SUŠAČKA REVIJA broj 74/75

 


iz arhiva

OD OBAVJEŠTAJCA DO OPATIJSKOG HOTELIJERA

Ljubinka Toševa Karpowicz

Iako je Italija s Austro-Ugarskom bila u Trojnom savezu – političkom i vojnom sporazumu  sklopljenom 1882. godine, to nije značilo da talijanske obavještajne službe nisu prikupljale brojne informacije o svom savezniku.

Trojni savez je prestao postojati kada je Italija odbila ući u Prvi svjetski rat uz bok Njemačke i Austro-Ugarske. Osam mjeseci nakon izbijanja rata, Italija je s protivnom stranom – Antantom – sklopila tajni Londonski ugovor (26.IV.1915.), otkazala 4.V.1915. ugovor Trojnom savezu i 24.V.1915. ušla u Prvi svjetski rat.

Ulaskom u rat započeta je reorganizacija obavještajne službe. Najprije je reorganiziran Ured I., koji je 24. svibnja postao Ured za informaciju Vrhovne komande i bio izravno podređen zamjeniku glavnokomandirajućega generala Carla Porro, koji je svoje informacije prenosio vrhovnom komandantu generalissimusu Cadorni.

Nakon poraza kod Caporetta (Kobraid), ured je iz Milana  preseljen u Udine 30. svibnja 1915.godine. Već tijekom travnja utemeljena je mreža od sedam obavještajnih centara pri lokalnim komandama, koje su narednih mjeseci postale obavještajne sekcije raspoređene prema austrijskoj i švicarskoj granici. Sjedišta  obavještajnih službi nalazila su se u: Milanu, Bresciji, Veroni, Bellunu, Tolmecu, Udinama  i Palmanovi.

Među obavještajcima pojedinih centara vladalo je natjecanje u napredovanju, što je kao strategiju podrazumijevalo klevetanje i omalovažavanje druge osobe. U jednom takvom klevetanju pretpostavljenog a, pojavljuje se junak naše priče Pettorelli Lalatta sa svojim kolegom Odoardom Marchettijem. Njihova kritika pretpostavljenima Veronske obavještajne sekcije, osim toga, ilustrira i neke anomalije talijanske obavještajne službe  na početku rata. Najvećim se dijelom odnose na hijarahijsko-funkcionalnu konfuziju koja je u obavještajnim službama vladala  na početku rata.

Ta analiza dvaju obavještajaca u toj ih je mjeri unaprijedila u hijerarhiji  da su otada mogli  neposredno kontaktirati s generalissimusom Cadornom. 

Cesare Finzi, koji će 1922. godine  preuzeti prezime Pettorelli Lalatta od svoje majke, bio je porijeklom iz Firenze. Međutim, njegove obiteljske i prijateljske veze pružale su se po cijeloj Srednjoj Europi. Bio je nećak velikog patriote, židovskog podrijetla, iz vremena ujedinjenja Italije Giuseppe Finzija. Prije rata je živio u Berlinu i dobro govorio njemački i francuski.

Početkom Prvog svjetskog rata započeo je raditi u vojsci kao prevoditelj prilikom saslušavanja zarobljenika, ali uskoro biva angažiran kao službenik na ispitivanju dezertera koji žele ući u talijansku obavještajnu službu.Istovremeno postaje  instruktor za one koji žele postati vojnim prevoditeljima.

Zahvaljujući njemu i kaplaru Joszefu Ryantu, za samo nekoliko mjeseci, točnije već u listopadu 1915., organizirana je mreža subverzivnih “suradnika” sastavljena  od Čeha, Rumunja, Poljaka i Hrvata jugoslavenske opredijeljenosti, koji ulaze u redove talijanske vojske u kojima počinju plodnu karijeru obavještajaca.

Lalatta Finzi je usmjerio pažnju na infiltriranje svojih ljudi, najčešće Čeha i Talijana odjevenih u neprijateljske uniforme, a koji su dobro poznavali njemački, među austrougarske zarobljenike zatočene u zatvorima Verone da bi i tako spoznali raspored vojnih jedinica austrougarske vojske.

Početkom 1917. Finzi je premješten  u Vicenzu (Vičencu) gdje se, među prvima,  posvećuje novim obavještajnim tehnikama: analizi fotosnimki iz aviona, presretanju radio-, telefonskih i telegrafskih valova.

Iz tog razdoblja potječe suradnja između Finzija i “heroja”, prvog slovenskog pukovnika Ljudevita Pivka. Pivko, koji je komandirao bosanskim bataljonom austrougarske vojske, u srpnju 1917. odlučuje da se s ljudima svog odjela stavi na raspolaganje talijanskoj vojsci u blizini Carzana. U kontaktu s Finzijem Pivko mu predlaže atentat na imperatora Karla u vrijeme njegove posjete frontu 13.-16. rujna 1917. Nakon što je ova prilika osujećena, Finzi 17. rujna priprema plan za vojni udar  iza neprijateljskih linija kojim je trebao biti oslobođen Trentino. Plan je poznat pod imenom Il Sogno di Carzano, ali i taj plan propada zbog izdaje talijanskih časnika koji su trebali sudjelovati u njemu.

Pivko i nadalje surađuje s Fincijem, te mu  u kolovozu 1917. saopćava plan austrougarske vojske za studeni. Prema tom planu austrijska vojska  na Soči premješta  trideset divizija i 3.000 topova napuštajući front kod Tolmina. No, informativni odjel Vrhovne komande talijanske vojske ovu informaciju smatra dijelom kontrašpijunaže i borba završava propašću talijanske vojske kod Caporetta.
........

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana