| 
Rastko Schwalba
|
SR Ove godine obilježavamo 65 godina od oslobođenja Rijeke, slavne riječke bitke i ujedinjenja Rijeke i Sušaka u jedinstvenu urbanu cjelinu. I sami ste proučavali te dane. Bilo je puno žrtava, a Rijeka je bila razorena. I kao dječak se sjećate tih dana.
O oslobođenju grada od nacifašistike okupacije 1945. godine najlakše bi bilo govoriti općenito, navoditi brigade i divizije, korpuse IV. armije, manevre. Reći da je nacifašistička obrambena linija, famozna Ingrid od Žurkova i Martinšćice preko sv. Križa i sv. Ane do kanjona Rečine i na Katarinu, veli Vrh, Lubanj i dalje na Železna vrata, bila jedna od najjačih utvrđenja na balkanskim prostorima u Drugom svjetskom ratu. Spominjati teške borbe s mnogo žrtava.
No, oslobođenje je za sudionike Narodnooslobodilačkog pokreta, a u njih treba ubrojiti najveći dio stanovništva Sušaka, imalo i drugačije značenje. Ono nije označilo samo kraj svjetskog rata, kraj četverogodišnje okupacije i promjenu vlasti, već je značilo slobodu od stalnog straha od gubitka života, značilo je ostvarenje želja za jednim drugačijim društvom, drugačijim životom. Činilo nam se da smo sada sigurni. Bila je to pobjeda progresa nad regresom, ma kako mi to tada sebi različito tumačili. Svako je od nas to oslobođenje drugačije doživljavao, a opet tako isto. Ovisilo je to o mogućnosti razumijevanja događanja.
Pred pet godina i sam sam zbog intervjua tražio sudionike te poznate Riječke bitke. Mnogo je vremena od tada proteklo. Mnogi nisu više živi. Borci iz našeg grada i okolice bili su u 13. primorsko-goranskoj udarnoj diviziji, a ona s 43. istarskom divizijom i 35. ličkom, u čijem su sastavu bili i Primorci i Istrani, nije ulazila u borbe za naš grad. Primorci su bili i u Drugom obalnom sektoru partizanske mornarice, pa su oni prešli preko Kvarnera oslobađati Istru. Našao sam tek jednu partizanku Dalmatinku koja je nakon borbi ostala u Rijeci i tu nastavila živjeti.
Moje sjećanje na oslobođenje tek je sporedno, možda i jedva potrebno. Tada sam imao nepunih četrnaest godina. Za mene je oslobađanje počelo u Delnicama, iako toga tada nisam bio sasvim svjestan. Počelo je onda kada su u taj grad došli dijelovi 26. dalmatinske divizije. Tada smo mi, đaci u partizanskom internatu, nakon dugog vremena pojeli ručak koji mi se činio kao san. Naime, početkom 1945. godine poslan sam u partizansku gimnaziju u Delnice da nastavim školovanje. Delnice su bile centar već ranije oslobođenog područja. Bio sam u internatu u kome su bili samo mlađi đaci, ali i njih nekoliko iz petog razreda. Oni su poslani iz brigade i s terena, a peti ih je razred trebao osposobiti za učitelje – bili su tu Stipa Spoja, Vilim Mulc, Hreljani, veli i mići Čop, Benac, dvije djevojke Bosiljka i Milena, Bakran... Ratko iz Drežnice, Simo od Ogulina. Tu su bili i mali Gorani iz udaljenijih mjesta – Drago Jerbić, Glumčić, Kazimir Kauzlarić, Klepac, Beštak, Starčević, Poje, Slivka ... Pred kraj rata upravnik internata bio je profesor sušačke gimnazije Mihajlo Đakoni, elegantan u engleskoj uniformi s činom poručnika.
| 
Rastko Schwalba s majkom neposredno nakon Drugog svjetskog rata
|
Kad je Sušak bio pred oslobađanjem, jednostavno san šal doma. A doma je za mene bilo nastaviti normalni život, s mamom, tatom ... ali njega više nema. Nema doma. To je onaj drugi dio priče o kraju rata. Ipak sam nastavio s povratkom. Došao sam do Fužina gdje je bio štab XI. Korpusa – u sumraku sam prepoznao komesara Korpusa Šimu Balena. Vojnim kamionom stigao sam u Bakar. Tu sam našao majku s mojim mlađim bratom Vanjkom, koji je već bio teško bolestan. Oni su stigli ranije. Drugi dan sam pokušao ići u Sušak cestom preko Drage. Leševe su izbacivali iz onih bunkera nad Draškim potokom. Kotrljali su se niz kamenjar. Od Rečine je tutnjalo. Va bakarskoj san luke videl i poznatu Crvenu zvijezdu, zarobljeni, nekad njemački brod-sipu za borbu s partizanskom mornaricom. Po njemu su se užurbano kretali mornari s tamnoplavim titovkama. S bokova broda u nebo stršali su crni protuavionski mitraljezi. Taj će naš brod uskoro odletjeti u zrak jer je naletio na minu. Ne sjećam sa da li je to bilo prije ili nakon njemačke kapitulacije. Taj podatak bih lako mogao provjeriti, ali ovo ne pišem kao historičar.
Sam dan kapitulacije Njemačke, odnosno tu večer kada smo doznali tu vijest, doživio sam u Bakru. Sve je tutnjalo od pucnjeva. S drvene ribarice, bio je to NB 13 "Jadran", koji je bio usidren u luci, u nebo je s prove prašio četverocijevni mitreljez – flak. Sa svih su strana nebo parali svjetleći meci. Njemačka je kapitulirala, rat je završio.
S grupicom djece sjedim u tišini na jednoj terasi. Gledamo putanje rafala metaka ispaljenih u mrak. Slušamo pucnjeve. Tada je, odjednom usred prasaka, jedna djevojčica počela gorko plakati. Jedva smo ju nagovorili da nam kaže zašto jeca. Mislila sam da će kad rat završi sve biti drugačije, a ništa se nije promijenilo, rekla je. To je bio krik onog drugog, stvarnog dijela života. Prošlo se ne briše. Niti tako ogromnim događajem kakav je kraj višegodišnjeg okrutnog rata.
Kasnije sam išao ponovo u Rijeku cestom ispod Kostrene. Spore kolone zarobljenih njemačkih vojnika slivale su se u Martinšćicu. Između brda, nad dolinom Draškog potoka, lebdio je sloj dima. Zarobljenici su palili vatre na kojima su si kuhali jelo.
Došao sam na Sušak. Javio sam se nonotu i Njanji. Kod njih su bili mali Maca i Braco. Njihova majka, teta Ivka umrla je od iste bolesti od koje je umro i njen mlađi brat nakon što se za kapitulacije Italije izvukao iz talijanskog koncentracionog logora. Barba Milan je još u partizanima. Ostaci rata.
SR Sjećate se i kako je grad izgledao tih dana?
Pri kraju borbi u Rijeci granata s Katarine zapalila je zgradu današnje Talijanske gimnazije u kojoj je bila Naučna biblioteka. Mama se tada uključila u rad Odjela za školstvo i kulturu Gradskog NOO-a Rijeka. Odjel je tada vodila Ruža Bukvić. Od jedne brigade tražili su pomoć pa su im poslali vod Dalmatinaca. Mama ih je odvela da gase požar, a još se pucalo.
Švrljao sam gradom. Tragovi borbi. Rupe od metaka na zgradi gimnazije, mnogo takvih izbušenih fasada. Srušeni mostovi, prepreke na cesti. Sve je to poznato i s fotografija. Mitraljesko gnijezdo na Korzu, prekoputa Čitaonice. Eksplozijama srušene i svinute lučke dizalice. Promijenjena, unakažena slika grada.
Prvi put sam ušao u Guvernerovu palaču. Bila je pusta. Po podovima je netko rasuo mnogo velikih smeđih prezervativa. Na jednom stolu bilo je tek nekoliko sablji. Oficirkih i karabinjerskih, paradnih. Odnesal sam ih djeci na Sušak. Poslali su me i u zgradu kazališta. Tamo su u gledalištu i na pozornici sjedili binski radnici, Fijumani. Razveselili su se: Ecolo! Piccolo partigiano! Da mi bar nešto pokažu, nekoliko puta su mi rastvorili veliki kazališni crveni zastor.
Gradom su prolazile kolone boraca. Kolone kamiona. Na Žabici mi je ususret dolazila kolona umornih, mršavih dječaka boraca. Omladinska četa. Dolazili su iz pravca kolodvora. Išli su po dvojica u redu. Naprijed dva viša, s činovima na rukavu. Komandir i komesar u čizmama. Za njima dvojica jačih s puškomitraljezima na ramenu. A za njima sve manji i manji. I visoki poput mene. Na kraju kolone čak i niži. Omladinska, dječja četa umornih boraca upravo povučenih iz borbe.
Išao sam i na našu belu Istarsku cestu. Danas Polić Kamovu. Nisam išao u stan. Tamo je stanovao već netko drugi. Na ceste deca. Iz moje kuće mala Buba, nešto veća Dušanka, zatim Tamara, mali Peko i Aba, pa Mira, Josip je ranjen. Janček je prčkao po nekom velikom metku. Bacio ga je preko grma, a s druge strane se našao Josip. Metak je eksplodirao.
Nagnuo sam se nad malu djevojčicu koja je sjedila u prašini: Renatica, ča me ne poznaš? Zdravka se nasmijala: To ti ni Renatica, to je njena sestrica, ona mića ča su ju nosili. Iste su. Smiju se mojoj zabuni i Zlatko i Šoja. Dugo je, predugo, taj rat trajao. O Vladimirovom, Šojinom, nešto starijem bratu nema vijesti. Kažu mi da je Darko zadnji put viđen u transportu logoraša iz Trsta u Njemačku. Njemci su Darka uhvatili u mraku, na škalicama kod Gimnazije, dok je bacao letke što su djeca otiskivala dječijom štamparijom s gumenim slovima. Srećko, koji je bio s njime, uspio im je pobjeći željezničkom prugom. Mala Buba, djevojčica velikih ustiju i s pletenicama, nije htjela spavati u krevetu, onda kad smo mi otišli u šumu, jer da mi nemamo krevete. Mala i mršava, nakon oslobođenja vukla je veliku lopatu radeći s drugom mularijom i odraslima na dobrovoljnim radovima, na obnovi Grada. Nije uspjela odrasti, vrlo brzo nakon oslobođenja je umrla. Dijete, koje je jedino, usred stravične tišine nastale kad su talijanski vojnici oprezno plazili dolnjon ceston zauzimajući Sušak, zakričalo dječjim glasićem, jedino što je znala: – Dole Taljani!
Na Pećinama sam sreo dva starija dječaka obučena u dijelove uniformi. S titovkama na glavi i engleskim automatima. Jednoga sam poznavao iz viđenja. Drugi je bio Ceko Stanić, stariji brat mog prijatelja Mladena. Pital san ih ča tu delaju. Samo su se važno namrštili. Vlast je vlast.
Sretao sam i drugove "iz šume", iz partizanskih logora. "Tuhobićana" Jakšića – Bogateca, Nevenka Podreku iz Talijanske štamparije u knjižari na Korzu. Najviše njih kad su dolazili posjetiti mog malog brata u dječjoj bolnici. Andrea Casassa, Giorgio Sestan, koga smo zvali i Upupa, Lucifero Martini. Prezimena sam im doznavao tek kasnije. Mnoge nisam sreo, a želio sam ih vidjeti. Ali mnogo njih nikada više neću moći sresti. Oni nisu dočekali ove dane, a dali su sve za njih. Za dane pobjede.
Bili su tu i moji barbe još u uniformama. Barba Ante u prolazu i barba Davor. Došal je i barba Milan. Malešni bratić Žarko vidio je Vanjku prvi i posljednji put. Gladio mu je ruku. Bio je još tako malen da se kasnije Vanjke nije mogao sjetiti.
Netko mi je ispričao, a možda je to bilo kasnije, da je prvi saveznički brod koji je uplovio u tršćansku luku bio PČ 8, naše mornarice. Tada je tim patrolnim čamcem zapovijedao, kao najviši po činu, još uvijek nesvršeni učenik sušačke gimnazije Milovan Rodica. Komandant i komesar su bili ranjeni, pa je Moća proveo PČ 8 preko svih minskih prepreka i uplovio je u luku. A znam da su Moću iz Istre poslali, preko Visa, u Italiju na liječenje, jer je od premlaćivanja na policiji imao jaku povredu unutrašnjeg uha. Jasno da do partizanske bolnice u Italiji, u Grumu, nije ni došao. Već se na Visu spetljao s partizanima mornarima.
SR Mnoštvo Vam je slika u sjećanju iz tih dana?
Da. Jedne od tih prvih večeri nakon oslobođenja išli smo u kazalište. Svečana akademija. Nastupao je zbor i orkestar IV. Armije. Virio sam iz jedne od loža uz pozornicu. Himne Hej Slaveni i Lijepa naša, Himna slobodi ... dirigent Silvije Bombardeli. Recitacije. To je prvi puta da su hrvatski umjetnici nastupili u toj zgradi. Do tada im tu pristup nije bio dozvoljen. Toliko svjetla, glazba, glasne riječi. Bliješteće svjetlo. Nema zamračivanja. Okvir proscenija kao velika vrata revolucije.
Dan nakon svečane akademije morao sam se vratiti u Delnice. Trebalo je završiti razred. Dobio sam propusnicu. Putovao sam sa Žabice. Od tamo su kretali veliki kamioni obojeni u žuto. Za borbe u Africi. Vratio sam se u internat. Ispričali su mi moj nestanak, i u gimnaziji.
Da, to su moje slike. Takvih je bilo mnoštvo, svatko je imao svoju i one su se isprepletale.
Meni je ostala upečatljivom ona podvornika Bože Srdoča iz naše, Sušačke gimnazije. Božo je jednog dana, još za okupacije, sreo predsjednika ilegalnog gradskog NOO-a Sušak. Taj mu je rekao: Božo, odgovaraš mi za Gimnaziju. Pred oslobođenje Nijemci su i u Gimnaziju dovukli razni eksploziv, minobacačke i granate za topove i sve to stavili na kup kako bi u određenom trenutku zgradu dignuli u zrak. Tu je bilo i nekoliko vojnika stalne straže. One večeri kada je Božo po zvukovima borbe čuo da se približavaju oslobodioci, izvukao se iz zgrade i šal ih je iskat. Našao je nekoliko boraca, neopazice ih je uveo u zgradu, pa su zaskočili stražu. Nijemci nisu uspjeli aktivirati eksploziv. Tako je spašena zgrada gimnazije i poznata profesorska biblioteka. Ponavljajući svoju priču, Božo bi uvijek dodao da Talijani, kao okupatori, nikada nisu ni ušli u profesorsku knjižnicu, a Njemcima je samo jednom morao otvoriti vrata knjižnice, ali da su prostoriju pogledali samo s vrata. Kako se događaji i slike isprepliću, moram dodati, da je moj otac profesor u Gimnaziji, bio i knjižničar, pa je u tu knjižnicu sklonio sve svoje vrjednije knjige označivši ih olovkom napisanim potpisom "Stari".
Ponavljam to su samo moja sjećanja na dane oslobođenja, dane pobjede.
SR Priča o vašoj obitelji je i priča o Rijeci, možete li nam je ukratko prepričati.
S jedne strane, moja nona je Emili, oni su došli iz Italije ovamo 1730. godine i igrali su važnu ulogu u ovom gradu. Po prezimenu, prapradjed je bio austrijski vojnik iz Moravske, iz Brna. Njegov sin, moj pradjed, imao je postolarsku radnju na Korzu, gdje je danas knjižara Edit. On je imao dva sina liječnika i trećega koji je bio računovođa u plinari. No, liječnici su u ono vrijeme imali dosta drukčiju ulogu nego što to imaju danas. Stariji brat je bio liječnik sirotinje i okoline, a mlađi liječnik visokih riječkih krugova, to je moj djed. Tako da je nekadašnja legenda o doktoru Scwalbi zapravo bila o tom starijem bratu, barba Gaju, koji je nosio bradu. Bio je veliki humanist koji je svojim pacijentima kupovao lijekove tako da je uvijek bio bez novaca.
Moj djed imao je četiri sina, dva građevinska inženjera, jednog liječnika i mog oca - profesora. U tom malom Sušaku, jer su optirali za Jugoslaviju zbog fašizma koji je 1924. već debelo vladao u Italiji, oni su nešto značili. Moj otac je surađivao u mnogim novinama, u Krležinom Pečatu počeo je surađivati, držao je javna predavanja sudjelujući u javnom i kulturnom životu svoga grada, a i ostala su braća u tome bila prisutna.
SR Zanimljivo je kako u vašoj Knjizi o Kvarneru opisujete kako su se djeca jedno drugome rugala jer jedan je dio obitelji bio talijanski, drugi hrvatski.
RS: Da, jedan dio obitelji je i antifašistički mislio, a drugi dio, nisu bili iredentisti, ali su se smatrali Talijanima. Tako su se četvero djece naše biznone, jedan brat i jedna sestra smatrali Talijanima, drugi brat i sestra Hrvatima, a svi su govorili talijanski zato jer je talijanski jezik bio jezik urbane sredine. U svim gradovima Kvarnera, Istre, pa prema Dalmaciji, talijanski je bio standardni urbani jezik, onako kako je to njemački u sjevernoj Hrvatskoj. To ne znači da se ljudi moraju smatrati Talijanima. Jasno, za talijanske iredentiste to je bio dokaz talijanstva, ali jezik nije nikakav dokaz. Mularija su se jedni drugima izrugivala na talijanskom i međusobno se rugala zastavama, ali samo u obiteljskom krugu jer su tako djeca mogla nekažnjeno izgovoriti i neku prostu riječ, pa makar samo 'kakam ti na nju'.
SR Spomenuli smo dvojezičnost, pa evo u posljednje vrijeme razmatra se o ukidanju dvojezičnih naziva mjesta, no vjerojatno se to neće dogoditi. Što se tiče povijesti Istre, rođeni iza Drugog svjetskog rata nisu u povijesti u školi učili o egzodusu Istre, što Vi o tome mislite?
Taj egzodus je imao mnoge uzroke, a ne samo ono što se danas priča – da su se ljudi smatrali Talijanima pa su otišli. To je samo jedan dio povijesti. Jedan od vrlo velikih uzroka je i velika propaganda koji su Talijani provodili i u koju su mnogo ulagali. Obećavali su ljudima bolje životne uvjete vjerojatno misleći da će se kroz nekoliko godina vratiti na njihovo vjekovno ognjište. Evo primjer iz moje obitelji: jedna od teta, koja se udala za brata moje bake koji se smatrao Talijanom, optirala je. I bio je određen rok do kojeg su ti koji su optirali morali otići. Bilo je ljeto, bio sam prisutan, student tada, kad se došla oprostiti od moje bake. Baka je izvukla neke kolačiće, da li za tu priliku ili zato jer smo mi, studenti, bili kod nje, no, uglavnom, zia Isa je jela taj kolačić i rekla, afektirajući, a ona je inače bila Hreljanka: Ah, preksutra ću ja jesti mnogo bolje kolačiće, na talijanskom, naravno. Međutim, drugi, treći dan stigao je telegram iz Italije, od kćeri koja je već ranije otišla: „Mama, ne dolazi!“. Naime, oni su izgubili povlastice, stan u kojem su bili i strpani su u prihvatni centar jer više nije bilo potrebe za propagiranjem odlaska.
Pitate da li dvojezičnost? Svakako. Ali, da se jasno zna i utvrdi da to nije zbog onih prošlih dvadeset i šest godina fašističkog režima i takve politike, već radi normalnih odnosa i uvažavanja nacionalnih manjina i onog što bi one trebale značiti za zbližavanje ljudi i razbijanje stereotipa o narodima. Da to nije kao onda kada je naša još neasfaltirana Istarska cesta (sadašnja J. Polić Kamova), 1941. godine odjednom postala Via Palatina (po jednom od rimskih brežuljaka).
SR Da, ali bile su i fojbe.
Koliko je ljudi završilo u fojbama danas ni povjesničari koji se bave tim razdobljem ne znaju i spore se oko toga. Naravno, svaka smrt je strašna, ali uzmimo i okolnosti zbog kojih su se fojbe dogodile. To su, vjerojatno, bile osvete, strah od ponovne okupacije, da ti ljudi ne izdaju one koji su se oduševili s ustankom naroda Istre. Ljudski život, nažalost, tada nije vrijedio bogzna što. Ničiji. Žrtve su bile strašne, s obje strane. Ali, nemojmo zaboraviti da su fojbe ili bezdani, i drugdje, gdje postoje, naprosto služili kao mjesta u koja su se 'sahranjivali' ljudi, uvjetno nazovimo to sahranjivanje.
Nisu stvari crno-bijele pa da se jedne može optuživati, a druge braniti. Hrvatski slučaj nasilja najčešće je bio odgovor na sve ono što se događalo. Na našim se ulicama svašta događalo, zlo na Trsatu, na Sušaku, Orehovici, Grobinštini, Kastavštini. Evo, sjetimo se Lipe, tamo su talijanski fašisti, pod njemačkim zapovjedništvom, ubili, a i žive zapalili ljude i djecu. Izvršitelji su bili vojnici Mussollinijeve Socijalne Republike Italije i njezini karabinjeri. Nitko se od njih nije suprotstavio. Oni su dobili zapovijed, pokupili su ljude, odveli ih i poubijali. Jasno, današnji pretendenti na ove krajeve, današnji iredentisti u svojoj knjizi o žrtvama talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici tih dvjesto i šezdeset stanovnika Lipe, koji su, nota bene, bili talijanski državljani, ne uključuju u žrtve talijanske nacionalnosti, prešućuju ih. Jedino koga uključuju u talijanske žrtve jest ona žena koja je bila suradnik okupatora i izdavala ljude, a ubijena je kao kolaboracionistica. Samo jedan takav detalj demaskira čitavu priču. Kultura u širem kontekstu Europe i Mediterana nalaže da se ta gospoda poklone žrtvama zločina svojih sunarodnjaka i druga strana također. To od njih još nismo dočekali.
Mi stariji sjećamo se nekih imena izvršitelja fašističkog terora; Testa, Pileri, Farina, pa Roatta… sve zločinci kojih se službena Italija do sada nije odrekla.
Osim toga, u Primorju, na području Kvarnera, u Lovranu, Bakru, Kraljevici i Kamporu na Rabu, na području Italije bilo je još četrdeset koncentracijskih logora za naše ljude. To nisu bili logori uništenja kao Dachau, Jasenovac, Auschwitz, Slana na Pagu, ali su to ipak bili logori, ljudi su zatvarani, obitelji razarane, njihova dobra opljačkana. Ljudi su u njima umirali, od gladi, bolesti, epidemija, mučenja. Carlo Spartaco Capogrego, sveučilišni profesor u Italiji, napisao je knjigu Mussolinijevi logori, objavljenu i kod nas 2006. godine. Čuo sam da je izgubio radno mjesto.
Znamo li mi danas noviju povijest ili smo nezainteresirani za naše prošle generacije, generacije naših roditelja i njihove napore i žrtve. Ako je tako, to znači da nas ne zanimaju ni buduće generacije, a što opet potvrđuje naš krajnji egoizam i obezvređivanje čovjeka.
Rijeka, međutim, ima prave prijatelje u Italiji, antifašiste u Anconi gdje je sjedište Permanentnog foruma antifašista jadranskih i jonskih gradova. Prošle su godine samoinicijativno u Rijeku došli članovi ANPI, Sezione Tarcento (Udine), položiti vijenac na Spomenik oslobođenju na Delti, razgledati grad i odati počast kod spomenika u Podhumu.
SR Teška je ta naša povijest, nema mira u ovim krajevima, vaša obitelj dala joj je svoj obol, a po Vašem ocu i jedna je ulica u Rijeci dobila ime.
Da, ima i u Puli i u Rovinju... on se borio protiv toga o čemu govorimo, bio je osnivač Talijanske antifašističke unije za Rijeku i Istru. Uspio je samo djelomično zbog sabotiranja nekih ljudi koji su u zadnji čas odustajali. To je taj problem – Komunistička partija Italije prolongirala je tu zajedničku borbu do kraja rata imajući ponekad sličan odnos kao neki iredentistički krugovi.
To je bilo nekada naše, govore oni. Trebali bi slijedom te logike proglasiti Italiju dijelom Rimskog antičkog imperija?! U Knjizi o Kvarneru citirao sam Hemingwayevu rečenicu iz razgovora talijanskih časnika u Prvom svjetskom ratu: Italija će uskrisiti veličinu Rima. Neki se ljudi tako ponašaju, a mi to kolonijalno podržavamo. Umjesto da, kada njihova delegacija dođe u Rijeku, kažemo: Izvolite gospodo na Podhum. Istina je da je Podhum izazvan time što su partizani ubili učitelja koji je špijunirao. Bio je sudionik fašističke Marcia su Roma i on je to partizansko mjesto denuncirao, pa je zbog toga ubijen, ali on je bio na našem području... Zato su ubili sto stanovnika Podhuma, opljačkali i spalili čitavo selo i preostalo stanovništvo odveli u logore.
Svojim mlađim kolegama u muzeju sam uvijek govorio: Uđite u ono vrijeme najviše što možete, jer to je jedini način da shvatite povijest.
SR Spomenuli ste riječ 'kolonijalni', pa jesmo li mi u Hrvatskoj danas u kolonijalnom odnosu?
Jesmo, da. Za kolonijalizam je potrebno dvoje, jedan koji sagiba šiju i drugi... Ne mislim da se mi moramo busati u prsa i vikati: Mi smo Hrvati!. Mi smo kao i svi drugi ljudi. Trebali bismo imati jednak, isti, dostojanstven i miran odnos, kao neki drugi. A ne popuštati, ne na i neistini stvarati sporazume.
Vraćam se opet na talijansku delegaciju, koja dolazi u Rijeku i odlazi na Kozalu u kriptu talijanske zavjetne crkve u Rijeci. A tko je unutra? Iredentisti, fašisti pali u španjolskom građanskom ratu, pali na Istočnom frontu, pali u borbi s partizanima... Doduše, moramo reći, neki i mobilizirani. Naši gradski oci i mame, kako je tada napisala Vedrana Rudan, nosili su cvijeće gore, na Kozalu. Kome… onima koji su naše ljude...
SR Kako ste se Vi i Vaši prijatelji, koji ste pamtili priče iz Prvog svjetskog rata i pregrmjeli i Drugi, osjećali kada je počeo Domovinski rat?
Žalosno, jako smo bili žalosni jer smo bili uvjereni da je naš rat zadnji, da je žrtva naše generacije bila dovoljna da ratova ovdje više ne bude.
Najgore je od svega – što moram reći – da to još nije kraj, ni taj rat nije kraj, ratovi stalno traju...
SR Kažu da pobjednici pišu povijest, teško je biti objektivan pa čak i s vremenskim odmakom. Željeli smo srušiti socijalizam nakon Titove smrti, međutim, svako toliko ga se u Kumrovcu opet priziva. Što vi mislite o tom državniku?
Stvari nikad nisu crno-bijele, ali neke su crnje neke bjelje. Većina ljudi u njegovo vrijeme, kada je građen jugoslavenski oblik socijalizma, dobro je živjela. I onda se pričalo da to nije od rada, da je to od pozajmljenih novaca, ali ta zemlja je proizvodila, i to je radila stručna radna snaga, to je osnova čitave priče. Na koncu, dug koji je Jugoslavija imala, danas je komičan prema sadašnjem, i nije uopće za usporedbu.
