je velik štovatelj i prijatelj Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, pod čijim utjecajem započinje pisati svoje realistične priče. Aksakov se 1843. preselio u selo Abramcevo, gdje su osim Gogolja, često navraćali Turgenjev i Tolstoj te koje su posjećivali njegovi slavenofilski nastrojeni sinovi. Konstantin je imao petoricu braće i osam sestara. Njegov šest godina mlađi brat Ivan također je bio ruski književnik, novinar i slavenofil, koji je sudjelovao u Krimskome ratu i promovirao panslavističke ideje u ruskom tisku tijekom Rusko-turskoga rata.