Riječanka Jelena Dunato prije dosta godina preselila se u Cres gdje radi kao viša kustosica i ravnateljica Creskog muzeja. Jedna je od najtraženijih hrvatskih književnica mlađe generacije na globalnom tržištu, povjesničarka je umjetnosti, autorica spekulativne fikcije i ljubiteljica drevne prošlosti, no za sebe kaže da je prije svega pisac, a onda sve ostalo. Objavila je niz kratkih priča u domeni spekulativne fikcije, a njezin prvi roman iz 2019. godine, „Šikara“, napisan na hrvatskom jeziku, izlet je u žanr detektivskog romana s glavnom junakinjom koja gata iz kave i zaljubi se u mogućeg sumnjivca. Njezine priče objavljene su u časopisima Beneath Ceaseless Skies, The Dark, Future SF, Mermaids Monthly i drugdje. Prvi roman na engleskom jeziku, „Dark Woods, Deep Water“, objavila je 2023. g., nakon toga još nekoliko kratkih priča u raznim časopisima, te novelu s istim izdavačem, Ghost Orchid Pressom. „Ghost Apparent“ novela smještena je u isti svijet kao i „Dark Woods, Deep Water“, s time da se radnja odvija nekoliko godina ranije. Priča je to o izdaji, upornosti i potrazi za pravdom. 
Slavenski folklor i dalje je prisutan, ali ovo je mnogo više mediteranska priča, sa suncem obasjanim kamenom i usijanim temperamentima, kaže autorica. Članica je strukovnih udruga SFWA i Codex. Piše polako jer spada u one pisce kojima je pisanje teško. Smatra da svaki jezik traži svoje – na hrvatskom ne bi nikad pisala fantasy roman, a na engleskom joj ne pada na pamet pisati detektivsku priču. Priznaje da joj je mnogo jednostavnije i lakše napisati nešto na engleskom jeziku i pokušati to objaviti, s obzirom na to da u Hrvatskoj nema dostatnog tržišta knjiga.
Prije niz godina preselili ste se iz Rijeke na Cres. Jeste li se navikli na život na otoku, za koji kažete da živi u bipolarnom ritmu?
Prvo pitanje pa odmah u glavu! Ne znam jesam li se navikla. Ovdje je život dobar, Cres je lijep, ali ja sam ipak gradsko dijete. Sva ova silna priroda oko mene čini me nervoznom. Ovce mi bleje u zoru, supovi lete nad glavom. A turisti, jao, turisti! Nije lako živjeti u nečijoj idealnoj destinaciji za odmor. Zimi je prazno, ljeti prepuno.
Djetinjstvo ste proveli u Rijeci. Po čemu se najviše sjećate tog vremena?
Odrasla sam na Kozali i sjećam se da smo stalno bili vani. Od Baštijanove do Ante Kovačića i Vladimira Nazora, svaki smo pedalj znali, sva dvorišta, vrtove i parkove. Sjećam se nevjerojatne slobode. Danas ljudi misle (a možda je danas doista tako) da gradska djeca sjede zatvorena u stanove i da se druže samo ako ih roditelji utrpaju u auto i odvezu na druženje, ali to nije bilo moje djetinjstvo. Bili smo kao čopor pasa lutalica, uvijek vani.
A tek poslije, u srednjoj školi, kad se radijus proširio, od Palacha do Konta, od joga na Trsatu do Kostrene ljeti. Neprekidno smo bili vani. I danas, kad se želim osjećati bolje, moram prošetati gradom, po asfaltu, među zgradama.
Kako je teklo Vaše formalno obrazovanje? Povijest umjetnosti studirali ste u Londonu.
Ne, ne, engleski i povijest umjetnosti sam diplomirala u Ljubljani, a postdiplomski iz vizualne kulture završila sam u Nottinghamu. U Londonu radila sam, u Apsley Houseu – to je muzej u kojem je smještena zbirka Vojvode od Wellingtona.
IDENTITET – SLAGALICA OD TISUĆU DIJELOVA
Živjeli ste u Rijeci, zatim u Sloveniji i Velikoj Britaniji, a trenutačno ste Riječanka na privremenom radu u Cresu. Što je najviše utjecalo na Vaš identitet?
...