Povijest piše stranice pune neobičnih događaja i intrigantnih obrata. No, često su te ispisane stranice tek skica za priče nikad napisane, tek čuvane u memoriji naraštaja koje ih u obiteljima prenose jedni drugima. Ova priča počinje strahotama Drugog svjetskog rata kada dr. Viktor Ružić i njegov sin ing. Viktor Ružić bivaju zatvoreni od fašista kao politički zatvorenici u riječku »Via Romu« a zatim internirani u Italiji.
Tu, iako interniran, uz papinsku intervenciju Viktor studira kemiju u Padovi. Upoznaje tako studenticu »izbjeglicu« s ocem političarem u fašističkom zatvoru, Talijanku Gildu Solci Lantieri. Njihova ljubav, neovisno o granicama novih država i poredaka, biva okrunjena brakom, pa, pored sina Viktora, na svijet 5. listopada 1955. dolazi Matilda Ružić.
Njezin je život u Rijeci i Sušaku, na Pećinama kraj mora, ali i u Zagrebu, Slavonskom Brodu, Italiji, Austriji, Švicarskoj, Francuskoj, Engleskoj i svuda dalje kod velike obitelji razasute na svim kontinentima. Kad priča o djetinjstvu, uvijek govori o putovanju. Aristokratkinja porijeklom, duhom, pojavom, stavom, obrazovanjem, skromnošću i nenametljivošću. Kozmopolit, obdarena s puno darova, poliglotkinja, prevoditeljica, s toliko interesa i znanja trudom i željom ostvaruje svoje ciljeve. Nakon studija u Zagrebu, postavši profesoricom talijanskog i ruskog jezika i kulture, radi u Zagrebu i okolici, pa u Rijeci u Croatia osiguranju te raznim školama, okrunivši svoje profesionalno djelovanje u Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji u Rijeci, koju u povijesti polaze i njezin otac i djed ban dr. Viktor Ružić, prapradjed ban Ivan Mažuranić i drugi članovi obitelji.
Naslijedivši strast koju osobito njeguje otac ing. Viktor Ružić, čuva naslijeđenu baštinu bivajući vlasnicom i sljednicom intelektualnog povijesnog materijalnog nasljeđa nacionalnih velikana. Iznimnim trudom i odricanjem, plaćom gimnazijskog profesora bez druge materijalne potpore, u Spomeničkoj knjižnici i zbirci Mažuranić-Brlić-Ružić u Rijeci i Slavonskom Brodu, jedinoj takove vrsti u Hrvatskoj, a i izvan hrvatskih okvira, čuva i bdije nad ostavštinom dr.Viktora Ružića, Ivana i Antuna Mažuranića, prabake Ivane Brlić Mažuranić i mnogih drugih članova obitelji koji su u gotovo tisućljetnoj genealogiji nezaobilazni čimbenici nacionalne državotvornosti, politike, kulture i umjetnosti. Skrbi se predano o teško očuvanom davši obećanja pretcima, napadanim, onemogućavanim, ponižavanim mnogim konfiskacijama, nacionalizacijama, krađama, otimačinama i objedama. Pred pretcima i ljudima čista srca i obraza, ne načinivši nikome zla, ne uzevši ni prisvojivši ni od koga, ne uvrijedivši nikoga dala je sebe u obrani obiteljske baštine i memorije, na braniku nacionalna nasljeđa.
Susrevši ju prvi put kao dijete u druženju njezina djeda Viktora i moje tete Mathilde pamtim kako su nam rekli da smo slični i riječi njezina djeda... aš tr da smo od iste race..., koje sam značenje u bezgraničnoj ljubavi prepunoj sreće u strastvenom posvećenju istim interesima shvatio tek godinama kasnije.
Je li ljubav bila zapisana među poviješću isprepletenim pretcima ili je tada zaiskrila čekajući da se oslobodi svih uza?! Ljubav jest! Bdjela je Matilda Ružić nad baštinom predaka, spomenicima kulture Republike Hrvatske, udrugama i fondacijama bivajući im na čelu, ne ostavši dužna generacijama svoje obitelji, hrvatskog naroda, niti drugima u europskim okvirima niti domovini kojoj je podarila zadnje snage ponosno čuvajući povjereno joj.
Matilda Ružić počiva s pretcima, ali i vječno u našim srcima predavši nam dužnosti i brige o baštini, koje je desetljećima teško na plećima nosila, da je dajemo mladima na ponos i da će Riječani, Fiumani, Primorci, Hrvati, Talijani, kozmopoliti ‒ ljudi spregom ljubavi, mudrosti i ljepote zapaliti novu iskru ponosa i kulture i biti tako dostojni sebe, svoga porijekla i domovine.
Theodor de Canziani