SUŠAČKA REVIJA broj 91/92 razgovor RADE ŠERBEDŽIJA – OVDJE JE UGODNO ŽIVJETI Elvira Marinković ŠkomrljU burno, listopadsko predvečerje, u zaklonu prijatnog kafea pored Trsatske gradine, čiju je atmosferu upotpunjavala prigušena svjetlost i glazba, razgovarali smo s Radom Šerbedžijom, najpoznatijim hrvatskim glumcem. Došao je na dogovoreni intervju nakon predavanja studentima glume s ozarenošću čovjeka zaljubljenog u svoj posao, glumu, mladost kojoj utire put svojim iskustvom, znanjem, talentom, strašću...Predstaviti Šerbedžiju samo kao „najpoznatijeg hrvatskog glumca“ nepravda je. On je puno više, on režira, pjeva, piše pjesme i priče, on predaje, poučava i živi punim životom. A samo mali isječak i jedno prisjećanje na neke trenutke iz tog bogatog životnog mozaika pokušali smo sažeti u ovom razgovoru kojeg smo, prigodničarski, za Sušačku reviju, započeli pričom o Rijeci. SR Nakon Vašeg povratka u Hrvatsku odlučili ste se sa obitelji, suprugom Lenkom Udovički i vašim kćerima, stalno nastaniti u Rijeci. Zašto baš Rijeka? Rade Šerbedžija RŠ Vratio sam se, prije svega, zbog tri kćeri koje imam sa suprugom Lenkom. Naše Nina, Vanja i Milica počele su gubiti kontakte s našim jezikom, iako smo ga govorili u kući. Dokopale su se ponovno našeg mentaliteta, što mi je veoma stalo, jer sam osjetio da moje kćeri, naročito ove dvije mlađe, gube vezu s jezikom i s našim mentalitetom; da postaju Amerikanke. I onda sam rekao „Neće to, bogami!“ Drugi je razlog bio to što moja Lenka, koja je sjajna kazališna redateljica, u Los Angelesu nije imala posla. Teško mi je padalo da gledam kako ona ne radi. Radila je jednu predstavu i igrom slučaja to je bila i jedna od najvećih predstava u Los Angelesu. Treći je razlog zapravo bio moja nostalgija za Jadranskim morem. Obožavam Jadransko more. Cijeli sam život proveo na moru i cijeli se život bavim ribolovom. Dobar sam ribar... A onda, je došao taj susret kada sam se susreo s Perom Lučinom i bivšim rektorom Danielom Rukavinom, ne sjećam se više točno kojim povodom, kada su mi predložili da dođem u Rijeku i napravim studij glume. Meni se svidjela ta ideja, a inače je studij glume, odnosno vrijeme koje čovjek provede sa studentima, najintenzivniji teatar! Jer svi su ti studenti toliko otvoreni, toliko pošteni, toliko sjajni, toliki idealisti, da je to „najubitačnija“ energija u teatru! I ja uživam u tome. Kao mlad sam vrlo brzo postao predavač na zagrebačkoj Akademiji, i to me Kosta Spajić zvao, moj profesor i tada najjači režiser u Jugoslaviji. Ja sam mu rekao: „Profesore, što da ja tu radim? Ja imam 27 godina! Da predajem? Pa je ne znam o tome ništa!“ Kaže on: „Pa mulac jedan, nisam te pozvao ovamo da ti nekog nešto naučiš, nego da ti naučiš nešto!“ To se dobro uklapa u onu Sokratovu priču da je dobar učitelj onaj koji shvati da mora učiti i od svojih učenika. Taj proces učenja i predavanja zapravo je za mene najživlji teatar! Tako da su se sve te komponente posložile i izbor je pao na Rijeku. Neizmjerno mi je drago zbog toga, jer na neki način, ja Rijeku nisam poznavao. Kada bih god došao ovdje, kada bismo iz Zagreba došli da odigramo predstavu, došli bismo autobusom u šest sati, tako da praktički Korzom nisam prošao nikad... Kada bih išao na more, išao sam u Dubrovnik, jer sam tamo radio, a iza Dubrovnika obično na Silbu, gdje imam kuću. Zatim, Pula, radi Filmskog festivala, ali Rijeka – nikad! Tako sam ja, tada kada sam došao, prvi puta upoznao Rijeku. Rijeka je divan grad, iako to nije ljepota sama po sebi, ali Rijeka je „živi čovjek“. A onda, iako znam da i ovdje ima malo onoga što ja ne volim – nacionalista i šovinista, crnih nekih ljudi koji žive u prošlosti, i željeli bi se vratiti u prošlost, ali toliko ima više normalnog svijeta da je to meni jedna fantastična dimenzija. Nije to uloga niti zasluga crvenih, odnosno SDP-a, i zato što je SDP ovdje najjači! Ne! To je zasluga genetike u Rijeci. Ovo je grad kroz koje su prošle razne nacionalnosti, religije, vojske, jezici, kulture, mentaliteti... I u ovom gradu se to poštuje. Ovaj grad odiše jedim posebnim kozmopolitizmom i to je ono što mene najviše oduševljava. Dakle, jedna gospoština, u tome smislu. Zato sam toliko zavolio Rijeku i zato se tu osjećam super! SR Živimo u trenutku kada svi pomalo uzdišemo da su teška vremena, mnogi su u nekim svojim depresijama i ne možemo ne priznati da ovo vrijeme i jest neko sivo vrijeme, da se gotovo „prelijeva u crno“, kao u jednoj Vašoj pjesmi. Kako doživljavate cjelokupno situaciju i u Rijeci i u Hrvatskoj? RŠ Moram biti vrlo oprezan kad govorim o tome jer na takvo slično pitanje rekao sam kako je sve teško i crno, kako se prelilo na kulturu i teško je napraviti neke stvari koje bih htio napraviti i kako sam razočaran. Želim reći da iz toga odmah neki zli ljudi izvode nešto drugo – da ja nisam zadovoljan s Hrvatskom što je čista glupost! Kako bi rekao Bertolt Brecht – Zaista živimo u teškim vremenima. Zemlja je rasprodana i zaista su teška vremena pogodila ove prostore. Ali kako sam rekao, u Rijeci je ugodno živjeti, rad sa studentima me veseli. Uspijemo li na Kampusu u Rijeci izgraditi Kulturni centar, bit će to velika stvar, pravi studentski teatar. Sve me to jako veseli! ... Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
RADE ŠERBEDŽIJA – OVDJE JE UGODNO ŽIVJETI
Elvira Marinković Škomrlj
U burno, listopadsko predvečerje, u zaklonu prijatnog kafea pored Trsatske gradine, čiju je atmosferu upotpunjavala prigušena svjetlost i glazba, razgovarali smo s Radom Šerbedžijom, najpoznatijim hrvatskim glumcem. Došao je na dogovoreni intervju nakon predavanja studentima glume s ozarenošću čovjeka zaljubljenog u svoj posao, glumu, mladost kojoj utire put svojim iskustvom, znanjem, talentom, strašću...Predstaviti Šerbedžiju samo kao „najpoznatijeg hrvatskog glumca“ nepravda je. On je puno više, on režira, pjeva, piše pjesme i priče, on predaje, poučava i živi punim životom. A samo mali isječak i jedno prisjećanje na neke trenutke iz tog bogatog životnog mozaika pokušali smo sažeti u ovom razgovoru kojeg smo, prigodničarski, za Sušačku reviju, započeli pričom o Rijeci.
SR Nakon Vašeg povratka u Hrvatsku odlučili ste se sa obitelji, suprugom Lenkom Udovički i vašim kćerima, stalno nastaniti u Rijeci. Zašto baš Rijeka? Rade Šerbedžija RŠ Vratio sam se, prije svega, zbog tri kćeri koje imam sa suprugom Lenkom. Naše Nina, Vanja i Milica počele su gubiti kontakte s našim jezikom, iako smo ga govorili u kući. Dokopale su se ponovno našeg mentaliteta, što mi je veoma stalo, jer sam osjetio da moje kćeri, naročito ove dvije mlađe, gube vezu s jezikom i s našim mentalitetom; da postaju Amerikanke. I onda sam rekao „Neće to, bogami!“ Drugi je razlog bio to što moja Lenka, koja je sjajna kazališna redateljica, u Los Angelesu nije imala posla. Teško mi je padalo da gledam kako ona ne radi. Radila je jednu predstavu i igrom slučaja to je bila i jedna od najvećih predstava u Los Angelesu. Treći je razlog zapravo bio moja nostalgija za Jadranskim morem. Obožavam Jadransko more. Cijeli sam život proveo na moru i cijeli se život bavim ribolovom. Dobar sam ribar... A onda, je došao taj susret kada sam se susreo s Perom Lučinom i bivšim rektorom Danielom Rukavinom, ne sjećam se više točno kojim povodom, kada su mi predložili da dođem u Rijeku i napravim studij glume. Meni se svidjela ta ideja, a inače je studij glume, odnosno vrijeme koje čovjek provede sa studentima, najintenzivniji teatar! Jer svi su ti studenti toliko otvoreni, toliko pošteni, toliko sjajni, toliki idealisti, da je to „najubitačnija“ energija u teatru! I ja uživam u tome. Kao mlad sam vrlo brzo postao predavač na zagrebačkoj Akademiji, i to me Kosta Spajić zvao, moj profesor i tada najjači režiser u Jugoslaviji. Ja sam mu rekao: „Profesore, što da ja tu radim? Ja imam 27 godina! Da predajem? Pa je ne znam o tome ništa!“ Kaže on: „Pa mulac jedan, nisam te pozvao ovamo da ti nekog nešto naučiš, nego da ti naučiš nešto!“ To se dobro uklapa u onu Sokratovu priču da je dobar učitelj onaj koji shvati da mora učiti i od svojih učenika. Taj proces učenja i predavanja zapravo je za mene najživlji teatar! Tako da su se sve te komponente posložile i izbor je pao na Rijeku. Neizmjerno mi je drago zbog toga, jer na neki način, ja Rijeku nisam poznavao. Kada bih god došao ovdje, kada bismo iz Zagreba došli da odigramo predstavu, došli bismo autobusom u šest sati, tako da praktički Korzom nisam prošao nikad... Kada bih išao na more, išao sam u Dubrovnik, jer sam tamo radio, a iza Dubrovnika obično na Silbu, gdje imam kuću. Zatim, Pula, radi Filmskog festivala, ali Rijeka – nikad! Tako sam ja, tada kada sam došao, prvi puta upoznao Rijeku. Rijeka je divan grad, iako to nije ljepota sama po sebi, ali Rijeka je „živi čovjek“. A onda, iako znam da i ovdje ima malo onoga što ja ne volim – nacionalista i šovinista, crnih nekih ljudi koji žive u prošlosti, i željeli bi se vratiti u prošlost, ali toliko ima više normalnog svijeta da je to meni jedna fantastična dimenzija. Nije to uloga niti zasluga crvenih, odnosno SDP-a, i zato što je SDP ovdje najjači! Ne! To je zasluga genetike u Rijeci. Ovo je grad kroz koje su prošle razne nacionalnosti, religije, vojske, jezici, kulture, mentaliteti... I u ovom gradu se to poštuje. Ovaj grad odiše jedim posebnim kozmopolitizmom i to je ono što mene najviše oduševljava. Dakle, jedna gospoština, u tome smislu. Zato sam toliko zavolio Rijeku i zato se tu osjećam super! SR Živimo u trenutku kada svi pomalo uzdišemo da su teška vremena, mnogi su u nekim svojim depresijama i ne možemo ne priznati da ovo vrijeme i jest neko sivo vrijeme, da se gotovo „prelijeva u crno“, kao u jednoj Vašoj pjesmi. Kako doživljavate cjelokupno situaciju i u Rijeci i u Hrvatskoj? RŠ Moram biti vrlo oprezan kad govorim o tome jer na takvo slično pitanje rekao sam kako je sve teško i crno, kako se prelilo na kulturu i teško je napraviti neke stvari koje bih htio napraviti i kako sam razočaran. Želim reći da iz toga odmah neki zli ljudi izvode nešto drugo – da ja nisam zadovoljan s Hrvatskom što je čista glupost! Kako bi rekao Bertolt Brecht – Zaista živimo u teškim vremenima. Zemlja je rasprodana i zaista su teška vremena pogodila ove prostore. Ali kako sam rekao, u Rijeci je ugodno živjeti, rad sa studentima me veseli. Uspijemo li na Kampusu u Rijeci izgraditi Kulturni centar, bit će to velika stvar, pravi studentski teatar. Sve me to jako veseli! ...
SR Nakon Vašeg povratka u Hrvatsku odlučili ste se sa obitelji, suprugom Lenkom Udovički i vašim kćerima, stalno nastaniti u Rijeci. Zašto baš Rijeka?
Rade Šerbedžija
RŠ
A onda, je došao taj susret kada sam se susreo s Perom Lučinom i bivšim rektorom Danielom Rukavinom, ne sjećam se više točno kojim povodom, kada su mi predložili da dođem u Rijeku i napravim studij glume. Meni se svidjela ta ideja, a inače je studij glume, odnosno vrijeme koje čovjek provede sa studentima, najintenzivniji teatar! Jer svi su ti studenti toliko otvoreni, toliko pošteni, toliko sjajni, toliki idealisti, da je to „najubitačnija“ energija u teatru! I ja uživam u tome. Kao mlad sam vrlo brzo postao predavač na zagrebačkoj Akademiji, i to me Kosta Spajić zvao, moj profesor i tada najjači režiser u Jugoslaviji. Ja sam mu rekao: „Profesore, što da ja tu radim? Ja imam 27 godina! Da predajem? Pa je ne znam o tome ništa!“ Kaže on: „Pa mulac jedan, nisam te pozvao ovamo da ti nekog nešto naučiš, nego da ti naučiš nešto!“ To se dobro uklapa u onu Sokratovu priču da je dobar učitelj onaj koji shvati da mora učiti i od svojih učenika. Taj proces učenja i predavanja zapravo je za mene najživlji teatar!
Tako da su se sve te komponente posložile i izbor je pao na Rijeku. Neizmjerno mi je drago zbog toga, jer na neki način, ja Rijeku nisam poznavao. Kada bih god došao ovdje, kada bismo iz Zagreba došli da odigramo predstavu, došli bismo autobusom u šest sati, tako da praktički Korzom nisam prošao nikad... Kada bih išao na more, išao sam u Dubrovnik, jer sam tamo radio, a iza Dubrovnika obično na Silbu, gdje imam kuću. Zatim, Pula, radi Filmskog festivala, ali Rijeka – nikad! Tako sam ja, tada kada sam došao, prvi puta upoznao Rijeku. Rijeka je divan grad, iako to nije ljepota sama po sebi, ali Rijeka je „živi čovjek“. A onda, iako znam da i ovdje ima malo onoga što ja ne volim – nacionalista i šovinista, crnih nekih ljudi koji žive u prošlosti, i željeli bi se vratiti u prošlost, ali toliko ima više normalnog svijeta da je to meni jedna fantastična dimenzija. Nije to uloga niti zasluga crvenih, odnosno SDP-a, i zato što je SDP ovdje najjači! Ne! To je zasluga genetike u Rijeci. Ovo je grad kroz koje su prošle razne nacionalnosti, religije, vojske, jezici, kulture, mentaliteti... I u ovom gradu se to poštuje. Ovaj grad odiše jedim posebnim kozmopolitizmom i to je ono što mene najviše oduševljava. Dakle, jedna gospoština, u tome smislu. Zato sam toliko zavolio Rijeku i zato se tu osjećam super!
SR Živimo u trenutku kada svi pomalo uzdišemo da su teška vremena, mnogi su u nekim svojim depresijama i ne možemo ne priznati da ovo vrijeme i jest neko sivo vrijeme, da se gotovo „prelijeva u crno“, kao u jednoj Vašoj pjesmi. Kako doživljavate cjelokupno situaciju i u Rijeci i u Hrvatskoj?
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.