SR Razgovaramo u Vašoj kući, u Ljubljani, u naselju Mostec gdje živite sa suprugom, također arhitektom, kćerkom Anom, sinovima Ivanom i Markom, u moderno uređenom ambijentu, u kojem je Vaša ruka učinila svoje.
Je, je i dosta dugo se mučila. Kupili smo gotovu kuću, s pogledom na malo jezero – moje more, i naravno da sam htjela da interijer bude, na neki način, ja. Odnosno, ne toliko slika mene, nego da napravim prostor koji će odgovarati meni i mojoj obitelji. Kako sam jako zahtjevna u svim svojim interijerima, ovaj je bio jedan od najtežih možda zbog toga jer toliko sam toga već napravila, i naravno, željela sam unijeti nešto novo, nešto drukčije, posebno.
SR Koliko dugo živite u Ljubljani, kada ste došli iz Rijeke?
Sad sam već dosta dugo, 22 godine u ovom poslu, a prije toga sam i studirala. Ah, u Rijeci sam rođena, na Trsatu, tamo sam išla u školu, tamo su mi svi prijatelji, jako volim Rijeku, volim doći...fali mi.Kad dolazim iz Ljubljane i kad u Matuljima pukne pogled na cijeli Kvarner,duboko udahnem,preplavi me uvijek iznova posebno strujanje, kao da tek tada slobodno dišem.To mogu razumjeti samo oni koji su iz Rijeke otišli. S godinama, kako vrijeme prolazi, u jednom trenutku se osjećam kao neka raseljena duša, osjećam da nisam više u potpunosti dio one sredine, ipak se toliko toga dogodilo i promijenilo u mojem životu, a s druge strane, nikada se nisam htjela, potpuno, onako sto postotno asmilirati u Ljubljani, uvijek sam htjela zadržati ono svoje. U jednom trenutku imaš osjećaj da više ne pripadaš ni tu ni tamo.
SR Često se to događa ljudima koji odu van živjeti i rade, no odlazak u inozemstvo je ponekad slučaj, a ponekad i odabir. Kako to da ste se odlučili studirati arhitekturu u Ljubljani?
Nakon završene gimnazije u Rijeci željela sam studirati arhitekturu, a u Rijeci to tada nije bilo moguće. Nekako mi je Ljubljana bila bliskija od ostalih gradova, a i ljubljanski fakultet, u ono vrijeme, slovio je kao jedan boljih.
SR Mnogo mladih ljudi iz Rijeke i danas se odlučuje za studij u Ljubljani, posebno glazbe. Nažalost, prometna povezanost između ta dva grada je jako loša. No, u posljednje vrijeme, nakon susreta hrvatske premijerke Jadranke Kosor i slovenskog premijera Boruta Pahora, odnosi su poboljšani, pa se nadamo i boljoj povezanosti. Doduše, iz Zagreba je veza vlakom mnogo bolja, ali iz Rijeke nikakva.
Grozno, grozno. Izvan sezone nema nijednog autobusa, a postoje samo dva vlaka. Ja to baš ne razumijem, mislim da to nije dobro i žao mi je zbog toga. Što se tiče susreta, eto, možda će premijerka na jednom od sljedećih susreta s Pahorom staviti vlak kao broš, pa možda to bude utjecalo i na poboljšanje tih veza.
| 
Kafe na Gatu Karoline Riječke pomirio je zahtjeve investitora i struke. Želja Sonje Miculinić
bila je da nas svojim izgledom podsjeća na kontejnere u riječkoj luci.
|
SR Nedavno je najavljeno da će Slovenija do sezone izgraditi posljednje kilometre autoceste do Bregane, ali čini se da ćemo na prometnice prema Jadranu čekati još neko vrijeme.
Mislim da ćemo počekati da Hrvatska uđe u Europsku uniju i tada će se to riješiti, na moje veselje. No, da se vratimo mojem dolasku u Ljubljanu. Došla sam s 18 godina i to je bio jako dobar osjećaj, odlično iskustvo. Svim bih mladim ljudima to preporučila . Ljubljana je ipak bila malo veći centar od Rijeke, i sve ono što je pružala, iako to možda i ne koristiš svaki dan, dobro je da postoji i možeš iskoristiti. Naravno, uvijek sam uspoređivala Rijeku i Ljubljanu, nikad mi nije bilo ništa ljepše od našeg Korza, našeg mora, našeg načina življenja. Ovdje je sve drukčije, ljudi su zatvoreniji, ne kažem da su hladniji, jer kad te prihvate, otvore se, pa sam i u Ljubljani stvorila dosta prijateljstava, ali onaj prvi susret je sigurno drukčiji. S našim temperamentom i našim načinom komuniciranja, mi smo za njih 'rijetke biljke'. Meni je uspjelo 'pripitomiti' krug ljudi koji mi je bio zanimljiv.
SR Je li jezik u početku bio prepreka u komunikaciji? Kakav je bio studij, jeste li dobili ono što ste očekivali?
Toliko ima sličnosti s našom čakavštinom, ima puno sličnih 'beseda', tako da mi to nije bio nikakav problem. Da, mislim da sam dobila ono što sam tražila, Arhitektonski fakultet u Ljubljani je zadržao svoju kvalitetu kroz sve godine, i dan danas je to kvalitetan studij za arhitekte. Na neki način je možda ležerniji, manje inženjerski, nego je to studij u Zagrebu, o kojem isto imam dobro mišljenje.
SR Kakva je suradnja s kolegama u Hrvatskoj?
Pa imam prijatelje i među zagrebačkim i među riječkim arhitektima. Zajedno nas drže i stručni skupovi i kongresi gdje razmjenjujemo mišljenja, a to je ujedno i prozor u svijet u kojem vidimo što se događa na svjetskoj arhitektonskoj sceni, iako svaki od nas to radi i osobno. Na susretu kolega u Piranu napravila sam jedan intervju s mojim dragim riječkim kolegom Sašom Randićem i to mi je bilo jedno jako ugodno iskustvo. To je bio intervju za ljubljanski časopis AB. Saša je imao predavanje na Piranskim danima, on i kolega Idis Turato predstavili su svoju arhitekturu, pa mi je bio užitak razgovarati s nekim tko je iz mojeg rodnog grada i čija mi je arhitektura bliska.
SR Lijepo je da Vas veže prijateljstvo s kolegama iz Rijeke, no, jeste li i konkurencija na međunarodnim natječajima? Je li bilo ljubomore kada ste dobili natječaj za uređenje kafea na Gatu Karoline Riječke?
U dobroj arhitekturi ne vidim konkurenciju. Cilj svakog od nas je, ili bi barem trebao biti, da napravi najbolje i dade najviše od sebe. Takve arhitekte cijenim. Kafe ne gatu nije bio natječaj, nego narudžba, ali je to bila velika bitka izgraditi kafe takav kakav je. Naime, i investitori i urbanisti željeli su da se samo revitalizira postojeći objekt na gatu. Međutim, taj objekt koji je nastao 50-ih godina kao objekt s određenom namjenom više nije imao ni povijesnu ni utilitarnu kvalitetu koju bi trebalo sačuvati. Moj stav je bio da Rijeci treba na gatu konačno dati jednu arhitekturu koja će i tom morskom pejzažu dati neku novu kvalitetu. Tako da sam tada upotrijebila svu svoju energiju i izradila bezbroj maketa dok nisam uspjela uvjeriti urbaniste u pravilnost moje odluke i kada su vidjeli makete, imali su za to sluha i prihvatili su naše projekte. U njemu je sudjelovao i Bojan Leva, moj kolega, a želja nam je bila da taj gat sa svojom transparentnošću postane vrata grada prema moru s metaforičkim izgledom kontejnera koji su tamo godinama stajali. Naš je kafe u svojoj perfekciji kutije, na neki način,to naglasio.
SR Ako je suditi po brojnim posjetiteljima, čini se da ste u potpunosti uspjeli u tome. Koje ste materijale koristili?
Materijali su inox, u koji je obučen cijeli taj kubus, a unutra, na podu i na zidovima je mahagonij, to je najkvalitetnije drvo od kojeg su se radile dobre barke. To je topli materijal koji prostoru daje toplinu. No, svaki objekt, kada je završen, predaje se u ruke investitoru i arhitekti više nemaju nikakvog utjecaja na njegovo održavanje i eventualne izmjene. S time mislim da je sve rečeno!
| 
Unutrašnjost Slovenskog parlamenta. I danas sam ponosna na taj projekt, kaže
riječka arhitektica Sonja Miculinić.
|
SR Je li često razilaženje u mišljenjima između urbanista, investitora i arhitekata?
Vrlo često; dobar objekt ovisi o sluhu investitora i onoga tko odlučuje o njegovom izgledu, često su to urbanisti. Za jedno i drugo potreban je velik trud da bi sam objekt načinio arhitekturni iskorak. Ponekad treba dosta vremena da investitor prihvati prijedloge arhitekata, a to nam vrijeme ponekad daje i mogućnost da na suptilan način educiramo investitora i pokazujemo mu prednosti neke kvalitetne arhitekture.
SR Što se tiče urbanističke budućnosti Rijeke, prije nekoliko godina bilo je dosta polemika oko lučkih skladišta. Što Vi mislite, je li to vrijedna industrijska baština koju valja zaštititi?
Svaku baštinu treba štititi, ali postoje načini na koji se to treba izvesti. Ako štitimo neku baštinu, ne znači da moramo štititi i sve njezine dijelove, jer ima i onih koji nisu toliko bitni. Još uvijek nam arhitektura daje mogućnosti da se prikažu oni dijelovi koji su važni, tako da ima mnogo rješenja restauracije takvih objekata. Dobar primjer je u Veneciji gdje je japanski arhitekt Tadao Ando preuredio bivša skladišta soli u muzej na Punta della Dogana.
SR Ah, da, kao što bi Rijeka trebala dobiti muzej suvremene umjetnosti u bišoj zgradi Benčića. Eto, Zagreb je, nakon niza godina, dobio Muzej suvremene umjetnosti.
Ja sam uvjerena da će Rijeka dobiti svoj pravi zalet. Trenutno, kriza sve koči, ali mislim da su principi dobro postavljeni i da će jednom krenuti u rast. Nadam se da će i knjižnica biti izgrađena na sada praznom prostoru. Velike nade polažem u Deltu, kao budući iskorak Rijeke i u kulturnom smislu. Dovoljno da se oslonimo na iskustva balearnih gradova koji su to već napravili, Barcelonu, na primjer.
SR Teško bi bilo nabrojiti sve što ste radili, ali svakako je unutarnje uređenje Slovenskog parlamenta jedan od značajnih poslova. Kako je to teklo, jesu li se političari miješali u posao?
To je u ono vrijeme bio šok za ljubljansku arhitektonsku javnost. Bio je raspisan javni i pozivni natječaj na kojem smo tri arhitektice pobijedile i uspjele ga izvesti po svojim zamislima. I danas sam ponosna na taj projekt, mislim da je to dobro napravljen posao. Nije bilo kritika od strane parlamentaraca, koji su vrlo težak investitor, nismo dobili nikakve primjedbe kroz sve te godine, znači da je dobro. Bio je to jako težak projektni zadatak zbog interpolacije novog interijera u staru, zakonom zaštićenu zgradu.
SR A kad smo već kod političara, nedavno se u slovenskoj javnosti čula primjedba na imenovanje profesora ljubljanskog Građevinskog fakulteta Roka Žarnića za ministra okoliša. Naime, on ima hrvatsko porijeklo, pa je nacionalistički nastrojen Zmago Jelinčić rekao: 'Pa neće nam valjda Hrvat sjediti u Vladi!?' Jeste li Vi imali takvih neugodnosti?
Ma znate, tih paušalnih izjava ima svugdje, u svim parlamentima, ali ipak vjerujem da postoji objektivna svijest o kvaliteti osobe koja nastupa na tako odgovaran zadatak. Među običnim ljudima nema prepreka i mislim da ih nikada nije ni bilo, ja ih nisam nikada osjetila. Nažalost, medijske mašinerije stvaraju razdore, po mojem mišljenju, nepotrebno.
| 
Hiša Papež u Novom Mestu – iskorak u okolišu i nagrada komore arhitekata
|
SR Čini mi se da je za Vas arhitektura ne samo posao, već i poziv, jer kad govorite o Hiši Papež u Novom Mestu, kao da ste je radili za sebe?
Kuća obitelji Papež je jedna prekrasna zgrada koja je nastala u dosta neuglednom okruženju ostalih kuća. Željeli smo se nametnuti novom kvalitetom i željeli smo da ta kuća sa svojom kvalitetom napravi balans između sebe kao nove arhitektonske kvalitete i tog okoliša. Posebno mi je draga jer smo u njoj imali priliku raditi sve, i eksterijer i interijer, a investitor je imao sluha za sve naše prijedloge. Ta je zgrada dobila nagradu slovenske komore za arhitekturu 'Zlati svinčnik' (olovku).
SR Koje moderne tendencije upotrebljavate u unutrašnjem uređenju stanova?
U interijeru uvijek nastojim napraviti prostor koji će biti ugodan. Danas često čujemo o 'feng shui' savjetima za uređenje prostora, a često čujemo i neke druge 'dogme' kako uređivati prostor. Ja to ne otklanjam, iako nisam stopostotni pristalica toga, između ostaloga i zbog toga jer je 'feng shui' nastao u jednoj drugoj kulturi, koja nema mnogo zajedničkih točaka s našom kulturom. Trebamo znati da su i europskoj arhitekturi mnogi arhitekti i u prošlosti istraživali ista pitanja na koja danas 'feng shui' daje odgovore,. Ne vidim da je 'feng shui' nešto čega bismo se mi danas morali stopostotno držati. Sam interijer i razmještaj prostora daju mnogo mogućnosti. U interijeru postoji razmještaj elemenata u prostoru, neka kompozicija od koje treba krenuti, funkcija koju treba zadovoljiti. A onda, imamo mnoštvo 'oruđa' kojima možemo interijer učiniti prijatnim. Jedno je odnos materijala koje koristimo, zatim, uskladiti ritmove u prostoru, uspostaviti odnose praznog i akcenta, jer ako imate mnogo akcenata, onda oni jedan drugog guše i ne dolaze do izražaja. Zatim, imamo teksture s kojima možemo djelovati na objekte u prostoru, boju, s kojom se cijelom prostoru može dati jedan ili drugi utisak. I na kraju, napetosti koje namjerno stvaramo ili ublažujemo u prostoru. To je jedan cijeli svijet u kojem, kad sve to dobro izbalansiramo, dobijemo onaj efekt da kada uđeš u prostor, neprimjetno, taj prostor emanira ugodu onome tko u njemu boravi ili živi.
SR Teško je pomiriti estetiku i funkcionalnost. Primjerice, imamo niz primjera arhitekture iz vremena socijalizma koje zaista stvaraju nelagodu. I u Rijeci, koja se doduše nema kamo širiti, ima takvih primjera, posebno neboderi. U nekim zemljama nastoje živim bojama na pročelju ublažiti sivilo tih građevina.
Arhitektura uvijek odražava vrijeme u kojem je nastajala. Bilo bi dobro da svaki suburbani kompleks koji se gradi ima svoj centar, da naselja nisu samo spavaonice. U posljednje vrijeme zgrade sve više rastu. Evo, u Dubaiu je narastao najviši neboder na svijetu, viši od 800 metara. Do kuda će to ići, ne znam, nisam pristaša tih egzibicionističkih arhitektura, jer eto i oni već osjećaju posljedice svoje izgradnje. Mislim da je čovjek mjerilo i da njemu treba biti sve prilagođeno.
SR Primjer utjecaja politike na arhitekturu jest Ljetna pozornica u Opatiji. Postojala je ideja o izgradnji nove građevine sa sjajnom kupolom, no, sada je stav da se pozornicu ostavi kakva jest, a čak bi se to pitanje uređenja moglo naći i na referendumu. Što Vi mislite o tome?
Smatram da novi projekt u tom okruženju, napravljen u pravom mjerilu i s pravim smislom, ne bi naškodio tome prostoru već bi mu dao neke nove kvalitete koje bi korisnicima bile bolje. Mislim da bi to oplemenilo prostor. No, ne mora sve biti u Opatiji, koja je dosta naseljena, evo, Preluka je jedan divan prostor koji pruža masu mogućnosti i za sada nije iskorišten. Što se tiče referenduma, mislim da bi o tome trebala odlučiti struka; urbanisti, arhitekti i hortikulturci, jer to je mjerodavni žiri koji bi trebao o tome dati svoj sud.
SR Da, nezgodno je kad se na ulici rješavaju te stvari, kao nedavno u Zagrebu gdje su građani prosvjedovali protiv izgradnje na Cvjetnom trgu i u Varšavskoj ulici.
Tamo je bio predviđen jedan, da tako kažem, nespretni projekt. To se događa u svim gradovima, a najčešće su uzrok tome investitori koji u užim gradskim jezgrama žele izgraditi čim više prostora koji je najunosniji. Tu su oni beskrupolozni i spremni za svoje ciljeve bilo što učiniti. Mislim da takve investitore struka treba vratiti u realnost, da bi struka trebala raditi zajedno s njima na osmišljavanju gradskih prostora, koji ne smiju ići na uštrb građana. U recesiji je, naravno, dobro imati nove ulagače, ali je struka ta koja im treba postaviti granice. Nažalost, još uvijek o svemu odlučuje politika.
SR Radili ste i na ruskom tržištu, kakva su tamošnja iskustva?
Da, radili smo za tvornicu Lek, pa smo projektirali njihova predstavništva i jednu tvornicu, a to nam je otvorilo put i prema drugim investitorima. Za naš biro Omnia, koji ima 25 članova, a moram napomenuti da, osim mene, u njemu radi i Robert Stell iz Opatije, to je u ovo doba krize jako dobar potez, pa smo krenuli u ekspanziju. Ruski investitori, iako je za njih prestižno vrijeme arhitekture ono iz doba cara Nikolaja, rado prihvaćaju nove izazove, posebno mlađi.
SR Osim rada na projektima, u posljednje vrijeme na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani kao gostujući predavač predajete interijer i arhitekturu XX. i XXI. stoljeća. Pa kakva je arhitektura budućnosti?
Taj rad mi je vrlo zanimljiv, suradnja s mladim ljudima me jako veseli i obogaćuje. Mislim da slijedi stoljeće ekološke arhitekture. To je budućnost, tome se moramo privikavati i prilagođavati, nema nam druge.