Osmanlijsko napredovanje u hrvatsko etničko područje jedna je od najintrigantnijih tema hrvatske prošlosti. Uzrok tomu zacijelo leži i u činjenici da je pisanje povijesti u Hrvatskoj i susjednim zemljama bilo izloženo trajnoj politizaciji. Gotovo je jeftino postalo upućivati na primjer Srbije u kojoj je razdoblje ratovanja s Osmanlijama, prvenstveno Kosovska bitka 1389., bilo uzdignuto na razinu nacionalnog mita kasnije iskorištavanog za zločine. Hrvatska pak ratove s Osmanlijama nije iskorištavala za teritorijalnu ekspanziju ili etničko čišćenje, ali pisanje o toj temi često je bilo izloženo romantiziranju.
Povijesna stvarnost je puno složenija. Napredovanje Osmanlija hrvatskim etničkim prostorom provocira niz zanimljivih pitanja: kakav je doživljaj Osmanlija u očima pripadnika različitih društvenih grupa (plemića, svećenika, obrtnika, trgovca, seljaka, marginalaca…), tko su uopće Osmanlije (stanovnici Anadolije, stanovnici osvojenih zemalja jugoistočne Europe…), kako Osmanlije pak doživljavaju ljude i prostor koji osvajaju, koja je uloga vjerskih razlika u kršćana i muslimana, koja je uloga religijskih uvjerenja u svakodnevnom ponašanju i ratovanju osmanlijskih i kršćanskih vojnika, koji je utjecaj Osmanlija na različite aspekte života stanovnika na hrvatskom etničkom prostoru, kakav je fizički izgled prostora kojim Osmanlije napreduju (uloga geografskih karakteristika na način ratovanja i tijek vojnog pohoda, izgled putova, pejsaža, klimatskih prilika…), kakav je izgled osmanlijske vojske (odjeća, vojna oprema, prehrana, logistička pratnja vojske, oblici zabave vojnika…). Broj pitanja beskonačan je, a odgovori na njih su tekstovi koji rekonstruiraju upravo ono što je pokretač povijesti – život!
Područje Zapadne Hrvatske (Istra, Primorje, Gorski kotar, Lika i Kvarnerski otoci), u različitom obliku i stupnju, također su imali ˝bliske˝ susrete s Osmanlijama, čime navedena pitanja postaju vrlo aktualna i za pručavanje spomenutoga prostora. No što je s područjem Rijeke i njene šire okolice? Koliko su Osmanlije važne za povijest ovog grada i možemo li tražiti odgovore na navedena pitanja na riječkom primjeru? Dostupna i sačuvana građa, nažalost, uskraćuje odgovore na niz zanimljivih pitanja. Ipak vrijedi pokušati! Uostalom odgovori nisu i imuni na sumnju…
Povijest Osmanskog Carstva i riječkog područja počeli su se ukrštavati sredinom XV. stoljeća. Zacijelo iz perspektive Osmanlija Rijeka ne predstavlja važan segment njihove povijesti, ali Osmansko Carstvo sa svim svojim političkim, ekonomskim, vojnim društvenim i kulturnim karakteristikama za povijest Rijeke predstavlja jednu od prijelomnica njenog razvoja. Suočeni smo sa situacijom u kojoj jednu makrocjelinu kao što je Osmansko Carstvo suočavamo s mikrocjelinom kao što je riječko područje. Vojska države koja se prostirala od Gibraltara do Perzijskog zaljeva u XV. i XVI. stoljeću nalazila se je na nekoliko kilometara od srednjovjekovne Rijeke čija je površina bila veličine današnjeg riječkog Starog grada!
Ipak unatoč uzbudljivosti trenutka u kojemu se je stanovništvo riječkog područja susrelo s ljudima koji su govorili drugačijim jezikom, imali drugačije vjerske rituale, jeli drugačiju hranu, pili drugačija pića, nosili drugačiju odjeću ili pak održavali drugačiju higijenu, oskudan je broj kvalitetnih izbora. Notarska knjiga Antuna de Renna de Mutine pruža niz prvorazrednih podataka o različitim aspektima riječke povijesti, ali ona ne seže dalje od razdoblja nakon 1465. godine. Rijeku su 1509. godine Venecijanci temeljito opljačkali vođeni idejom svog zapovjednika Angela Trevisiana prema kojoj ˝neće se više govoriti: ovdje je Rijeka – nego ovdje bijaše Rijeka˝. Godine 1511. Venecijanci su ponovili svoje postupke prema Rijeci, te je u paležu izgorio veći dio gradskog arhiva.
S druge pak strane upravo period između 1465. i 1511. godine donosi bliske susrete stanovništva riječkog područja s Osmanlijama. Razdoblje je to najintenzivnijih prodora osmanlijskih trupa preko prostora današnje zapadne Hrvatske. Iako se razdoblje između 1493. i 1593. naziva ˝hrvatskim stogodišnjim ratom˝, čime se aludira na intenzivnost sukoba s Osmanlijama, riječko područje vjerojatno je najveći broj turskih vojnih pohoda doživjelo u drugoj polovici XV. st. Susreti s Osmanlijama u XVI. stoljeću u Rijeci počeli su zadobivati i drugačije oblike – od pregovaračkih poslanstava Osmanskog Carstva do prekrštavanja malih muslimana i njihove prodaje u ropstvo!
Kronologija osmanskih pohoda ne pomaže nam u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala u drugoj polovici XV. stoljeća. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Ipak, vrlo lako upada u oči broj turskih vojnih pohoda. Oni su do kraja stoljeća gotovo svakodnevnica šireg riječkog područja! Već u rujnu 1468. osmanlijski konjanici pojavili su se pred Senjom, a 1470. prodiru do područja slovenskog Krasa. Godine 1471. u različita područja hrvatskog etničkog područja i u četiri različita razdoblja godine Osmanlije su poduzele četiri vojna pohoda. Do kraja stoljeća samo povremena primirja s Osmanlijama ili pak preusmjeravanje njihovog interesa na druga područja rastegnute granice donosili su mir ugroženom pordučju i društvu. No vratimo se Rijeci…
Prva polovica XV. stoljeća je razdoblje ubrzanog gospodarskog razvoja Rijeke. Od 1399. Rijeka je bila u vlasništvu feudalne obitelji Walsee čiji posjedi su se prostirali od Alpa, pa do Jadranskog mora. Obitelj Walsee u vlasništvo nad Rijekom došla je sustavom nasljeđivanja. Naime, Rampert Walsee je Rijeku doslovno dobio oporukom svog djeda Huga VI. Devinskog! Nasljedne zemlje obitelji Habsburgovaca - Austrija, Štajerska, Kranjska i Koruška - bile su pak širi okvir unutar kojega su se nalazili posjedi obitelji Walsee. Zbog tog razloga nije moglo biti govora o jednostavnom prenošenju nasljedstva na obitelj Walsee već je konačna riječ morala biti dana od strane seniora, tj. od strane obitelji Habsburgovaca. Rudolf Walsee, koji je bio dvorjanin Alberta IV. Habsburškog, uspio je ishoditi pozitivnu odluku dobivši priznanje uprave nad Rijekom. Rijeka se je tako našla u vlasništvu obitelji koja se zajedno Celjskim grofovima nalazila uz sam bok obitelji Habsburgovaca! Ipak ovakav oblik pravno - političkih veza, koji ujedno čini temelj srednjovjekovne Europe, nije jamčio obitelji Walesee nesmetanu vlast nad Rijekom. Upravo seniorsko – vazalne veze s obitelji Habsburg dovest će do toga da Wolfgang Walsee godine 1465. preda Rijeku Fridrihu III. Habsburškom. To je činjenica koja će određivati razvoj Rijeke nakon 1465. sve do dvadesetog stoljeća.
No jednako tako ona je i osnova gospodarsko – društvenog razvoja Rijeke kroz cijelo XV. stoljeće. Temeljan impuls razvoju bila je izravna i posrednička trgovina s trgovcima iz područja Kranjske. Sljedeći podatak dovoljno je ilustrativan. U knjizi Antuna de Rena de Mutine nalazimo imena više od stotinu trgovaca iz područja Kranjske i Štajerske. Samo iz Ljubljane dolazi šezdeset trgovaca!
No što je činilo tajnu odnosa Kranjaca i Riječana? Prije svega to su bili žito i željezo. Kranjci su u Rijeku donosili željezo ili pak gotovo proizvode od željeza kao što su lemeši, kose i srpovi, dok bi zauzvrat dobili metalni novac ili pak protuvrijednost u nekom drugom obliku robe. Ta roba je vrlo često bila žito koje je u Rijeku dolazilo iz tada daleke Slavonije. U ovom zanimljivom lancu Riječani su imali prvenstveno ulogu posrednika. Niti je Rijeka bila područje iskapanja rude željeza niti područje bogatih plodnih pašnjaka. U trgovinu je bio uključen i niz drugih proizvoda, što samo svjedoči da je stupanj trgovinske razmjene bio vrlo visok.
Put željeza do Rijeke i žita do Kranjske tekao je ustaljenim pravcima, no i u vrijeme bez rata bio je izuzetno težak. Putnici su se kretali od Rijeke udolinom iznad Preluka, između Kastavske zaravni i Ćićarije, pa preko Postojnskih vrata do Ljubljane. I tu je doslovno bila riječ o putovima, a ne o cestama po kojima se moglo u kratkom roku doći do ciljanog odredišta. Za prijevoz robe koristilo se konje, mule ili pak vlastita leđa ako trgovac nije imao dovoljno novaca za vlastitog ili iznajmljenog konja. Kolika je bila brzina putovanja svjedoči podatak da je austrijsko poslanstvo na putu prema Carigradu od Beča do Rijeke doputovalo za deset dana. Običnom trgovcu je trebalo nekoliko dana ne bi li došao u Ljubljanu ili Rijeku i obrnuto. Uzmimo još u obzir da Rijeka nije bila krajnje odredište željeza već je roba do krajnjeg odredišta morala nastaviti putovanje! No to je bio nepromjenjivi ritam srednjovjekovne trgovine…
S prvim provalama Osmanlija šezdesetih godina petnaestog stoljeća ne postaju ugrožene samo hrvatske zemlje. Napadajuća vojska ima puno veće mogućnosti i apetite. Do kraja stoljeća većina izvješća koja govori o napadima Osmanlija završava podatkom o napadu na Kranjsku i Štajersku, dakle na zemlje s kojima je Rijeka najviše trgovala. Opet možemo navesti niz godina koje sada označavaju prisustnost osmanlijske vojske u Kranjskoj: 1472., 1473., 1474, 1475… Obično je bila riječ o pohodima osmanlijskih vojnih postrojbi koje su se u njihovom vojnom nazivlju označavali akindžijama. U prijevodu na hrvatski jezik akindžiju možemo označiti kao jurišnika. Njihov osnovni zadatak bio je uznemiriti neprijatelja, presjeći put neprijateljskim vojnim postrojbama ili, pak, izviđati ciljani teren. No ustvari najviše je odredilo njihov način ratovanja činjenica da nisu dobivali ni plaću ni zemljište za obavljeni vojni pohod. Njihova plaća bilo je ono što opljačkaju! Stoga su akindžije bile vrlo surove u svojim obračunima s neprijateljem, ali prije svega u potrazi za materijalnim plijenom. Sigurno je da je mnoštvo željeza, ali i niza drugih proizvoda koje su uvozili bogati Kranjci, bio stalan motiv za pohode akindžija.
No nisu akindžije tražile samo željezo i materijalne proizvode. Oni su tražili i žive ljude! Gotovo cjelokupna hrvatska predaja o Osmanlijama uključuje i naricanje nad odvedenim živim ljudima koji su bili prodavani na tržnicama robova diljem Sredozemlja. Ne smijemo biti naivni i misliti da prodaja robova u XV. i XVI. stoljeću pripada nekom surovom i primitivnom narodu. Venecija je npr. bila jedno od najpoznatijih tržišta robova, a i za Rijeku XVI. stoljeća se vezuje jedna takva epizoda u kojoj su mala osmanlijska djeca pokrštena i prodana u roblje!
Materijalni i ljudski gubici Kranjske postajali su preveliki. Jednostavno, ako željezo koje treba biti prodano u Rijeci biva ukradeno, a ljudi koji ga trebaju u Rijeci prodati bivaju odvedeni, žrtva postaje i Rijeka. Trgovačka razmjena u Rijeci prema kraju XV. stoljeća stoga je sve manja. No nije problem samo ugroženost Kranjske. Osmanlijska vojska sastavljena od akindžija kretala se putovima koje su Riječani koristili za trgovinu sa Gradecom, Slavonijom, Ugraskom, habsburškim nasljednim zemljama... Grupa akindžija mogla je birati: uzeti putnika ili uzeti njegovo željezo ili pak uzeti i putnika i željezo. U vrlo kratkom roku život je postao dramatično promijenjen, te ga je trebalo prilagoditi novim okolnostima. Navedimo samo jedan aspekt borbe za sigurnost riječkog zaleđa. Godine 1528. u Rijeci se pokreće tzv. alarmna služba. U Rijeci su dva pješaka i dva konjanika dočekivala vijesti i zapovijedi riječkog kapetana te su vijest odnosila u Klanu. U Klani bi se pak glasnička ekipa promijenila, i bio bi nastavljen put obavijesti prema nadvojvodinim nasljednim zemljama, naravno, i prema Rijeci toliko važnoj Kranjskoj. Očita je važnost ovakvih poteza. Ne samo da su se gradovi, utvrde i sela mogli pripremiti za obranu već su i trgovci znali da se ne smije krenuti u po život opasnu avanturu.
Već je Giovanni Kobler u prvoj ozbiljnijoj povijesti Rijeke, Memorie per la Storia della Liburnica Città di Fiume ustvrdio kako ˝nije poznato da su Turci ikada prošli kroz Rijeku˝. Ne postoje dokumenti, izjave svjedoka ili zapisi koji bi tvrdili da je Rijeka bila napadnuta od Osmanlija. Pogotovo je isključena mogućnost postojanja bilo kakvog sustavnog osmanljijskog napada koji bi za cilj imao zauzimanje Rijeke. Tako dolazimo do jedne zanimljivosti. Rijeku je u jeku najaktivnijih osmanlijskih prodora napala i temeljito opljačkala 1509. godine Mletačka Republika, dok to Osmanlije, koje su utvrdu Gvozdansko držale pod opsadom dok njeni branitelji nisu umrli od gladi, nisu učinili. Zašto jedan grad koji u kojemu se je odvijala sve značajnija akumulacija kapitala i robe namijenjene prodaji, nije bio napadnut od strane Osmanlija?
Sigurno je da su osmanlijske akindžijske postrojbe prolazile vrlo blizu Rijeci. Početkom XVI. stoljeća Felix Petričić opisujući smjerove osmanlijskih vojnih pohoda navodi kako oni koriste prolaz ˝koji pješaci jedva mogu svladati, ostavljajući nalijevo gradove Novi i Bakar s Istrom, Trstom i Tržičem do rijeke Soče˝. Govoreći o ˝gradovima nalijevo˝ Petričić govori o tome kako osmanlijske postrojbe idu zaleđem navedenih gradova. Ako Osmanlije ostavljaju ˝nalijevo˝ Bakar i Istru, onda zasigurno ostavljaju i Rijeku. Kobler pak u navedenom djelu smatra da su Osmanlije prolazile ˝starom cestom što od Vinodola vodi preko Hreljina, Kukuljanova, Čavla, Zastenica, Podrvnja na ušću Sušice pod Lopačom, a odavde dolinom Rječine do Klane.˝
Zanimljivo je da su Osmanlije vrlo učestalo prolazile grobničkim područjem, te su na njemu ostavili značajne tragove. Prema izvještajima sa početka XVI. stoljeća postoje dojave o požarima na Grobinštini prilikom dolaska Osmanlija. Da je situacija s osmanlijskim provalama na području Grobnika bila izrazito ozbiljna, svjedoči i činjenica da su upravo u navedenom periodu sagrađene dodatne kule i vanjske zidine oko samog grada. Petar Brajković, grobnički kapetan, 1565. poslao je pak obavijest u Klanu da iz smjera Bribira javljaju o kretanju osmanlijske vojske. Ta ista, tada upozorena Klana, četiri godine kasnije doživjela je opsadu uglednog osmanlijskog vojskovođe Malkoč - Bega. Vojska se vraćala iz pljačke u Kranjskoj pod zidinama Gradine u Klani bila poražena. S druge strane u grobničkoj tradiciji postoji predaja da je turski paša na Grobinštini stradao od pogotka praćkom i pao mrtav! Ove natuknice o vojnom djelovanju Osmanlija na širem riječkom području pokazuju nam da je njihova prisutnost bila vrlo osjetna, te je to imalo značajan utjecaj na svakodnevni život i razvoj Rijeke.
Izvor za gotovo sve aspekte riječke srednjovjekovne povijesti, notarska knjiga Antonia de Renno de Mutina, često spominje zidine i jarke koji su okruživali Rijeku. U njoj se po prvi put spominje naziv ˝Slogin – kula˝. Ipak detaljnija rekonstrukcija izgleda riječkog obrambenog sustava nije moguća jer tek iz 1579. potječe detaljniji slikovni prikaz Rijeke. Zanimljiva je činjenica da većina riječkih kula o kojima posjedujemo detaljnije podatke nastaje tijekom XVI. i početkom XVII. stoljeća. Takav je slučaj sa Sokol – kulom, kulom Sv. Jeronima, kulom Lešnjak, kulom Sv. Marije. To svjedoči da je potreba za obranom bila vrlo živa tijekom ta dva stoljeća.
Unatoč tomu sigurno je da je turski akindžija XV. stoljeća koji je s puta prema Grobniku skrenuo u smjeru Rijeke, mogao vidjeti grad koji je imao kaomene zidine, obrambene kule i oko njih jarke ispunjene vodom. Da bi ušao u sam grad, morao je prijeći zidine ili je pak morao biti spušten pokretni most na sjevernim gradskim vratima. Moguće je da je procijenio kako dobitak koji se krije iza riječkih gradskih zidina ne prelazi količinu materijalnih dobara i broja potencijalnih zarobljenih ljudi koje može dobiti pohodima do Kranjske, Štajerske, pa i dalje do Furlanije. Rijeka je tada bila grad čiji broj stanovnika nije značajnije prelazio broj 2000, a zanimljivih proizvoda je tada u njoj bilo manje nego u razdoblju prije osmanlijskih pohoda. Kao mjesto utemeljeno na trgovini, a uz to i u habsburškom posjedu, kao meta napada Rijeka je bila privlačnija Venecijancima. Trgovačka velesila Venecija niti je tolerirala samostalan razvoj ostalih trgovačkih luka na Jadranu niti je s Habsburgovcima imala prijateljske odnose.
Životna drama koja se je proživljavala u drugoj polovici XV. stoljeća na riječkom području svoj značajan odjek imala je i u području religijskog života. Riječ je o razdoblju u kojemu je kozmos kojega čovjek poznaje religijski, religijom se tumači svijet, i religija pomaže čovjeku u nevolji. Prodori Osmanlija preko šireg riječkog područja za stanovništvo su predstavljali poremećaj svakodnevnice u kojemu su ulogu igrali najviši metafizički principi! Godine 1493. katolički svećenik Martinac na Grobniku, koji je izravno bio ugrožen osmanlijskim vojnim pohodima, ˝plačući˝ nad porazom vojske hrvatskih velikaša na Krbavskom polju sukob s Osmanlijama izrazito stavlja u okvir suprotnosti odnosa kršćanstvo – islam govoreći o obrani ˝krstjana˝. Osmanlije pak uspoređujući ih s Hunima, Gotima i Tatarima naziva ˝nečastivima˝. Dakle stavlja ih u izravnu vezu s izvorom svega zla, samim Sotonom.
Zanimljivo je da apsolutno identičnu sliku nalazimo i na strani Osmanlija. Osmanlijski povjesničar iz sredine XVI. stoljeća Sa'd-ud-din, čije ime u prijevodu glasi Sreća vjere, pišući o istom događaju kao i Martinac navodi kako se bitka desila nakon što je Matijaš Korvin őtišao u pakao˝. Na temelju navedenih citata otprilike možemo dobiti dojam o tome kako je onaj hipotetički akindžija koji je gledao prema riječkim zidinama razmišljao o stanovništvu unutar tih zidina, a kako je pak o njemu razmišljao riječki građanin.
Da je takvih razmišljanja među stanovnicima Rijeke sigurno bilo, prvorazredno svjedočanstvo nam je modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje. Njegova nazočnost u Rijeci pripada onom nizu neizravnih posljedica na život Rijeke koje je uzrokovalo osmanlijsko osvajanje na hrvatskom etničkom prostoru. Iz potpuno opustošenog kraja Modruške biskupije biskup je, među ostalim mjestima kao što su Novi ili Bakar, zaklon našao i u Rijeci. U dva navrata, 1513. i 1516., Šimun Kožičić Benja održao je govore u Kuriji u Rimu u kojima je pozivao na otpor protiv Osmanlija kao vjerskih neprijatelja. U povijesti Rijeke pak biskup je ostao upamćen kao osnivač prve riječke tiskare 1530. godine. U njoj su tiskane glagoljske knjige praktičnog vjerskog sadržaja. Također u njoj je tiskana i Knjižica od žitija rimskih arhijereov i cesarov u kojoj se značajan dio teksta odnosi na povijest Osmanskog Carstva. Imamo situaciju u kojoj osoba koja u Rimu drži vatrene govore protiv Osmanlija, u Rijeci tiska povijesno djelo o tim toliko preziranim napadačima! Učeni Riječani su se vrlo rano mogli upoznati s daljom prošlošću ratnika koji su ubrzano jahali prema svojim odredištima u Kranjskoj i Furlaniji.
Ipak Osmanlije u tom razdoblju najaktivnijeg sukoba s različitim vojnim i političkim jedinicama na hrvatskom etničkom prostoru nisu u potpunosti zaobišli Rijeku. Doduše, nisu prodrli u Rijeku u obliku akindžijskih postrojbi, ali su se našli unutar riječkih gradskih zidina. Naime konstatni osmanlijski napadi ponekad su bili sprečavani pregovorima Habsburgovaca sa sultanom. U funkciji jednog od pregovarača 1532. godine našao se i riječki kapetan Jeronim Zadranin. Iz poslanstva u Carigradu Jeronim je javio u Rijeku o dolasku osmanlijskih pregovarača. Doista su i došli, te se u njoj zadržali nekoliko dana zbog bure. Zamjenik riječkog kapetana dobio je zapovijed da u svemu izađe u susret gostima iz Carigrada! Samo možemo zamišljati kakva je atmosfera vladala u Rijeci tih dana dok je poslanstvo iz države čiji su vojnici onemogućavali širi zamah trgovine, i uopće nesmetano kretanje širim riječkim zaleđem, boravilo u njoj na račun riječke carske blagajne. Osmanlije su pak provele otprilike 40 dana putujući od Carigrada do Rijeke da bi došli u sredinu u kojoj su bili dobro primljeni - ne zbog riječkog gostoprimstva, već zbog želje za primirjem.
Osim kao dobro primljeno poslanstvo, Osmanlije su se ponekad našle u Rijeci i u vrlo neugodnoj ulozi – kao prodani robovi! U mletačkim izvorima takav oblik trgovine nazivao se ˝trgovinom duša˝. Naime, uhvaćena osoba nije bila samo prodana, već je bila i pokrštena, što je izgleda činjenica koja je trgovinu robovima unatoč zakonskoj zabrani činilo opravdanom. Kao robovi su posebno bila prihvatljiva ženska djeca. Iz godine 1545. potječe podatak da je u Rijeci u roblje prodano nekoliko ˝nekršćana Turaka˝, a s kraja XVI. stoljeća imamo podatak o ˝Turkinji Magdaleni˝ koju je u Rijeci krstio svećenik Mihovil Kondić vrativši je vlasniku u ropstvo. Osmanlije - robovi najčešće nisu ostajali na riječkom području već su bili prebacivani na Apeninski poluotok gdje su bili vrlo cijenjena ˝roba˝.
Naposljetku, što možemo zaključiti? Osmanlije kao ratnici, osvajači i razaratelji u Rijeci vjerojatno nisu nikada bili. U jeku najjačih osmanskih provala u drugoj polovici XV. i kroz XVI. stoljeće smjer njihovih pohoda išao je sjevernije od srednjovjekovne Rijeke, te je zahvaćao susjedna mjesta kao što su Grobnik i Klana. U slučajevima kada su se Osmanlije našle u samoj Rijeci, njihova uloga je bila potpuno drugačija - ili su bili pregovarači, koje se moralo dobro ugostiti, ili potpuno obespravljeni robovi. No utjecaj osmanlijskih prodora bio je iznimno velik na srednjovjekovnu Rijeku – od opadanja trgovine, osnivanja tiskare, dolaska franjevaca, pojave uskoka, izgradnje trsatskih stuba…Ovo su samo neke od pojava riječkoj povijesti koje su u vrlo uskoj vezi s aktivnošću svjetske velesile XV. i XVI. stoljeća pred njenim pragom…
KORIŠTENA LITERATURA
1. Bertoša, Miroslav, Istra: Doba Venecije, ZN ˝Žakan Juri˝, 1996.
2. Bićanić, Rudolf, Važnost Rijeke u ekonomskom životu Hrvatske,Zbornik Rijeka, Matica Hrvatska, Zagreb, 1953.
3. Čoralić, Lovorka, Put, putnici, putovanja, AGM, Zagreb, 1997.
4. Darovec, Darko Gospodarske veze i rivalitet Rijeke i Kopra, (od XIV. do XVIII. stoljeća), Zbornik Sv. Vid, svezak 4., Izdavački centar Rijeka, 1999.
5. Dukić, Davor, Sultanova djeca, Thema i.d., Zadar, 2004.
6. Ekl, Vanda, Živa baština, Izdavački centar Rijeka, 1994.
7. Halil Inalcik, Osmansko Carstvo, prev. Dino Mujadžević, Srednja Europa, Zagreb, 2002.
8. Klaić, Nada, Izvori za hrvatsku povijest do 1526., Školska knjiga, Zagreb, 1972.
9. Klen, Danilo, Pokrštavanje ˝turske˝ djece u Rijeci u XVI i XVII stoljeću.
10. Klen, Danilo, Stoljeće i pol prilika i neprilika u Rijeci i oko nje (1465. – 1627
11. Kobler, Giovanni, Povijest Rijeke, Preluk, Opatija, 1997.
12. Lukežić, Irvin, Fluminensia Slovenica, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2007.
13. Matejčić, Radmila, Kako čitati grad, Adamić, Rijeka, 2007.
14. Matuz, Josef, Osmansko Carstvo, prev. Nenad Moačanin, Školska knjiga, Zagreb, 1992.
15. Paić – Vukić, Tatjana. Tko je bio Malkoč – beg, turski vojskovođa poražen pod Klanom 1559. Godine? Društva za povjesnica Klana, svezak 3., Klana, 1997.
16. Raukar, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Školska knjiga, Zagreb, 1997.
17. Rački, Andrija , Iz najstarije povijesti Grada Grobnika, Grobnički zbornik, svezak 1., 1988.
18. Strčić, Petar, Povijest Klane, Zbornik Društva za povjesnica Klana, svezak 3., Klana 1997.
19. Strčić, Petar, Riječko stanovništvo do XVII. stoljeća, Zbornik Sv. Vid, svezak 1., Izdavački centar Rijeka, 1995.
20. Skupina autora, Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1998.
21. Skupina autora, Povijest Hrvata, Školska knjiga, Zagreb, 2003.