Priznati i poznati hrvatski redatelj Dalibor Matanić već deset godina vezan je za Rijeku pa ne čudi to što grad na Rječini smatra svojim drugim domom. Četiri je godine ovdje snimao hvaljenu seriju „Novine“, a poseban mu je izazov predstavljala režija središnjeg programa otvaranja manifestacije Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, u riječkoj luci, odnosno programa Opera Industriale, u kojem je sudjelovalo više od 120 izvođača. Iako je sve stalo zbog pandemije koronavirusa, Matanić je optimist i nada se i skoroj premijeri filma Zora, nastavka nagrađivanog Zvizdana, odnosno drugog dijela trilogije Sunce, a očekuje ga i predstava Berlin u zagrebačkom HNK. S Matanićem u ovim kriznim vremenima razgovaramo o svemu tome, s naglaskom na njegovim projektima i problemima koji nas okružuju. Matanić je mišljenja da umjetnost ili kultura moraju biti odraz društva i trenutka u kojem živimo. Svaki oblik kulture, pa bila to i provokacija, za cilj mora imati uspostavu dijaloga. Stvaranje kulture dijaloga izrazito je važno da se izdignemo od podjela, tvrdi proslavljeni redatelj otkrivajući nam svoje buduće planove s Rijekom.
Početak riječke EPK godine, održan prvoga dana veljače na gatovima, rivi i lukobranu, predvođen vašom redateljskom palicom, praćen kišom kao dijelom scenografije, pokazao se dostojan grada koji nosi titulu kulturne prijestolnice Europe. Možete li s odmakom rekapitulirati svoje dojmove.
Ono što smo od samog početka željeli napraviti otvorenjem jedna je večer kakva bi se trebala živjeti cijele godine dok je Rijeka EPK. Nastojali smo da to bude jedna uzvišena večer koja se uzdiže iznad svih naših klasičnih podjela, trzavica, u kojoj nema politike i u kojoj je samo kultura u prvom planu. Ono što je meni bilo posebno izazovno jest da već jednom kultura stvarno bude glavna u zemlji i nadam se da se sve to potrefilo. Znao sam da je Rijeka plodno tlo za takvo što. Rijeka i Riječani, ja ih poznam jako dobro jer ovdje posljednje četiri godine snimam „Novine“, pa znam da je to grad predivan za suradnju, i to nije nikakvo ulizivanje. Znam to iz prve ruke jer sam vidio dok sam snimao po ulicama koliko su ljudi otvoreni i koliko im je drago da se nešto radi. Tako je i na otvorenje EPK publika izvrsno reagirala, a ona je, ustvari, sastavni dio tog spektakla, uz kišu, koja je normalno obilježje Rijeke, a to opet kažem jer dok smo snimali prvu sezonu „Novina“ 2016. godine, imali smo u komadu 28 dana kiše. To ni lokalni ljudi nisu dugo vremena vidjeli. Na kišu smo navikli i na neki način, da je bilo sunčano, ne bi bio neki riječki đir, kojeg karakterizira kiša i vrijeme koje se stalno mijenja. Što se tiče EPK, dogodio se ponos koji se izdignuo iznad svih nekih sumnji. To je ono najbitnije.
Ocijenili ste da se izvedbom „Opere Industriale“ ‘brišu granice između glazbe i publike, ali i pozornice i grada te događaja i televizijskog prijenosa’. Jeste li u potpunosti zadovoljni tim „bezgraničnim“ događajem?
Upravo kiša koju spominjem zadavala je dosta problema što se tiče samoga televizijskog prijenosa, kablova koji su pucali, struje, veza, linkova… To je nešto na što, jednostavno, ne možete utjecati. Postoji jedan trenutak unutar svega toga koji je ključan, o čemu sam puno pričao s ljudima, a to je da se tu noć stvorila jedna kolektivna energija. To mi je i u Operi Industriale bilo jako važno. Znao sam da je muzički komad i sve što se događa na sceni odlično, da će publika biti odlična, ali ta kemija koja se stvara - to je nešto u što morate jako puno vjerovati. I onda se upravo dogodilo da je riječka luka postala korida. Unutar te koride ima „milijun stvari“ koje ne pođu onako kako ste zamislili i planirali, ali ako se stvori kemija, onda to na neki način publika oprašta. Puno važnije je doživjeti tu kolektivnu energiju nego sad nabrajati tehničke sitnice koje su se događale. A mnogi su mi potvrdili da su to osjetili čak i na televizijskom prijenosu.
...