Cijeli riječki Stari grad stoljećima se pregrađivalo i nadograđivalo, koristeći rimske zidove i rimski klesani kamen, tako da je izgledao vrlo slikovito. S druge strane gradnja je često bila provizorna i nesolidna, s odviše visokim zgradama i mračnim ulicama koje su se nepravilno granale oko carda i decumanusa. Sve tri glavne crkve - Marijino uznesenje, Sveti Vid i Sveti Jeronim više su puta nadograđivane i povećavane, i to tako da su njihovi graditelji prilikom svake obnove pratili promjene stilova u južnoj Austriji i sjevernoj Italiji.
Godine 1453. papa Nikola V. ovlastio je Martina Frankopana da na Trsatu, na mjestu stare kapele, sagradi samostan i crkvu. Da je gradnja crkve ubrzo uslijedila, ukazuje podatak iz knjige riječkog notara Antonija de Renna de Mutina, u kojoj se navodi da je 9. kolovoza 1461. fra Pavao, trsatski gvardijan, imenovao Venecijanca Georgiusa Granda svojim zastupnikom kako bi, preko duždeve kancelarije, ugovorio da majstor Antonio da Murano dovrši oltarnu sliku za Trsat.
Antonio da Murano jedan je od vodećih venecijanskih slikara tog doba, danas poznat kao Antonio Vivarini. Djelovao je nakon 1440., i to uglavnom sa svojim šurjakom Giovannijem d’Alemagna (Ivanom iz Njemačke). Njihova suradnja rezultirala je velikim gotičkim poliptisima s finim figurama svetaca i detaljno izrađenom arhitekturom. U takvim radovima, koje izvode dobro organizirane radionice, čvrsto su bili povezani slikari, stolari, drvorezbari i zlatari i predstavljaju vrhunac kasnogotičkog majstorskog umijeća. Često su od majstora najbolje bili plaćeni zlatari zbog visoke cijene samog materijala. Za trsatsku crkvu Antonio Vivarini izradio je sliku na drvu koja je prikazivala Bogorodicu s djetetom. Dugo je stajala na jedinom oltaru, ali je, vjerojatno zbog vlage, propala početkom XVII. stoljeća.
Ako to važno djelo nije došlo do naših dana, ponešto je ostalo od zlatarstva iz istog razdoblja. Sredinom XV. stoljeća u Rijeci dulje vrijeme djeluje zlatar Martin Živković, koji je doselio iz Senja i stekao svojim radom sva građanska prava "…jer je korisna osoba ovog grada i valjan čovjek, nadalje, jer je dobro napučiti rečenu Rijeku vrijednim ljudima". U isto vrijeme kao zlatari djelovali su Johann Belsterfar i Sigismund iz Njemačke, gdje su stoljećima najvažniji zlatarski centri bili Augsburg, Nürnberg i München, a u Rijeku su radovi obrtnika iz tih centara dolazili češće nego iz Venecije, grada poznatog po najrazličitijim vrhunskim obrtnicima.
Razlog zašto je Venecija bila vodeći svjetski centar u najrazličitijim obrtima u tome je što je Grad svetog Marka bio uz Milano, Pariz i Napulj među najvećim europskim urbanim sredinama. Sama veličina i bogastvo grada snažno su privlačili talentirane ljude. Uz to grad, temeljen na hrvatskoj hrastovini zabijenoj u glinasto tlo plitke lagune, bio je čvrsto povezan s Carigradom, i imao je prilike dobivati vrhunska obrtnička djela s Bospora. Time su domaći majstori dobivali najbolje moguće uzore.
Ipak, ključni razlog za estetsko savršenstvo bio je u visokom poštovanju svih vrhunskih obrtnika, što je grad posve odvajalo od Firenze, grada koji je izmislio suvremeno bankarstvo (banca = klupa), u kojem se gotovo s prezirom gledalo na sve što se radi rukama, a priznavala su se samo djela uma. Drugim riječima, u Veneciji je obrtnik mogao biti bogat i uspješan djelujući samo kao vrstan slikar, zlatar, tiskar ili brodograditelj, dok je u Firenzi, gradu u kojem je začeta europska renesansa, društveno priznanje stjecao tek kad bi napisao traktat o umjetnosti ili pompozno sročen ep.
I Rijeka doživljava razvoj. Najljepši zlatarski radovi vezani uz Rijeku, koji nose sve karakteristike vremena u kojem su nastali, dva su gotička relikvijara koje je Barbara Frankopan poklonila crkvi Gospe Trsatske (djelo domaćeg majstora, darovan 1485), odnosno crkvi Marijina uznesenja (darovan 1487., odnesen iz crkve 1940., danas u poznatoj rimskoj palači Venezia).
Sredinom XV. stoljeća Rijeka je dobila novi hospital, koji je bio i lazaret (prihvatilište za mornare koji dolaze iz zaraženih luka) uz crkvu Marijina uznesenja. Tu su bili pod istim krovom bolesni, nemoćni, siromašni, ali i siročad.
Utemljene su i prve drogerije Justa Vidotića i A. Pertusana (1440. i 1443.). Drogerije su trgovale različitim pripravcima, što je uključivalo i pigmente za slikanje, kao i različita veziva, pa su bile vrlo važne za umjetnički obrt.
Često su uz drogerije, odnosno priručne apoteke, bili vezani ranarnici-brijači, koji su se ubrajali u stalež uslužnih zanatlija. Bavili su se brijanjem i šišanjem, ali i jednostavnijim liječničkim uslugama: liječenjem rana, puštanjem krvi i vađenjem zuba. U Rijeci su se u XV. stoljeću time bavili Pavao i Just Vidotić.
U tom vremenu najtraženiji proizvodi riječkih obrtnika bili su vesla i jarboli. Drvo za njih prerađivalo se u lokalnim pilanama koje su koristile snagu vode. Glavni proizvođači vesala, čija su imena sačuvana u dokumentima, bili su Kastavac Spinčić i Senjanin Benko, a kao brodograditelji spominju se Juraj Straković i Milašin iz Zadra. Velikim izvozom drva bavili su se dulje vrijeme obitelji Lenić i Mrganjić. Od brodovlasnika spominju se Mikulić i Nikola de Barnis.
Sredinom XV. stoljeća Rijeka je sve bolje funkcionirala kao lučki i trgovački srednjovjekovni grad, neovisno od tek 1.500 stanovnika koliko je tada imala. Znatno se proširila trgovina s Dubrovnikom.
"Iz riječke se luke u Dalmaciju i Dubrovnik najviše izvozilo željezo, koža i drvo, dok se u Rijeku uvozilo ulje, sumpor, smokve, bademi, salitra, pamuk, vuna, tekstil i vino. Pored ovih artikala povjesničar Kobler navodi da su se iz Rijeke izvozili još i željezo, srpovi, daske i vesla, dok se još uvozilo i povrće, životinje za klanje, pamuk, sukno, sapun, morska sol i soljena riba. Pored ostalih trgovaca te su artikle na Rijeku dovozili i izvozili dubrovački trgovci." (Šetić, N.: Prilog proučavanju veza Dubrovnika sa sjevernojadranskim primorjem i Istrom u XV. i XVI. stoljeću, Problemi Sjevernog Jadrana, br. 5, Rijeka, 1985., str. 251)
U sklopu trgovine žitaricama intenzivno se radilo na podizanju brojnih mlinova na Rječini, pa je kraj oko Zvira, u podnožju Kozale, nazivan locus molendinorum (mjesto mlinova). Zanimljiva je pogodba iz listopada 1452 mlinara Jurja Herendića iz Grohova s majstorom Martinom Ivićem. godine. Po tom ugovoru Ivić se obvezao da će Jurju sagraditi za iznos od 200 dukata dvije pile, jedan mlin i stupu sa svom nužnom opremom, na zemljištu koje je Juraj zakupio od svojih sestara. S druge strane Juraj je obećao nabaviti, o svom trošku, sve željezne dijelove zajedno s kotlom potrebnim za rad ovih naprava. Kad posao bude dovršen, Juraj će dovesti majstore koji će procijeniti valjanost radova. U slučaju da oni nađu nedostatke Martin ih je bio dužan ispraviti. Majstoru Martinu odmah je isplaćen predujam od 60 dukata. Iz ugovora se vidi da je riječ o zahtjevnom tehničkom poslu. Srednjovjekovni graditelj mlinova morao je dobro poznavati djelovanje vode i vjetra, kotača i poluge, zubaca i kolotura te svojstva različitih drva i kovina.
| 
Stari izgled kaštela na Trsatu
|
U Lučici pod Trsatom radila su dva mlina koji su bili pod patronatom Martina Frankopana. Jedan od njih, onaj Juriše Ričanina, Frankopan je oslobodio svih dadžbina 1455., a drugi je darovao trsatskom franjevačkom samostanu. Sve do XIX. stoljeća davali su fratri ovaj kloštarski mlin zajedno s vinogradima u podnožju Trsata, na terenu nazvanom Brajda (brajda = vinograd), u zakup koji im je donosio veliki novac. Riječki statut iz 1530. godine precizno određuje obveze mlinara i pekara.
"Naređujemo i određujemo, da su svi mlinari dužni žito, koje im predaju druge osobe radi mljevenja, dobro izmljeti. I dužni su ga primiti po težini ili po mjeri, kako to vlasnik žita bude htio. I u jednakoj množini ili težini imadu vratiti mlivo rečenog žita. I ako koji mlinar ukrade mlivo ili žito, koje mu je dano, ili ga pokvari, neka se kazni s 20 soldina za svaki puta i za naknadu štete." (Herkov, Z.: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Zagreb, 1947., str. 307)
Osnovna mjera za žito bio je star, a u Rijeci i na cijelom području Vinodola iznosio je 38 do 39 litara. Vencijanski star bio je dvostruko veći i iznosio je 80 litara. U cijelom srednjem vijeku, pa sve do 1876. godine, osnovna mjera za težinu u Hrvatskoj bila je funta, koja je iznosila oko 560 grama.
"Naređujemo, da nijedan pekar ili prodavač kruha, ne smije ispeći kruh za prodaju manje težine, niti ga patvoriti, i tko protivno uradi neka se kazni svaki puta na 20 soldina. I svaki prodavač kruha dužan je pod jednakom kaznom, predočiti ga gradskom satniku i službenicima gradskih kotara, koji ga budu htjeli izmjeriti."
Dok se za bijeli kruh sve precizno određuje "…u pogledu crnog kruha ili miješanog, neka bude do ocjene prodavača da ga izrađuju, kako im se svidi, samo dok ga ne budu izrađivali u manjoj težini." (isto, str. 308)
Među važnijim ekonomskim aktivnostima u gradu bilo je i ribarenje. Prva imena riječkih ribara zabilježena su u dokumentima iz XV. stoljeća: Tonko (1438.) i Andrija (1451.). Već tada se razlikuju majstori-ribari, vlasnici čamaca i pribora za ribolov, te oni koji su spomenuta sredstva uzimali u zakup. Ribolov se odvijao ispred Preluke, u Martinšćici i Žurkovu, a na sva tri lokaliteta bile su podignute i tunolovke, kao i u Bakru, Bakarcu i Kraljevici. Gradsko vijeće Rijeke u vezi s tunolovom donijelo je 19. lipnja 1438. i sljedeću važnu odluku u gradskoj loži, u prisutnosti carskog kapetana Jakova Raunachera te Mavra Vidonića, Pavla Krezolića, Ivana Mizulića, Stjepana Ruševića, Mavra Glavinića, Ambrozija Krezolića, Kuzme Radolića, Vita Barulića i Nikole Mikulića:
"Svaki ribar riječke i kastavske zemlje (grada) može polagati u more mrežu za lov na tune u Preluci (Prelucham i ne smije drugog pretjecati tj. može u more položiti mrežu samo ako ih već netko drugi nije položio." (Gigante S.: Libri del cancelliere Antonio di Francesco de Reno, II, Rijeka, 1912., str. 72)
| 
Utovar broda
|
Zabilježeno je u ugovoru iz 1444. da je majstor-ribar Petar Šlahtić pred svjedocima obećao da će od Matije Cresata preuzeti brodove i mreže i otići u ribolov oko otoka Raba. Polovica vrijednosti ulovljene ribe pripadala je prema ugovoru ribarskoj kumpaniji, a polovica vlasniku sredstava za ribolov.
Riječko gradsko vijeće godine 1449. propisalo je pravilnik o prodaji ribe, kojim je regulirana opskrba grada, propisane prodajne cijene ribe, određene daće i kazne za prekršaje, utvrđena privilegirana opskrba i odabir ribe. Pravilnik je razlikovao ribu nastanjenu u pješčanom podmorju od one koja se lovila na kamenitom tlu. Zbog obilja ribe i pokvarljivosti ljeti su cijene bile niže, a zimi su se povećavale zbog težih uvjeta ribolova. Kako se pravilnik pokazao dobar, preuzima ga i Statut iz 1530. godine.
"Predviđeno je i određeno je, da se nijedan ribar ili drugi prodavač riba u gradu Rijeci ne usudi i ne odvaži prodavati ih u čamcu, nego je dužan odnijeti ih ili dati ih odnijeti na uobičajeno mjesto kod klaonice, gdje se prodaju ribe… Isto tako iz poštovanja gradskih službenika, želimo da svaki prodavač riba ima ponajprije prodati velemožnom gospodinu kapetanu i uglednom gospodinu vikariju i gospodi sucima grada Rijeke i tkogod protivno uradi i uskrati prodati ili ne izabere i ne sačuva bolje ribe za rečene službenike radi njihova izbora, neka se kazni s kaznom od 40 soldina i svatko može optužiti i neka ima polovicu osude, i neka se drži u tajnosti." (Herkov: 1947., str. 312-313)
| 
Rijeka u XV. stoljeću
|
Godine 1484. Balthasar Dürer (de Durr) dao je augustincima nekadašnju kuću Gresani, koju je temeljito obnovio. O tome je ostao kameni natpis u augustinskom samostanu. Ta zgrada bila je u funkciji gradske vijećnice od 1532. do 1835. godine, zauzimajući čelno mjesto na današnjem Koblerovom trgu, nasuprot Vrata od mora (Gradski toranj). To je bilo i elitno mjesto za izlaske u srednjovjekovnom gradu, gdje su se tijekom važnijih blagdana priređivali plesovi sa strogim rasporedom sjedenja: prednost su imali kapetan, vikar, suci i vijećnici, pa ugledniji građani i njihove žene. Strancima i njihovim ženama određivao se položaj za stolom prema ugledu.
Poslije teškog stradanja Rijeke od Venecijanaca 1509. godine, kad se "…bez milosrđa sjeklo i ubijalo" i kad su popaljene kuće i popljačkane crkve, venecijanski kapetan Trevisan je zapisao: "Više se neće moći reći da je tu Rijeka, već da tu bijaše Rijeka". Prilikom tog stradanja prvi put se spominje Čudotvorno raspelo iz crkve svetog Vida. Riječ je o ranogotičkom radu, jednom od samo tri gotička drvorezbarska rada sačuvana u Rijeci – uz Gospu Slunjsku iz trsatske crkve i Oplakivanje Krista iz Pomorskog i povijesnog muzeja.
Među mjerama za oporavak grada bila je odluka cara Maksimilijana I. kojom je omogućio da grad priređuje dva sajma godišnje: na Svetog Ivana (24. lipnja) i Rođenje Djevice (Mala Gospa, 8. rujna), u trajanju od osam dana.
Jedna od odluka koje su utjecale na ekonomiju Rijeke donesena je 1522. godine. Tada je u gradu formirano senjsko skladište (Zenger Magazin). Tu su uskoci dobivali opskrbu i plaću. Godišnja zarada isplaćivana im je za tri mjeseca u suknu, za šest mjeseci u žitu i samo za tri mjeseca u novcu. Dijeljenje naknade izazivalo je gužvu u Rijeci, pa su Senjani puštani u grupama, dok je dio čekao u uskočkoj gostionici s istočne strane Rječine. Ta gostionica, usamljena građevina na fratarskoj Brajdi, uočljiva je i na Klobučarićevom crtežu.
Oko nje vodila se stoljećima borba zbog nemogućnosti naplate daća. Grad Rijeka je već 1455. godine zabrani o svojim stanovnicima odlazak u tu krčmu novčanom globom od 100 dukata. Često su gostionicu vodili prijevoznici preko Rječine, ostvarujući tako dvostruku zaradu.
Što se tiče brodarine, knez Bernardin Frankopan iznajmio je Peri Kovaču iz Hreljina 3. svibnja 1524., pristojbu od prijevoza preko Rječine za godišnju najamninu od 60 dukata. U tom ugovoru postoji i cjenik:
"Za tovar od dva centa meda plaćalo se u ime brodarine 4 soldina (denara), od tovara soli 2 soldina, od vola 4, a krave 3, a od prasca 1 soldin. Ako se prevažalo na brodu 3 kozlića, plaćao je trgovac 1 soldin, a za 3 škopca 2 soldina. Za tovar voska plaćalo se 4 soldina, a za tovar vina samo 1 soldin. Kad se prevažaju Frankopanovi kmetovi iz Hreljina, Bakra i Grobnika, onda imaju u ime brodarine platiti jedan beč za simo i tamo. (Tri beča čine 1 denar, a 100 denara 1 ugarski forint ili dukat). Kada ljudi iz Kastavštine na sajmovne dane, - tj. na veliki petak, te na Ivanje i na Marijin dan – dolaze na Trsat, moraju za brodarinu platiti jedan beč. Za pšenicu i drugo žito ča gre na more, plaća se u ime prevoznine po 2 soldina od jednog stara." (Horvat, R.:Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb, 1994., str. 74)
U XV. i XVI. stoljeću bakarska trgovina i brodogradnja bile su, za ondašnja shvaćanja, vrlo razvijene. U XV. stoljeću najznačajniji trgovci bili su: Toma Veslar (naročito u trgovini veslima), Augustin Štiglić, Nikola Tomasini i Ivan de Vararis. U vrijeme kneza Bernardina Frankopana Bakar je dodatno osnažio svoj ekonomski položaj u Primorju.
"Stoga 17. rujna su godine 1524. u Bakru izdane odredbe, kako da se plaća trgovina bakarska od drva i svakog inog trštva, koje se čini pod Bakrom i koje mimo Bakra prolazi o sajmovima, pred sajmovima i poslije sajmova. Tako su određeni propisi za trgovinu drvom (tende, jarboli, vesla) iz šuma bakarskih, grobničkih, iz Jesenice i tuđih šuma. Dalje za trgovinu uljem, solju, vinom, marvom, konjima itd.
Vrlo je zanimljivo, kakova je sve roba tada dolazila u Bakru na trg, od koje se plaćala trgovina po tovaru. Tu je bilo svake vrste svile, širokog sukna, polusukna, raše, bumbaka (pamuka), papra i drugih mirodija, kosa, sapuna, stakla, naranča, smokava, hobotnica, luka, češnjaka, kapule, platna i željeza. Te je odredbe popisao knežev tajnik Evanđelista." (Laszowski, E.: Gorski kotar i Vinodol, Zagreb, 1924., str. 131-132)
Kako su se i u Bakru počeli naseljavati uskoci, tako su se i problemi vezani uz gusarenje širili duž Kvarnera.
Veliki problem bio je s trgovinom vina, ali i kontrolom proizvodnje i prodaje, pa se i na to osvrnuo Riječki statut iz 1530.
"O patvorenju vina i trgovačke robe
41. Naređeno je, da svaka osoba koja patvori u nekoj posudi ili mjeri vino, koje ima radi javne prodaje u gradu Rijeci u krčmi ili izvan nje, i to vino se pronađe, da ga je patvorio dodavanjem neke smjese ili drugog vina, vode ili sličnog, ili ako se očito ustanovi po sudu stručnjaka, da je patvoreno, neka se takva osoba kazni od 3 libre za svaki modij vina i na gubitak rečenog vina koje ima pripasti općini." (Herkov: 1947., str. 289-290)
"O zabrani uvoza vina u grad Rijeku
42. Naređujemo i određujemo, da se nijedna osoba ne usudi za svoju potrebu ili za potrebu svoje obitelji unositi ili dati unositi strano vino ili vino koje ne potječe iz distrikta riječkog… pa ni iz vinograda, koji su na području presvjetlog grofa Bernardina Frankopana. Izuzimlju se četiri obitelji naših građana, koje – temeljem prastarog običaja, o čijem početku ne postoji protivno sjećanje – nose svoje vino – godišnje pobrano iz rečenih vinograda u grad Rijeku tj. Franko Veselarić, Martin Milčić, Filip de Fermo i gospođa Franka Akačić. Ipak mogu strani trgovci i ostali nositi ili dati unositi vino iz kneževine Ancone sve do Cesene i iz cijele kraljevine napuljske." (isto, str. 290-291)
| 
Crkva Marijina uznesenja s Kosim tornjem
|
"Isto tako radi izbjegavanja svojevoljnog traženja, koje katkad znadu postaviti krčmari prigodom kupovanja vina na veliko od građana, određujemo, da se ubuduće neka ne usudi nijedan krčmar ni gostioničar kupovati u svrhe spremanja novo vino, izuzevši od početka berbe sve do blagdana svetog Martina. U drugo pak vrijeme ne mogu na nikakav način od građa kupovati vino na veliko u svrhu preprodaje u krčmi pod kaznom od 10 libara." (isto, str. 309)
Osim kontrole brašna, kruha i vina pazilo se i na druge prehrambene proizvode. Postoji odredba da se žito i povrće smiju uvoziti, ali ne i izvoziti. Cijene jaja bile su određene, kao i cijene ribe i mesa. Gradsko vijeće naglašava 1453. godine kako je to nužno "…da se isključe moguće pogreške i skandali, te kako bi narod mogao živjeti sve bolje." Što se tiče mesa i koža, tu je grad stajao prilično dobro, jer su Riječani na veliko uzgajali stoku. Cijela stada ovaca i koza tumarala su pašnjacima u okolici, sve do Kastavštine. Oštre i uporne svađe između Kastva i Rijeke za područje Podbrega vjerojatno najviše proizlaze upravo zbog problema ispaše. Bilo je uobičajeno da vlasnik predaje stado na određen vremenski rok pastiru, te nakon isteka tog roka podijele zaradu. Najveći stočni trgovac bio je Kvirin Spinčić, Kastavac koji se naselio u Rijeci. On je na Krasu imao svoje ovce, koze i goveda, a opskrbljivao je mesom sve riječke mesare, ali i Istru, sve do Kopra.
Riječki statut iz 1530. nadzirao je rad mesara.
"10. Naređujemo i određujemo, da svaki mesar i ostali, koji budu htjeli prodavati meso na klaonici grada Rijeke, mogu – pod prijetnjom kazne od 5 libara – meso prodavati samo na dozvoljene dane prema propisima statuta i za vrijeme sajmova. Isto tako da nijedan mesar ni koja druga osoba ne smije prodavati pokvareno i smrdljivo meso…Isto tako da je svaki mesar dužan na malo prodati od onog mesa koje kupac hoće…" (isto, str. 310-311)
| 
Gotička nadgrobna ploča kapetana Jakova Raunachera u klaustru samostana augustinaca uz crkvu Svetog Jeronima
|
Mnoštvo staja unutar gradskih zidina tipično je za rani srednji vijek. Svi su držali svinje, čak i trgovci, crkvene bratovštine i drugi građani. Hranjenje svinja u gradu bilo je dopušteno, no kako se povremeno otimalo kontroli, gradsko vijeće legaliziralo je 1437. godine ubijanje svinja koje same lutaju ulicama.
U spisima se navodi da se i riječki krojač Juraj Krastić bavio uzgojem svinja, pa kupuje jednom krdo za 36, a drugi put za 57 dukata. Nije morao brinuti o prodaji jer kupaca za meso i kože nikad nije manjkalo. Često su dolazili i venecijanski trgovci. Kako je sušenje i štavljenje koža nosilo sa sobom neugodne mirise, Statut se pozabavio i tim problemom, no pretežno lokacijski.
"Naređujemo, da nijedan krznar ili postolar ili tko drugi, koji pripravlja kože, ne može ni ne smije držati kože radi sušenja na Velikom trgu niti na cestama oko rečenog trga…" (isto, str. 305)
Kako je trgovina bila najživlja gradska aktivnost, može se navesti da se trgovalo željezom, uljem, žitom, drvom, mesom, ribom, ali i novcem. Nikola Mikolić daje novac Kvirinu Spinčiću i Valentinu Jurlinoviću za kupnju stoke, a Johannes Francuz, iz Konstanza, predaje u Rijeci Gašparu iz Škofje Loke 31 zlatni dukat da njime trguje 40 mjeseci, uz podjelu zarade.
Trgovci su se često udruživali, kako za pojedini posao (commenda), tako i trajno (compania). Trgovački poslovi obavljali su se uglavnom na bazi uzajamnog povjerenja, kreditiranjem. Rijetko se plaćalo gotovim novcem ili robom, već su se uglavnom izdavale obveznice s jamcima, pa su sporovi bili relativno rijetki. Rasprostranjeno je bilo ugovaranje preko commende pri čemu je jedna strana davala novac, a druga je izvršavala posao. Nakon dovršenog posla u ugovorenom roku (u protivnom se plaćala kazna!), po obračunu su se odbijali troškovi i na kraju dijelio dobitak.
"Na Rijeci se običavalo sa stranim trgovcima sklapati desetogodišnje uvozno-izvozne ugovore. Takav je ugovor sklopio i Dubrovčanin Luka pokojnog Blaža. Trgovački ugovor načinili su i Marin Matejev s otoka Šipana i Marin Radejev iz Dubrovnika. Osim trgovačkih ugovora Dubrovčani na Rijeci sklapaju ugovore o kreditiranju i iznajmljivanju brodova. Luka Antonijev iz Dubrovnika iznajmio je godine 1448. brod Luki Pesceu iz Firence i Adamu iz Ferma za pedeset i pet dukata.
Dubrovčanin Ivan Pavlov (1451.) posudio je Nikoli Mihaliću sto i dva dukata i četiri solda. Nikola se obavezao vratiti novac uz kamate, dok je za sumu jamčio cjelokupnim posjedom na Rijeci. O nazočnosti Dubrovčana na Rijeci govori i dokument iz godine 1452. kojim je, na molbu Nikolaja Nikolaja iz Dubrovnika, izvršen uviđaj radi utvrđivanja štete na tovaru ulja Nikola de Barnisa. Nakon vještačenja utvrđeno je da je teret bio pravilno složen, a da su posude bile krive nastaloj šteti." (Šetić: 1985., str. 251)
Zanimljivo je registrirati da je 1444. carski kapetan Gašpar Ričan sazvao riječke trgovce žita, vina i ulja i zabranio im trgovanje s Vindolom jer su Vinodolci postali odviše jaka konkurencija gradskoj trgovini.
Nezavisno od sveprisutne trgovine, grad je ipak smatrao da mora biti vremena i za službu Božju.
"O zabrani da se na blagdane posluje i drži otvorene trgovine
…Izuzevši potkivače, koji za nuždu mogu izvršavati svoj posao na takve blagdane, mogu kako građani, tako i stranci poslije službe božje tovariti i istovarivati svoje lađe, ili ih dati natovarivati i istovarivati. Isto tako ne može ni jedan trgovac, obrtnik ili vlasnik dućana držati otvorene radnje ili dućane, osim poslije službe božje i mogu imati otvorena samo vrata i ne drugačije, u svrhu prodaje strancima i ostalim osobama, koje bi htjele kupovati. No, ljekarnici mogu pak imati svoje dućane otvorene u bilo koje vrijeme radi prodaje lijekova…" (Herkov: 1947., str. 303)
Rijeka sredinom XVI. stoljeća ima oko 3.000 stanovnika unutar gradskih zidina. Srednji vijek bio je mračan utoliko što je noćna rasvjeta bila posve skromna, pa se to rješavalo daljnjim odredbama Statuta.
"O zabrani izlaska po noći s oružjem i bez svjetla u gradu Rijeci
22. …Dodavši to ovom statutu, da nikomu nije dozvoljeno ići po noći, čineći podoknice ( serenade ) ili svirajući lutnjom ili drugim glazbalom, ako ne ide sa svjetlom i to pod prijetnjom kazne od 20 soldina svaki put. A uz jedno svjetlo ne mogu ići više nego tri osobe…" (isto, str. 268)
I dok je carski kapetan živio sa šest do deset vojnika u Kaštelu, glavnoj gradskoj utvrdi, građani su morali stražariti na zidinama, na kojima su bakljama bile osvijetljene samo kule. Svećenstvo, što u tom trenutku znači augustinci, jer su franjevci na Trsatu, dok kapucini, isusovci i dominikanci dolaze kasnije, ima vrlo svjetovan pristup životu, jer im Statut zabranjuje nošenje oružja i noćne serenade! Ipak život ima svoju logiku, pa Statut mora zabraniti i kockanje na veće iznose, dok se moralno posrnuće muškaraca u javnim kućama tretira u prvom redu lokacijski.
"Naređujemo i određujemo, da sve bludnice, o kojima postoji javni glas i mišljenje, da su bludnice ili svodilje, imadu stanovati izvan gradskih cesta, i da ne mogu stanovati u kućama, smještenim kraj samih cesta, nego imadu stanovati na udaljenim mjestima kod zidova grada Rijeke." (isto, str. 305)
Inače i u ovoj djelatnosti u Europi je prednjačila Venecija, u kojoj je znalo biti i 6.000 bludnica! I "najmračnije doba" očito ima svoje zabavnije naličje.
Procesija u okolici Rijeke