Emil Hrvatin, nekadašnji je riječki gimnazijalac koji je prije četvrt stoljeća krenuo prema Ljubljani gdje i danas živi, ostavlja za sobom debelu brazdu. Svojim umjetničkim projektima taj poznati (neki će reći i proslavljeni) kazališni redatelj i teoretičar scenske umjetnosti budi interes, i onih koji nisu inače zainteresirani za umjetnost, dotičući se hrabro i suvremenih i povijesnih problema. Tako u performansu mobilne telefonije Miss Mobile, s kojim je nastupao u pariškom Centru Pompidou, u La mami u New Yorku, u belgijskom Gentu, pa svojevremeno i u Rijeci, razotkriva moć medija i njihov manipulatorski potencijal. S Kabinetom uspomena sakupljao je suze svih onih koji su zaplakali na nekoj od prikazanih sportskih, političkih ili nekih drugih scena iz prošlosti propale Jugoslavije, a kada su njegovi kolege iz Slovenije Davide Grassi i Igor Štromajer pokrenuli projekt Problemarket, u tu Burzu problema uključio je i Rijeku. Ideja je vrlo jednostavna. U današnjem svijetu u kojem ništa više nije sveto, jer sve je na prodaju, može se stvoriti i tržište problemima. Zašto ih skrivati i prekrivati, zašto ih ne bismo prodavali, odnosno zašto ne ukazivati na njih? Mediji će to možda činiti dan ili dva dok ne pronađu novu temu i novi problem, ali suvremena umjetnost, koja nije lijepa već kritička i odgovorna, kaže Hrvatin, pažnju javnosti na određenom problemu može držati i duže vrijeme. Tako se dogodilo i u Rijeci gdje je protest antifašista zbog multimedijalnog dijela izložbe Fijumani–Riječka situacija 1920.-1940. privukao na izložbu i one koji nisu baš bili previše zainteresirani za dostignuća riječkih slikara umeđuratnom razdoblju.
SR Hvala Vam što ste doveli Problemarket, odnosno Burzu problema u Hrvatsku. Vjerojatno ste pretpostavili kako će to biti dobar poslovni potez za Problemarket koji bi ovdje mogao imati vrlo dobro tržište. Jeste li morali upotrijebitisvoja poznanstva s članovima Upravnog odbora Problemarketa da biste ih nagovorili na dolazak u Hrvatsku ili su uočili ljepotu hrvatske obale kao i mnogi drugi poslovni ljudi iz Europe?
Tvrtka Denuntio već je nekoliko godina pokušavala dovesti na područje Kvarnera i šire svjetski renomiranu tvrtku Problemarket, koja se bavi trgovanjem problemima. Naime, tvrtka Problemarket bila je nezainteresirana za ulaganja u ovom dijelu Europe jer se nakon završetka rata – Domovinskog, odnosno građanskog kako ga oni nazivaju, broj problema drastično smanjio, kao i dimenzije tih problema. Tvrdilo se da su poslije ratne traume i privođenje ratnih zločinaca lokalni problemi, kojih je toliko na burzi i čiji je trend rasta toliki da se unjih ne isplati investirati.
Međutim, kada im je tvrtka Denuntio predstavila Rijeku i problematiku ovoga grada, Problemarket je počeo pokazivati posvemašnju zainteresiranost. Uvidjeli su da je Rijeka istinski multietnički grad, da je to grad u kojem je tuđinac dobrodošao i da je Trsatska gradina mjesto na kojem se može vijoriti ma koji stijeg, barjak ili zastava. Zatim ih je dodatno zainteresirala činjenica da se taj grad stidi svoje prošlosti, povijesno bitnog razdoblja samostalnosti u godinama 1919. i 1920. kada je Rijeka bila neovisna država. To je razdoblje o kojem se u knjizi Povijest Rijeke govori u poglavlju Rijeka kao svjetski problem. Naime, ako se samostalnost Dubrovačke Republike toliko slavi i na koncu konca odlično prodaje u turističkim aranžmanima, zašto je u Rijeci takav problem istaknuti vlastitu neovisnost? Svako selo ima ima svog heroja i ratnog zločinca, no samo je Rijeka imala D'Annunzija.
Naravno, kako se Problemarket bavi problemima, i to pretežito paradoksalnim problemima, koje ne može riješitinipolicija,nisudstvo,nipartija,ni slobodno tržište, ni sam Bog, njihov je cilj probleme učiniti vidljivima, ulagati u njih, dizati im vrijednosti što skuplje ih prodati.
Zato je tvrtka Denuntio naišla na veliko odobravanje vodećih u Problemarketu kada je predložila da se svjetionik na ulasku u riječkuluku pretvori u spomenik D'Annunziju.Tobibiointeraktivni spomenik, stilizacijaD'Annunzijevefigurekojabiujedinjavalasvekarakteristiketog velikog pisca i problematičnog političara: njegov stas, šarm muškarca koji je spavao s više od dvije tisuće žena, njegov nihilizam i avanturizam.
| 
Igor Štromajer i Davide Grassi, autori Problemarketa, koje je Emil Hrvatin (desno) zainteresirao za D’Annuzijev boravak u Rijeci. | | Emil Hrvatin prvi se put u Rijeci, svojem rodnom gradu, kao umjetnik predstavio 2002.godine s performansom mobilne telefonije Miss Mobile, kojim razotkriva djelovanje televizijskih programa i njihov manipulativni učinak. U glavnom dijelu tog performansa Hrvatin mobitelom razgovara s ljudima koje su nazvali njihovi znanci u publici. U riječkoj su predstavi tada Hrvatinovi sugovornici nevoljko odgovarali na pitanja o svojim političkim stavovima, za razliku, recimo, od New Yorka, gdje je autor dobijao jasne odgovore na politička pitanja, kao i prijedloge za rješenje bliskoistočne krize.
Krajem 2004. godine Hrvatin je u Rijeci gostovao i izložbom Izbjeglički kamp za državljane Prvog svijeta. Riječka je izložba bila samo jedna od faza tog projekta u kojem su obrađeni ovdašnji hotel Park, hotel Kristal u Umagu i Pinija u Petrčanima u kojima su svojevremeno smještene izbjeglice s ratnih područja. U Belgiji su unutar projekta obrađene crkve koje su devedesetih godina prošlog stoljeća kao izbjegličke logore koristile izbjeglice iz istočne Europe i s Bliskog istoka, dok je u Beču analizirana transformacija muzeja u izbjegličke kampove. Projekt se bavio pitanjem koliko humanitarnu djelatnost iskorištava politika. | |
SR Burzu problema uspjeli ste dovesti kao predstavnik tvrtke Denuntio d. d.. O kakvoj se tvrtki?
Tvrtku Denuntio ustanovio je Tilio Gregorich u Chicagu 1927. On je bio savjetnik za područje kulturne baštine u D'Annunzijevoj državi u Rijeci. Nakon pada države, kako se službeno zvala - Kvarnerskog namjesništva, Tilio Gregorich odselio se u Sjedinjene Države i ondje otvorio svoju tvrtku, uzevši si u zadaću, da D'Annunzijeva država ne padne u zaborav. Denuntio je tradicionalna obiteljska tvrtka, čiji je danas vlasnik Tilijev unuk g. James Gregorich, a čiji sam ja zastupnik za područja Europe. Denuntio se bavi investicijama u kulturno nasljeđe ne praveći razlike na spolnoj, nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Naš cilj je ništa ne prepustiti zaboravu, naš slogan je - Denuntio ne zaboravlja!
SR Za one koji bi nas mogli preozbiljno shvatiti, ipak recimo da se radi o umjetničkom projektu. Kako su uopće nastali Burza problema i Vaša tvrtka?
Burza problema nastala je kao odaziv na neoliberalnu logiku rješavanja problema otvaranjem novih problema. Spin doktori – osobe koje su u političkoj i ekonomskoj propagandi zadužene za preusmjeravanje pažnje javnosti – najvrhunskiji su uradak neoliberalnog društva. Probleme prekrivaju, odlažu na smetlište zaborava, a mediji opsjednuti trkom za novim njihovi su gradski smetlari. Burza problema je logiku odlaganja rješavanja problema pretvorila u logiku trgovanja problemima. Umjesto da probleme prekrivamo, stvarajmo ih, napuhavajmo ih i trgujmo njima. Trvtka Denuntio pak bavi se poštovanjem povijesnog nasljeđa ma kako traumatično ono moglo biti.
SR Burza problema predstavljena je i u drugim zemljama. Gdje je naišla na najveći odjek?
Gotovo svaka inicijativa Problemarketa stvara polemike, ali bez obzira na posljednje reakcije iz Rijeke najznačajnija reakcija dogodila se u Veneciji 2003. na otvaranju EkoProa, venecijanskog odsjeka za rješavanje ekoloških problema. Tada je lokalna policija zaplijenila propagandni materijal Problemarketa, a na materijalima su bile fotografije policijskog nasilja nad demonstrantima u Genovi za vrijeme zasjedanja grupe G8.
| Multimedijalni dio izložbe Fijumani – Riječka situacija 1920. – 1940. Udruga antifašista Rijeke nazvala je u svojem protestu Danuncijadom. Autori ove nove Danuncijade podučavaju nas da se grad ne smije stidjeti svoje tadašnje neovisnosti, vremena kada je pod danuncijevskom okupacijom bio slobodan i neovisan. Krasna je to neovisnost u kojoj je, nekad bogati grad, opljačkala fašistička horda. Iz zahvalnosti za pljačku i uništenje riječke privrede i osiromašenje njenih građana, Riječani moraju sada izraditi spomenik jednom od začetnika fašizma, fašističkom vođi Gabrielu D'Annunziju. ......Protestiramo radi ponovnog vala prodora fašističke ideologije u Rijeku, ovaj puta pod krinkom umjetnosti, navedeno je u javnom protestu riječke Udruge antifašista. | |
SR I s kojim se problemima najbolje posluje? Čije dionice najbolje rastu?
Problemarket posluje globalno, tako da su na svakom tržištu aktualni specifični problemi. Što se tiče jugoistočne Europe, očito je, s obzirom na događanje u posljednjih mjesec dana na Burzi problema, da je u tijeku intenzivno trgovanje sa svežnjima regionalnih europskih i balkanskih problema, problemima razgraničenja, problemima različitih interpretacija povijesti i medijskim problemima. U posljednje vrijeme najviše raste vrijednost dionica onih poduzeća koja se bave medijskom manipulacijom (npr. milanski koncern ProMedia Set, zatim miješano hrvatsko-slovensko poduzeće Dragonja d.d.) i konstantnim održavanjem traumatičnih povijesnih i aktualnih političkih problema (novo beogradsko poduzeće ProTranzit, hrvatsko-američko poduzeće Denuntio d.d. itd). Naravno da je uvijek najunosnije ulagati u vruće političke
SR S D' Annunzijem u Rijeci postigli ste pun pogodak. To je, naime, razdoblje u riječkoj povijesti od koje bi grad danas mogao imati izuzetne koristi u turističkom smislu, samo bi ga trebao znati iskoristiti. Kao i Fiorella la Guardiju, torpedo i još mnogo toga. Radi se o pojavama koje su poznate na svjetskoj razini, a ne koriste se u turističke svrhe.
Pa da, da. Evo, pogledajte što bi Rijeka dobila u ekonomskom, kulturnom i marketinškom smislu ako bi na ulasku u riječku luku stajao spomenik D'Annunziju. Da ukratko pojasnim ideju: prilikom ulaska ili izlaska svakog broda u riječku luku s vrha svjetionika oglasio bi se glasnik koji bi izgovarao članove iz ustava D'Annunzijeve države. Tako bi posjetioci Rijeke znali kamo dolaze, što ih čeka i kako se trebaju ponašati.
Idealna forma tog spomenika bio bi neke vrste minaret. Time bi se otvorio još jedan gorući problem, naime problem vjerskog objekta za pripadnike muslimanske vjere. Ako je takav problem gradnja džamije,onda bi postavljanje minareta na tako markantnu lokaciju kao što je ulazak u luku svakako dodao vrijednost postojećem problemu. Poznata je, naime, poslovna filozofija Problemarketa - problemima treba trgovati, a ne nad njima jadikovati.
Dobra strana, a ipak ne toliko dobra da bi minorizirala otvorene probleme, što bi u startu odbilo ulagače iz Problemarketa, jest otvaranje novih radnih mjesta. U središtu Problemarketa uvijek je skrb za ljude - jer gdje su ljudi, tu su i problemi. Tako bi se otvorilo novih 24-30 radnih mjesta, što bi puno značilo za grad, posebice za raspjevane riječke glasove koji sve više i više životare zbog nepostojanja kvalitetne kulturne industrije. Svaki glasnik-mujezin bi imao beneficirani radni staž i skraćeno radno vrijeme, budući da njegov glas ne bi mogao izdržati više od 2-4 sata dnevno. U posebnim prilikama angažirali bi se i zborovi, tako da bi glas o D'Annunziju odjekivao cijelim Kvarnerom. Svakog 12. rujna na dan kada je D'Annunzio umarširao u Rijeku, pozvani bi poznati operni i pop pjevači uveličali svečani trenutak svojim glasom i svojom slavom. Organizirala bi se i međunarodna natjecanja u čitanju ustava. Time bi problemi dobili i međunarodnu dimenziju, što je svakako u interesu Problemarketa, a Rijeka bi ponovno, makar i za jedan dan u godini, postala svjetski problem.
Ovome treba dodati i čitav niz drugih nusproblema. Od toga, da bi ponovo jačale tenzijeoko izjednačavanja fašizma i komunizma, preko toga tko bi dobio dozvolu za vođenje suvremenog kafića u neposrednoj blizini svjetionika s D'Annunzijevim imenom, i toga tko bi igrao ulogu D'Annunzijau novom riječkom musicalu (Za sada se zna da Isadoru Duncan, D'Annunzijevu neosvojenu muzu, nikako ne bi igrala Severina), do odabira službenog suvenira i dobivanja dozvole za takmičenje u gađanju glinenog D'Annunzija u kojem bi sudjelovali bivši vojnici...
SR Vašu umjetnost svi ne razumiju,kao što neće možda svi ni razumjeti ton vaših riječi. Kako gledate na protest udruge antifašista zbog prisutnosti D'Annunzija na izložbi u Rijeci?
Reakcija antifašista je sasvim na mjestu i mi je pozdravljamo. Upravo takve i još žešće reakcije čine realizaciju našeg projekta smisaonom.
SR Je li i Vas taj protest podsjetio na vremena od prije četvrt stoljeća kada se reagiralo zbog stihova kako za ideale ginu budale?
Da. I tada i sada su antifašisti jedini koji ozbiljno shvaćaju suvremenu umjetnost.
SR Često kažem kako se politika i pretjerano igrala s ovim prostorima. Vi se, međutim, u svojim projektima često poigravate s politikom – i u ovom projektu, i u Kabinetu uspomena od prijene koliko godina kada su posjetitelji skupljali suze u epruvetama nakon što bi odgledali ono što su željeli gledati iz jugoslavenske prošlosti, pa u izložbi Izbjeglički kamp za Prvi svijet kojom pokazuje te kako je humanitarna djelatnost iskorištavana od politike, pa čak i u performansu Miss Mobile postavljali ste politička pitanja, na primjer o generalu Gotovini. Politika Vas očito inspirira?
Umjetnost je polje komunikacije i refleksije konteksta u kojem djelujemo. Umjetnost može proizvesti stanje kontemplacije i uzvišenih osjećaja, no mislim da su ta vremena prošla. Prije dvije godine u američkoj vojnoj bazi u njemačkom Heidelbergu odvijao se festival američkih vojnih teatara. Obavio sam mnogo intervjua s američkim vojnicima glumcima, koji su u glas ponavljali kako im je kazalište bijeg iz svakodnevne rutine,kako je to polje opuštanja i slobode.
Umjetnost je u neoliberalnim društvima shvaćena kao zadnje polje slobode. Medije nadziru vlasnici, javne prostore privatizira se i sve se više suzuje, politički žargon u potpunosti diktiraju stranke. Ono što umjetnost može unijeti u političku i društvenu realnost jest upravo otvaranje novih, drukčijih načina komunikacije, takvih koje ljude potiču na djelovanje, a nosioce moći čine nervoznima. Suvremena umjetnost nije prijatna i lijepa – ona je kritička i odgovorna. Nije joj sve jedno i nije zaljubljena u samu sebe.
SR Vratimo se na trenutak na Kabinet uspomena. Prije nekoliko godina priča o tom projektu izazvala je veliki odjek. Postavljate li ga još uvijek ili je njegovo vrijeme prošlo i gdje su danas sve prikupljene epruvete odnosno na kojim se scenama iz YU prošlosti prikupilo najviše suza?
Kabinet uspomena više ne izvodim. I samome mi je žao zbog toga jer se i dalje o tom projektu govori i piše, no razlozi za neizvođenje produkcijske su naravi. Inače mislim da je projekt izuzetno aktualan. Nedavno sam u belgijskom Gentu radio sa studentima na mapiranju posebnih mjesta u gradu i nekoliko prijedloga bilo je posvećeno intimnim neutralnim prostorima u gradu, prostorima tišine, meditacije, plača, opuštanja, olakšanja...Ono što me je u Kabinetu uspomena najviše iznenadilo jest upravo potreba ljudi za nekim prostorom u kojem bi se jednostavno mogli naplakati.
SR Je li i tada bilo reakcija poput ove riječke udruge antifašista?
Antifašisti su tada dolazili u Kabinet uspomena gledati ono što nisu mogli vidjeti na Tuđmanovoj televiziji: snimak Titova pogreba i spontani zbor polumilijunske mase u Zagrebu koja mu je na kolodvoru pjevala pjesmu Fala.
SR Sa svojim projektima prošli ste cijelu Europu, bili ste i u New Yorku... Doživljavaju li Vas kao umjetnika s egzotičnog Istoka ili se možda promijenilo nešto s time što ste postali građanin Europske unije? Poznavajući Vas, EU je vjerojatno neka od sljedećih tema Vaših projekata.
Imate jako dobar nos ili jako dobre izvore informacija. Na neki način sam već napravio projekt, koji je zapravo otvoreni poziv međunarodnoj scenskoj i široj javnosti o promišljanju svoje uloge u suvremenom društvu. U predstavi Svi smo mi Marlene Dietrich FOR napravili smo zabavu za vojnike u mirovnim silama. Predstavu je radila međunarodna grupa plesnih glumačkih i glazbenih izvođača s Islanda, iz Belgije, Francuske, Nizozemske i Slovenije. U središtu našeg zanimanja bilo je pitanje kako kao scenski umjetnik govoriti o ratu, a da to ne bude njegova apriorna kritika kojom bi uvjeravali već uvjerene. Zato smo napravili zabavu za vojnike, ali ne one koji se bore, već one koji razdvajaju zaraćene strane. Međunarodne mirovne sile su vrlo slično sastavljene kao i međunarodne plesne skupine – vojnici i izvođači dolaze iz različitih zemalja, gostuju u stranim državama i ondje nude svoje usluge. I mi i vojnici. Potaknuli smo inicijativu zaustanovljenjem kulturnih odjela u međunarodnim mirovnim snagama NATO-a, UN-a i drugih koje ih, za razliku od velikih nacionalnih armija, nemaju. Inicijativu smo također predstavili na međunarodnom vojnom sajmu u Gornjoj Radgoni. Predstavu Svi smo mi Marlene Dietrich FOR odigrali smo na 20 gostovanja u većini europskih zemalja, ali, nažalost, ne i za vojsku. Kulturna industrija međunarodnih festivala toliko je ukalupljena, da nije spremna poduzimati nikakav rizik. Festivali sve više diktiraju logiku produkcije, zato su predstave sve više jedna nalik drugoj.
Zato upravo pripremam projekat Fake it!, koji se bavi pitanjem ekonomske nadmoći u suvremenoj umjetničkoj produkciji. Naime, u predstavi mislim napraviti kopije prizora iz slavnih plesnih predstava autora kao što su Pina Bausch, Merce Cunningham, Steve Paxton, Yvonne Rainer, skupina Sankai Juku... Veliku većinu tih autora nikada nismo mogli i nećemo moći vidjeti u većem dijelu svijeta prvenstveno zbog ekonomskih razloga. Predstave su jednostavno preskupe. Zato sam se odlučio napraviti kopije tih radova i predstavljati ih podmalo promijenjen imimenom. Slično onome kada si, npr., ne možete priuštiti All Starke, pa odete na Ponte Rosso i kupite Ali Starke. Skoro identična kopija. Dakle, postupak srodan onom poznatom postupku Ivana Zvonimira Čička iz kraja 80-tih kada je na tržnici Dolac prodavao lažnog Armanija i Lacoste. Time želim pokazati da u svijetu umjetnosti vladaju oni koji imaju novac, a ne nužno oni koji imaju dobre ideje. U tome se umjetnost sve manje razlikuje od ekonomskih odnosa moći.
SR I u izložbi Izbjeglički kamp i u projekt Problemarket uključili ste Rijeku, Vaš rodni grad. Rijeka je, s druge strane, izložbomo Fijumanima počela Vas uključivati u svoje projekte, postojali su i neki pozivi HNK za suradnju. Je li na vidiku kakvo približavanje Rijeci?
Nema ničeg ljepšeg, inspirativnijeg i erotičnijeg od rada u rodnom gradu. Posebice cijenim rad udruge Drugo more, koja u Rijeci rad i stvari koje nadilaze ne samo gradski i regionalni, nego i nacionalni nivo. Htio bih konačno i ovdje gostovati s nekom većom predstavom, možda zadnjom u nizu, rekonstrukcijom predstave Pupilija, papa Pupilo i Pupilčki iz 1969. godine