Vodeća hrvatska dijalektologinja, i najveći autoritet za sjeverne čakavske govore hrvatskoga jezika, prof. dr. sc. Silvana Vranić prošle je godine izabrana za redovitu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za filološke znanosti. Ova izrazito plodna i angažirana znanstvenica ostvarila je značajne rezultate u istraživanju hrvatskih dijalekata, osobito čakavskih govora. Njezini su dijalektološki radovi temeljiti, iscrpni i precizni, redovito obiluju pouzdanim podatcima i utemeljenim zaključcima o položaju pojedinih govora unutar čakavskoga narječja. Za mnoge je govore upravo profesorica Vranić otkrila njihovo točno mjesto u klasifikaciji hrvatskih dijalekata. Impresivan je broj dijalektoloških punktova koje je istražila osobno ili u suradnji sa svojim studentima i drugim istraživanjima. Za razliku od većine drugih dijalektologa, profesorica Vranić podjednako je kompetentna u istraživanju i opisu svih jezičnih razina, od fonologije i morfologije do sintakse i frazeologije, a među rijetkim je hrvatskim dijalektolozima dobro upućena u suvremene spoznaje o slavenskoj poredbenoj akcentologiji. Akademkinja Vranić za čitatelje Sušačke revije govori o svom odrastanju, školovanju i razlozima zbog kojih je život posvetila jeziku, jezikoslovlju, izražavanju, pisanoj riječi i nadasve čakavštini.
Sredinom prošle godine postali ste prva akademkinja ovih prostora, što je velika čast za Sveučilište u Rijeci, ali isto tako i za grad te Primorsko-goransku županiju. Neosporiva je činjenica da se ne može dalje u znanstvenom svijetu od toga da se postane akademikom i akademkinjom. Akademija je institucija koja ima svega 12 posto žena, pa je tim više značajna činjenica da ste zasluženo postali jednom od njih. Što za Vas znači to visoko priznanje HAZU-a?
Da, otprilike je tako u postotcima, sedamnaest je akademkinja, ali u samom Razredu za filološke znanosti pet je akademkinja, dakle, dominantan broj u odnosu na ostale Akademijine razrede. Može se doista reći da sam primljena u rodno osviješten razred!
Osjećam ogromnu odgovornost koja dolazi s tim izborom jer sam svjesna koliko je filologa zavrijedilo biti redovitim članovima, a okolnosti im nisu išle naruku. Biti znanstvenik nemoguće je bez dosega svih onih koji su u određenoj znanosti prethodili, bez dobroga mentora koji prepoznaje istraživački neki nerv u mladom znanstveniku i pomaže mu razviti ga. Imala sam sreću što je prof. emerita Iva Lukežić zapazila moje zanimanje za dijalektologiju, što je pristala biti mentorom mojega diplomskoga radu, a onda i doktorske disertacije, i što je uvijek nesebično sa mnom dijelila svoje spoznaje, na čemu ću joj uvijek biti zahvalna. Bez potpore starijih kolega od kojih sam učila i bez mlađih koji su uz nas stasali i čije sam radove s radošću iščitavala na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci, na kojem radim više od 30 godina, ne bi bilo moguće napredovati. Zbog toga ovaj izbor ne osjećam priznanjem samo meni osobno. No, ako je suditi prema obrazloženju prijedloga Razreda, potvrda je to mojega dosadašnjega znanstvenoga rada na području dijalektologije, ponajprije terenskoga istraživanja mnogih čakavskih govora i njihovih klasifikacija i sinteza, i ono mi je vjetar u leđa za daljnja istraživanja. Nadam se da ću iskoristiti privilegiju koja mi se pruža i stvoriti mogućnosti za nove projekte kojima bi se istražio dio neobrađenih tematskih područja hrvatske dijalektologije i dijalektoloških punktova.
Jednom prilikom kazali ste da je raditi u okviru Akademije kao krovne institucije znanosti izuzetno poticajno za promicanje humanističkih znanosti i znanstvene istine, istaknuvši da ste ponosni što ste prva žena među akademicima upravo sa Sveučilišta u Rijeci koje je prvo u Hrvatskoj napravilo Plan rodne ravnopravnosti te osnovalo Odbor za rodnu ravnopravnost. Neosporiva je činjenica da je ženama i u 21. stoljeću teško uspjeti, no ipak je poticajno što su Vaš izniman dugogodišnji neumoran rad, impresivna postignuća i neupitan doprinos akademskoj zajednici prepoznati. Što je prethodilo i što Vas je konkretno odredilo na Vašem profesionalnom putu?
Točno, ponosna sam na rodnu politiku riječkoga Sveučilišta. Izbor me obvezuje da djelujem, osim znanstveno i poučavanjem, i na promicanju društvene odgovornosti, a povezano s ciljevima Sveučilišta i na jačanju rodne ravnopravnosti u razvoju znanstvenih karijera, pa tako i u okviru Akademije. Uostalom, poznato je i iz istraživanja na našem Sveučilištu da u Hrvatskoj diplomira više žena (ili 60 posto prema podacima iz 2005. godine), a kada je riječ o doktoratima, postotak je nešto nepovoljniji za žene – 45 posto. Usto, dolazim s fakulteta koje na Sveučilištu ima najviše studentica, docentica, profesorica, voditeljica projekata. No, evidentno je da položaj žena u znanosti otežan zbog tzv. prikrivenih diskriminacijskih mehanizama. Ipak veseli da se društveni stav prema ženama na rukovodećim mjestima mijenja, pa vjerujem da će i u znanosti i u Akademiji biti više žena. Moram priznati da te prikrivene diskriminacijske mehanizme na našem Fakultetu nisam nikada osjetila, ali da, mislim da je ženama moje starosne dobi, zbog svih drugih „ženskih“ zadaća usađenih odgojem, teže sve posložiti. Srećom, pa su nove generacije žena osvještenije.
...