SUŠAČKA REVIJA broj 46/47 razgovori ZA DIRIGIRANJE SU POTREBNI SNAGA I KARIZMA Kim CuculićDirigentica Nada Matošević danas je poznato i cijenjeno ime u domaćim, ali i inozemnim glazbenim krugovima. Sa svoje trideset i tri godine već vodi dva najveća riječka glazbena ansambla - Operu i orkestar HNK Ivana pl. Zajca te Riječku filharmoniju, koji pod njenim vodstvom ostvaruju zamjetne umjetničke rezultate. Zašto Vas je privukao studij dirigiranja i kako to da je Vaš izbor bila Akademija u Ljubljani, a ne, primjerice, ona u Zagrebu? U srednjoj sam školi svirala klavir i flautu, ali u proljeće uoči prijemnog ispita mojoj je starijoj sestri palo na pamet da bih mogla ići studirati dirigiranje. Moram priznati da u to vrijeme o tome uopće nisam razmišljala. Otišla sam najprije u Ljubljanu, međutim, morala sam se vratiti na jesenski rok jer sam zakasnila na neke teorijske predmete. U Zagrebu me te godine nisu primili. Na kraju mi je bilo drago što sam se upisala u Ljubljani, jer su ondje uvjeti studiranja bili bolji nego na zagrebačkoj Akademiji. Svaki tjedan imali smo mogućnost proba s orkestrom, a na trećoj godini studija osnovala sam i svoj gudački komorni orkestar. Tako smo od prvih dana studija imali priliku za praktični dio rada. Za razliku od glazbenika koji ima svoj instrument, dirigent cijelo vrijeme mora raditi "na suho", što je dosta problematično u današnjem sustavu školovanja jer mladi kolege imaju jako malo mogućnosti za praktičan rad. Dirigiranje je jedan specifičan posao koji ne predstavlja nastavak nečega što ste radili zadnjih deset godina. Ono zahtijeva drugačiji pristup razmišljanju o samoj glazbi. Ukoliko mladi dirigent nema prilike raditi s ansamblima, vrlo je teško napredovati. U tom smislu imala sam sreće, jer sam od prve godine studija radila s orkestrima. Što je Vašu sestru navelo da Vas nagovori da upišete baš studij dirigiranja, a ne neki instrument? Ne sjećam se više zašto mi je to predložila. Još od malih nogu znala sam da ću se baviti glazbom, a na kraju je to ispalo dirigiranje. Jeste li u vrijeme studija bili jedina žena u klasi? - Moja dirigentska klasa bila je mala. Upisalo ju je svega troje ili četvero studenata. U to vrijeme bila sam jedina žena. Prije mene studij dirigiranja završila je jedna žena i tada je već radila u ljubljanskoj Operi kao korepetitor. Ona je također bila studentica profesora Nanuta, a čini mi se da je podrijetlom iz Siska. Bila je još jedna djevojka koja je pokušavala, ali nije završila studij. Čula sam da je u Zagrebu bilo nekoliko žena koje su završile dirigiranje, ali je vrlo teško zaposliti se kao dirigent. Pretpostavljam da je i u svijetu mali broj žena koje se uspiju održati u ovom zanimanju. Dirigenata zapravo ima jako puno. Ne kažem da su svi dobri, ali ih je mnogo s obzirom na broj ansambala. To je objektivan problem ne samo za žene u tom poslu, nego općenito za mlade dirigente, jer je mogućnost zaposlenja vrlo ograničena. Među svjetski poznatim dirigentima gotovo da i nema žena. Kako to objašnjavate? Znači li to da su za dirigiranje ipak potrebne neke posebne psihičke i fizičke predispozicije? Dirigiranje prije svega zahtijeva veliku snagu, i fizičku, ali rekla bih možda još i više mentalnu i psihičku. Ono traži jednu vrstu moći da šezdesetak ljudi oko sebe uvjerite da interpretacija u određenom trenutku mora krenuti baš tim putem. To je poslije i pitanje utjecanja na publiku. Da bi se to postiglo, potrebni su velika snaga, svojevrsna karizma i autoritet. Naravno, bitni su i znanje, korektan odnos i poštovanje. Radi se o dosta složenom i nimalo bezazlenom poslu. Nada Matošević rođena je u Rijeci 1971. godine. Nakon Srednje glazbene škole u Rijeci upisala je studij dirigiranja na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi profesora Antona Nanuta, kod kojega je 1993. diplomirala, a zatim završila i poslijediplomski studij. Već kao studentica, i kasnije kao diplomirana dirigentica, nastupala je s mnogim simfonijskim orkestrima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Njemačkoj i Meksiku. Godine 1997. ulazi u angažman riječke Opere kao dirigentica i zborovođa, a godinu kasnije postaje i v.d. ravnateljica. Nastupa na mnogim međunarodnim festivalima, a stalna je gošća teatra u Veroni i meksičkih simfonijskih orkestara. Zajedno s Ivicom Rušinom suosnivačica je Riječke filharmonije, u kojoj djeluje kao umjetnička ravnateljica. Za interpretaciju IV. simfonije P. I. Čajkovskog sa simfoničarima RTV Slovenije nagrađena je Univerzitetskom Prešerenovom nagradom. Dobitnica je i godišnje Nagrade Grada Rijeke, koja joj je dodijeljena za umjetničke dosege i doprinos razvoju riječke operne i koncertne djelatnosti. Unatoč činjenici da Rijeka nije iznjedrila mnogo profesionalaca ovog profila, Nada Matošević godinama je čekala priliku da u svom gradu dobije stalno zaposlenje, čime je riječka kultura zasigurno mnogo dobila. Dosadašnje kritike o Nadi Matošević kažu da se radi o "iznimnom talentu", da je "izuzetno predana glazbi i slobodnijeg pristupa dirigiranju, uz blisku suradnju sa solistima" te da je "mlada, talentirana, suptilna, ali i temperamentna dirigentica". Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
ZA DIRIGIRANJE SU POTREBNI SNAGA I KARIZMA
Kim Cuculić
Dirigentica Nada Matošević danas je poznato i cijenjeno ime u domaćim, ali i inozemnim glazbenim krugovima. Sa svoje trideset i tri godine već vodi dva najveća riječka glazbena ansambla - Operu i orkestar HNK Ivana pl. Zajca te Riječku filharmoniju, koji pod njenim vodstvom ostvaruju zamjetne umjetničke rezultate.
Zašto Vas je privukao studij dirigiranja i kako to da je Vaš izbor bila Akademija u Ljubljani, a ne, primjerice, ona u Zagrebu? U srednjoj sam školi svirala klavir i flautu, ali u proljeće uoči prijemnog ispita mojoj je starijoj sestri palo na pamet da bih mogla ići studirati dirigiranje. Moram priznati da u to vrijeme o tome uopće nisam razmišljala. Otišla sam najprije u Ljubljanu, međutim, morala sam se vratiti na jesenski rok jer sam zakasnila na neke teorijske predmete. U Zagrebu me te godine nisu primili. Na kraju mi je bilo drago što sam se upisala u Ljubljani, jer su ondje uvjeti studiranja bili bolji nego na zagrebačkoj Akademiji. Svaki tjedan imali smo mogućnost proba s orkestrom, a na trećoj godini studija osnovala sam i svoj gudački komorni orkestar. Tako smo od prvih dana studija imali priliku za praktični dio rada. Za razliku od glazbenika koji ima svoj instrument, dirigent cijelo vrijeme mora raditi "na suho", što je dosta problematično u današnjem sustavu školovanja jer mladi kolege imaju jako malo mogućnosti za praktičan rad. Dirigiranje je jedan specifičan posao koji ne predstavlja nastavak nečega što ste radili zadnjih deset godina. Ono zahtijeva drugačiji pristup razmišljanju o samoj glazbi. Ukoliko mladi dirigent nema prilike raditi s ansamblima, vrlo je teško napredovati. U tom smislu imala sam sreće, jer sam od prve godine studija radila s orkestrima. Što je Vašu sestru navelo da Vas nagovori da upišete baš studij dirigiranja, a ne neki instrument? Ne sjećam se više zašto mi je to predložila. Još od malih nogu znala sam da ću se baviti glazbom, a na kraju je to ispalo dirigiranje. Jeste li u vrijeme studija bili jedina žena u klasi? - Moja dirigentska klasa bila je mala. Upisalo ju je svega troje ili četvero studenata. U to vrijeme bila sam jedina žena. Prije mene studij dirigiranja završila je jedna žena i tada je već radila u ljubljanskoj Operi kao korepetitor. Ona je također bila studentica profesora Nanuta, a čini mi se da je podrijetlom iz Siska. Bila je još jedna djevojka koja je pokušavala, ali nije završila studij. Čula sam da je u Zagrebu bilo nekoliko žena koje su završile dirigiranje, ali je vrlo teško zaposliti se kao dirigent. Pretpostavljam da je i u svijetu mali broj žena koje se uspiju održati u ovom zanimanju. Dirigenata zapravo ima jako puno. Ne kažem da su svi dobri, ali ih je mnogo s obzirom na broj ansambala. To je objektivan problem ne samo za žene u tom poslu, nego općenito za mlade dirigente, jer je mogućnost zaposlenja vrlo ograničena. Među svjetski poznatim dirigentima gotovo da i nema žena. Kako to objašnjavate? Znači li to da su za dirigiranje ipak potrebne neke posebne psihičke i fizičke predispozicije? Dirigiranje prije svega zahtijeva veliku snagu, i fizičku, ali rekla bih možda još i više mentalnu i psihičku. Ono traži jednu vrstu moći da šezdesetak ljudi oko sebe uvjerite da interpretacija u određenom trenutku mora krenuti baš tim putem. To je poslije i pitanje utjecanja na publiku. Da bi se to postiglo, potrebni su velika snaga, svojevrsna karizma i autoritet. Naravno, bitni su i znanje, korektan odnos i poštovanje. Radi se o dosta složenom i nimalo bezazlenom poslu. Nada Matošević rođena je u Rijeci 1971. godine. Nakon Srednje glazbene škole u Rijeci upisala je studij dirigiranja na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi profesora Antona Nanuta, kod kojega je 1993. diplomirala, a zatim završila i poslijediplomski studij. Već kao studentica, i kasnije kao diplomirana dirigentica, nastupala je s mnogim simfonijskim orkestrima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Njemačkoj i Meksiku. Godine 1997. ulazi u angažman riječke Opere kao dirigentica i zborovođa, a godinu kasnije postaje i v.d. ravnateljica. Nastupa na mnogim međunarodnim festivalima, a stalna je gošća teatra u Veroni i meksičkih simfonijskih orkestara. Zajedno s Ivicom Rušinom suosnivačica je Riječke filharmonije, u kojoj djeluje kao umjetnička ravnateljica. Za interpretaciju IV. simfonije P. I. Čajkovskog sa simfoničarima RTV Slovenije nagrađena je Univerzitetskom Prešerenovom nagradom. Dobitnica je i godišnje Nagrade Grada Rijeke, koja joj je dodijeljena za umjetničke dosege i doprinos razvoju riječke operne i koncertne djelatnosti. Unatoč činjenici da Rijeka nije iznjedrila mnogo profesionalaca ovog profila, Nada Matošević godinama je čekala priliku da u svom gradu dobije stalno zaposlenje, čime je riječka kultura zasigurno mnogo dobila. Dosadašnje kritike o Nadi Matošević kažu da se radi o "iznimnom talentu", da je "izuzetno predana glazbi i slobodnijeg pristupa dirigiranju, uz blisku suradnju sa solistima" te da je "mlada, talentirana, suptilna, ali i temperamentna dirigentica".
Zašto Vas je privukao studij dirigiranja i kako to da je Vaš izbor bila Akademija u Ljubljani, a ne, primjerice, ona u Zagrebu? U srednjoj sam školi svirala klavir i flautu, ali u proljeće uoči prijemnog ispita mojoj je starijoj sestri palo na pamet da bih mogla ići studirati dirigiranje. Moram priznati da u to vrijeme o tome uopće nisam razmišljala. Otišla sam najprije u Ljubljanu, međutim, morala sam se vratiti na jesenski rok jer sam zakasnila na neke teorijske predmete. U Zagrebu me te godine nisu primili. Na kraju mi je bilo drago što sam se upisala u Ljubljani, jer su ondje uvjeti studiranja bili bolji nego na zagrebačkoj Akademiji. Svaki tjedan imali smo mogućnost proba s orkestrom, a na trećoj godini studija osnovala sam i svoj gudački komorni orkestar. Tako smo od prvih dana studija imali priliku za praktični dio rada. Za razliku od glazbenika koji ima svoj instrument, dirigent cijelo vrijeme mora raditi "na suho", što je dosta problematično u današnjem sustavu školovanja jer mladi kolege imaju jako malo mogućnosti za praktičan rad. Dirigiranje je jedan specifičan posao koji ne predstavlja nastavak nečega što ste radili zadnjih deset godina. Ono zahtijeva drugačiji pristup razmišljanju o samoj glazbi. Ukoliko mladi dirigent nema prilike raditi s ansamblima, vrlo je teško napredovati. U tom smislu imala sam sreće, jer sam od prve godine studija radila s orkestrima. Što je Vašu sestru navelo da Vas nagovori da upišete baš studij dirigiranja, a ne neki instrument? Ne sjećam se više zašto mi je to predložila. Još od malih nogu znala sam da ću se baviti glazbom, a na kraju je to ispalo dirigiranje. Jeste li u vrijeme studija bili jedina žena u klasi? - Moja dirigentska klasa bila je mala. Upisalo ju je svega troje ili četvero studenata. U to vrijeme bila sam jedina žena. Prije mene studij dirigiranja završila je jedna žena i tada je već radila u ljubljanskoj Operi kao korepetitor. Ona je također bila studentica profesora Nanuta, a čini mi se da je podrijetlom iz Siska. Bila je još jedna djevojka koja je pokušavala, ali nije završila studij. Čula sam da je u Zagrebu bilo nekoliko žena koje su završile dirigiranje, ali je vrlo teško zaposliti se kao dirigent. Pretpostavljam da je i u svijetu mali broj žena koje se uspiju održati u ovom zanimanju. Dirigenata zapravo ima jako puno. Ne kažem da su svi dobri, ali ih je mnogo s obzirom na broj ansambala. To je objektivan problem ne samo za žene u tom poslu, nego općenito za mlade dirigente, jer je mogućnost zaposlenja vrlo ograničena. Među svjetski poznatim dirigentima gotovo da i nema žena. Kako to objašnjavate? Znači li to da su za dirigiranje ipak potrebne neke posebne psihičke i fizičke predispozicije? Dirigiranje prije svega zahtijeva veliku snagu, i fizičku, ali rekla bih možda još i više mentalnu i psihičku. Ono traži jednu vrstu moći da šezdesetak ljudi oko sebe uvjerite da interpretacija u određenom trenutku mora krenuti baš tim putem. To je poslije i pitanje utjecanja na publiku. Da bi se to postiglo, potrebni su velika snaga, svojevrsna karizma i autoritet. Naravno, bitni su i znanje, korektan odnos i poštovanje. Radi se o dosta složenom i nimalo bezazlenom poslu.
Nada Matošević rođena je u Rijeci 1971. godine. Nakon Srednje glazbene škole u Rijeci upisala je studij dirigiranja na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi profesora Antona Nanuta, kod kojega je 1993. diplomirala, a zatim završila i poslijediplomski studij. Već kao studentica, i kasnije kao diplomirana dirigentica, nastupala je s mnogim simfonijskim orkestrima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Njemačkoj i Meksiku. Godine 1997. ulazi u angažman riječke Opere kao dirigentica i zborovođa, a godinu kasnije postaje i v.d. ravnateljica. Nastupa na mnogim međunarodnim festivalima, a stalna je gošća teatra u Veroni i meksičkih simfonijskih orkestara. Zajedno s Ivicom Rušinom suosnivačica je Riječke filharmonije, u kojoj djeluje kao umjetnička ravnateljica. Za interpretaciju IV. simfonije P. I. Čajkovskog sa simfoničarima RTV Slovenije nagrađena je Univerzitetskom Prešerenovom nagradom. Dobitnica je i godišnje Nagrade Grada Rijeke, koja joj je dodijeljena za umjetničke dosege i doprinos razvoju riječke operne i koncertne djelatnosti. Unatoč činjenici da Rijeka nije iznjedrila mnogo profesionalaca ovog profila, Nada Matošević godinama je čekala priliku da u svom gradu dobije stalno zaposlenje, čime je riječka kultura zasigurno mnogo dobila. Dosadašnje kritike o Nadi Matošević kažu da se radi o "iznimnom talentu", da je "izuzetno predana glazbi i slobodnijeg pristupa dirigiranju, uz blisku suradnju sa solistima" te da je "mlada, talentirana, suptilna, ali i temperamentna dirigentica".
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.