Edvin Liverić prvi je ravnatelj Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, nove gradske ustanove u kulturi. Gradsko vijeće Grada Rijeke dalo mu je s početkom 1. siječnja 2019. godine mandat od četiri godine.
Liverić je rođen 1970. u Rijeci, odakle 1989. seli u Zagreb, gdje je diplomirao 1995. na Akademiji dramske umjetnosti. Kraće vrijeme bio je član Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, a od 1995. stalni je član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih.
Pored glume, bavi se i pedagoškim radom pa je od 1996. do 2005. bio vanjski suradnik Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, a od 2013. vanjski je suradnik studija Gluma, mediji, kultura Sveučilišta u Rijeci.
Liverić je od 1996. do 2005. bio selektor i asistent umjetničke ravnateljice festivala Tjedan suvremenog plesa, a od 2003. umjetnički je ravnatelj festivala Street Art u Poreču. Suosnivač je kazališne skupine TRAFIK. Glumi u domaćim i inozemnim kazalištima, u stranim i domaćim filmskim i televizijskim produkcijama. Dugogodišnji je hrvatski predstavnik u europskoj kazališnoj mreži Aerowaves. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor kao dio kolektiva predstave Imago.
Zašto ste se odlučili javiti na natječaj za ravnatelja HKD-a? Koji su motivi presudili da se upustite u taj izazov, i to nakon 30 godina izbivanja iz Rijeke?
Moj unutarnji poziv da se vratim u rodni grad, traje već koju godinu. Iako sam 30 godina proveo u Zagrebu, ja zapravo svo to vrijeme nisam ni osjećao da sam Rijeku napustio. Valjda zato što sam za nju bio svih tih godina vezan i obiteljski i poslovno – djelujući aktivno na riječkoj nezavisnoj sceni. Osnivanje HKD-a kao nove ustanove u kulturi Rijeke učinilo mi se kao idealna pozicija na kojoj mogu podijeliti sva svoja iskustva i znanja stečena u Zagrebu.
Ostali ste kroz sve te godine s Rijekom vezani suradnjama uz TRAFIK i HNK Ivana pl. Zajca pa me zanima kako ste iz Zagreba doživljavali riječku scenu?
Bez obzira što je zagrebačka scena neupitno dinamičnija i produktivnija, meni se riječka uvijek činila zanimljiva i drugačija od svih scena u Hrvatskoj. U međuvremenu je ona, s nesretnom 2008. poprilično devastirana. To je svakako povezano s tom ekonomskom krizom. Mnogi su umjetnici u tom periodu napustili Rijeku. Ali i to na neki način, sa svoje današnje pozicije, doživljavam kao svojevrsni izazov.
Jer najlakše je djelovati kad su uvjeti idealni. Treba pokazati snagu i ustrajnost, kad oni baš i nisu više takvi.
Mnogo ste radili u međuvremenu, ali što vas ispunjava najvećim zadovoljstvom? Gluma, ples, kazalište, film?
...