Netko mudar rekao je kako bi se to što smo doživjeli i proživjeli u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća na nekom drugom i drugačijem komadiću našeg svijeta doživljavalo vjerojatno kroz generacije i kroz stoljeća. Ovdje su se sve te promjene koncentrirale u samo nekoliko godina. I raspad stare i nastanak nove države, promjene zastava, grbova i novaca, propast socijalizma i stvaranje surovog kapitalizma, rat, privatizacija, pa još diktatura. Previše i za jedan dugačak ljudski život, a kamo li za jedno desetljeće, odnosno za nekoliko godina na početku burnih devedesetih. Hrvoje Šarinić bio je više nego aktivan sudionik svih tih zbivanja. Kućni prijatelj prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, predstojnik njegova Ureda u dva navrata, hrvatski premijer nakon Stjepana Mesića, Josipa Manolića i Franje Gregurića, svjedok je mnogih događaja kojima će se posvećivati ne tako mali broj stranica u povijesnim udžbenicima. Danas kada s distance od desetljeća i pol, pa i više, promatra početke stvaranja hrvatske države, Hrvoje Šarinić svjestan je mnogih pogrešaka koje su počinjene, iako, reći će, bilo je ratno vrijeme, drugačije se nije moglo. Bez obzira na to kada priča o tim danima, vidljivo je njegovo zadovoljstvo što je bio dijelom tog povijesnog razdoblja. Ne samo dijelom. Jednom će novinaru koji mu je želio izraziti kompliment kako je on drugi najmoćniji čovjek hrvatske države odgovoriti: Nisam drugi, već prvi. Franjo Tuđman je izvan tih kategorija. U Hrvatskoj je trebao, i sam će reći, provesti mirnu mirovinu nakon više nego uspješne francuske karijere, međutim politika je svo to vrijeme čučala u njemu. Geni su u pitanju. ustvrdit će i podsjetiti na svojeg oca, nekadašnjeg gradonačelnika Sušaka koji je preminuo krajem Drugog svjetskog rata pod nerazjašnjenim okolnostima. Upravo je to bila tema s kojom smo, dok smo promatrali obiteljske fotografije, započeli naš razgovor.
Potječete iz imućne građanske obitelji, majka je bila iz ugledne sušačke odvjetničke obitelji Marunić, otac je bio vlasnik kamenoloma i gradonačelnik Sušaka do smrti pred kraj Drugog svjetskog rata. Službeni izvještaj govori kako se radilo o samoubojstvu. Jer se radi o delikatnoj temi, poštivat ću Vašu želju ako ne želite o tome govoriti, ali zanima me jeste li ikada kasnije istraživali što se dogodilo? Politika je u sve to vjerojatno bila uključena.
Imao sam tada devet godina, a u vremenima kada se to dogodilo, nije moglo ne biti politike u cijelom tom slučaju. Kasnije sam imao mogućnosti ispitivati što se dogodilo, ali tu stranicu života sam jednostavno okrenuo i nisam se time više bavio. Jedino me mučilo što vlasti u to vrijeme nisu naredile obdukciju. Obdukcija nije napravljena, dakle, vjerojatno je bilo interesa da je ne bude. Toliko mogu reći, jer o tome mi je teško govoriti. Taj trenutak gubitka oca bio je vrlo bolan. On je bio uvjereni HSS-ovac i mačekovac, a Maček se u to vrijeme nije dobro politički postavio, malo je šurovao s ustašama, pa je razgovarao s partizanima, a svojim ljudima nije dao instrukcije kako se postaviti, jer vjerojatno ni sam to nije znao. Je li ta dilema mog oca, koja je pretpostavljam postojala, kako se orijentirat, pridonijela tragičnom završetku? Ne bi mogao suditi o tome.
| 
Otac Hrvoja Šarinića - Mario Šarinić kao gradonačelnik Sušaka
|
SR Otac vam je bio član HSS-a, a obitelj je bila imućna i građanska. Je li sve to kod vas stvaralo otpor prema tadašnjem sustavu, odnosno jeste li zato završili na Zapadu? Je li to bio Vaš plan tijekom školovanja?
Moj otac je posthumno osuđen kao izdajica i nije bilo lako živjeti kao dijete narodnog neprijatelja. Vjerojatno je to utjecalo na stvaranje mozaika koji je kompletiran odlukom da odem van i da život stvaram negdje drugdje, a ne tamo gdje su mi se dogodile tako teške stvari. Dakle, odgovor je pozitivan, imao sam u glavi za vrijeme školovanja ideju kako ću otići u inozemstvo.
SR Je li vas sve to što spominjete u dječačkim danima i očvrsnulo,odnosno jeste li postali ratoborni, jer pročitao sam kako ste u sušačkim danima imali nadimak Pajo, kako ste se tukli s dječacima i kako ste voljeli nogomet.
Tući...Pa, gledajte,dečki s dvanaest - trinaest godina se uvijek malo potuku. Imao sam u gimnaziji jednog profesora po prezimenu Draganja, puno ga se mojih školskih kolega sjeća. Predavao nam je zemljopis i gimnastiku i tada bi nam dao boksačke rukavice. Za partnera sam jednom dobio Vjerija Peterkovića, kasnije uvaženog doktora i profesora, i boksajući se s njim nokautirao sam ga. Svi su skočili na mene zašto sam navalio na čovjeka i možda me od tada prati glas da sam malo divlji i kako se volim tući. S Vjerijem, kako smo ga zvali, sam inače i danas u dobrim odnosima.
SR Vratimo se na odlazak u Francusku.
To je banalna priča. Banalna, jer je puno ljudi kao i ja odlazilo u inozemstvo na tri mjeseca, da bi ostali 30 godina. Dobio sam tromjesečnu stipendiju za Francusku dok sam radio u Hidroprojektu. Slučaj je htio da se radilo baš o Francuskoj, moglo se raditi i o nekoj drugoj zapadnoj zemlji. Tada se u Francuskoj zbivao gospodarski boom i tražili su mlade inženjere. Tako su mi ponudili ostanak, a tada je u Jugoslaviji teško bilo doći do stana na koji se čekalo desetak godina. Nakon petnaestak dana pokusnog rada rekoše mi kako mogu ostati i tada sam im rekao kako mi je supruga u drugom stanju i da stanujemo u hotelu. Šef kadrovske službe mi je odgovorio: Pa zašto niste rekli da ste zainteresirani za stan? Istog dana me pozvao u ured i dao mi tri adrese na kojima su bili novoizgrađeni stanovi. Odite pogledati, pa izaberite, rekao mi je. Kad sam to ispričao supruzi, njezina je reakcija bila: To je nemoguće, zafrkavaju te! Mi smo, dakle, bili u potpuno drugom mentalnom sklopu. Odmah smo dobili stan, osjećali smo se kao da sanjamo.
Francuzi su inače teški prema strancima, morate trčati triput brže od njih i kada se dokažete, onda imate prava kao oni. Dobio sam posao crtača i , sjećam se, crtao sam jedan projekt za Marseille kada sam na leđima osjetio nečiji dah iza sebe. Crtao sam stojećki, a šef koji je stajao iza mene upitao me: Vi crtate i istovremeno radite proračun? Pa ja imam diplomu građevinskog inženjera rekao sam vam, odgovorio sam mu. Sat vremena kasnije imao sam svoj ured i tri crtača koji su radili za mene. To je bilo krajem 1963. godine. To je bilo poduzeće s dvadeset i tri tisuće zaposlenih, ogromno i uspješno poduzeće, ali vrag mi, kao i uvijek, nije dao mira, morao sam ići dalje, pa sam promijenio poduzeće, postao šef grupe...
| 
Hrvoje Šarinić na obiteljskoj fotografiji s majkom Vilom,
ocem Marijom i sestrom Vlastom
|
SR Sve u svemu jako ste brzo trčali, jer u Francuskoj ste, čitao sam, ostvarili sjajnu karijeru . Vodili ste izgradnju nuklearne elektrane u Bordeauxu, zatim 2 elektrane u Južnoafričkoj Republici kada ste imali pod sobom 155 francuskih inženjera. Sve to kao stranac.
Da, 155 inženjera i tri i pol tisuće kvalificiranih radnika. To je bilo 1974. godine. Gledali smo na večer dnevnik u kojem su rekli kako je Francuska dobila najveći projekt te vrste u svojoj povijesti – dvije nuklearne centrale od kojih je svaka bila kao dva Krška. Malo prije toga kupili smo kuću kraj Pariza u Medanu, nedaleko kuće Emila Zole. Gledamo vijesti i kaže mi supruga: Još će ti ponuditi da ideš tamo. I zaista sutradan mi tajnica odmah po dolasku govori kako me treba predsjednik kompanije. Ponudio mi je mjesto direktora izgradnje tih nuklearnih centrala. Hvala vam, predsjedniče, ali dajte mi da razmislim, odgovorio sam, a on će meni: Nemojte dugo razmišljati. To je odlična ponuda.
Moja supruga je burno reagirala: Pa taman smo kuću uredili! Ukupno smo se, inače, u mojoj karijeri selili 14 puta. Tako smo završili u Capetownu. Inače od 1967. do 1974. bio sam regionalni direktor i kontrolirao sam rad naših filijala u svijetu kojih je bilo jako puno. Tako sam svaki mjesec išao na put oko svijeta – Pariz – Carachi – Singapoor - Darwin u Australiji - Nova Kaledonija - otoci Fiji i na kraju Tahiti, gdje sam se najduže zadržavao, jer sam tamo radio i za vojsku. Možete zamisliti kako su francuske službe reagirale kada im je jedan Jugović, jer tako su nas zvali, dolazio u najčuvaniji dio francuske vojne aktivnosti. Službe su me, naravno, provjerile, ali zvali su predsjednika moje tvrtke i pitali ga zar nemaju nikoga drugoga, a on im je odgovorio kako sam se ja specijalizirao baš za to što njima treba. To su, naime, bile bušotine od 800 i tisuću metara dubine na kojima smo radili specijalnom tehnikom. Ako hoćete nekoga drugoga, rekao im je predsjednik tvrtke, morat ćete čekati neko vrijeme. Tako sam ja praktički u roku od 24 sata dobio francusko državljanstvo, na koje se čeka po deset godina.
| 
Hrvoje Šarinić oduvijek uz nogomet.
Na fotografiji iz gimnazijskih dana drugi slijeva u prvome redu.
|
SR I odlikovani ste...
Dobio sam Legiju časti potpisanu od samog Chiracka.
SR Pretpostavljam da ste se materijalno dobro osigurali, kretali ste se u visokom društvu, rekli ste kako nikada niste imali veze s hrvatskom političkom emigracijom...
Nikada.
SR ...odlikovani ste, ali unatoč svemu tome ipak ste nakon umirovljenja odlučili vratiti se u Hrvatsku odnosno tadašnju Jugoslaviju. Zašto?
To sam se i ja često pitao, to je valjda bilo jače od mene. Imali smo sve, postali smo bogati ljudi, imao sam menadžerske ugovore, plaća mi je bila onako usput. Kao inženjer napravio sam tablicu s prednostima i manjkavostima povratka. Sve sam bodovao od 1 do deset, pa sam npr. zdravstvu u Francuskoj dao deset bodova, a u Hrvatskoj u to doba 1 bod. Da ne govorimo o plaći, iako sam imao novaca za tri života. Kada sam podvukao crtu za povratak, bilo je negdje pet bodova, a za ostanak u Francuskoj 150 bodova. Međutim, sve sam to prekrižio i vratili smo se. Bilo je to nešto što se ne može objasniti normalnim mjerilima. Osamdesetih smo već bili nekoliko godina ovdje jer sam boravio u Zagrebu kao direktor francuske nuklearne industrije za koju je Jugoslavija bila zainteresirana. Bilo mi je prekrasno dok me nije nazvao isti onaj predsjednik kompanije koji me poslao u JAR. Tada mi je ponudio mjesto generalnog direktora i administratora koji ima pravo raspolagati s dionicama poduzeća u najvećem marokanskom poduzeću u kojem je Francuska imala 52 posto kapitala. Tako sam završio u Casablanci, a kasnije sam doznao da je od 48 posto marokanskog dijela te tvrtke 30 i nešto posto imao sam kralj Hasan II. Tako sam od 1983. do 87. ostao u Casablanci i promatrao sam što se događa kod kuće gdje se počelo kuhati. To me ipak vuklo.
SR Do tada ste se bavili gospodarstvom, politikom se niste bavili, ali očito je ona bila prisutna u vama. U krajnjoj liniji i otac vam je bio političar.
Geni su radili. Politika je cijelo vrijeme čučala u meni.
SR Dakle, vratili ste se u Hrvatsku. Kako ste upoznali Franju Tuđmana?
| 
Kod Šarinićevih sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća. Hrvoje Šarinić, s njegove lijeve strane operna diva Ruža Pospiš Baldani, Klara Vedriš, dr. Franjo Tuđman, Erika Šarinić i Ankica Tuđman.
|
Napisao sam mu pismo koje još čuvam i u kojem sam napisao kako se slažem s njegovim djelovanjem i razmišljanjima o hrvatskom pitanju. Stavio sam mu se na raspolaganje i priložio sam CV. Sutradan me nazvao telefonom i dogovorio mi je sastanak u 9 ujutro u HDZ-ovoj baraci idućeg dana. Situacija je bila napeta, on je bio pred hapšenjem, došao je, onako po generalski, točno na vrijeme, čak pet minuta ranije, i kada me vidio, kao da je pomislio kako sam ga došao uhapsiti. Tajnica mu je objasnila tko sam i nakon razgovora ponudio mi je mjesto tajnika u HDZ-u, i to onaj organizacioni dio. Ja sam, međutim, tražio nešto konkretnije. Bio je to kraj 1989. godine. Tako sam postao šef njegova kabineta.
SR Kakav je dojam ostavio na Vas pri prvom susretu?
Bio je autoritativan i u toj autoritarnosti vrlo pristojan. Bio je inače fin čovjek u toj mjeri da mu je bilo teško i kada smo se politički razilazili. Ne da se hvalim, ali imao sam poseban tretman kod njega, bili smo kućni prijatelji, što mi je stvaralo probleme u desnom krilu HDZ-a. Kada sam boravio u Francuskoj, nisam se želio baviti politikom niti biti u bilo kakvom kontaktu s ustašama kojih je vani bilo jako puno, a njihova ideologija bila je izvan moje vizije Hrvatske.
SR Niste, dakle, imali kontakte s desnicom. Po obrazovanju i po karijeri, pa i po porijeklu, čovjek bi mogao zaključiti da ste ipak bili bliži Savki Dabčević i njezinoj struji, a ne Franji Tuđmanu i HDZ-u.
Možda ste u pravu, ali vjerojatno se tu provuklo i to što se dogodilo mojem ocu tako da sam ja bio protivnik onog sustava, a Savka je ipak bila dio toga. Bila je dio sustava u kojem nisam želio živjeti.
SR Pa i Franjo Tuđman je to bio. On je bio vojni general.
Da, ali kod njega sam osjećao jači nacionalni naboj. Znao je govoriti za Vladimira Bakarića, nekadašnjeg socijalističkog političara, kako je izjavljivao da nije bitno je li Istra hrvatska, slovenska ili talijanska, već da je socijalistička. S time se Tuđman nije mogao složiti. Tuđman je ipak bio osuđivan, bio je u zatvoru.
SR Istina, ali i Savka je bila maknuta u stranu.
Da, ali samo maknuta, dok je on ostao bez kruha.
SR Je li vas njemu približilo to što je i njegov otac bio HSS-ovac?
Ne.
SR Na kraju ste se ipak razišli s Franjom Tuđmanom zbog desnice s kojom se Vi niste družili, a koju je on okupljao oko sebe.
Jesam. 1998. godine. Kontrolirao sam tajne službe, ali slaba je to kontrola bila. Svatko je tu branio svoje interese i rekao sam mu: Predsjedniče, ja u takvom sustavu ne želim živjeti.
| 
U audijenciji kod pape Ivana Pavla Drugog i Hrvoje Šarinić, Davorin Rudolf, prvi ministar pomorstva u Vladi RH i dr. Franjo Gregurić, predsjednik Vlade demokratskog jedinstva.
|
SR Zašto je dopustio tako nešto? Barem je on bio poznat po čvrstoj ruci. Već je bila bolest u pitanju ili?
Da. Sjećam se zvao me kako mora u Ameriku nakon što smo se prvi put razišli. Zvao me da se vratim, jer ima problema u Uredu. Tražio sam vrijeme da razmislim, a on mi je dao 24 sata. Nisam mu to mogao odbiti. Amerikanci su mu tada na sirov način rekli kako ima još šest mjeseci života. Ja sam se rastrčao, primio me Chirac i preda mnom je telefonirao u Švedsku da se od tamo povuče jedna njihova ekipa koja je ondje intervenirala na nekom poznatom Šveđaninu. Nakon te intervencije Tuđman je još tri godine živio. I kada smo se razišli, nikada ga nisam napadao, a bilo je svega i svačega. Čak su nam i prvenstvo ukrali kada sam bio predsjednik NK Rijeke. Tada sam jedini put napao Tuđmana, iako ne izravno. A Ćiri Blaževiću nikada neću oprostiti što je to učinio po njegovom nalogu. Tog dana kada se igrala utakmica, ručao je sa sucem na Krku i sve dogovorio. Da sam htio, mogao sam se još boriti s tom desnicom u stranci, ali to više nije bio onaj Tuđman...
SR Dakle, već je bio izgubio kontrolu.
Ili to ili se dao vući za nos od strane desnice...
SR Koja se okupila oko vrha već po osvajanju vlasti 1990. godine...
Tada je ipak bila ravnoteža i ja sam igrao ulogu u držanju te ravnoteže između desnog krila i liberalnijeg dijela stranke. Govorili su mi kako sam drugi čovjek u državi, a ja sam jednom u šali rekao: Nisam drugi nego prvi, jer Tuđman je izvan tih kategorija.
SR Je li ta vlast kojoj ste pripadali bila iznenađena ratom?
Pa da vam čak odgovorim pozitivno, što se moglo drugačije napraviti nego kupovati vrijeme da bi se država naoružala. Pa šta mislite što sam ja 13 puta išao u Beograd, pa nisam valjda išao s Miloševićem pričati viceve. Trideset i osam i pol sati sam s njim razgovarao. Išao sam ispitati kako će se ponašati Srbija u slučaju kada idemo u Bljesak i Oluju. I znali smo kada smo kretali u te akcije...
SR Ali vratimo se na 90-tu i proglašavanje samostalnosti. Jeste li u vlasti tada bili iznenađeni ratom, jeste li uopće pretpostavljali da može izbiti rat kao što su to pretpostavljali analitičari? Sam rat se vjerojatno nije mogao izbjeći, ali je li se nešto od svih poznatih događaja ipak moglo? Možda se barem sve moglo odgoditi dok se država ne naoruža?
| 
Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u jednom od rijetkih posjeta Rijeci. S njegove desne strane Hrvoje Šarinić, a s lijeve riječki gradonačelnik Željko Lužavec.
|
Razumijem. Vi pitate jesmo li išli kao guske kroz maglu...Ono što nas je možda jedino iznenadilo bio je radikalan ustanak Srba u Kninu, što nismo očekivali. Mi smo ipak u sjedištu HDZ-a primali srpske vođe koji su razgovarali s Tuđmanom. Znali smo da je Velika Srbija Miloševićeva opcija, ali nismo mislili kako će međunarodna zajednica praktički dozvoliti da se to realizira, odnosno da se počne realizirati. Tu je Milošević postupao vrlo lukavo. Uvijek bi mi rekao: Jeste li me ikad čuli da sam izgovorio Velika Srbija? Ja bi mu odgovarao: Niste, jer ste prelukavi da bi to učinili. Ali sve radite u tom smjeru. Tu smo možda, dakle, ipak bili malo naivni. Jer Miloševića se sretalo i po međunarodnim konferencijama, Tuđman i on su razgovarali i izvan mojih 13 susreta s njim, i on se uvijek ponašao kao med i mlijeko. Šta se, dakle, drugačije moglo učiniti? Jedino da Hrvatska ne proglasi svoju samostalnost. Kada smo to najavili, međunarodna zajednica je tražila da to odgodimo na tri mjeseca. Mislili su kako će se to stalno odgađati. Onda smo čak i nudili jedan drugačiji oblik ostanka u Jugoslaviji, ali smo bili sretni kada je druga strana to odbila. Našli smo se u jako teškoj situaciji – trebalo je naoružati 170 tisuća ljudi, i to pod embargom.
SR Pitanje na koje Vas molim odgovor. Je li riječki Croatia Line, najveća hrvatska i jedna od najvećih svjetskih pomorskih kompanija, žrtvovana u interesu obrane hrvatske države? Jesu li brodovi prodavani za nabavku oružja?
Ne. Ta tvrtka je već prije toga bila gospodarski jako bolesna, ne bih želio danas ulaziti u te analize, postojali su neki vrlo nepovoljni krediti za tu tvrtku. Ali da se Croatia Line koristila za prijevoz oružja, to je neupitno. Uz oružje vjerojatno je tu bilo i drugih stvari. Molim Vas da me ne stavljate na brisani prostor pa da me ispitujete koje, jer je to još danas tabu tema. Kroz te kanale nije išlo samo oružje. A što se tiče brodova, oni se nisu prodavali da bi se kupilo oružje, to vam sa sigurnošću mogu reći.
| 
Dr. Franjo Tuđman i Hrvoje Šarinić. Šarinić je pristupio Tuđmanu zbog njegovog izraženog nacionalnog naboja.
|
SR To što su se brodovi koristili, za kako kažete, druge stvari, zašto to nije sankcionirano?
Gospodine dragi, kada sam jednom Tuđmanu rekao što se događa, on mi je odgovorio: Pa ne mogu voditi rat sa časnim sestrama. To je bilo ratno vrijeme. U to vrijeme sankcionirati je bilo grozno teško. Ono što se tada nije napravilo, moglo se učiniti kasnije, pa bi bili manje na nišanu međunarodne zajednice, ali u to ratno vrijeme to je bilo gotovo nemoguće. U deset sati navečer u uredu dobijete podatke kako je ubijeno toliko i toliko naših ljudi, znate tada je bilo važnijih stvari.
SR Zašto se onda nije čekalo s privatizacijom kada je bilo važnijih stvari?
Privatizacija je bila jedna velika greška vlasti, definitivno jedna velika greška.
SR Tko je inzistirao da se provede? Franjo Tuđman?
Slušajte, ja koji sam toliko vremena proveo s njim, nikada nisam čuo da je on rekao onu čuvenu o 200 obitelji koje trebaju vladati Hrvatskom. Tuđman je mislio i puno smo puta o tome razgovarali da damo poduzeća ljudima za 1 kunu samo neka uz pomoć kredita razvijaju firme i zapošljavaju ljude.
SR Zašto se to nije realiziralo?
Na žalost nije, jer su postojali razni Kutle i razne struje, naročito 1997. godine, koje su bile vrlo utjecajne. To je i bio jedan od razloga zašto sam otišao iz vlasti. Sada poslije bitke svi su generali pametni, sada kada govorimo o tim vremenima, čak i vladajuća stranka priznaje da je privatizacija bila kardinalna greška.
SR Postali ste premijer u tim ratnim godinama, sumnjivi ljudi počinju se motati oko vlasti, iz inozemstva dolaze mnogi s kakvima se tamo niste družili. Je li Predsjednik bio svjestan manjka kvalitetnih ljudi?
Da do 1996. -7. godine. Kasnije su ga zauzdali, znate na koga mislim, ne daj Bože da je na poznatom Saboru HDZ-a pobijedila ona druga struja, to bi bila katastrofa, ja bih vjerojatno napustio Hrvatsku.
SR Govorite o Saboru HDZ-a na kojem je pobijedila struja Ive Sanadera, a izgubila ona Ivića Pašalića?
Da.
SR Spomenuli smo Croatia Line, ali u Rijeci pamte i Torpedo, Vulkan, Harteru............
(Duboki uzdah.) Osobno sam išao u Harteru, tržište je bilo na izdisaju. Kao predsjednik Vlade sam pokušavao pomoći Harteri, ali ..... (opet uzdah). Nismo bili zreli za privatizaciju. Još danas, a koliko smo sazrjeli u odnosu na ono vrijeme, imamo problema s privatizacijom. A koliko smo bliži međunarodnoj zajednici i pravilima zapadnog svijeta. Naravno, danas se može reći kako se moglo drugačije. Ne osuđujem one koji nisu znali, već one koji su znali, pa nisu učinili drugačije.
SR U to Vaše vrijeme išlo se i u reorganizaciju lokalne samouprave. Rijeka, koja je bila uporište konkurentskog SDP-a, svedena je na vrlo mali teritorij. Jesu li zaista postojali planovi da se opet oformi grad Sušak?
Ja sam iz osobnih razloga bio za to, ali veliki protivnik toga bio je Slavko Linić. Odnos snaga je ipak bio takav da se to nije moglo provesti.
SR To ipak nije bilo realno. Zašto ste to htjeli? Iz sentimentalnih razloga ili da bi smanjili manevarski prostor konkurentskom SDP-u? Ili i jedno i drugo?
| 
Tuđman i Šarinić razišli su se 1998. godine kada je u predsjednikovom okruženju prevladala krajnja desnica.
|
Recimo i jedno i drugo, ali gledajte, Sušak ima sve atribute jedne samostalne jedinice. Sada će imati i najljepšu bolnicu. Kada govorim o Sušaku, mislim i na Podvežicu i Vežicu i Kostrenu,...
Uvijek sam govorio da su Sušak i Grobinština, kao što je Matoš svojedobno rekao, hrbat hrvatstva. Rijeka je bila i mađaronska i talijanska...
SR Znači to je bio razlog takvog odnosa prema Rijeci 90-tih kada je bila još uvijek drugi grad u Hrvatskoj? Svih tih godina Rijeka i Primorje bili su i još su vrlo nezadovoljni odnosom državne vlasti.
Teško je to danas reći, ali uvijek ima onih koji prebrojavaju krvna zrnca.
SR Bili ste prisutni na razgovorima Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne?
Kad smo bili u Genevi Alija Izetbegović nam je nudio Hercegovinu: Uzmite Hercegovinu, mi ne bi imali ništa protiv toga, Bosna bi bila nešto manja, ali s međunarodnim granicama. Tuđman mu je na to odgovorio: Ja sam za sada za cjelovitu BIH, a što će poslije biti, vidjet ćemo.
SR Kasnije, međutim, više nije bio za cjelovitu Bosnu.
Kasnije više nije, jer je govorio kao što se nije mogla održati Jugoslavija, tako se ne može održati ni Bosna.
SR Kako jedan državnik može tako nešto izjaviti kada je Europa prihvatila naše odvajanje od Jugoslavije jer smo imali ustanovljene republičke granice koje su sada međunarodno priznate. Isto je i s BIH. Ne može za Hrvatsku postojati jedan, a za BIH drugi kriterij.
Ta država, dragi prijatelju, ne postoji. A Hercegovci su htjeli, i sada hoće, biti dio Hrvatske. Činjenica je da Tuđman nije htio napraviti tu operaciju.
| 
Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Karađorđevu. Autor fotografije Hrvoje Šarinić. Kada su čuli škljocanje aparata, agenti Slobodana Miloševića skočili su na mene ne znajući da je u pitanju fotoaparat, ispričat će puno godina kasnije.
|
SR Nije htio?
Ne. Da je htio to učiniti, mogao je raspisati referendum ...
SR Vjerojatno zbog straha od međunarodnih sankcija.
I zbog toga. Govorio je: Doći će druga vremena, pričekajmo, budimo strpljivi. Da, to mu je bilo u glavi, to jest, kao što je podjela bila i u glavi Slobodana Miloševića.
SR Je li na njihovim se razgovorima glavna tema bila podjela Bosne?
I u Tikvešu i u Karađorđevu sam bio prisutan desetak – petnaestak minuta, ali kasnije mi je Tuđman ispričao što je bilo. Istina je da se sve najviše vrtilo oko BIH, međutim, morate znati kako je to bilo u vrijeme srpskog ustanka u Hrvatskoj, zbog čega je Tuđman otvoreno napao Miloševića da stoji iza toga, jer smo zarobili ljude s dokumentima JNA, a znalo se tko stoji iza JNA. BIH je ipak bila glavna tema i nezaobilazna u njihovim razgovorima.
SR Hrvatska bi možda danas već bila u Europskoj uniji da nije bilo tih pokušaja podjele Bosne. Zbog toga se napadač kasnije izjednačavao s napadnutom Hrvatskom.
Mislim da ste sada pretjerali, jer već deset godina taj problem cjelovitosti BIH ne postoji.
SR Kako biste danas ocijenili tu dekadu 90-tih?
Imam samo jednu riječ. Ta dekada je povijesna. U hrvatskoj se povijesti nikada tako nešto nije dogodilo, prvi puta imamo svoju državu i često toga još nismo svjesni. Trebat će još koja godina da sazrijemo i to uvidimo. Vjerujem da ćemo se jako brzo približiti Europi. Okrenite se malo i pogledajte što je bilo prije pet, sedam ili više godina. Kada idem na Rijeku, ta Rijeka je prekrasan grad, ima sve potrebno za život. Uvijek će nam, naravno, trebati još nešto. I u jednoj Francuskoj, gdje često boravim, ljudi se bune i traže štošta, a mi bi htjeli sve u jednom trenutku. Ovo je bilo i jest povijesno vrijeme i Hrvatska će biti jedna od najljepših zemalja za život i koji bi bedak u tim i takvim okolnostima odlazio iz Hrvatske.
Prilikom potpisivanja međudržavnog ugovora s Izraelom. U drugom redu treći slijeva dr. Ivo Sanader, kasnije hrvatski premijer.