SR Profesore Končar, ovaj razgovor vodimo u stanu Vaše majke u Kostreni, pred nama se pruža more koje Vam je u srcu i uz koje ste odrasli.
██ Rođen sam u Zagrebu, no ubrzo nakon rođenja došao sam u Rijeku, na Pećine, s roditeljima koji su ovdje imali posao. Praktički od prvih dana kojih se sjećam vezan sam uz more, uz Pećine. Stanovali smo u Vili Olgi, Šetalište XIII. divizije 54, ne znam je li danas to još uvijek isti broj, i čitav taj potez uz more, nazvan po pećinama, ima svoj zvuk. Dakle, već kad živite na takvom mjestu, još ujutro, dok ležite u krevetu, po zvuku samog mora možete znati puše li bura ili jugo, vuče li more oblutke ili udara u stijene, to se sve čuje i prije nego što ga vidite. Taj zvuk je naprosto postao dio mene, kao i neki mirisi, zvukovi vjetra koji pušu i moje je djetinjstvo time bilo obilježeno. Baš sam nedavno bio s jednim kolegom koji je s Bajkalskog jezera i njegova sjećanja su vrlo slična mojim. Moji prijatelji i ja imali smo u vrijeme djetinjstva nevjerojatnu sreću da smo imali vremena jedni za druge, a i odrasli su imali više vremena za nas za razliku od današnjeg užurbanog vremena. Upravo djetinjstvo mi je obilježilo čitav život. Pohađao sam školu Pećine, veslao, jedrio, bio sam i u klubu Primorje, družili smo se intenzivno. Kasniji život donio mi je niz susreta, ali prijatelji iz djetinjstva prisutni su i kad o njima ne mislim, to su moji Braco, Seka, Danica, Marina... da ne nabrajam sve, možda prezimena i nisu važna, a drage cure u međuvremenu su se udale i imaju druga prezimena. Nedavno smo se sastali i taj susret je bio zaista kao da se nikad i nismo rastajali. Nama je more bilo najljepša igračka, pa tu su brojni parkovi i vrtovi, a sve je to na mene ostavilo duboki trag, trajni biljeg kojeg sam ponio u Zagreb kamo sam otišao odmah nakon osnovne škole radi nastavka školovanja.
SR Danas je Osnovna škola Pećine gotovo pusta, nema puno djece i ravnateljica se svojski trudi da ponudi posebne programe koji će privući učenike. Kako je bilo u vrijeme Vašeg školovanja?
██ Škola Pećine bila je velika škola, bilo je i po pet pararelnih razreda, a i djeca iz Kostrene putovala su u tu školu, radilo se u tri smjene. Ta je škola igrala središnju ulogu u našim životima, a poznavali smo se još od prije, iz vrtića Rudolf Đodan. U školi je vladala obiteljska atmosfera i imali smo osjećaj da su svi za nas imali vremena. Upoznali smo zavičaj, zavoljeli jezik i znali cijeniti prave vrijednosti, sve ono što se ne može kupiti za novac.
SR Uz redovnu osnovnu školu, Vi ste pohađali još jednu, muzičku. Tko su Vam bili profesori i kako to da ste odabrali upravo violinu kao svoj instrument i životni poziv?
|  Goran Končar je rođen 1954. u Zagrebu, djetinjstvo i osnovnu školu završio je u Rijeci, a zatim se preselio u Zagreb gdje se školovao na Muzičkoj akademiji u klasi M. Barića i J. Klime te u majstorskoj klasi Maxa Rostala (Bern) i H. Szeryinga (Geneva). Magistrirao je na konzervatoriju Čajkovski u Moskvi u klasi L. Kogana 1978. Na poziv prof. Y. Neamana odlazi u London, gdje započinje zapaženu međunarodnu karijeru. Dobitnik je prvih i specijalnih nagrada na državnim natjecanjima, nagrade Muzikalnaja žiznj u Moskvi (1980.) prve nagrade na međunarodnom natjecanju u Bratislavi (1984.) te brojnih visokih priznanja. Kao solist nastupa u europskim glazbenim središtima, SAD-u i Japanu, snima za mnoge radio i TV-stanice, djeluje kao koncert-majstor Royal Philharmonic Orchestra u Londonu, Simfonijskog orkestra HRT i Zagrebačke filharmonije. Predaje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od 1987. je i član uglednog Zagrebačkog kvarteta. |
██ Da, pohađao sam Muzičku školu Ivan Matetić Ronjgov i tu je ponovno bila jedna sretna okolnost da mi je u školi teorijske predmete predavala upravo njegova kći, profesorica Matetić, koja nam je neposredno prenosila ne samo svoje poznavanje umjetnosti već i ovog našeg kraja pod Učkom. Violinu mi je predavao profesor Penel, a zašto baš violina? Moja mama i teta svirale su glasovir i svatko tko bi došao kod nas kući sjeo bi za glasovir i nešto odsvirao, što mi je ponekad bilo antipatično, a violina mi je nekako izgledala kao igračka. Majka mi je s jednog studijskog putovanja po Francuskoj donijela jednu malu violinu i ona mi je postala najdraža igračka, volio sam svirati, ali nisam volio vježbati. No, baš disciplina je jako važna, eto, sjećam se, u ljetno vrijeme, pogledao bih prema Krku, Cresu i umjesto odlaska na kupanje s prijateljima, ostajao sam vježbati. Ponekad mi je to izgledala velika žrtva, no sve ono što sam doživljavao i proživljavao podijelio sam s violinom koja mi je postala nerazdvojni dio života, ali isto tako svi su me moji prijatelji podržavali. Odlazak u Zagreb s četrnaest godina bio je prvi trenutak naglog sazrijevanja, želio sam nastaviti glazbeno školovanje, divio sam se velikim violinistima, najvećima, poput Jashe Heifetza i Davida Ojstraha. Ti veliki ljudi su novim naraštajima prenijeli sve ono što je glazba, koja se riječima teško može opisati. Čini mi se da je nakon njih teško dostići uvjerenost njihove interpretacije.
SR Hrvatska ima vrhunske umjetnike, no i mogućnosti za njihovo stručno usavršavanje i djelovanje najveće su u Zagrebu. Je li moguće i u Puli, Rijeci, Dubrovniku, Varaždinu.. postati najveći? Možemo li u Rijeci organizirati jedan veliki festival ozbiljne glazbe, sad nam je u Opatiji pijanist Ivo Pogorelić koji namjerava školovati glazbenike?
S jedne strane naši glazbenici vode dugu i veliku bitku u dosizanju svjetskih standarda, a i tu nam je glavna podloga ono što nosimo u djetinjstvu. Često se u hotelima po svijetu, kada se pripremam za neki koncert, sjetim opet ovog našeg mora, njegovih zvukova i mirisa i to mi pomaže u boljoj interpretaciji. No, vratimo se Rijeci koja je imala jedan nevjerojatan uzlet, starije generacije sjetit će se Lovre Matačića u Rijeci. Ja se jako dobro sjećam Borisa Papandopula, koji, da nije sjedio ovdje nego, recimo, u Londonu, danas bi on bio priznat među najvećim svjetskim skladateljima. No, ne mislim da je to najvažnije, za neke stvari treba vremena. Rijeka je u njihovo vrijeme imala ličnosti o kojima je ovisio glazbeni život, oni su ga mogli kreirati kao nigdje drugdje tada u Hrvatskoj. Kad se govori o festivalima kod nas, mislim da to u ovom trenutku nije moguće, jer bi trebalo utvrditi neke standarde, a oni su kod nas poljuljani na svim poljima. Upravo mi je Ivo Pogorelić pričao o tome, on želi i može puno napraviti za mlade ljude, ali treba napomenuti da danas svi gradovi koji žele osnovati neki festival polaze od krive pretpostavke. Primjerice, mene često pitaju mogu li dovesti velika svjetska imena. Naravno, to nije problem, pitanje je novaca – moguće je dovesti sve, ali to je skupo i ako Rijeka hoće i može to platiti, već sutra može ovdje imati Berlinsku ili Bečku filharmoniju, šangajsku operu i druge. Po mom mišljenju, ako Rijeka hoće festival na ovom području koji će je obilježiti, ona ga može imati na način da uzme u obzir ono s čime u umjetnosti raspolaže. Mi tu imamo orkestar Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i, u nekakvom duljem nastajanju, Riječku filharmoniju. Kad bih mogao nešto odlučiti, rekao bih, Riječka filharmonija ima smisla ako imate veliki festival na koji će doći svjetski dirigenti. To je riječ o identitetu, tko smo mi u odnosu prema svijetu, što je naša posebnost, kao primjerice Ivan Zajc. Rijeka zaslužuje ne samo jedan velik festival koji bi vrednovao ono što smo imali, te na tom temelju izgraditi ono što bismo mogli i htjeli imati. Ovdje postoji ogromni potencijal, ne samo u zgradama, Rijeka je prekrasan grad, ali problem je u ljudima. Rijeka ima jako dobar orkestar, svirao sam prije nekoliko godina s njim, sa sadašnjom intendanticom Nadom Matošević, tu su moji davni prijatelji i novi, mladi ljudi. Trebalo bi imati viziju što se želi napraviti, dovesti svjetske stručnjake da rade s našim glazbenicima, održavati stručne seminare koji će potaknuti domaće umjetnike.
| 
Goran Končar od 1987. godine član je uglednog Zagrebačkog kvarteta.
|
SR Sa Zagrebačkim kvartetom i kao solist nastupate po cijelom svijetu, često ste i u Japanu odakle nosite neka zanimljiva iskustva koja želite i ovdje prenijeti.
██ Da, u Japanu sam upoznao svjetskog stručnjaka u izgradnji i održavanju violina i uopće gudačkih instrumenata, gospodina Muneyuki Nakazawu koji je godinama živio i radio u Londonu i predsjednik je ceha onih majstora koji mogu izdati atest i potvrditi vjerodostojnost intrumenta. To namjerno spominjem jer mi smo na Krku imali zbirku koja je imala dvadest i tri instrumenta svjetskog značenja, no, nažalost, danas je zbirka do te mjere devastirana, teško je reći kad se i kako to dogodilo, ali je činjenica da od tih velikih vrijednosti nije gotovo ništa ostalo. Danas kad govorimo o Hrvatskoj, ono što sigurno znamo jest to da imamo violinu Guarnieri King, ona se čuva u Zagrebu i procijenjena je na blizu desetak milijuna dolara. Kad razgovaramo o tim violinama i najznačajnim hrvatskim majstorima, upravo najznačajni majstor potječe iz Rijeke. To je Franjo Kresnik, inače je bio liječnik po struci, a kao graditelj violina bio je amater, ali do te mjere uspješan da je čak predavao umijeće starih talijanskih majstora graditelja violina. Za nas je to od posebne važnosti jer je dokazano da je većina violina iz najboljeg perioda građena od drveta s našeg područja, dakle, sjeverni Velebit, Lika i Bosna. Potvrđeno je da su veliki majstori, čak i sam Stradivari, putovali u tom smjeru ne bi li dobili najkvalitetnije drvo. Dakle, svi se hvale sa svojim učešćem u toj svjetskoj podjeli, o tim se instrumentima puno piše, a da gotovo nigdje nije spomenuta činjenica da je to drvo iz naših šuma i to negdje iz XVII. stoljeća. Majstor Nakazawa priprema jednu veliku, opsežnu publikaciju, knjigu koja će biti objavljena i na internetu gdje će konačno biti razjašnjen i položaj Hrvatske u tome.
SR To je veoma važno za Hrvatsku, no jesu li naše nadležne institucije prepoznale tu vrijednu baštinu?
██ Čini mi se da je sad posljednji trenutak da se zaštiti ono što mi još imamo od intrumentarija. Razgovaramo o mogućnostima koje ima Rijeka, tu je zbirka Franje Kresnika koja se čuva u Povijesnom muzeju i čini mi se da je jedan od početnih koraka skupiti još neke od njegovih instrumenata, na nekima neki ljudi i sviraju, a neki ih čuvaju kod kuće kao vrijednosti. To je za povijest ovoga grada od iznimne važnosti i možda bi poticaj jednom budućem festivalu i možda čak nekakvoj sezoni bio da se oživi taj muzej, da se na tim instrumentima svira, da se priredi jedna međunarodna izložba, i na taj način bi ti instrumenti i čitavo jedno povijesno razdoblje koje je uz njiih vezano bili najbolje zaštićeni. Po mojem mišljenju to bi trebao biti jedan više nego komercijalni posao, zato ga i spominjem, to nije nešto što košta previše. Kresnik je napisao i knjigu, čije je izdanje i na hrvatskom i na talijanskom rasprodano još dvadesetih godina prošloga stoljeća, i ta knjiga bi bila i te kako zanimljiva u novom izdanju. Skupiti njegove instrumente, to je naravno posao, ali ne bi smio ne znam koliko koštati.
| 
Goran Končar i Muneyuki Nakazawa, svjetski stručnjak za izradu i održavanje violina i gudačkih instrumenata.
|
SR Neki se ljudi pitaju zašto su violine toliko skupe?
██ Danas sviram na violini Joannes Baptista Guadagnini iz 1753. godine, ona je iz Alte Cobo zbirke, procijenjena je na milijun i pol eura, dakle, iznimno je vrijedan instrument. Treba napomenuti da 'taj komadić drveta', a tu se ponovno moram vratiti na standarde i kriterije i podsjetiti na činjenicu da ne samo Stradivari, nego svi majstori koji su uz njega radili i živjeli, imali su takve kriterije i standarde da danas nitko kad se na instrumentu promijeni signatura, sa sigurnošću ne može reći tko ga je napravio. Ne ide uvijek sve na bolje u ovom našem svijetu, ali ako želimo nešto sačuvati, moramo zadržati standarde. Nažalost, to se kod graditelja violina nije dogodilo i ovo je sad jedna stoljetna bitka da se utvrde standardi i da se vrati instrumentu njegov savršeni i najširi raspon zvuka. Zašto mi to danas ne možemo postići? Jednostavno, svi naši majstori bi to znali, ali im je netko trebao pokazati kako se to radi. Trebalo bi dobro promisliti kako vratiti to umijeće da bi i danas netko mogao svirati kao Jasha Heifetz. Mi imamo nekoliko majstora, to su ljudi koji puno i samozatajno rade, o njima se malo zna i upravo zbog njih na svima nama koji se time bavimo leži ne samo odgovornost nego i poticaj da im omogućimo usavršavanje. Cijene starih instrumenata prešle su sve ljudske norme tako da banke kupuju vrijedne instrumente i posuđuju ih nama, a i kolekcionari su spremni prodati je i za stoti dio njezine vrijednosti kad je netko zaista treba. Čini mi se da ta situacija neće vječno trajati jer uvijek se otkrivaju neki novi elementi, diskutira se je li za savršeni zvuk violine najvažniji lak ili drvo, no danas je općenito prihvaćeno da je najvažnije, kao i na drugim područjima, tome posvetiti svoj život.