|  Prof. dr. Ivo Orlić Prof. dr. Ivo Orlić (r. 1954. u Rijeci), redoviti profesor fizike na Sveučilištu u Rijeci te od sredine 2008. izvršni direktor prvog hrvatskog Znanstveno-tehnologijskog parka Sveučilišta u Rijeci, STeP Ri (od Science and Technology Park). Znanstvenu karijeru nuklearnog fizičara počeo je 1979. na Institutu Ruđer Bošković a zatim, sa suprugom i sinovima, odlazi u Amsterdam, pa u National University of Singapore (NUS), te u Sydney u Australian Nuclear Science and Technology Organisation (ANSTO). Radio je i kao ekspert Ujedinjenih naroda za mirnodopsku upotrebu atomske energije (IAEA) u mnogim zemljama u razvoju. Zatim odlučuje ostvariti san iz djetinjstva i 2003. jedrilicom Fiu iz svojeg Punta kreće na put oko svijeta i kao treći Hrvat ostvaruje taj pothvat. Nakon tog putovanja vraća se u Hrvatsku u želji da stvori znanstveno-tehnologijsko i poslovno okruženje koje inspirira i povezuje znanost i poduzetništvo | |
SR Dvadeset godina ste proveli radeći na inozemnim sveučilištima, a zatim se vratili u domovinu i pokrenuli Znanstveno-tehnologijski park, STeP, na Sveučilištu u Rijeci. Kako je nastala ideja o tome?
STeP je nastao iz želje i namjere Sveučilišta da se kroz sinergiju znanstvenih, tehnologijskih i poduzetničkih potencijala naše regije stvore nova znanja i vrijednosti koje će doprinijeti njezinom bržem razvoju. Nakana je povezati svijet znanosti i poduzetništva kako bi se kroz tu sinergiju razvile obje strane. U praksi to znači da poduzetnici dolaze znanstvenicima i traže tehnološka rješenja za neke svoje probleme i ideje. Zatim, team znanstvenika pristupa traženju optimalnog rješenja i time se razvijaju i znanost i poduzetništvo istodobno. Znanstveno-tehnologijski parkovi, inovacijski parkovi ili centri postoje odavno u svijetu, a mi smo tek nedavno počeli i to upravo u Rijeci, dok su u Americi počeli s tim prije tridesetak godina. Naime, sveučilišta su primijetila da im dobar dio intelektualnog vlasništva jednostavno curi kroz prste. Znanstvenici rade na nekom velikom projektu, otkriju, recimo, novi lijek i objave to u znanstvenom radu. Čim je rad objavljen, on postaje javan i više ga se ne može zaštiti. Svatko ga može uzeti i po njemu napraviti proizvod i zaraditi milijune, milijarde dolara.
SR Znanstvenici nisu educirani da budu menedžeri, ali Vi ste se ovdje našli u dvostrukoj ulozi, direktor ste i znanstvenik.
Da, naoko su ta dva pojma kontradiktorna, jedno isključuje drugo i rijetki su znanstvenici, kao, primjerice, i umjetnici, koji su kreativni i usput znaju i dobro prodati svoje radove. Znanstvenici su najčešće samotnjaci, žive izolirano i uglavnom ih zanima tema kojom se bave. No, njihov rad ima i komercijalnu vrijednost ukoliko je intelektualno vlasništvo pravno zaštićeno. I mene je, naravno, privlačila znanost, no sad sam izašao iz tog filma. Bio sam okorjeli znanstvenik i nije me, do nedavno, zanimao novac. No, shvatio sam, kao i drugi kolege na sveučilištima, da tu ima mnogo komercijalnog potencijala koji treba realizirati.
SR Radili ste na sveučilištima u Europi, Aziji, Australiji, pa gdje smo mi u odnosu na svjetska sveučilišta?
Rijeka, nažalost, nije previsoko u smislu znanosti, iako se na Medicinskom fakultetu i na nekim tehničkim fakultetima radi dobra znanost. Poznato je, naime, da je vrhunska znanost jako skupa i zahtijeva vrhunsku opremu. Naši znanstvenici zato često odlaze u inozemstvo ili su suradnici inozemnih sveučilišta i instituta gdje postižu odlične rezultate.
SR Evo, i Vi ste se školovali u Hrvatskoj, zaposlili se u Institutu Ruđer Bošković i onda otišli u inozemstvo. Bi li Vaša znanstvena karijera bila drukčija da ste ostali ovdje, jeste li morali otići?
Nisam morao otići, ali povukla me glad za znanošću. Većina fizičara, a i ljudi koji završe Prirodno matematički fakultet, dobiju ponude za doktorate sa svjetskih sveučilišta. Ministarstvo znanosti i ministar Primorac pokušavaju napraviti nemoguće i omogućiti znanstvenicima iste uvjete kao što bi imali i u svijetu, ali u našim ekonomskim uvjetima to je gotovo nemoguća misija.
SR Od 1979. do 1986. bili ste na Ruđeru. Kako se tada radilo, a kako je danas?
Da, to je bilo u vrijeme kada sam radio magisterij i doktorat. Pa bilo je super jer je u ono doba, a i danas, Ruđer kotirao jako dobro i u svjetskim razmjerima. Znanstvenici s Ruđera imaju jako dobru reputaciju, pa su tako i meni i supruzi, koja je također fizičar, bila otvorena vrata za cijeli svijet. Na Ruđeru je i danas dobro i grupa mojih nekadašnjih najbližih suradnika još uvijek jako dobro funkcionira i rade jako dobru znanost, mnogo objavljuju i cijenjeni su u svijetu.
SR Dakle, Vi niste doživjeli pozitivni šok kada ste došli u Amsterdam?
| 
Jedrilica Fiu s kojom je dr. Ivo Orlić oplovio svijet
|
Pa ne toliko u poslovnom smislu, ali jesam u drugim aspektima života. Svakodnevni život je tamo bolje organiziran, zakoni se poštuju, drukčija je etika. Na tamošnjem sveučilištu smo imali dječji vrtić pa bismo ujutro ostavili sinove na čuvanju i pogledali ih za vrijeme ručka. To je jako zgodno da imate baka-servis u tvrtki. Ovdje to nije praksa, a bilo bi zgodno, pa mi je žao da se na Kampusu nitko nije toga dosjetio. Tu će raditi mladi ljudi i time bi im se olakšao život. Rado bih u STeP-u napravio dječji vrtić ako bi to bilo moguće s obzirom na tehničke uvjete. Svakodnevne stvari je u inozemstvu lakše riješiti, primjerice, ovdje mi je trebalo nekoliko dana za registraciju automobila, dok se to u inozemstvu riješi za pola sata.
SR A kad smo već kod tehničkih uvjeta, zgrada u kojoj je sada STeP, bila je zapuštena vojarna. Kako su tekli radovi: jeste li se uhvatili za glavu kad ste vidjeli koliko vas posla čeka?
Ono što me nakon dvadeset godina lutanja po svijetu privuklo u Hrvatsku jest upravo ta vizija Kampusa i razvoja Rijeke te vizija društva znanja. Osjetio sam to kao novi izazov u svojem životu jer sam se zasitio isključivo znanstvenog rada. Ova promjena mi je jako dobro došla i nadam se da radim nešto korisno za ovo društvo. Da, tužno je izgledala ova zgrada, ali u cijeloj Hrvatskoj još ima dosta toga što izgleda tužno i zapušteno. No ono što čovjeka veseli jest to da ipak ima nekih pomaka, doduše, sve to polagano ide, ali ipak se kreće.
SR Međutim, prije povratka u Hrvatsku, odlučili ste prekinuti karijeru znanstvenika i oploviti svijet?
Da, 2003. godine prekinuo sam karijeru i krenuo na put oko svijeta brodom Fiu. No, želja za povratkom u Hrvatsku i ideja što bih želio ovdje raditi uvijek je tinjala u meni. Kad sam završio s plovidbom i privezao Fiu na rivi u Puntu, odlučio sam ostati ovdje. Razgovarao sam s kolegama sa Sveučilišta koji su mi rekli kako namjeravaju napraviti znanstveno-tehnologijski, inovacijski park i pitali su me bih li to vodio. Oduševio sam se i 2006. počeo, zapalio sam se za taj projekt, počeo okupljati ljude koji znaju nešto o tome i slagali smo mozaik, dobili smo i podršku Ministarstva znanosti. Sreća je bila da sam se vratio baš u pravom trenutku jer je tih godina naša Vlada osnovala Poslovno-inovacijski centar, BICRO, koji potiče financiranje u znanost.
SR Kažu da u svijetu ima novca za takve pothvate i da su nam ga voljni dati ukoliko dođemo s pravim projektima. Vaš projekt je prošao 'filtere' Svjetske banke?
Da bi projekt bio dobar, treba okupiti dobre ljude, koji su predani cilju i iskreno ga žele oživotvoriti. Tako smo napisali prijedlog poslovnog plana, koji je išao na reviziju u Zagreb, pa su nam ga vraćali, pa je išao na reviziju u Svjetsku banku, pa su nam ga opet vratili, i tako smo prošli sedam iteracija. Uvjet je bio i napraviti Visibility Study Sveučilišta, utvrditi kvalitetu inovativnog potencijala. Kada je naš plan prošao, posjetio nas je konzultant Svjetske banke, odobrili su nam milijun i petsto tisuća eura za projekt, zatim je i Ministarstvo odobrilo još toliko za uređenje zgrade, a sve zajedno, na račun procjene održivosti projekta, dobili smo četiri i pol milijuna eura na pet godina. To je zaista mnogo novaca i imam veliku obvezu prema povjerenju koje sam dobio.
Zanimljiv je bio susret s konzultantom Svjetske banke koji je došao iz Washingtona kako bi provjerio imamo li na našem Sveučilištu zaista sve ono što smo napisali u poslovnom planu. Sa zadovoljstvom mogu reći da je bio impresioniran prezentacijom pet projekata na Medicinskom i Tehničkom fakultetu, a posjetio je i poduzetnički inkubator Porin gdje se upoznao s desetak jakih poduzetničkih tvrtki koje rade u Primorsko-goranskoj županiji. Konzultant je bio zadovoljan, projekti su dobili vrlo dobre ocjene i dobio sam njegovu podršku kao voditelj projekta. Za Svjetsku banku jako su važni ljudi koji stoje na čelu projekata, pa mogu slobodno reći da nije bilo bivšeg rektora Daniela Rukavine, koji se osobno zalagao i gurao Kampus, vjerojatno ga ne bi ni bilo. Naravno, tu je i podrška Rijeke i Županije, ministarstava, BICRO.a.
| 
Bora-bora, Francuska Polinezija
|
SR Kako je tekla sama adaptacija zgrade?
Ah, to je bila kalvarija, to je išlo jako sporo, sporije od onoga što sam očekivao. Isto kao i adaptacija Kampusa. Kada sam 2006. dolazio, govorilo se da će Kampus biti gotov za godinu dana, najviše dvije, no sada znamo da će biti gotov eventualno koncem 2009. Nažalost, rokovi se odužuju, to je naša stvarnost, pa je teško sve planirati, a ima i niz administrativnih problema. A s majstorima se svi natežemo i kad nešto radimo u svojoj kući. Eto, zamislio sam da zgrada STeP-a bude energetski učinkovita zgrada. Naime, za zagrijavanje odnosno hlađenje, zgrada troši oko 50 posto energije. Napravili smo energetsku studiju po kojoj bi zgrada trošila samo 15 do 20 posto energije za hlađenje, odnosno grijanje. Međutim, zbog tehničkih i financijskih razloga odustalo se od tog koncepta.
SR Vi ste i redovni profesor fizike na riječkom Sveučilištu, koje vapi za studentima prirodnih znanosti. Zašto se mladi rijetko odlučuju za te studije, a posla, čini se, ima?
Opći je trend u svijetu negativna korelacija između rasta standarda i interesa za znanost. Što je zemlja razvijenija, to je manji interes. Gradska djeca jednostavno nemaju više živaca za znanost, mladi danas žele brzo zaraditi i znaju kako se to radi. Djeca koja žive u ruralnim sredinama više se odlučuju za prirodne znanosti, oni su bliži prirodi i žele je istražiti. Većina znanstvenika u Americi dolazi iz Istočne Europe i Azije. I mi smo često u ulozi obrazovnog centra iz kojeg ljudi onda odlaze u Ameriku.
SR Kako možemo zadržati znanstvenike?
Pa, čini mi se upravo znanstvenim parkom u kojem znanstvenici imaju mogućnost razvijanja ideja. Ministarstvo izdvaja oko 140 milijuna kuna za sve znanstvene projekte, a to je zaista premalo, to je budžet jednog manjeg instituta negdje u svijetu. Od ukupnog BDP-a sad se izdvaja 0,9 posto, a cilj je do 2011. tri posto. No, to još uvijek nije dovoljno da budemo uz bok svijetu.
SR Postoji li zbog toga među znanstvenicima jal i nadmetanje za financiranje projekata?
Nije lako podijeliti malo novca, kriteriji nisu dobro definirani, nisu transparentni. Nacionalna zaklada za znanost tu je napravila veliki iskorak jer projekte ocjenjuju strani recenzenti, tako da najbolji projekti dobiju sredstva dok oni manje dobri dobiju novac samo za hladni pogon. Tako je u cijelom svijetu, trebalo bi biti i ovdje.
SR Kad kažete svijet, to je, u Vašem slučaju gotovo cijela zemaljska kugla koju ste obišli nekoliko puta, što zbog posla, kada ste radili za UN, i kasnije kada ste s vašim brodom Fiu oplovili svijet. Kao znanstvenik bili ste nakon Amsterdama u Singapuru. Kako se tamo radilo?
U Singapur sam došao 1991. na Nacionalno sveučilište koje je bilo otprilike na razini razvoja kao što je sada riječko Sveučilište. Bilo je to tipično obrazovno sveučilište. Kako je singapurska ekonomija jako zdrava, a sedamdeset pet posto tvrtki je u stranom vlasništvu, država je odlučila školovati svoje državljane. U Singapuru sam vidio kako nekolicina pametnih ljudi može sve promijeniti i jako lijepo voditi državu. Tamo su korupcija i nepotizam nepoznati pojmovi i to se zdravo ozračje osjeća u društvu. Oni su jedina zemlja u ekvatorskom pojasu koja funkcionira kao Švicarska i na to su jako ponosni. Njihovi odlični učenici školuju se o trošku države na najboljim sveučilištima i kad se vrate i zaposle u državnim službama, jednostavno znaju da će odletjeti iz službe uhvati li ih se u nekoj nezakonitoj radnji. Nitko ih neće i ne može zaštiti, ni mama, ni tata ni kumovi.
| 
STeP na riječkom sveučilištu
|
Stranci koji su investirali u Singapur plaćaju visoke poreze i moraju zaposliti domaće ljude, pa tako svaki strani menadžer ima svojeg domaćeg menadžera 'u sjeni' koji uči kako se vodi tvrtka. Stranci ne mogu kupiti ni pedalj zemlje, sve imaju samo u najmu.
SR Jesu li i znanstvenici u najmu?
Jesu, pa da, obično dođu na dvije, tri godine i odu... Ja sam ostao devet godina, ali mnogi otiđu i zato jer pričaju previše. Naime, Singapur je pratio glas da je diktatura. Ako i jest, to vam je kao u kući − ne možete klincima prepustiti odlučivanje o bitnim stvarima. Lee Kwan Yu je bio autoritativan, inače, prijateljevao je s Titom, iako je bio više orijentiran prema desno, no, dobro je vodio državu. Singapur inače ima površinu nešto veću od otoka Krka, a ima četiri milijuna stanovnika jer su se ljudi doselili u želji za poslom.
SR Kad Vas ovako slušam o tome kako se vodi država, nameće se pitanje - imate li političkih ambicija?
Za sada ne ili još ne, drže me ove znanstvene i inovacijske ambicije, no raduje me kad vidim pametne ljude koji su omogućili uvjete za dobro poslovanje i život, kao na primjer u općini Sveta Nedjelja, pa gradu Varaždinu, Viškovu i u Istri. A ugodno sam se iznenadio i u Inđiji, u Srbiji, gradu od nekih 150 tisuća stanovnika, koji se nalazi između Beograda i Novog Sada. Njihov me gradonačelnik, Goran Ješić, oduševio. Novcem iz proračuna uredio je grad, napravio poduzetničke zone, prateću infrastrukturu, što sve privlači investitore. No da, Singapur je zaista bio eksperiment od životne važnosti.
SR Jesu li inače znanstvenici suvremeni nomadi ili je to baš Vaša karakteristika?
Jesu, mnogi idu za zelenijim pašnjacima, boljim uvjetima. Da se još malo vratim na Singapur. Vlada je odlučila napraviti najjače sveučilište u Aziji, što u konkurenciji s japanskim i kineskim, koji imaju dulju tradiciju, nije bilo jednostavno. Sve ljude birali su na javnim natječajima objavljenima u svijetu i uspjeli su, tako da je singapursko sveučilište sada među dvadeset i pet najjačih svjetskih sveučilišta. I naše je riječko sveučilište postavilo cilj da do 2013. uđemo među 500 najboljih sveučilišta u Europi. Dakle, samo nebo je granica!
SR Iz Singapura ste otišli u Sydney, cijela obitelj se tamo preselila.
Odlučili smo otići tamo, to je, ustvari bio kompromis, svima nam je trebala promjena jer djeca su rasla u jednoj, moglo bi se reći, umjetnoj atmosferi. Australija nam se jako sviđala, posebno Sydney, koji je prava svjetska metropola, jedan je od tri svjetska grada gdje je život najugodniji.
SR No, vi ste ipak odlučili napraviti pauzu u znanstvenom radu.
Otvorenje STeP-a 9. travnja 2009. U prvom planu Primorsko-goranski župan Zlatko Komadina, tadašnji rektor Riječkog sveučilišta, akademik Danijel Rukavina i dr. Ivo Orlić. |
Tamo sam se zaposlio na Institutu koji je bio jako zanimljiv s poslovnog aspekta, a odabrali su me između osamdeset kandidata koji su se natjecali za taj posao. Institut je jako sličan Ruđeru, no tjerali su nas da barem polovicu svojih prihoda zaradimo u suradnji s privredom. To mi se nije sviđalo, bio sam već senior, a tjerali su me na seminare za menadžere. Sve je manje bilo znanosti, a sve više privrede i rutinskog rada. Kolege i ja radili smo po narudžbama za druge struke. To mi se nije sviđalo, to je neka vrsta "prostituiranja znanosti" protiv koje se bore i naši znanstvenici i ne žele ni čuti o komercijalizaciji znanosti jer se tako gubi akademska sloboda.
SR I tada ste odlučili uzeti jedan drugi vid slobode i ostvariti san iz djetinjstva provedenog na otoku Krku, a to je - oploviti svijet?
Tako je, rekao sam: "Idem jedriti". No nisam otišao iz znanosti samo zbog jedrenja nego imam u sebi i tu drugu komponentu, a to je taj inovativni drive, želio sam neke od svojih inovacija materijalizirati i komercijalizirati, a kroz znanost to nisam uspijevao, jer znanost traži cijelog čovjeka, 24 sata na dan. Tako mi znanost nije nikada dopuštala da uzmem tjedan, dva ili mjesec dana i ostvarim svoje zamisli. Onda sam rekao: "Ok, ovo je dobra prilika, idem prekinuti znanost, odjedriti svoje i onda idem u inovacijski svijet."
SR I to baš natrag, u Hrvatsku?
Pokušao sam i u Australiji u nekim znanstvenim parkovima plasirati svoje ideje, no to je sporo išlo pa sam došao ovdje, našao se s kolegama i tu sam gdje sam.
SR Je li Vas putovanje oko svijeta osobno promijenilo?
Mislim da nije, oduvijek je u meni bila želja da radim upravo ovo što sada radim na riječkom Sveučilištu. Put oko svijeta brodom oslobodio me okova znanosti, ali sam ostavio državni posao, dobru mirovinu, sigurnost, prerezao sam tu liniju život'. Mnogi su mi se kolege čudili, govorili su da to ne bi mogli napraviti, pogotovo ne u ovim godinama. Svjestan sam da nije bilo previše razumno kupiti brod, investirati u njega mnogo novaca i krenuti u neizvjesnu budućnost. Sada mi se čini da sam dobro učinio i nadam se da će STeP uspjeti. Posebno bih htio da što više mladih ljudi bude ovdje, da se komunicira na engleskom, nadam se da ćemo sa CISCO-m ostvariti poslovnu školu za mlade ljude koji će ravnopravno konkurirati na svjetskom tržištu. Nadam se da je to first step prema svjetskoj ekonomiji.
SR Osim te poslovne akademije, imate još planova u SteP-u.
Htio bih što više raditi na obrazovanju mladih pa će u prizemlju zgrade biti Interaktivni znanstveni muzej, ZMAJ, nešto novo u Hrvatskoj. Volio bih da ovdje bude jezgra gdje će znatiželjna, darovita djeca igrati i istraživati. Surađujemo s retro computer clubom Peek&Poke, pa Domom mladih, Narodnom tehnikom, Pomorskim muzejom, a kucat ćemo i na vrata sponzora, npr. tvornice Rade Končar da nam naprave jedan veliki Teslin transformator s kojim će se djeca igrati i nabijati svoju kosu na pet milijuna volti da im se podigne u zrak. U vrtu bih volio napraviti model Panamskog kanala, koji bi funkcionirao na solarnu energiju, da djeca vide kako voda putuje kroz ustave i kako se brod može dignuti i spustiti. Djeca najbolje uče kroz igru. Osim toga, tu ima i dosta materijala za iskorištavanje obnovljivih izvora energije, pa ćemo svakako stimulirati ekokomponentu.
SR Kad ste spomenuli Teslu, je li Vam on uzor?
Pa Tesla je uzor mnogima, jer je zaista bio veliki genijalac, ali, eto, njemu je upravo nedostajao tehnologijski park. Da ga je imao, sigurno bi bio mnogo uspješniji i bogatiji. On je bio pravi znanstvenik koji nije imao smisla za komercijalizaciju. Bio je izvrstan tehničar, stručnjak, ali u komercijalu i marketing nije se razumio. Nedostajao mu je poslovni stručnjak koji bi uz njegove izume stavio brojku. Svi bi trebali biti zadovoljni u tom lancu; i poduzetnici i trgovci i znanstvenici. Sad u svijetu postoji porche sindrom, posebno u Oxfordu, jer se smatra da znanstvenik koji ne vozi dobar auto, nije uspješan.
SR Znači prošlo je vrijeme neshvaćenih genija?
Pa je, sad većina mladih jednim dijelom hoće "raditi" znanost, ali žele od svog rada i dobro živjeti.
SR Ove je godine u Rijeci otvorena i obnovljena zvjezdarnica, i tu imate svoje prste?
Da, bio sam jedan od osnivača, bio sam prvi tajnik Akademskog astronomskog društva, napisao sam statut, bilo je to 1974., tada sam bio student druge godine fizike i u Narodnoj tehnici sam se upoznao s ljudima koji su nam pomogli da osnujemo društvo. Mnogo mi je pomogao Dragan Kušić, on je bio radioamater, a u Rijeci je bila grupa građana koja se bavila astronomijom, pa smo tako zajedno napravili društvo. Franko Ivančić je bio prvi predsjednik.
SR Imate veliku radnu energiju, vaš dan ponekad traje 16 sati, kako se odmarate, jeste li zadovoljni?
Pa jesam, jako sam zadovoljan, još samo kad bih uspio prodati brod i dovesti obitelj u Hrvatsku, bio bih presretan. A kako se odmaram? Naravno, na Boduliji, u mojem Puntu sa svojim kumpanjima i famejom…