„Ako motivirate nekoga tko je već formiran kao osoba, ta razina motivacije puno je manja nego kada motivirate nekoga kao klinca. Klinac kojega motivirate motiviran je za cijeli život“. Govori tako doc.dr.sc. Sven Maričić, mladi znanstvenik iz Rijeke, danas pomoćnik rektora za nove tehnologije na Sveučilištu Jurja Dobrile i odnedavno v.d. direktora pulskog Znanstveno-tehnološkog instituta, ali i voditelj Centra za biomodeliranje i inovacije u medicini Medicinskog fakulteta u Rijeci. U Pulu je otišao prije dvije godine, s riječkog Tehničkog fakulteta na kojemu je radio od 2006. godine. Poziv iz Pule stigao je kada je tamošnje Sveučilište pokretalo studij proizvodnog strojarstva, koji je danas dio Odsjeka tehničkih studija.
- Kada sam otišao sa Sveučilišta u Rijeci jer sam dobio mogućnost napredovanja i punu podršku svojim zamislima, nisam za sobom zatvorio vrata. Onda je došao poziv uprave Medicinskog fakulteta i danas radim i u Puli i u Rijeci – govori Sven Maričić, koji je rečenicu s početka teksta o motivaciji izgovorio u kontekstu priče o projektu koji je, uz pomoć studenata i studentica proizvodnog strojarstva, informatike i predškolskog odgoja, razvio na pulskom Sveučilištu. Riječ je o mikroskopu prilagođenom vrtićkom uzrastu izrađenom pomoću 3D printera – prvom zaštićenom intelektualnom vlasništvu Sveučilišta Juraja Dobrile, koji će Hrvatsku predstavljati i u Bruxellesu na StartUp Europe Awards – natjecanju poznatom i kao Eurovizija za startup u kategoriji „društvena zajednica“.
Ovaj je mikroskop osobito značajan. Činjenica je da je on jedan od dokaza da se putem 3D tehnologije može proizvesti – apsolutno sve. Tako kaže Sven Maričić, Riječanin uz čije se ime vežu epiteti „pionira tehnologije 3D tiska u Hrvatskoj“, „nezaobilaznog imena 3D printa u Hrvatskoj“, „najvećeg hrvatskog stručnjaka za 3D tehnologije“, „pionira primjene tehnologije 3D printa u biomedicini u Hrvatskoj“... 
Povijesna operacija
Priča koja mu je priskrbila ove epitete počela je prije deset godina u Rijeci, gdje je Sven Maričić izradio 3D model koji se koristio u kirurgiji.
SM Osnovni model ovog 3D printa bio je gotov još krajem 2007. godine, ali operacija je izvedena tek u travnju 2008. godine jer do tada nije bilo slobodnih termina – precizira Maričić.
Kako danas, nakon desetljeća uspješnog rada, gledate na taj prvi poduhvat? Kako je uopće došlo do njega, čija je bila ideja?
Robotiku sam polagao u Beču kod profesora Branka Katalinića, koji mi je držao nekoliko kolegija, od automatizacije do robotike. Profesor Katalinić veliki je motivator i inspirirao me je da, nakon što sam se vratio iz Švedske gdje sam 2005. godine bio stipendist Volva, upišem doktorski studij. Zaposlio sam se i platio prvu godinu studija. Sjećam se da sam za to dao dvije plaće. Na drugoj godini, kada smo trebali odabrati temu, susreo sam se s profesorom Katalinićem i pitao sam ga bi li mi mogao preporučiti nešto što bih mogao primijeniti. To je bilo 2006. godine. Rekao mi je: „Sven, što god budeš uzeo u području Rapid prototypinga, to se tada tako zvalo, sigurno nećeš pogriješiti. To ti je budućnost u idućih 10 do 15 godina.“ Evo, sada je prošlo 12 godina i vidimo koliko su te riječi bile točne, da je to budućnost. Poslušao sam ga i fokusirao sam se na područje 3D printa.
Uslijedio je odlazak u inozemstvo preko različitih aplikacija i programa, gdje sam, između ostaloga, upoznao ljude iz Cluj-Napoce, fantastičnog središta u Transilvaniji. Tamošnje sveučilište pokrenulo je nekoliko laboratorija i projekata, imaju jako dobre rezultate u primjeni tehnologije 3D tiska u biomedicini i imao sam sreću da sam mjesec dana boravio i radio u laboratoriju za proizvodno strojarstvo. Tamo sam naučio jako puno, između ostaloga, i o važnosti suradnje i sinergije različitih sudionika u projektima. Zbog toga je i presjek mojeg, sada već gotovo 12-godišnjeg rada, upravo jako puno projekata, jako puno sudionika, jako puno rezultata koji stoje iza toga.
Obranom doktorske disertacije pod nazivom Optimizacija tehnoloških procesa izrade biokompatibilnih dijelova postao sam doktor tehničkih znanosti, znanstvenog polja strojarstvo, na Tehničkom fakultetu u Rijeci. No, ono što je bitno ‒ iz te preporuke profesora Katalinića izrodila se jedna nova grana i, zahvaljujući njegovom savjetu i ljudima koji su mi pomogli na tom putu, prije svega mojem tadašnjem mentoru i komentorici s kojom i danas surađujem na nekim novim projektima, uveo sam Hrvatsku u elitni klub zemalja koje mogu primijeniti 3D tisak u kirurgiji.
...