| 
Maturirali su 1948. godine, a svjedodžbe su dobili u čak pet država. Na 60. obljetnici mature skupilo ih se 28.
|
27. svibnja 2008. u Prvoj hrvatskoj sušačkoj gimnaziji proslavila je generacija sušačkih maturanata šk. god. 1947./48. 60. godišnjicu mature. Od 83 maturanta iz dva odjeljenja osmih razreda koji su položili završni ispit 1948. godine, došlo ih je na proslavu dvadeset i osam. Neki su poslali pozdrave, jer godine čine svoje i onemogućavaju dolazak, a neki su se pak otisnuli u daleki svijet. Živi su tog dana u Novom listu popisom imena podsjetili na 37 pokojnih kolegica i kolega. Do rujna, na žalost, umrlo ih je još četvero.
Ovoj proslavi pridružila su se i dva maturanta iz ranijeg razdoblja. Maksimilijan Peč, vitalni 94 godišnjak, Sušačanin, koji je uspješno maturirao prije 75 godina (a iz njegove generacije Ivan Ružić zbog bolesti nije mogao doći) i Vladimir Jenko, koji je maturirao prije 85 godina i koji je sa svoje 103 godine danas najstariji živući maturant Sušačke gimnazije.
Svaka proslava godišnjice mature ima svečani karakter za sudionike, ali je ovogodišnja proslava zbog prisutnosti dvojice najstarijih maturanata bila u posebnom ozračju i po njima će ući u anale ne samo ove škole, pa je treba posebno zabilježiti. Veliki doprinos proslavi dali su ravnateljica Gimnazije prof. Đuita Franko i prof. Ratko Dušević te nekoliko učenica i učenika trećih razreda.
Bio je lijep i ugodno topao proljetni dan. Slavljenici su se okupili pred zgradom. Nakon razgovora i prepričavanja događaja iz dana školskih klupa, nakon intervjua novinarima i poziranja TV snimateljima i fotografima, slijedilo je tradicionalno skupno fotografiranje na ulaznim stepenicama. Ta fotografija je ona draga uspomena koju kasnije često pogledavaju prisjećajući se trenutaka proslave, ali i onih s fotografije koji su nas u međuvremenu zauvijek napustili.
Slijedio je program organiziran u knjižnici Gimnazije. Skup je otvorila i biranim riječima pozdravila ravnateljica Gimnazije Đudita Franko. Nakon toga je prof. Ratko Dušević prikazao snimak intervjua koje su učenice Tara Grbčić i Ana Dujmović obavile s Vladimirom Jenkom i Maksimilijanom Pečom, koji su nam se i osobno obratili biranim riječima. Bilo je posebno zadovoljstvo poslušati te njihove lijepe poruke. Nakon toga je Vjekoslav Bakašun dao slikovni prikaz kao podsjetnik na naše gimnazijsko školovanje i na ranije proslave.
Na stolovima u knjižnici bili su postavljeni na uvid školski dnevnici naše generacije i generacije naših starijih sudionika proslave. Mnogo je toga iz tih školskih dnevnika poznato, ali uvid u njih uvijek ponovno plijeni pozornost i potiče znatiželju.
| 
U IZVJEŠTAJU se mogu uočiti neki zanimljivi detalji, kao na primjer: Hrvatska je u to vrijeme bila jedna od banovina u Kraljevini Jugoslaviji. Kao važan podatak upisuje se vjera svakog gimnazijalca. "Nauk vjere" nalazi se na prvom mjestu među nastavnim predmetima. Hrvatski jezik se vodi kao "Hrvatski ili srpski jezik". Kao strani jezik uči se njemački jezik i u "klasičnom odjeljenju" latinski jezik.
|
U sklopu proslave su Mladen Vitezić i Vjekoslav Bakašun u hodniku Gimnazije postavili izložbu svih naših gimnazijskih svjedodžbi, koje su pobudile interes učenika i profesora s obzirom da potječu iz raznih država u kojima smo se školovali.
U povodu ove obljetnice (kao i proslave 55. godišnjice mature) Mladen Vitezić i Vjekoslav Bakašun pripremili su posebnu publikaciju u obliku knjižice koja je podijeljena sudionicima. U njoj se nalaze popisi svih maturanata generacije i pokojnih kolegica i kolega, zatim prigodne pjesme Iva Krkovića – Špeha i Mladena Vitezića te tekstualni povijesni osvrt Vjekoslava Bakašuna o uvjetima našeg školovanja. Ove će knjižice, koje je do sada objavila jedino naša generacija, biti vrijedan doprinos za povijest Gimnazije u Sušaku.
Nakon programa i riječi zahvale, uz prigodni osvježujući domjenak kojeg je pripremila Gimnazija, maturanti su, kao što i dolikuje, završili druženje na zajedničkom objedu u restoranu hotela Jadran i koje je u ugodnom raspoloženju potrajalo gotovo do večernjih sati. Na ručku je služena odlična Vrbnička žlahtina kojom nas je počastio naš kolega Grga Pobor koji stalno boravi u Švedskoj i nije zbog bolesti mogao doći na proslavu. Na isti način nas je počastio i prigodom proslave 55. godišnjice, na čemu mu je generacija posebno zahvalila. Pristigle fotografije s proslave kao i tekstovi u publikaciji te sveprisutno ponovno prisjećanje na dane školovanja bili su trajne teme razgovora, a o tome se može dugo pričati, toliko dugo koliko sežu naša sjećanja.
Kako je teklo naše gimnazijsko školovanje
Gimnazijsko školovanje naše generacije, kao i još tri generacije starije od nas, odvijalo se u posebnim uvjetima. Naša je generacija maturirala nakon školovanja u četiri razne države, a ovisno o pristupu povjesničara, možda i u pet država. Isto toliko bilo je i raznih nastavnih programa. Svoje smo gimnazijsko školovanje započeli u Kraljevini Jugoslaviji, nakon položenog prijemnog ispita koji nije bio nimalo lagan, upisom u prvi razred školske godine 1940./41. U prvi razred Gimnazije u Sušaku bilo je te godine upisano ukupno 230 učenika, od kojih je na kraju školske godine ocijenjeno njih 215, i to: Muška realna gimnazija 99 učenika u dva odjeljenja i Klasično odjeljenje s 30 (21 učenik i 9 učenica) te Ženska realna gimnazija 86 u dva odjeljenja. Od ukupno ocijenjenih bilo je 120 (55.8%) učenika i 95 (44.2%) učenica. U svim prvim razredima ocjenu odličan dobila su dva (1.7%) učenika i 13 (13.7%) učenica.
Prvi poremećaj u našem školovanju dogodio se nakon što su u noći 21./22. prosinca 1940. godine nepoznati avioni (iako postoje razna nagađanja, njihova pripadnost nikada nije utvrđena) bacili bombe na Sušak. Italija je tada već bila u ratnom stanju i baš od te večeri, 21. prosinca 1940., u Rijeci (Fiume), počelo se zbog opasnosti od zračnog napada provoditi zamračenje. Budući da Jugoslavija tada nije bila u ratu, Sušak je bio osvijetljen. Te noći, valjda zbog toga što su se čuli zvuci aviona, u Rijeci je bila zračna uzbuna. Avioni su nadlijetali grad, a na područje osvijetljenog Sušaka bacili su dvije bombe koje su pale blizu zgrade Gimnazije, točnije u dvorište zgrade na uglu Gajeve ulice i Gimnazijskih stuba (na pročelju te zgrade se još i danas vide neka oštećenja nastala tim bombardiranjem) te na cestu pred ogradni zid Gimnazije i počinile značajnu štetu na zgradi. Jasno, nastava je sljedećeg dana obustavljena, a s obzirom na datum tog događaja, božićni školski praznici započeli su dva dana ranije od planiranog.
| 
Drugi svjetski rat se sve više širi. Sile Osovine napale su Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. Talijanska vojska okupirala je Sušak 11. travnja. Događaju se velike promjene koje se reflektiraju i u "Godišnjoj svjedodžbi" prvog razreda gimnazije na kraju školske godine 1940./41. SVJEDODŽBA je zanimljiva. Tiskana je na samo jednom listu papira s podacima na hrvatskom jeziku na jednoj strani, a na drugoj strani na talijanskom jeziku. SVJEDODŽBA na hrvatskom jeziku nema oznaku države već samo oznaku škole. U ovom slučaju to je Muška realna gimnazija u Sušaku. Podaci su uglavnom identični onima u IZVJEŠTAJU iz prvog polugodišta. Kao oznaka mjesta i datuma navodi se: "U Sušaku, dne 16. lipnja 1941.". Na drugoj strani istog lista svi su podaci na talijanskom jeziku. Na vrhu svjedodžbe na talijanskom ATTESTATO ANNUALE utisnut je talijanski državni grb i oznaka države: REGNO D' ITALIA, te zatim Commissariato per le Scuole del Territorio annesso alla Provincia del Carnaro. Prema tome, radi se o školi na teritoriju anektiranom Provinciji Kvarnera. Naziv gimnazije je "Ginnasio real maschile di Sussak". Grad Sušak je dakle talijaniziran u "Sussak". Jedini dio svjedodžbe, naime na talijanskom ATTESTATO ANNUALE, gdje se još nalaze hrvatske riječi jest u najdonjem dijelu kod opisa ocjena. Tako se daje u zagradi hrvatski prijevod talijanske ocjene, npr. buono (dobar) itd. |
Napad sila Osovine na Jugoslaviju bio je u nedjelju 6. travnja 1941., a talijanska je vojska, bez ikakvog otpora, slavodobitno ušla u Sušak 11. travnja. Nastava je bila prekinuta početkom ratnog stanja i više nije za tu školsku godinu nastavljena. Praktički je generacija izgubila oko dva i pol mjeseca nastave, i to one u završnom dijelu školske godine kada učenici najviše uče. Bio je to početak gubitka nastave naše generacije i manjkavosti prikupljenog znanja. Šesnaestog lipnja 1941. učenici su pozvani u školu, podijeljene su im godišnje svjedodžbe s ocjenama koje su profesori zaključivali prema znanju pokazanom do prekida nastave.
Sušak i okolica sve do Bakarca bili su anektirano područje, što je bilo potvrđeno 18. svibnja 1941. Rimskim ugovorom između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Talijanska uprava počela je praktički od prvog dana sustavno provoditi talijanizaciju ovog područja, a od 8. rujna 1941. su na ovom području službenim aktom slavenska imena zamijenjena talijanskim. Sušak se preimenuje u Sussa, a talijanske nazive dobile su i sve ulice i trgovi. Novi naziv naše škole bio je Ginnasio Reale e Classico Sussa.
Bili smo, dakle, u novoj, drugoj po redu državi našega školovanja. Nova školska godina 1941./42. počela je početkom rujna u posebnom ozračju. Prvog smo dana našli unutrašnjost zgrade oblijepljenu plakatima: Qui si parla solo la lingua Italiana i Qui si saluta romanamente. Bio je to prvi gorki dojam koji smo stekli dolaskom u gimnazijsku zgradu. Zavladala je potištenost, ali nastava je započela.
Direktor škole i nekoliko profesora došli su iz Italije i nisu znali (ili nisu htjeli ili nisu smjeli znati) niti jednu hrvatsku riječ. Direktor je bio Gino Sirola, koji bi ponekad stao na podestu stuba koje iz prizemlja vode na prvi kat i tražio da ga učenici pozdravljaju fašističkim pozdravom. Učenici, posebno nižih razreda, skupili bi se i onako u dječjem naguravanju pošli stepenicama kako bi izbjegli pozdraviti fašističkim pozdravom uzdignute ruke. Neki bi u strahu malo podigli ruku (a strah je tada bio sastavni dio svakodnevnog života), ali se ne sjećam da je itko pravilno uzdignuo ruku na pozdrav. Da bi izbjegli pozdravljanje, učenici starijih razreda (na koje se inače posebno motrilo) čak su se penjali uz pomoć oluka i ulazili u zgradu kroz nužnik na prvom katu.
U narodu, poučenom događanjima koje je doživio hrvatski narod Istre nakon Prvoga svjetskog rata vladalo je opće raspoloženje da se treba boriti protiv talijanizacije. Jer, u dječjim vrtićima koji su otvarani i prvim razredima osnovne škole imali nastavu su isključivo talijanski učitelji, a to je bio najbolji dugoročni cilj odnarodnjavanja djece. Na đačkim knjižicama i u matičnim knjigama gimnazije zadržana su prezimena u izvornom obliku, ali su imena najvećim dijelom (sva ona vezana uz imena svetaca) bila prevedena na talijanski.
Tako je bilo dvije školske godine. Naša je generacija šk. god. 1942./43. završila treći razred, a prema talijanskim školskim propisima dobili su svjedodžbu male mature, iako je nisu polagali.
Upravo kada je trebala početi nova školska godina 1943./44., Italija je kapitulirala 9. rujna 1943. Radosti nije bilo kraja. Zavladalo je općenarodno veselje, a nama u zakazano vrijeme nije počela nova školska godina. Još jedna radost za učenike. No, veselje je trajalo kratko. Hitler je već 10. rujna 1943. donio naredbu o osnivanju Operativne zone Jadransko primorje (Operationszone Adriatisches Küstenland) kao posebne administrativne i vojno-političke jedinice sa sjedištem u Trstu, što se protezala do granica bivšeg anektiranog područja Italije, a cijelo je to područje bilo pod njemačkom vojnom upravom. Iako pod njemačkom upravom, ovo je područje tada formalno postalo sastavni dio teritorija Republica Sociale Italiana, poznate još i kao Republica di Saló na čijem je čelu bio Benito Mussolini, a sjedište je bilo u gradiću Salò na Lago di Garda.
Sušak su njemački avioni bombardirali 14. rujna 1943., a sljedećeg dana je njemačka vojska zauzela grad Sušak do Martinšćice, da bi u ofenzivi 7. listopada 1943. zauzela i područje sve do Crikvenice. Na Sušaku je utemeljeno Upravno povjereničtvo za područje Sušak-Krk, kojim je rukovodio Izvanredni povjerenik dr. Fran Špehar. Na ovom je području dopuštena uporaba hrvatskog jezika, povijesnog hrvatskog grba i zastave, ali bez državnih obilježja NDH. Našli smo se sada već u trećoj državi od početka našeg školovanja.
Naša četvrta školska godina započela je tek početkom studenog 1943. Sada su nastavni programi postali okrenuti Hrvatskoj, a obvezni strani jezik ponovno je njemački.
Kakva je to bila nastava u šk. god. 1943./44.? Rat je bjesnio, počela su i prva zračna bombardiranja jer je sada ovo područje došlo u doseg Savezničkog zrakoplovstva. Vrlo često, ponekad gotovo svakodnevno, oglašavale su se sirene zračne uzbune. Već pri prvom zvuku sirene učenici bi pokupili svoje stvari i istrčali iz zgrade i toga dana više nije bilo nastave. Veselje za učenike. Ali trebalo je doći svojim kućama. Najveći dio onih koji su stanovali bliže Gimnaziji trčao je do svojih kuća, a oni iz udaljenijih dijelova odlazili su u protuzračno sklonište do znaka prestanka uzbune. Hûk letećih tvrđava bio je stravičan, u zraku bi ih se u isto vrijeme našlo i stotinjak. Letjele na visini nešto iznad 3000 metara, pa ih se moglo okom pratiti. Protuavionska paljba bi počela djelovati, a nikad se nije znalo hoće li avioni svoj smrtonosni teret istresti na Rijeku ili lete nekamo dalje. Srećom, bombe su vrlo rijetko padale po Sušaku, no ipak, trebalo je biti oprezan. Nije nimalo bio ugodan boravak u protuzračnim skloništima, pod zemljom bez kontakta o događanjima vani. Jedva se čekao znak prestanka zračne opasnosti, pa onda što brže svojim kućama. Teško je utvrditi koliko je zapravo bilo efektivnih sati nastave tijekom godine, ali svakako daleko manje od onih predviđenih nastavnim planom. Čak je u jednom dopisu od 11. svibnja 1944. Izvanredni povjerenik pisao sljedeće: Zbog nastalih izvanrednih prilika nalazim potrebnim narediti, da se u svim školama mora redovito održavati obuka, bez svakog obzira na broj prisutnih učenika ili spriječenosti nastavnika. Valjda se time željelo prikazati osjećaj normalnog stanja, ali je to bilo daleko od stvarnosti. Nastava u šk. god. 1943./44. službeno je trajala do 15. srpnja 1944. Školske svjedodžbe podijeljene su i sada na kraju četvrtog razreda ponovno smo dobili svjedodžbu male mature, iako niti ovu nismo polagali.
Odlukom Izvanrednog povjerenika, dr. Frana Špehara, školska je godina 1944./45. trebala za gimnazije na ovom području započeti 14. listopada 1944. zazivom Duha Svetoga. Međutim, ova odluka bila je tog dana poništena jer je iskrsnuo problem. U zgradu Gimnazije bili su smješteni njemački vojnici, koji su se istovremeno uselili i u sve školske zgrade u gradu i jasno da nije bilo nikakvih mogućnosti iseliti ih. Kada će nastava početi, tada to nitko nije mogao kazati, a nije za tu školsku godinu nikada ni započela.
Rat je završio, a učenici su na Sušaku (i Bakru) ostali bez jedne školske godine (1944./45.). Ostali dijelovi Hrvatske koji su bili u sastavu NDH, a također i učenici u Rijeci (Fiume) tu su školsku godinu normalno završili. I onda se netko (pametan) dosjetio i povukao odličan potez kojim je ratnim generacijama školske djece Sušaka i Bakra spašena jedna godina. Školska godina 1944./45. započela je 9. srpnja 1945. i trajala do 31. kolovoza 1945.! U petom razredu bilo je muško odjeljenje s 51 polaznikom a u Ženskoj gimnaziji s 58 polaznica.
Zgrada Gimnazije bila je praktički devastirana. Nakon njemačke vojske, odmah poslije rata uselila se jugoslavenska vojska. A gdje vojske prolaze, tu ni trava ne raste – kaže narod. Uređenju zgrade su, osim službenih osoba, prionuli i učenici. Akcija čišćenja trajala je desetak dana kada su napokom stvoreni minimalni uvjeti za početak nastave. Najprije su se koristile učionice na 3. katu i postupno se uređivalo i ostale prostorije.
Nastava je počela, sada već u četvrtoj državi. Tada je to bila Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ), a u sklopu nje Federalna Jedinica Hrvatska (FJH). A nastavni program? S novom se državom nije samo mijenjalo državno ustrojstvo, nego je zapravo došlo do potpuno novog društvenog uređenja, novih društvenih odnosa. Sve to novo trebalo je unijeti u programe i usaditi u glave učenika, ali su i profesori to isto morali sebi učiniti. Rat, onaj s bombama i puškama, završio je, ali je počeo novi rat, onaj na ideološkom planu. A taj se nije mogao dobiti tek jednom bitkom, nego upornim djelovanjem.
Obvezatni strani jezici su sada bili ruski i engleski. Najveći dio naših profesora bio je još iz predratnog vremena, tek po koji novi. Udžbenika praktički nije bilo, sve se bilježilo na predavanjima, odnosno sa školske ploče. A uvjeti boravka u školi!? Zamislite srpanj i kolovoz, a nije bilo ljetnog računanja vremena. Tada su bila vrlo topla ljeta, sunce je pržilo kroz prozore učionica. Otvoriti ili zatvoriti prozore, napraviti propuh, svašta se pokušavalo. A nismo bili baš ni siti. Hrana se dobivala na potrošačke karte, marende nije bilo. Po suncu je trebalo pješačiti poslije nastave (onima iz okolnih mjesta sat i više). Gradivo jedne cijele školske godine trebalo je sažeti u ova nepuna dva mjeseca, praktički u oko četrdeset i pet radnih dana, pa još provjeravanje znanja i utvrđivanje završne ocjene! A učenici nisu do tada već petnaest mjeseci, a nekoji i duže, pohađali školsku nastavu.
Dobili smo svjedodžbe i pošli na zasluženi ljetni školski odmor koji je trajao od 1. do 13. rujna 1945. Upisom u šesti razred gimnazije počela je za našu generaciju (kao i za ostale u odgovarajućim razredima) prva normalna školska godina. Zapravo treba postaviti pitanje da li bi se i ova školska godina mogla svrstati u normalne, budući da je u njezinu tijeku trebalo obraditi i mnogo nedovršenog gradiva iz prethodne školske godine koja je trajala samo oko 45 radnih dana.
Život i uvjeti u zgradi postali su normalni, nastava se vrlo ozbiljno provodila, a profesori su bili stalni. Bio je jedan muški razred u kojem su najvećim dijelom bili redoviti polaznici još iz ranijih godina te jedan mješoviti, muško-ženski razred, u kojem su muški polaznici bili jednu ili dvije godine stariji od redovne generacije jer su zbog ratnih uvjeta izgubili godine školovanja. Bilo je i učenika koji su došli iz drugih gradova.
Tijekom ove školske godine došlo je do promjene naziva države, stvorena je republika, pa bi se, uvjetno, moglo kazati da smo ušli čak u petu državu našega školovanja, iako je to zapravo bio samo nastavak poslijeratne Jugoslavije koja je tada dobila naziv Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Pod ovim smo državnim nazivljem i okončali naše gimnazijsko školovanje.
Sedmi i osmi razred bili su redovito "odrađeni" i u lipnju 1948. godine pristupili smo polaganju velike mature. Ako bismo zbrojili sve izgubljene mjesece nastave tijekom onih prvih pet godina školovanja (šteta što su razredni dnevnici bačeni, jer bi se iz njih moglo odrediti broj izgubljenih dana), vremenski smo ukupno izgubili oko 15 mjeseci nastave ili, zapravo, nešto malo više od jedne i pol školske godine gimnazijskog školovanja.
S obzirom na te uvjete ova je generacija postigla mnogo u životu. Gotovo s ponosom ističemo da je od ukupno 81 ocijenjenih učenika u VIII. razredu bilo samo četvero s odličnim uspjehom. Međutim, iz mješovitoga razreda (prosječna ocjena 3,1) je njih 54%, a iz muškoga (prosječna ocjena 3,05) je njih 73% diplomiralo na raznim fakultetima. Od ova dva maturalna razreda deset je učenika dostiglo stupanj sveučilišnog nastavnika. Želimo, bez pretjerivanja, istaknuti koliko smo bili vrijedna i uspješna generacija unatoč uvjetima gimnazijskog školovanja i završnim ocjenama maturalnih razreda.