SR Slučaj je htio da je javnosti odaslana vijest o deblokiranju pregovora upravo na otvorenju dječjeg vrtića u Krku, 2. listopada ove godine. Jeste li baš Vi premijerki Kosor poslali tu poruku i kako ste se tada osjećali?
| 
Vladimir Drobnjak
|
Poruku je poslao ministar vanjskih poslova koji je vodio našu delegaciju, mi smo tog trenutka bili u Bruxellesu i upravo je bila završila međuvladina konferencija na kojoj smo otvorili šest i zatvorili pet poglavlja. Da, to je bio jedan dobar dan, to je bio najveći broj otvorenih i zatvorenih poglavlja u jednom danu i, naravno, svi smo se osjećali jako dobro jer su toga dana hrvatski pregovori dobili dodatni zamah i bilo je jasno da smo na pravom i završnom putu.
SR Hoće li djeca koja su se ove godine upisala u vrtić, osnovnu školu pohađati u EU?
Djeca koja su toga dana bila u vrtiću, siguran sam da će oni svoje školovanje provesti u državi članici Europske unije. Kao što znamo, sustav školovanja je u priličnoj mjeri autonoman, naime, svaka država ima visok stupanj autonomnosti u reguliranju pravila školovanja. Naravno, postoji jedan univerzalni okvir. Ono što je najvažnije za tu djecu − ne samo da će se školovati u EU, nego će provesti i svoj život u EU i ono što danas radimo primarno je u njihovom interesu. I mi koji smo dobar dio života već proveli izvan EU imat ćemo svoje koristi. Ali, najviše će profitirati od EU djeca koja se sada rađaju i sada idu u dječji vrtić. Ovaj posao primarno je za njih.
SR U izvješću EU o napretku pregovora ističe se da će pregovori biti gotovi iduće godine. Pa hoće li?
Da, ja mislim da će biti gotovi sljedeće godine. Mi smo ohrabreni što i temeljni strategijski dokumenti Europske komisije to potvrđuju. Dakle, iduće godine kraj pregovora, nakon toga slijedi ratificiranje ugovora o pristupanju i naše članstvo negdje samim krajem 2011. ili početkom 2012., to je izgledni scenarij u ovom trenutku.
SR Nažalost, Hrvatska je na visokom mjestu po korupciji, afere se polako otkrivaju, no, ne čini li Vam se da to ipak presporo ide? Je li EU ta koja će nas 'natjerati' da se napokon počnemo ponašati po pravilima demokratskog svijeta?
Kad je riječ o borbi protiv korupcije, to je jedno važno mjesto u pregovorima o pristupanju, jedna od centralnih točaka u Poglavlju 23. – pravosuđe i temeljna prava. Korupcija je nešto što postoji u svim državama. I najdemokratskije države svijeta nisu imune na to. I države koje imaju najbolje rezultate u borbi protiv korupcije, nisu na nju imune. Korupcija je problem na kojem morate stalno raditi. Vi ne možete razviti, kao u medicini, trajni imunitet, kao društvo, od korupcije, kao što čovjek može razviti imunitet od nekih bolesti. I zbog toga borba protiv korupcije nikada ne prestaje i ona traje i u najrazvijenijim društvima i državama svijeta. Mislim da je kod nas puno toga učinjeno, ali, naravno, još puno toga treba učiniti. Borba protiv korupcije kompleksan je proces. On se ne odvija samo kroz institucije države, on se ne odvija samo kroz ministarstva pravosuđa ili policije, on se odvija na svim razinama. Jednak je problem, osim korupcije na visokoj razini i mala, dnevna, sitna korupcija. Imamo i korupciju na lokalnoj razini. Dakle, nije dovoljno samo da se država kroz svoja ministarstva i središnja tijela bori protiv korupcije. Trebaju se boriti i lokalne zajednice, svaka općina, svaki grad, svaka županija mora se na svoj način boriti protiv te pojave. Ta borba počinje i u vlastitoj kući. Pitanje je kako je dijete odgojeno, da li vi djetetu ugradite u njegov svjetonazor da je korupcija nešto što je apsolutno neprihvatljivo ili ga odgojite na način da se probija kroz život malim, sitnim podmićivanjem da bi dobio nekakve sitne, besmislene privilegije. Dakle, to je borba protiv korupcije. Naravno da se ona u svojem eklatantnom, najiritantnijem pojavnom obliku svodi na korupciju koja uključuje velike iznose novaca i ljude koji su visoko pozicionirani u nekim društvenim i socijalnim strukturama, naravno da ona najviše bode oči i naravno da odlučnost države da se s njom obračunava taj ultimativni pokazatelj, najbolji pokazatelj spremnosti da se nosimo s korupcijom. To, međutim, ne znači da su obitelj, male sredine, lokalna zajednica od nje imune. Prema tome, borba protiv korupcije mora biti na svim razinama i svatko mora krenuti od kućnog praga. Očekivati da se drugi bore protiv korupcije, a ti sam da je ignoriraš, tako se konačan rezultat ne može postići. Dakle, borba protiv korupcije – da, primarna odgovornost je naravno na politici, državi, na središnjim tijelima državne uprave, i tako dalje, ali nitko nije amnestiran od obveze borbe protiv korupcije.
SR U Italiji postoji tzv. la piovra, hobotnica, koja se širi svim porama društva, od samog premijera Silvija Berlusconija na niže. Možete li to komentirati?
| 
Vladimir Drobnjak, naš glavni pregovarač s Europskom unijom, u
razgovoru s novinarkom Sušačke revije Jelenom Butković.
|
Svaka država ima svoje specifičnosti, teško je naći državu na svijetu u kojoj nema primjera različitih oblika ili pojava koje bi ukazivale na korupciju. Prema tome, ono što je bitno, to je na koji način se država bori protiv toga, koji su konačni rezultati. Korupcija se mora promatrati ne samo kroz pojavne oblike nego i kroz odlučnost i način obračuna s njom. Ali, kao što sam rekao, ne postoji trajni imunitet u korupciji. U prosudbi korupcije jedini je meritoran sud i pravosuđe. Dok god nekome ona nije dokazana, dok god netko nije za nju pravomoćno osuđen, on, po temeljnim načelima prava zaslužuje da dvojba 'je li ili nije' ostane u zraku, odnosno on je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.
SR Pravosuđe je također naša bolna točka. Kako teče usklađivanje zakona? Pravni ste stručnjak i znate koliko je teško donijeti neki zakon, često njegova primjena kasni dok se, da tako kažem, ljudi ne snađu. Koliko je hrvatska legislativa usklađena s europskom i u kojim područjima možemo zadržati lex specialis?
Ja bih rekao da usklađivanje zakona teče dobro, Hrvatska je od početka pregovora usvojila i uskladila više od tristo zakona s pravnom stečevinom Europske unije i taj se proces nastavlja, ogroman broj ljudi je u njega uključen. Mi smo, naravno, u pojedinim područjima zatražili prijelazna razdoblja i derogaciju, vidjet ćemo koliko ćemo ih na kraju dobiti. Pregovori o tome traju, usklađivanje nije samo na području zakona, ono je prisutno i u podzakonskim aktima i u čitavom nizu drugih dokumenata, broj stranica u procesu sada se već mjeri desetinama tisuća, to je jedan ogroman proces, a ja bih rekao da je već sada hrvatsko zakonodavstvo i hrvatska pravna stečevina u velikoj mjeri usklađena s onom u EU. Neke od zakona koje smo već uskladili već i primjenjujemo, za neke smo uzeli obvezu da ih primjenjujemo od dana pristupanja, to je također dio pregovora. Za neke nam zakone odgovora da primjena počne odmah, a za neke zakone da počne nešto kasnije kako bismo se imali vremena pripremiti, tako da nisu svi zakoni s kojima smo usklađeni već stupili na snagu, ali na dan stupanja u EU, svi će biti u primjeni.
SR Kad smo već kod prava, Vi ste iz liječničke obitelji, no upisali ste i završili Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Nisu li roditelji bili razočarani?
Ne, mi smo u obitelji odgojeni tako da svatko sam bira svoj životni put. Moji roditelji su imali pristup da ono u čemu ja sebe najbolje nalazim i što mi najbolje odgovora, to i oni smatraju najboljim. U mojoj široj obitelji je bilo nekoliko vrsnih pravnika, brat moje bake po ocu bio je jedan od najpoznatijih zagrebačkih odvjetnika, Ljubomir Zupčić, tako da bez obzira što su mi roditelji, oboje, bili liječnici, odnosno moja majka je živa i još uvijek jest liječnica, u mojoj je obitelji bilo i pravnika.
SR Vaš pokojni g. otac, Petar Drobnjak bio je šef rodilišta u Petrovoj Bolnici te osnivač Centra za žensku reprodukciju i neplodnost. Što mislite o zakonu o umjetnoj oplodnji?
Zakon o umjetnoj oplodnji treba promatrati u njegove dvije dimenzije. Jedna je dimenzija u kojoj zakon mora biti u potpunosti usklađen s EU, to je, ajmo je pod velikim navodnicima nazvati, 'tehnička dimenzija zakona' i mi smo tu potpuno usklađeni i mene, kao glavnog pregovarača, to primarno zanima u smislu da smo ispunili naše obveze i da smo se u dijelu zakona gdje je usklađivanje potrebno, u cijelosti uskladili. Taj dio zakona nije kontroverzan i o njemu postoji potpuni konsenzus u Hrvatskoj. Ono gdje ne postoji konsenzus, jest onaj drugi dio zakona koji zadire u etička i druga pitanja, to su krajnje osjetljiva pitanja. Malo je zakona koji su u toj mjeri osjetljivi i teški kao taj i, naravno, mišljenja o tom zakonu odražavaju svu paletu osobnih mišljenja i načela u spektru od krajnje konzervativnog do krajnje liberalnog. Dakle, Hrvatska u tome nije iznimka. Riječ je o pitanjima koja su veoma kontroverzna i u svakoj demokratskoj državi u kojoj je otvoren prostor za slobodno iznošenje mišljenja, imate slične rasprave o tim pitanjima i postoji čitav niz različitih rješenja. U tom dijelu zakona ne možete fotokopirati rješenje iz jednog zakona i prenijeti ga na drugi, ta rješenja održavaju neki svjetonazor. Ja sam se, kao glavni pregovarač, fokusirao na taj prvi dio zakona, jer u tom drugom dijelu Hrvatska ima potpuno odriješene ruke da ga regulira kako hoće. Za mene je bio bitan taj prvi, nekontroverzni dio zakona, da on bude usklađen, i to je bilo jedno u nizu mjerila za zatvaranje Poglavlja 28 – Zaštita potrošača i zdravlja.
SR Vaša veza s Rijekom je, koliko mi je poznato, po majci, koja je i član našeg Kluba Sušačana.
Da, moja majka je rođena u Bakru, ali je svoje djetinjstvo, sve do gimnazijskih dana provela na Krimeji, na Sušaku. Još uvijek imam rođake i prijatelje u Rijeci i često ih posjećujem. U djetinjstvu sam dio ljeta provodio na Krimeji, na Ravnici, kraj UKOD-ove tvornice, kod obitelji Pavičić, koji su bliski prijatelji moje obitelji, a na određeni način smo i rodbinski s njima povezani, tako da sam puno ljeta proveo u Rijeci, posebno na Sušaku, a naravno, zbog majke, a i kroz sve godine djetinjstva emotivno sam, nakon Zagreba, najviše vezan uz Rijeku.
SR Kako se Vi osjećate u Rijeci i gdje vidite njezinu budućnost? Naime, brodogradilišta su na prodaju, to u Europi više nije unosan posao i brodovi se danas, većinom, grade na Istoku. Ne bi li iskreno trebalo reći ljudima, koji se boje za svoju egzistenciju, što će biti ubuduće na lokacijama brodogradilišta?
Zgrada Europskog parlamenta u Bruxellesu. Bruxelles je danas u svakom pogledu glavni grad Europe. |
Pa Rijeka ima, ja bih rekao, jednu sjajnu, blistavu budućnost, Rijeka ima strategijski položaj, kao naša najveća i najvažnija luka. Ulaskom u EU taj prometni značaj Rijeke dodatno će se potencirati, izgradnjom brze nizinske pruge on će biti dodatno potenciran. Postoje ogromna tržišta država članica EU koje nemaju izlaz na more, kao što su Mađarska, Austrija, Češka... i za koje je Rijeka jedna od strategijskih luka, i ne samo Rijeka, već i druge naše luke. Naravno da će Rijeka članstvom u EU višestruko pojačati i potvrditi svoju prometnu važnost. Rijeka je jedan krasan grad, svima otvoren i mislim da budućnost Rijeke, ne samo u prometnom smislu, nego i u kulturološkom, turističkom, uslužnom i svakom drugom ne samo da je neupitna, nego mislim da će profitirati u svakom smislu. Što se tiče brodogradilišta '3.maj', tržišna utakmica ima svoja pravila. Smisao tržišnog natjecanja je da ono samo sebe regulira, prema tome, teško je ovog trenutka nagađati što će biti dalje o tom specifičnom segmentu riječke industrije, ali bez obzira na njega i što će biti s njim, Rijeka kao cjelina ima sjajan potencijal, sa svojim zaleđem, Gorskim kotarom, te blizinom Zagreba. Pred Rijekom su samo još bolji i bolji dani.
SR Imate, da tako kažem, 'blistavu karijeru'. Rođeni ste 5.3.1956. u Zagrebu, završili Klasičnu gimnaziju, diplomirali na Pravnom fakultetu i otišli u – novinare. Vaši su tekstovi u Vjesniku bili zapaženi i uskoro, s 32 godine šalju Vas za dopisnika u New York. Kakvo je bilo to iskustvo?
Otišao sam kao mladi novinar, iako sam već imao niz godina staža u Vjesniku na raznim novinarskim zadacima. Počeo sam doista onako kako bi, po meni, svi mladi novinari školski trebali početi – od gradske rubrike, pa onda korak po korak dalje. Proveo sam dvije godine u gradskoj rubrici prije nego što sam išao dalje i te godine u gradskoj rubrici bile su najbolja novinarska škola. Nema bolje škole novinarstva od toga, pod uvjetom da je dobar urednik, a meni je to bio Uroš Šoškić, jedan od legendarnih urednika gradske rubrike u tadašnjem sustavu Vjesnikovog novinarstva i to je čovjek od kojega se jako mnogo moglo naučiti. Odlazak u New York bio je ogroman profesionalni izazov, a dio izazova su bili i tehnički uvjeti pod kojima smo radili, to je bilo vrijeme bez mobitela, kompjutera i interneta, a izvještaji su se slali starim teleksima i telefaksovima. Pojedini tekstovi za Nedjeljni Vjesnik putovali su po 35, 40 minuta preko oceana dok nisu došli do Zagreba. Dakle, uvjeti za rad su bili puno kompliciraniji, ali tadašnji stariji kolege dopisnici od kojih sam učio smatrali su da mi imamo sjajne uvjete i podsjećali su me kako su oni pedesetih godina svoje izvještaje iz New Yorka slali avionskom i brodskom poštom. Odmah po mojem dolasku veliki izazov bila je predsjednička kampanja, jer sam došao u ranu jesen 1988. godine i 'uletio' sam u izbore u kojima je Bush, prvi Bush, dobio izbore pobijedivši Michaela Dukakisa, demokratskog kandidata. Izvještavanje o demokratskim izborima bila je opet najbolja škola. Nakon toga je bio Zaljevski rat, a onda je došlo do raspada bivše države, uslijedio je Domovinski rat. Kao dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista tada sam se počeo sve više javljati i za HRT. Moj je novinarski cilj bio da na toj 'novinarskoj bojišnici', koja se naravno ne može uspoređivati s pravom u smislu težine i pogibeljenosti, ali da, eto, na svoj mali način dam, koliko je moguće, svoj doprinos. Mislim da je 'kruna' tog mojeg izvještavanja, ne kruna u smislu osobnog zadovoljstva, bio dan kada sam se javio za Hrvatsku radio televiziju 22. svibnja 1992. kad je podignuta naša zastava za ulazak u Ujedinjene narode, koji je, na neki način, bio početak kraja moje novinarske karijere, jer sam vrlo brzo prešao u diplomaciju.
SR Neću Vas pitati je li Vam žao što se otišli iz novinarstva. Kako se vi informirate? Što mislite,hoće li internet, zbog brzine, istisnuti pisane medije?
Ja sam staromodan u pristupu novinarstvu i volim pod rukama osjetiti novinarski papir. Čitanje novina znači da nakon toga morate oprati ruke, jer ako na prstima ne ostane malo novinarske tinte, znate da ih niste dobro pročitali.
SR Dobro obrazovanje, univerzalno znanje temelj su na kojem mlada osoba gradi život. Kako rekoh, klasičar ste, dakle uz latinski i grčki, učili ste i naučili i francuski jezik. Iako je engleski zauzeo mjesto latinskog, je li i koliko u diplomaciji francuski još uvijek važan?
Engleski postaje 'lingua franca', naravno da pomaže znanje latinskog, grčkog i francuskog, koji je nešto lakše učiti ako imate temelje romanskih jezika, ali činjenica je da u današnjem svijetu engleski postaje univerzalni jezik. Nije to samo 'holivudizacija' nekog prostora, to je i pitanje muzike, interneta. Engleski je zbog filmova i glazbe, rock and rolla, Hollywooda počeo oduzimati primat francuskom, ali ono što je, rekao bih, osiguralo trajnu i konačnu, ne prevlast, nego ničim ugroženu dominaciju engleskog jezika jest elektronička revolucija i internet. Danas je engleski jedini globalni jezik svijeta.
SR Nakon New Yorka vodili ste misiju pri UN-u u Bruxellesu. Kakav je to grad?
Bruxelles je jedan specifičan grad, koji je ogroman, ali ujedno i mali u isto vrijeme. Ogroman u smislu da je to, uz Washington, najveća koncentracija diplomata na svijetu. Postoje tri diplomatske zajednice koje su koncentrirane u tom gradu, diplomati koji rade u europskim institucijama i koji su akreditirani pri EU, zatim diplomati koji su akreditirani pri NATO-u i diplomati koji su bilateralno akreditirani u Kraljevini Belgiji. Kada sve to stavite skupa, mislim da ima više od dvjesto dvadeset akreditiranih opunomoćenika, dakle, to je jedna ogromna koncentracija. Bruxelles je, sa svim tim međunarodnim institucijama pravi megalopolis, on ima jednu jaku kozmopolitsku crtu. U ono malo vremena što vam navečer preostane, pa odete popiti pivo, čut ćete na svakom koraku ne samo francuski i flamanski, već i engleski i slovenski, grčki, portugalski... Dakle, on je jedan mali Babilon u tom smislu, međutim, s druge strane zadržao je onu svoju jednostavnost uskih ulica i malih kuća, koju je uvijek imao i na prvi pogled nekom tko ga dobro ne poznaje, pojedini dijelovi Bruxellesa mogu ostaviti dojam jednog 'običnog' belgijskog gradića, odnosno, taj Babilon ne pulsira onako glasno i agresivno kao na ulicama New Yorka. Ali, Bruxelles je, iako djeluje pomalo uspavano i sneno, zapravo jedan pulsirajući velegrad, a posebno je ta promjena vidljiva u zadnjih pet, šest godina, nakon posljednjeg vala proširenja. Bruxelles je danas, doista, u svakom pogledu glavni grad Europe.
SR Molim Vas i komentar dodjele Nobelove nagrade za mir Baracku Obami.
Znate, netko će reći da je Barack Obama dobio Nobelovu nagradu ne za ono što je učinio nego za ono što predstavlja i za ono što će učiniti. Nema ni najmanje sumnje da je on jedan impresivan političar. Imao sam ga prilike, živeći godinama u Americi, promatrati i slušati još dok je bio senator. Sjećam se njegovog govora kad je još u izbornoj kampanji John Carry, kao predstavnik demokrata, imao svoju izbornu konvenciju i tada je jedan od uvodnih govornika bio upravo Obama – i to je bio govor koji se pamti za uvijek. Ostaje vidjeti hoće li Nobelova nagrada, koju je Obama dobio, biti kamen oko vrata ili će biti nešto na čemu će on moći dodatno graditi svoj autoritet u postizanju onih globalnih ciljeva koje želi.
SR Oprezan ste diplomat i ne 'razbacujete se' izjavama i predviđanjima, no vjerujemo da će Hrvatska kroz kratko vrijeme biti članica Europske unije. Bit će to prilika za slavlje, ali i novo pitanje – što ćete dalje – na poslovnom i privatnom planu?
Ne znam, pričekajmo prvo da uđemo u Europsku uniju. Moje je životno pravilo da nikad ne planiram ništa mnoge godine unaprijed. Diplomatski posao nosi uvijek jednu dozu nepredvidivosti i neizvjesnosti, to je jednostavno sastavni dio posla. Nakon mnogih godina života naučite se živjeti na taj način, pa je tako i sada. Idemo uvijek korak po korak. Prvo ćemo ući u Europsku uniju, a onda ćemo vidjeti dalje.
Tvrtka Denuntio već je nekoliko godina pokušavala dovesti na područje Kvarnera i šire svjetski renomiranu tvrtku Problemarket, koja se bavi trgovanjem problemima. Naime, tvrtka Problemarket bila je nezainteresirana za ulaganja u ovom dijelu Europe jer se nakon završetka rata – Domovinskog, odnosno građanskog kako ga oni nazivaju, broj problema drastično smanjio, kao i dimenzije tih problema. Tvrdilo se da su poslije ratne traume i privođenje ratnih